Књижевне новине

! Četii mrtVe ovce Ježa. i 1 toploj u otsjaju požara A SM krvi, crvenog Vatra je Ššištal Do O IOJOVOOYU

ra j a. rKateri od bombi i zemlja. Plamen je bio Ti Mi ROTa

kao stolica. Seo sam ma n Nebo je bilo moj jezik, BC _sjajile na njemu. Smrvljena prozorska okna. šenim ”židovima.* Seđeli: ad Sa BOR) BIO, stolicania u mračnom dvorištu casa de ·'junta koju Je požar poštedeo. Starci su spavali OOU xy lokvafaa "krvi i pepela. Deca Bi vrištala u korpama. Žene st se tiho Sveštenici su 'se molili. A. etoc OC đu zvezdama. Ispitivao sam muškarce, žens · poznate i nepoznafe ljude, sveštenike decu sve:njih sam pitao: Jeste li videli moju mai ku? Senjoru Tispinozu=Bu,tos? Moju tdaiku? — Da li je'još živa? pitao'je neko, — Da li je mrtva? pitao sam'ja. Čovek je slegnuo ramenima. Ćutao.je i okrenuo se.. Drugi je mrmljao i pomilovao: me. Išao sam od Bi\nba do grupe. Moja majka? Espinoza~Bustos? Video sam je:živu? Jesi li je ti video? .

A onda su došli autobusi dini / si, došla su Vvolovska kola a Ve ministri su bili tu. Jedan magarac je njakao Vlada je ukrcavala one koji su ostali bez ičega, bez doma, begunce. Mhogi su pešice išli mračnim drumovima koji vođe u Bilbao

Mene je otac Benedikt gurnuo ujeda) Ž fobus, Sedeo sam ma njegovim RojdupN ai vremena na vreme Šaputao mi je na uvo:

»To su obične ubice«, kazao je »vaspitavane po, školama, ubice koji o Ra OI OG bočnati celom svetu. Da li·ih i vi Toliko mrzite?« mpitao i Č i } če talog 00 pitao je Karlos i drhfao

»Mrzim?« pitao sam. ? 7 Libana Š ; nm. »Koga? Čovek mrzi

»Slušajte!« vikao je Karlos. »Želeo bih. da me švi čuju! Nemoguće je da čovek tako izgleda. To Bog nije hteo. Zbog toga će Nemačka biti proileta!« _

»Ah,« rekao sam, »Nemačka je lepa ze= mlja: Poznajem Nemce koji misle. I Nemce koji se boje Boga. I Nemce koji u svakom ljudskom biću vole sliku božju. Za najbolje i najgorč ne postoje granice. Samo &e prosečni ljudi razlikuju po marodnostima. Ne napadajmo narode! Napadajmo zlo!«

: »Moždđa su vam suviše malo zla naneli?« pitao. je Karlos. »Rđave ljude treba mrzeti! Ali slašajte! Skoro ću da završim! Dok sam išao kroz žapaljene ulice i kada sam ponovo mogao da vidim i čujem, primetio sam da me je & puno ljubavi „vodio. jedan čovek.

»Ko ste vi?« pitao sam. . |

»Ja sam otac ”"Benedikt,« odgovorio je.

Izvukao me je, iz grada u polja. Ali ja nigam hteo. Hteo sam da se vratim. »Majkae, rekao sam. .

»Ona će da čeka u poljima«, odgovorio je.

»Ali otac leži u podrumu,« rekao sam i hteo da se izvučem,.

»Da li se ti zoveš Karlos«, pitao je i čvrsto me držao. »Poznajem te,« kazao je. »Viđao sam fe često iz manastirske bašte.«

»Jeste li vi iz jezuitskog manaštira?« piftao sam. i | Već "smo" se malazili u kukuruznim poljima.” . |

| ju. I vrištao sam. Zvezde su kao mePrevrmmute bašte.

prema Mićhi, pošto je bio veoma višok. Poljubio me je u čelo. Odjednom se sve prevrnulo u meni i njegov glas i njegov pokret mi se učiniše poznati. Osetio sam kako mi se kosa digla na glavi i viknuo sam: »Tata!« i on mi je stavio Tuku oko vrata, tako nežno 1 rekao, »sine moj!«. _

