Књижевне новине

D ||)

| ||

Ilustracija Bogđana Bogdanovića,

ČINI mi se da noć dolazi da u pristaništu prenoći. Idem duž keja, tek

sam došao, i prva večernja zvezda mi je negde oko uha kao da hoće da se okači o njega. Po nagonu idem prema središtu grada, očekujem tamo čistinu koja uliva sigurnost u kopno, i zaista evo nre'nzim je mada sigurnost n:,» tako ·velika. Zgarišta i nad njima siluete zidova pre ostalih od bombardovanja koje liče na velike, nepomične zabrađene žene. Koliko još mogu da raspoznam boje, te žene nisu odevene u crno, nego u žuto, U SiVO, u crveno. More koje tu plovi oko otsečene palube varoši, počinje da se polako zgrušava u smolu. Cigle vire iz bokova tih žena od ramena do stopala; jedan prozor sioji tamo gde se diše, drugi tamo gde se oseća stid, — tu se naziru oblaci i mala svetlost u daljini. Jedna od velikih žena priljubila Je svoje šake i hvata u njih vukove kao da očekuje da će među žagorom raspoznati jauke stradalnika. Na ovom.mestu vreme kao da se ne miče bez rušenja; samo nova generacija srušenih zidova, razvaljenih dovrataka, dimnjaka koji štrče na tankoj nozi rode obeležava jedan kraj i mogućnost da se kazaljka pomeri napred.

Jedno starije, moćnije ble~

me koje nije trpelo opeku u svom tkivu, leži takođe tu na pločniku trga, zbijeno u gordu izdvojenost: stubovi kao prelomljene butine kosti džinova, nadgrobne stete kao nosevi glomaznih pokojnika koji su plitko pokopani, i sarkofazi — čudni čamci namenjeni isključivo srijumća renju kroz vreme. 'anko drveće među njima je ostatak jedne neprotumačene ortografije, razorene u nekom pradđavnom sloju. Idem dalje i najzad vidim da pret stoji susret; neko tu stoji okrenut meni leđima i na sve ovo što sam viđeo i što ga inače okružuje, ništa se ne uzbuđuje. On, neko, to što bi teško podnelo ime a znam da ga zovu sv. Donat, toliko je visoko da izgleda nagnuto; sklon je da me prignječi iako me ne gleda, mađa verujem da oseća tuđe prisustvo. Ugo jen je kao đa mu sve ide od ruke. I uliva zebnju: zločinac se obično prvo vidi s leđa, a ja mu baš tako prilazim. Hteo bih da mu vidim i lice te ga zaobilazim, no sa svih strana istureni su samo svodovi njegovih leđa. Kao da je njegovo neverovatno jedinstvo obezbeđeno time što je svemu okrenut leđima. Ali njegova snaga mu omogućava da se širi ili da raste u vis čim ga radoznale oči pogledaju. Počinje da mi buđe tesno i proster na kome stojim izgleda mi vrlo uzan, skoro se osećam pribijen za taj zid kamenih odlomaka, dok mi se pod pete podvlači neka pretnja kao čopor gmizavaca. Javlja se moj stari strah: kad okrenem leđa: moru čini mi se da uporište jedne ravnoteže nestaje, površina vođe tad više nije obavezna da bude u horizontali, — dotle su je moje oči prisiljavale da leži dole i obuzđavale iskonsku neposlušnost stihije, čim su se one odvojile ogromna tam noplava masa ostala je bez osovine i bez boje (ambis koji se diže), i đa bih sprečio taj darmar ja moram da se okrenem licem u lice, sad njemu. .

Ne, more mi ne okreće leđa, naprotiv ono razdragano grlja napred, ali to me ne

raduje. Na ovom uskom kop-

nu koje sad nije šire od mog stopala, čudim se da nema

još nikakvih znakova uzbune. Očevidđdan potop je tu na pragu, a niko se ne uzrujava; nema zapomaganja, tke, ni gušanja. A jasno vidim da se ona daleka opšta ivica vođe postepeno diže. Već je prešla visinu moga pasa, i ja ne znam kud ću, osim da nešto spasonosno pomislim. Pravim stoga razne logičke sklopove dok mi nije sinuo onaj najprirodniji: nije to vodn koja se diže, nego se ja gpuštam, u tome je ceo potop pogrešio sam što sam okrenuo leđa opasnijem protivniku, tom biću od kamena koje je odmah napustilo svoj konvencionalan položaj i naslonilo se na moja pleća svo jim teškim laktom u nameri da me obori, da me sroza. do ruševine ili do mora. Da mu se ođuprem ja ponovo gledam u njega. Crtež ravnodušnosti ostao je na njego= vim leđima ,na mršavoj, raščlanjenoj kičmi, na upalim lopaticama. U tesnacu dvostruke pretnje shvatio sam šta treba učiniti: skloniti se negde i to pravo tamo u tu tamnu duplju. Onda mi je bilo jasno: nemoguće je doći pod ovaj zid, a ne poželeti ući unutra, skloniti se.

{UJUTRO vidim da se na= lazim u srcu pučine i

da je tu pristanište. Kameni pločnik crkve lebdi u pustoši kao splav, i na taj splav, okrugao, oivičen bedemima, dospevaju kao na neko prokleto ostrvo ostaci brodoloma raznih strana sveta. Izvr nuti natpisi, ukrasi sa portala, žrtvenici, točkovi stubo va na kojima se kKkotrljala drvena opsenjenost, sve je

došlo u ovu Ppustu luku da prisustvuje brodolomu bogova. Smešno je videti te bogo ve bačene na leđa sa trbusima okrenutim u vis. Dad nji ma nekoliko visokih siroma– ha stoji u,krug i gleda taj plen noći što im je izručen. Siromasi su poduprli nebo crepova .i nemi, bez zlurado sti posmatraju tij zgusnuti pejzaž pod svojim nogama; možda su nekad bili lučki radnici, no sad ih je obuzela potpuna dokonost stubova. Bez ikakvog ukrasa oni su toliko odrani da se približuju lepoti školjke, koja u svo joj goltinji nema šta da uzme ni da pruži,

Dva uporedna stepeništa vode gore ka galeriji.

Odozgo se čini đa je prostor podvojen ,kao da je jed na visoka osovina utisnuta u zdepast točak. Sa tog točka dobija še utisak pritajene raskoši; izdvojena i popeta ova galerija nagoveštava svo ju istoriju bluda, zločina ili zanosa. Ili istoriju obuzdavanja svega toga. Kako bilo da bilo ja bih se tu rado igrao, igrao F'" se s prosto rom, skrivao bih se iza stubova, zavlačio u Kkripte, trčao u krug oko ograde, Sve lo činim u mašti jer telo ovakvo kakvo je sputano je svojpm nemnođobnošću da igra vrlo elastične igre. Za= tim silazim on'm drugim ste peništem i osećam miris memle. Da li su grobovi blizu? Pokazali su mi kosti u zidu, Izlazim na dnevnu svet lost koja me zabljesne. Vidim opet taj val razaranja koji se tek smirio. Polomljeni stubovi na trgu. Kreveti iz soba štrče prevo u nebo. Opet pogrbliene žene među grmilama cigle, i među njima šetam. I opet kao kao smoć moje Rkruženje nalazi isto središte: nepomičan i nepromenjen, protivan ciklu sima zelenila, on je taj koji s vremena na vreme zatruje vazduh sumporom. Ta kame na čeljust vremena koja je na prvi pogled izgledala rav nodđdušnma ustvari je razorma snaga vekova koja svojom jednostavnošću satire oltre, kultove, šarenilo prozora, mi ris opojnih trava, Gledam je: glavu skoro nema, Dpokriva je samo jedna lukavost koja joj je omogućila da padne na zemlju neozleđena. Jer palo je to kao bom ba, kao lobanja koja se izdužila zarivši se p zemlju da bi lučila snažan otrov večnosti, On, ta vođa stvrdnuta i đig nuta u Ništa.