Ali stotinu glasova je urlalo tu polju, nebo je ponovo grmelo, avioni su se vraćali sa svežim bombama, nove eksplozije, vazdušni manevri, crni dim nad Gernikom. Takav avion · nikoga ne štedi. U rojevima lete nad polji-

ma, u redovima silaze, onako kalo su ih učili, Oni mitraljifaju ulice oko građa, ranjavaju pse i drveće. Trava drhti, ali joj se ništa riaročito nie može da desi. Avijatičari - pucaju iz mitraljeza. Stanovništvo se baca licem na Žethlju kao da hoće da se moli. 1 oni se mole. Oni grle drveće i padaju u rupe. Trče kroz polja kao da igraju žmurke i liče na zaljubljene ili decu. Tako avioni dolaze i odlaze. Tako se ponovo vraćaju. Tako prolaze sati. Dva sata, dve večnosti. I vatra. Ona bukti i diže se u vis. Gernika gori. Između svakog mapada iz vazduha ljui trče u grad. Drugi trče u polja. Neki otvaraju vrata na rasklimatanim skloništima da bi druge spasavali. Sledeći napad pobio je i &pasioce i spašene. Naš sveštenik je išao sa svetini crkvenim uljem kroz napuštene ulice ka mritvima Rada ga je pogodila bomba. I meprekidno jure po zapaljenim ulicama ljudi sa ranjenomi decom i naručju, s mrtvom decom, i majke koje traže izgubljenu decu. Oni jure s jednog mesta pokolja do drugog. Žene spasavaju loncče, muškarci jedan stari o onda se ruši kuća i na njih i na kaput. || ' previjaju ranjenike. Tamo spasavaju POC mrtvu odojčad, S mukom im otimaju DO decu s grudi. »Moje dete!« viče nesri majka. i Onda su vikale i majke bez dece dete! ~ · | a A O čike koje su tražile svoju decu, BRE. su: »Hože! Mode odje. Gil! tolomeo!"I Eugenio! arloš!« pat odgovorio sam. Ovde sam, mama! O. de sam! Ali to je Ca SONJEŠ: I on - iraži og drugog Karlosa. S La vikala je, po ulicama u požaru.

Karloset Deo, Ođ nje-

: »Moje

OS STOKA ei | Od Gernike.je ostao samo Pp Preživeli su

nog stanovništva. samo pepeo ž sedeli, kao-ludaci po ivicama ulica e anne nično pesnicama zatvarali uši i O i ETO vide i ne čuju. IP POSVE Va i. su Još živi i zdravi bill | | 0. i koji e e de spasli jurili su natrag. Neko je i nađe. ugi je našao kač | ROS i: sigurnog spasenja Pa Maa E Voli O SER oda ; zelenom (rumu. eli su | žida., MOO JNA) vreme stoji. Svaki Iinut oč O OL LION as “. “(o a . i S :

OR ADO008 Bt: leži i život i „abu CO oltar. Gori crkva. Gori vuna na OI kosa na glavi čobana. Pored štanice Ž P a nu gori javna kuća, klupe i bar LO aa šta i haša kuća, i buka i dim Od DP RR čina. T,judi leže mabkolo bež SVOE NR 62 DOPKOEA Lao. gar kućama ljuđi stoje spašeni na Ua “teh su posleđiji sagorevaji, Uveče u 7.45 O O OKBiJa: Od avioni. Pala je noč i ona je bila ja ostalih moči. _

a ae ie: došla mi Ona 'dbišn6 dolazi Došle izvr : wvezde su.ke pojavile ha nebDi>

ovana policija. nog zločina. I

kao vetar. Noć je bila ·

»Drago moje dete,« Kazao je naginjuči se

kaput. A”

tolice i dđušeci,

One blistaju.

„EK OMAMV»KNJIŽEVNIH NOV/Na 7.

DECA GERNII

nađ svakom nesrećom. Na obližnjim brežuljSA O Natale su kuće i dvorišta kao buktiae | i e se sakupljali na velikim trgoikiBa Ž all među sobom. Svi su oni videli Ob. SORVIk znali. Svi su oni brojali bez raLa ikali su da nadviču buku, ali je ubia OSa već odletela. Mnogi su još uvek i "a u mračnim skloništima i nisu primeya da vrata i vreće s peskom više ne poi rhtavaju. Tamo u daljini kvailo je nebo u bolovima. Mrtve telefonske žice su se vukle iznad porušenih kuća. Crno (drveće dizalo Je svoje grane kao prosjaci patrlike. Niko im nije uđelio ni paru. Ljudi su jurili goli. Nijedan svetac im nije ponudio svoj ogrtač. Vukao sam za sobom jezuitskog sveštenika Benedikta, Trčao sam. Tražio sam svoje žive i svoje mrtve. Mrtvi su za mene još uvek živeli. Video sam raskomadane udđove svoga oca, svoje braće, Gila, Bartolomea i Mugenia 1 svoje sestre Inocencije, video sam njihove raskomadđane udove i nisam verovao. A živi SU za mene bili mrtvi. Moja majka i stric Pablo, Hoze i Modesta izašli su iz kuća neSrece, oni su se spasli. Ali ja ih nisam video među živima.