Miodrag Pavlovič

(Nastavak sa prve strane)

neposrednija je, nego u nekih drugih pesnika, te dobra reč o jednome bila bi u; isto vreme prava reč i o drugome.

MVELIKI deo Aškerčevog života ušao je u njegovu poeziju, te bi se povodom i ovog pesnika čovek mogao potsetiti na jednu podelu prema kojoj bi se svi pesnici mogli grupisati: oni koji od života stvaraju boeziju i oni koji od poezije prave život. Sem toga, poezija i umetnost uopšte često, skoro u svakoi generaciji, a ko ne i u svakom pojedincu, pokreće jedan broj starih i istih pitanja, Kao i život.

Tako je cela životna, lična povest Aškerčeva, ma da bez hroničarskih i kalendarshih detalja, prešla u njegove stihove, ipak bi se, s ne manje prava, moglo tvrditi da su, kao retko kod kojeg našeg pesnika, njegove pesme opredelile veliki deo njegovog života i postale najveći deo njegove biografije, I baš po tome ovaj pesnik majboljih slovenačkih balađa približio se sudbini pesnika revolucionara, ma da, i bez toga, njegova poezija „neposredno ima movih, smelih i za fadašnju slovenačku stvarnost upravo revolucionarnih sadržaja. Ta uzajamna povezanosti pesnika i njegovog dela, ta međusobna uzročnost u određivaniu zajedničke sudbine, to je ono po čemu primer samog pesnika premaša značaj njegove poezije. I to je divno. Kad, tragajuči za jedinim pesnikom i idući za usponima i pađovima u njegovom stvaralaštvu, možemo ustanoviti da pesnik nece izneverava ni onda kad naš njegova poezija izneveri, kad se isposti i zasuši.

Poslednje godine Aškenče= vog stvaranja, skoro cela poslednja .dđecenija „njegovog aktivnog književnog rađa, značile su „malaksavanie, klonulost, opadanje tvorač= ke moći. Došli su novi, boljii, jači, veći umetnici: Can= kar i grupa mlađih s njime. Poštujući Aškerca iz doba stvarne njegove snage, oni su, katkada i grubo i me sa mnogo samilosti, napali ono što zaista nije bilo na visimi njegove poezije, što zaista nije bilo dobro. Ali Aškerc nije posustajao: pisao jie i dalje, skoro svake godine novu khjigu. umnožavajući dokaze svoje malaksalosti, ali i potvrđujući vernost svom idealu, svom pesničkom i životnom vjeruju. Ne razumevajući dovoljno nove pojave, „gubeći samokritičnost, on se sve više pretvarao u zatočnika jednog ideala koji je bio ftvorevina njegove mladosti, ideala ko-

ji je bio nekađa, ne ni tako

đavno. iđeal i onih koji su ga sađa oštro napadali. Niegova usamljenost poslednjih

godina života nije bila zaborav pesnika, ne, on lo nije dao, nego napuštenost borca.

U tome je i bila tragičnost Ovog pesnika: »avršavao je svoj život i svoju književnu borbu sam, onako kako je i počeo pre tridesetak godina,

SEOSKO pastirče iz blizine Rimskih Toplica završilo je bogosloviju i postalo sveštenik. Početkom osamdesetih godina „prošloga veka kada se taj mladi seoski sveštenik' stao javljati stihovima (pod pseudonimom Gorazd), u slovenačkoj književnosti sve je izgledalo u najboljem ređu, Stritarevski estetizam, vera u hrišćansku ljubav i u slovenstvo kao nosioca te ljubavi misu do+ vodili u opasnost pojačani uticaj katoličkih shvatanja tih godina, niti sm pretstavljali ozbiljniju prepreku sve

jačoji germanizaciji koja je nadirala sa severa. Rodoljublje slovenačke

Anton

književnosti, koja je bila mala i koja nije mogla da obezbedi poštovanje maferinskoj reči ni u školama, ni u javnim službama, iscrpljivalo se u traženju nekog ideala duhovne slobođe i pretvaralo, počinjući od Prešerna pa do Jenka i Gregorčića, „u lamehtaciju nad narodnom sudbinom i skROrO u beznađe i pomirenost, ako se već nije išlo u folklor i u jezičku i gramatičku didaktičnost. Ni kulturno središte još nije bilo stvoreno. Stritarev Z von tek će tih godina preći iz Beča u

Muzika ı duh revolucije

(Nastavak sa prve strane)

nju udaljenih i nesrodnih Oblasti i vidova ljudskog mišljenja, osećanja i stremljenja jednih drugima, morao bih biti naivan koliko nisam da bih prevideo nezahvalnu sopstvenu poziciju adepta jedne možda i uzaludne, možda i don-kihotske idejne borbe na dva prividno op:eč na i suprotna fronta, kađa se, opet ko zna po koji put, a pod razumljivim potsticajima preistavnih i misnomih asocijacija ove teme sa gordim i slavnim datumom naše narodne revolucije, zalažem za fezu da sveukupni fund saznajnog i emotivnog životnog iskustva savre menog čoveka, đa opšta idej na orijentacija i sva suma preživelih tj. doživljenih emotivnih odnosa današnjeg čoveka i prvenstveno čoveka naše sredine prema njego= vom rođenom saznajnom iskustvu motaju prodreti i stvarno prodiru u posebni svet ostvarenja upravo i samil onih muzičko-umetničkih, dakle tonskih oblika koji stoje i dejstvuju bez ikakve dopunske potpore ver balno-umetničkih ij. Kknjiževnih, poetskih remlizacija i koji, isto tako, ne uživaju ni jednu ođ poznatih i ispro biunih iđejnih pomoći i olakšica fakozvane programske, dakle, izvesnim idejama, poj movima, vizuelnim pretstava ma podržane muzike, S jedne strane fronta pruža se još uvek buino, s vremema na vreme još uvek cvetno po?"ručje bogato razgranatih varijeteta idealističke muzičke estetike, valovito polje ieo-

KNJIŽEVNE NOVINE

retičarskih nijamsa po inerciji upo.ne i dugom praksom rafi nirane a uslvari udobne, neuznemiru'uće, jzolacionistički de:'tojanstvene koncepcije muzičke umetnosti kao jedno” osobito plemenitog sektora ljudske delatnosti, k'ji egzistira u znaku totalne disparacije njegovih specifičnih, posebno-jezičkih sred'"va i oblika od ostalih, po potovu od praktičnih. društvenih, političkih i, naravno, društveno-revolucionar= nih sektora ljudske svesnosti i delatnosti. Na drugoj, suprotnoj strani pruža se ne možda toliko široki ali vakako čvrsti front n.užičloestetske i muzičko-plihološke teorije svesnog, tendencioznog, celishodnog, prrgm?tističkog ideologijom branjenog, tobož društveno nužnog, tobož pedagoski efikasnos podređivanja muzičkog stva ralaštva idejnim i osećajnim smernicama političkog, ekonomskog. društveno-filozofskog vlađajućeg kursa ili na protiv, podređivanja muzičkog stvaralaštva idejnim 1 osećainim smernicoma jednog fotalno vanmuzičkog i4dejuog kursa koji se, uzmimo i iz visokih društvenomoralnih „pobuda, suprotstavlja vladajućem idejnopolitičkom kursu jedne, koje bilo zemlje odn. društvene zajednice.