„Moli se, sine. Nisam mogao da se molim. Ali pošto me je bilo sramota pred sveštenikom, pretvarao sam še kao da čitam molitvu. A ustvari sam psovao, Podrhtavao sam celim

teloni od točkova koji su se kofrljali ispod ·

nas i činilo mi se da se kotrljaju po meni. Ja sam bio mračni drum, ja sam bio tmina posuta zvezđama, onaj mračni pakao nad nama koji se zove nebo. Bio sam i zemlja koja se pod nama valja, lopta koja stari, Bio sam

'mnačno drveče na ivici puta. Bio sam sve sem Karlos Espinoza-–Bustos. Nisam mogao da pod ,

nesem da budem još i to. Nisam mogao da podnesem svoju. sudbinu. Tu sudbinu je nebo poslalo. Odbijao sam da je prihvatim. Na kolenima sveštenika, među pedeset ili šezdeset stanovnika. Gernike, bio sam isto toliko sam kao pas na lancu, pas koji vezan urliče. Gledao sam sela poredi druma i drum koji je prolazio i autobus koji je sa brzinom od šezdeset kilometara na sat mirno stajao. I da su se točkovi okretali, moj život bi morao da stane. Nisam hteo da živim sam. Hoću đa siđem, rekao sam svešteniku. On' je odgovorio: »Idemo za Bilbao.«

»Hoću da siđem,« vikao sam. »Hoću da siđem.« Drveće je promicalo, mrtvo drveće. Zemlja se i dalje okretala, mrtva zemlja. Nebo se i dalje prostiralo iznad nas, mrtvo nebo.

»Hoću đa siđem!« — vikao sam. Sveštenik me je stezao u naručje. Odlučio sam da ga ubijem ako mi kaže da se molim. Sveštenik je ćutao.

Gernika je izgorela 96 aprila: Šestog maja išao sam morem iz Bilbaoa u Bajonu. Vožnja je trajala devet, časova.

Živeo sam u Bilbaou u svetu aveti i moje noči su bile pune užasa. Preko đana sam jurio kroz sve ulice i gledao u sve kafane, posećivao sve izbegličke logore, išao pred zatvo= re, na sve dokove, na sve brođove, u sve hotele. Ime Espinoza javljalo se hiljadu puta na mojim usnama. One su se sušile od silnog po= nmavljanja. Sretao sam mnoge ljuđe iz Gerni-

| ke. Niko nije viđeo moju majku. Niko ništa

nije znao o deci. Gledali su me potsmešljivo kađa sam pitao za strica Pabla.

Zar nije ostao u Gerniki? — pitali su. Zar on nije pobunjenik?

»sA moja braća, a moja sestra?« pitao sam.

»Tvoja braća i tvoja sestra,« odgovori jeđan sused ogorčeno. »Zar se nije pričalo da ste svi mrtvi?«

»Pa zar ne vidite da sam živ?«

»Eh, ti...«, kazao je i ostavio me kao đa me moj otac nikada nije ubrajao u jedno od svoje sedmoro dece.

»Da li je moguće?« pitao sam sveštenika. »Zar ovi ljudi mogu još da se rugaju?«

»Preveli bol čini čoveka rđavim,« jasnio mi je sveštenik. Verovao sam.

»A Modđesta?« pitao sam. »A Hoze? A moja majka? Nemoguće je đa sam još jedino Ja živ? Oče! Vi sigurno znate nešto? Recite ml istinu!«

Ljutio sam se i pitao: »Zašto ste me SsDasli?«+ Hteo sam đa se vratim u Gerniku. Sveštenik mi objasni da su građ zauzeli pobunjenici. Tada nisam shvatio razliku, Šta su pobunjenici mogli đa mi učine? Da me ubiju? Hteo sam đa se vratim u Gerniku i rekao sam to svešteniku. 1

»Da,« rekao mi je, »ostaću s tobom, moram đa te spasem. Karlose, Bog neće tvoju propast!« Kao Čađilja vukao me je za ruku kroz ulice Bilbaoa. Bežali smo od svake uzbune u skloništa, šest puta, osam puta dnevno, i uvek me je sveštenik vukao za sobom. Štitio me svojim rukama i za vreme detonacije stavljao mi Yuku na usta da bi me sprečio da vičem. Tri puta dnevno išli smo u jednu kafanu u luci u koju je ranije ili kasnije dolazila većina od stotine hiljada izbeglica tražeći prodđavce pasoša, krijumčare stranog novća, ili uhode, ili namirnice na crnoj berzi. Gazđa je bio đebeo i bledunjav mlad čovek, lako še znojio i ličio je na dete. Svakoj mušteriji Je govorio đa se ništa ne razume u poslove, da ne može đa da nikakav savet, da se ne bavi politikom i đa ođ svojih gostiju traži samo da plate račun. Uostalom niko mu ništa nije ni pričao, Ovaj je čovek imao besprekorno pamćenje, nizašta se nije brinuo, ali je uvek čuo sve, poznavao je hiljade imena, hiljade lica, razgovarao je sa deset hiljađa osoba. Svakodnevno sam se*po tri puta kod njega raspitivao o svojoj porođici. Znao Je moJu istoriju. Bio je poreklom iz Gernike, Obećao mi je 'svoju pomoć. »Još ništa senjor?« pitao sam ga tri puta dnevno. c

»Još ništa!« odgovarao je. .

Posle nekoliko dana sveštenik izjavi da je sađa dosta. Morao sam da napustim Španiju. Otkako su pobunjenički dnevno mitraljirali PO

asovno. skupliali su dobri i ; Bolić. Holandije, Trancuske, Švajcarske, | hoslovačke, novac, a engleski i francuski ratni brodovi stizali su u Bilbao da štite IO BE kojima su bežala deca, žene i starci. Za neko-

i ana trebalo je da krenu prve lađe. Otac Heoadlet jurio je samnom iz kancelarije 3 'kaHnmcelariju, od jednog činovnika do drugog, uspeo je da prodre čak i do ministra HRUJFA" šnjih poslova i izdđejstvovao za mene dozvolu da krenem sa prvim iransportom. Plakao je od radosti. »Dragi moj sine,« rekao je. »Bog

neće tvoju POO S 'što se sažalio na . J stao je najzad da se vrati u Gerniku na neko-

iko časova, uprkos tome što su pobunjeniei i Veb dGžali grad u svojim rukama, da bi tražio

ob-

avijatičari ubjjajući decu liudi Engleske,

svako-

t!« Pošto je bio srečan i pooje očajanje i Suze, pri-

mamu, ili mog brata i moju-seslru, ili bar Pabla. To nije bilo lako, ali smo otBe Bene~

· dikt i ja poznavali sve puteve. Dopisnik jed-

nog engleskog lista povezao nas je svojim au-– tomobilom do Bermea, ribarskog sela na kraju Mundake, morskog rukavca koji je išao čak do. Gernike.,. Bermeo je još uvek bio u Yvukama Baskijaca, Prešli smo Mundaku noću barkom, veslajući. Zatim smo preko šuma i brežuljaka, izbegavajući široke dyumove, stigli iza linije pobunjenika. Seljačka kola odvezla su nas u blizinu Gernike. Još jednom smo prošli praznim ulicama pored mepoznatih vojnika. Prepoznavao sam samo brežuljke i vođu. I nebo iznad mene bilo je još uvek nebo Gernike. Polako sam se snalazio, Dva puta sam prošao pored mesta gde je stajala naša kuća. Tek kada sam mesto prepoznao i zaustavio se, uhapsili su nas. Bacili su nas u jedan podrum gde je bilo i drugih zatvorenika. Dva puta su nas sašlušavali.

Vi ste špijuni, kazali su nam. Priznajte!

Odgovorili smo da nismo špijuni. Ispričao sam svoju istoriju. Pričao sam kako mi je sveštenik spasao život. Veselo su se smejali,

On ništa nije spasao, kazali su smejući se, Jedan od njih je udarao olovkom po stolu.

Proveli smo tri noći u podrumu s drugim zatvorenicima i sa ženama Gernike. One su se klele da ne znaju zašto ih drže zatvorene, Streljaće nas, vikale su. Nevine smo,

Svi su im verovali, i da su nevine i đa če ih streljati. Treće noći uhvati oca Benedikta paničan strah. Vikao je, plakao i stezao me kao đa hoće da me uguši. Odjednom me uda– ri pesnicama. »Ti si kriv!« dahtao je. »Ti si moj ubica! Streljače nas! Ja neću da umrem!«

To me je bolelo ali je činilo i dobro. Ponavljao sam sebi tri dana i tri noći: Ti si kriv. Zašto si vukao sveštenika u Gerniku? Ti si njegov ubica.!