Ustvari, i na jednoj i na drugoj strani radi se o istom, u suštini istom, nedijalektičkom, simbplifikatorskom, jednostranom, po> grešnom stavu muzičko-este tičkog, teoretskog tumačenja istoriski zakonitoz procesa

razvitka ljudske svesti na putanji jedne posebne, slikovite, isključivo tonski sli« kovite i, razume se, vazda promenljive ·„sistematizacije jednog zbilja čuđesnog viđa mišljenja i osećanja, jednog vida ljudskog iskazivanja mišljenja i osećanja izražaj nim elementima koji su lišeni diskurzivno-logičkih vidova i oblika mišljenja i u kojima se. teoretske analitički posmatrajući, u ikrajnjoi konzekvenci ni nalnz emotivnih činilaca ne može neposredno dokazivati i dokazati. (Setimo se samo bDoznatog +teoretsko - estetskog stavz Igora Stravinskog, koji je, i u svojoj Autobiografiji i u čuvenoj »Muzičkoj poetici«, odricao muzici ako ne sposobnost ono bar potrebu da obavlja kakvu bilo emotivnu funkciju!) U oba

te ”etska slučaja, na današ-

njem stupnju razvitka estetike, psihologije i sociologije, prisustvujemo otsecanju unutarnjeg, lateninog dua, potencijalno zastupljenog emolivnog tonusa i nedekla=riranog idejnog smisla muzike od života, od društvene stvarnosti čoveka, pa onda, razume se, i od ljudskog smi sla i značenja istoriskih p-evrata kakvi su sve narodne revolucije ovog sveta. Sa idealističkih pozicija muzičke estoftgke ta amputacija se p> stiže lakim postupkom: nezi ranjem njenog potencijalno prisutnog idejnog smisla. Na vulgarno » materijalističkim, mehanicističkim estetskim poricijama — često verbalno maskiranim plaštom mark» sističke estetike, materijali-

stičke teorije umefnosti i td.. već prema terminološko-semantičkoj funkciji određenih naziva, imena, »izam« u određenim društveno-političkim kursevima (koji i sami imaju svoje društveno> komunikacione belege, »zastave«, semantičk. make i druge doista nužne spoljašnje, amblematske supstitute, šematske signume i repre= zentativne simbole) do ukidanja unutarnjeg jedinstva živofne stvarnosti čoveka i neosporive specifičnosti muzičkog jezika dolazi ze (u suprotnosti 5« tendem cijama pragmatističko-materijalističke muzičke estetike) ukidanjem upravo te jezičke specifičnosti muzilhe, njenim podređivanjem, kako je napred već rečeno, vanmuzičkim, idejnim stavovima i ciljevima, apsurdđnim favorizo vanjem kantatnih muzičkih oblika (sa zastupljenim izražajnim wredstvima poetske umetnosti) i još apsurdnijim davaniem „prednosti muzičkim oblicima programskog finž nađ “oblicima 1Z. apsolutne muzike (recimo. klasicizma ili savremene=in~ amentalno-kameme i sim foniske muzike).

Da li je moguće dijalektičko prevazilaženje obeju ovde istaknutih teoretskoes' ftskih jednostranosti, O> graničenosti, netačnosti? Kao pozitivni odgovor na postavljeno pitanje daću ovde, u krajnje sažetom izvođu, bolje reći iđejnom koncentratu, jedan đesetočlani polisilogistički lamac postavki, sa teoretski „karakterističnom, antinomičnom protivrečnoš-

Aškerc

Ljubljanu i postati L j ubljansMWkui Žž. io m, Kako je domaća buržoazija još bila slaba, nije bilo ni čvrstog jedinstvenog „nacionalnog osećanja: partikularizmi pojedinih „slovenačkih pokrajina još su trajali. Katolička težnja za univerzalnošću tome je samo pogodovala. Ona je to stanje Dogoršavala i njime se obilato koristila.

Javlja se tađ Aškerc, nepoznati i beznačajni seoski pop, bez stvarnih škola koje bi ga za to mogle pripremifi IL još uvek i bez lektire koja ga je mogla „dovoljno naoružati, da, najviše snagom zdravo seljačkog osećanja i uverliijvošću Svoje poetske reči, uvede novi, realistički pravac u slovenačku poeziju i da u slovenačkom književnom i javnom životu pokrene ceo niz pitanja i izazove niz procesa, u kojima će sam Aškerc izrasti kao

borac i u kojima će slovenačka književnost

konačno

Aškerc

dobiti nov, stvami i nacionalni i društveni značaj. Njegova poezija, epska ili epsko-lirska s malim izuzecima, njegove balade i romanse, škrte u izrazu i dosta oskudne uopšte u pesničkom ruhu, obrađivale su mahom stare motive. Najčešće iz narodne prošlosti. One su po tome, i gledajući spolja, bile najmanje savremene, najmanje aktuelne. I kad je Mahnić, biskup i knji ževni teoretičar, „sa svojih estetskih i klerikalnofeudalnih gledišta, napao Aškerca i svu takvu literaturu, on je

ću logičkog sadržaja njegoı . DrVOE i poslednjeg čiana. U središtu tog lanca zaključivanja nalazi se pojam muzičkog ukusa, osobito kom pleksna kategorija svake pa i muzičke svesnosti, začudo jako zanemarivana, zaobilažena i neuočena, iako se u-

·pravo u njemu, u umetnič-

kom ukusu uopšte i u mu zičrom ukusu nobopose, stiču sve protivrečnosti umetničkog t]. muzičkog mišljenja i izražavanja: indirektno i zaohilazno odražajna moć mu– zike u odnosu sa životnom sveukupnom stvarnošću čoveka i specifičnost elemema-– ta jezika muzike. koja se, po Wngelsovim rečima, kao i svi drugi vidovi nadgradnje »razvija po svojoj sopstvenoi zakonitosti... Evo tog »lanca«:

Kompozitor može svesno želeti (a to i jeste najčešći slučaj) jedino to, da načini tonsku strukturu određenih oblika, srazmera, tematskih invencija, u određe nim obrascima muzičko-jezičkog izražajnog idioma, kombinujući izražajne elemente i sredstva muzičke umetnosti. On, svesno, svojom muzikom ne izražava nikoja o„.Ćanja i pogotovu nikoje van nuzičke misli, ideje, uverenja ili kakva bilo život-

» stremljenja.

Prihvaćeni zadatak gra đenja jedne određene tonske formacije kompozitor ostvaruie izborom iz svojih unutarnjih, auditivnih pretfstava zvučne slike svog buđućeg muzičkog dela, opredeljivanjem za određne obrasce odn. jezičke formule muzičkog idioma, tj. usvajaniem jednih formula i odbaciva-

dobro osetio da ta poezija svojim sadržajem unosi nešto novo, nacionalno, borbeno, narodno, nešto što je pro tiv katoličkog dogmatizma i što suviše vuče k liberalizmu i »nihilizmu«, „Takve pesme još najmanje sme da pišg jedno svešteno lice. |

Aškerc se nije pokorio. Prihvatio je borbu, osetivši da su u pitanju najosnovnija osećanja i najkrupnija prava čovekova, slobođa nje gove i narodne misli. Od tada njegova poezija postaje njegov lični udes i stalni povod za njegova stradanja. Premeštaju ga i progone, iz jedne parohije u drugu, sa zla na gore.