Pogleđajte me, đragi gošspođine! Ja sam njegov ubica. Otac Bepedikt se molio glasno. A ja sam se sasvim tiho molio bogorodici: Bogorodice naša, zaštitnice Begone, moli za njega! Kraljice mora, zaštiti ga! Dobra. Bogorodice, spasi ga! Ja ću ii zaveštati svoj život, Štiti ga! Zaštitnice Begone! Kraljice mora! Draga Bogorodice!

Vrata se naglo otvoriše. Nas nekolicinu izguraše napolje, i dve žene i oca Benedikta i mene. Gurnuli su nas u neki teretni automo=bil. Žene su počele da vrište.

»Buđite mirni,« naredi jedan vojnik. »Idemo na saslušanje, možđa ćete biti oslobođeni.«

Zaustavili su še iza zida ma groblju. Pozvali su nas đa siđemo. Vodili su nas na groblje. Vojnik koji je išao pored mene bio je stariji čovek. »Zar nisi ti iz apoteke sa trga?« šapatom je upitao.

Potvrđio sam glavom.

»Poznavao sam tvoga oca,« mrmljao je voj nik. Stani ma kraj reda. Padni na prvi pucanj. Ne viči! Kađa padneš još jednom ću pucati u tebe. Ne viči!«

Ti trenuci! Stoj! Stali smo. Jedna žena strašno viče, Njeni krici su užasni. Otac Benedikt pada na, kolena. Niko ne pokušava da se spase. Pucnji. Padam i primećujem da pa-

„dam i ne osećam više ništa. Kada sam se pro-

budio bilo je već toplo, sunce je bilo visoko otskočilo. Pored mene mrtvi. Gleđao sam ih dugo, vukući se na kolenima. Živeo sam. Nisam osećao nikakav bol. Želeo sam da ocu Beneđiktu poljubim ruku, Krajnjim naporom uspeo sam da je dodirmem. Zgrozio sam se. Hteo sam da vičem, ali sam samo mumlao. Bacio sam se u jedan čestar i ostao da ležim u njemu, nepomičan, žeđan, izgladneo, polubudan, poluonesvešćen, Više se toga i ne sećam. Kada se spustila noć, odvukao sam se preko brežuljka do druma što vodi za Bilbao. Primetio sam vojnike, opet se vratio i ušao u šumu, prešao reku kroz plićak i upao u jedno selo. Tu je stajao magarac. Odvezao sam ga i pojahao, đošao u drugo bplaninsko selo, jahao sam kroz šumu, bilo je mračno, ostavio sam magarca koji odjednom nije hteo dalje. Stigao sam na drum, bilo je već, jutro, i zaustavio jedan automobil koji je išao za Bilbao i u kome je seđeo francuski dopisnik. Saslušao ie moju priču, poklonio mi tablu čokolade, odvezao me u pristanište pred krčmu kod debelog, bledog, mlađog krčmara koji me odmah „poznade i prijateljski mi klimnu glavom. :

»Ništa novog, senjor?« pitao sam.

»Ničeg novog!« odgovorio je.

Ispričao sam mu svoju priču. Dao mi je jednu adresu. Otišao sam tamo. Tu su lekari u belim mantilima pregledali deset hiljada dece. Za prvi brod izabrali su dve hiljada tri stotine. Bolesne su odbili. Strašan je bio bol roditelja koji su morali svoju đecu da zadrže kod sebe! Toga dana bilo je u Bilbaou osam uzbuna između osam safi ujutru i dvanaest sati u podne, Svi su jurili u najbliže sklonište gurajući đecu ispred sebe, U Portugaletu su nas ukrcali noću, inače bi se na prvo Dpištanje sirene sva deca razbežala na sve čefi-

ri strane iz straha ođ bombi i fih sirena od ·

kojih su najviše drhtala. Ukrcali su dve hiljade tristotine dece na »Habanu«. Sva deca bila su izmerena, vakcinisana. Svaki od naš je imao malu objavu zakačenu oko vrata, s brojem, imenom, zavičajem i gođinama. Porodice su se gurale sa nama sve do luke. Noć je bila mračna i kiša je padala. Hiljađe ljudi stajalo je u ređu. Sve svetiljke su bile zamračene. Nebo je bilo slepo. Ukrcali su i hiljadu žena i staraca, Svaki od nas je dobio komađ pastete od pola funte, kesicu karamela, a kasnije mleko i kafu. Sa »Habanom« krenula je i parna jahta »Goizeko-Izara«, bela i zlatna. Crveni krst lepršao je na oba broda. Pobunjenički generali pretili su da će sravniti sa zemljom celu Biskaju, zajedno sa Bilbaom. ;