U tim godinama potucanja on je odi poezije napravio svoj poziv i svoji životni program, od svojih pesničkih misli i mogućnosti za njiho= vo nesmetano iskazivanje. pitanje ljudskog dostojanstva, od ličnog ponosa i lične uverenosti pravo pojedinca i pravo naroda na nezavisnost i slobodu. U toj borbi već prvih gođina njegova figura znatno uzrasta, hjegova Dpoezija sazreva, proširuje sVOje vidike i prođubljuje i U'množava svoje molive. Ona dobija izrazitiji „nacionalni borbeni karakter. U nju ulaze i motivi iz života radnika i sirotinje. Slovensko Oosećanje dobija tad kod njega značaj stvarne kultume i duhovne potrebe, značaj jedmog oslonca protiv germanizacije i protiv stalnog ugrožavanja nacionalne individualnosti i duhovne samostalnosti. ON je, za isto to vreme, od beznačajnog seoskog sveštenika izrastao u najpotpunijeg i najodlučnijeg antiklerikalca među svim slovenačkim pesnicima prošlog stoleća. To je možda više nego išta drugo, u određenim uslovima, „osveđočavalo njegovu upornost i njegovu duševnu snagu. Tako u toj borbi nije bio sam, on je ipak bio jedini. Kao i u literaturi, u tom času. Estetama, „formalistima Stritareve škole koji su voleli biran, kićen izraz, polagali na raznovrsnost i bogatstvo mefričkih oblika, ne samo da nije bio blizak svet Aškerčeve poezije, nego im se ni sva ta poezija jednostavnog, uprošćenog jezika, konkretnih i preciznih pojmova 1 realističkih slika, ni s formalne strane nije mogla dopadati. Ona je, noseći prvi put u istoriji slovenačke poezije jasniju đdemokratsku svest o značaju narodnih masa i slaveći pobune, izlažući plemstvo potsmehu, svirepost nasilnika oštroj sa tiri, a pritvornost i dvoličnost crkvenih velikana osudiiiro niji, ustajala i protiv socijalne bede, i, posredno, protiv kulturnih privilegija, te je i svojim čisto forma1nim svojstvima i svojim umefničkim metodom bila ne samo druk-

njem drugih. On svoje ton= ske zamisli skicirm, razvija, kompoziciono tehničk: ofo:m ljuje, i to je sav njegov rad.

Kompozitor je čovek, kao i svi drugi liudi (o, knkve li mudrosti!, i njegov slui je natopljen auditivnim dož:vliailma sveta kojem živi i dela. pay je zato neminovna stvar d. su ga razni čujno opazivi događaji uzbuđivali (prijatno ili neprijatno) i da su njegovo auditivno iskustvo natopili emobivnim „odnosom «pre n pojavama i manifestacijama sveta u kojem postoji. Zato, neminovna je stvar da u niegovom muzičkom ukusu za ove ili one izražajne obrasce muzike participira i emotivna strana njegove individualnosti, formirana između ostalog i doživljen m čujnim utiscima.

Isto tako, kađa je čitava kombpozitorova misaona ličnost potencijalno zastuplje na . času njegove kom pozi-

to:ske delatnosti, onda su, svaksiko, i svi njegovi doživljeni (pa i preživljeni) idejni stavovi prema. svetu u kojem se našao, kolikogod oni možda bili pojedinačno i napušteni, prevaziđeni, morali izvršiti uticaj na aktivnu primenu njegovog muzičkog ukusa.

Kada, dakle, čitav kompozitorov emotivni fond doživljaja i čitavo njegovo saznajno (pravilno.ili pogreš' )) misaono iskustvo učestvu ju u njegovom tako osobenom, posebnom muzičkom u-– kusu, moramo prefpostaviti da njegovo opredeljivanje za

K>Mkri MM

u

čija f nova, nego i Protivna ranijem pesništvu. Žak i Aškerc naišao na otpor i kod te starije pesničke genera, cije. 6

Uskoro je međutim dospe, lo mlađe, Cankarevo pokoje, nje koje je u njemu vide}, i smelog borca, i pravog na. vodnog pesnika, i SVOga učj. telja. „To su možda jedini srećni dani u ŽivOtuU · ova pesnika. Dani koji nisu du. Bo potrajali. Mlada genera, cija je kroz koju godinu po„ čela da se odvaja od njega i okreće protivu njega,

Do tog razilaska, Dored više drugih razloga, dovela je i priroda Aškerčevog pe, sništva. Aškerc je (ne govo„ rim samo o poslednjoj dece, niji njegovog rada) pojedno„ stavljavanjem poetskog iy raza u priličnoj meri UPprošćavao i samu poeziju, svo„ deći je na epičnost i na ejj, ku koja se mogla izvući i tog epskog fonda Koji je o„ na obuhvatila. On je najče„ šće svoju pesničku reč aktu. alizovao ako ne uvek do se, pena jednog zadafka, a ona uvek do okvira jednog mo, rala i jednog principa, iza čega nije ostajalo muesla za. dublje i raznovrsnije Odble, ske života. Poezija je za nje. ga bila muževan čovek . na. dužnosti, a malo kad ili nj. kad dete što se igra i ok, kriva svef, OS

Otuda za nove naraštaje, ovakva poezija može biti vi. še moralni uzor nego siva.. ralački potsticaji i inspira„. cija. Cesto baš ono Što ja, najmanje precizno i egzakl.. no, ono Što u sebi, u svom. konkretnom umetničkom o... stvarivanju nosi izvestan teže uhvatljiv otsjai večne, efemernosti srivene u inobit.. nosti zbivanja — česfo baš to ima veću moć trajanja |. veću sposobnost ponovnog. proklijavanja. Čak i onda kad se slučaj ovako konc. pirane poezije ponovi, a ii slučajevi se ponavljaju sko. ro iz epohe u epohu, takva. poezija se stvarno završava zajedno s vremenom i shva. fanjima koja su je izazvala, No takva poezija nimalo na gubi od svoje plemenitosti | time što i ona, kao i čovek čija je ona tvorevina, ima. svoj vek.

Sto godina je od Aškerčevog rođenja. Ali samo če{fp. desetak godina od njegove smrfi, Samo četrdeset i če. tiri godine od kada je on prestao da piše. Kako je io malo i kako je to skoro bilo, | A kako je to opet već daleka prošlost. Mi koji smio imali sreće da u ovom dvadesefom stoleću, samo za te nekolike decenije od Aškerčeve smrti do danas, proživimo više {. storije, od kojih bi „svaka bila dovoljna za Te aT NGR-| ski vek, imamo i više razl mevanja za ljudske efemernosti i više osećanja za ong. što su distance i rasponi u. ljudskim vrednostima.

Poezija Antona Ašlerca ja jedna od onih vrednosti koje se nisu izgubile, već su se samo ulile u opšti tok naše literature. Ko od nas, dok sa vozi debelim Dunavom, i pomišlja na sve one plahovite i Jake reke koje mu stalno | daju svoje vode.

Djuza Radović

određene muzičko-jezičke 0brasce vuče knrenn iz subiek, tivnih sklonosti njegove emo cionalne prirode i da se, preko tih sklonosti, i sama misaona, idejna, intelektualna strana njegove individualno sti na jedan mevidljiv, ne primetan način wseljava U „Tipravljenosi niegovog muzičkog ukusa za opredeli vanje pbrema specifičnim muz:čko-jezičkim formula | ima kojima će se on u svom/ delu poslužiti. i Naizad, alto smo ulvi“. dili da integralna emotivna! i misaona inđividualnost jed nog našeg s"vremenog kom- | pozitora, nastanjene poten“. cijalno u kompleksnoj kale goriji njegove svesti koju nazivamo njegovim muz'č“ kim ukusom, sudeluje u nje | govoj kmmpoziforskoj O

i

nosti, kako bismo mogli su njati u činienicu da ie i nje” | gov autentični doživljaj na“ rodne revolucije mogao p!0”. ći ne ostavljajući ruga, U | njegovom · sasvim ličnom | stručnom muzičkom ukusu Zafo i moram reći: ne želeći. ništa drugo do da os{var tonsku strukfuru određeni | zvučnih osobenosti, kompn? tor nnšeg dobn i naše sredi" ne ispoljava (možda baš 0

| (Pi |

daje) „sinmtetičku rezultanfu svih doživljenih osećajniM | ednosa prema stvarnoših

svih stečenih i pro:zvednnib. | | ličnih idejnih stavova, DO“ || zicija i orientacija. Ako je } oh iole savremen, u njeg0" | vo: đelu mora odbleskivah | ko zna u kako udaljenoj Pp? | radi, zvuk i duh, napor im“ | sao, pPorki jauk i gordi PO klič na neki način ipak d” | živijene narodne revoluciji ma koliko da je sva nj” govn svesna briga upravije” na samo na zadatak izrade jednog formalno određen) fonskog stava, i ništa više:

Pavle Stefanović