Vožnja je trajala đevet čašova, Štitili su nas engleski ratni brodovi. Jeđan Frankov ratni brod približavao nam se, pa se zatim udaljavao. Deca su vikala: Vive la. France! Želela su da znaju da li, će dobiti još butera i belog hleba. Neprekidno su se raspitivali kod mornara da ]i u Francuškoj ima belog hleba, A u Engleskoj? I da li su i tamo napadi iz

"vazduha tako česti kao u Bilbaou? Svi smo

govorili samo o jelu. Nadali smo se da neće-

mo.više čuti sirene, čitav dane ni jednu je-”

dinu sirenu! Uskoro smo dobili morsku bolest. »Habana« je pristala u La Palisu. Deca su vikala: Vive la Prance! Padala je kiša. Iskrcali su nas, izbrojali, pregleđali, izmerili, nahranili,. napojili, pretovarili. Ja sam došao

u Oleron. U maison du peuple viđeo me jevaš 4

prijatelj i poveo me sobom u Pariz u svoju kuću, u Pasi, kod svoje žene, Divno samr prošao, Zvali su me Monšićur Šarl,

Kameni torzo majko i đetefa,

“(Nastavak sa prve strane). Za primitivnog umefnika ništa ne znači »forma« u na-–

šem smislu reči, jer je važan”

samo izraz životnih stanja. Registar tih stanja je vrlo uzak, ali.je mnogo »apstrakt.,

niji« od mašeg, pošlo šsimbo= |

lizuje čitavu borbu za opstanak. Glava žene ili maska ratnika, imaju magisku moć održavanja zajednice, Sve je

prožeto strahom u nepošred-

nom doživljaju egzistencije, sve je grč totalnog rađanja i umiranja. | Divimo se ovim umetnicima gledajući jedinstvenost postojanja i umiranja, čoveka i žene starog i mladog. Zato hermafroditi nisu retki

u ovoj skulpturi, gde ne de- .

luju kao makaze, nego mas privlače svojom moći da osete sveukupnost prirode, Primitivac ume .đa naturalistički kopira pojave prirode, što pokazuju mnoge figure koje je napravio. Ali pravo divljenje oseća on samo prema ormamentu, prema »apstrakciji«. u Zapanjujuća je kompozicio na celishodnost svake primitivne skulpture. Nema. ničeg suvišnog ni nepotrebnog. Ovo je rezultat funkcionalne namene tih dela, jer ništa nije načinjeno iz čisto umetničkih šelja. Sve ima švoju Tetišističku snagu u zemljoradnji, lovu: ratu. Mnoge od primi-

f J

Crna plastika

ftivnih. skulptura. treba da označe uništenje smrti: umrli se kroz skulptorske figure 'ponovo oživljavaju, i život se

dalje bez prekida nastavlja.

Primitivni skulptor umeo

· je đa oseti i izradi detalj, jer

on za njega preistavlja čudoftvornu moć u savlađivanju životnih tegoba. Ornamenfi primitivaca su, pone-

· kad, doveđeni do.savršenstva,

te čine utisak nenadmašnog . majstorstva,

Pogrešno je smatrati da. je primitivna skulptura jedinstvena u svome izrazu. Ona se itekako razlikuje po me-=

stu i plemenu u kome je na-.

stala. Nju nalazimo u Zapadnoj i Centralnoj Africi, Mađagaskaru, Indoneziji, Filipinima „i severozaapdnoj

Severnoj Americi, Svako od.

ovih područja ima svoj spe-

Dete

cifični izraz koji je jedno od obeležja njegove estetske vrednosti. Važno je napomenufti da je bilo raznih međusobnih uticaja i da se tlo često opaža.

Skulptura primitivnog čoveka pomogla je umetnosti

XX. veka da se razbiju tradicionalni „klasični okviri, Mnogi savremeni skulptori, kao Brankusi, Epštajn, Lipšic, i drugi, tražili su inspiracije u tvoračkoj moći njene nepošrednosti.

Predrag Perović

Iz Antologije Srpske DOgpZijB ZELENILO POD SNEGOM

grupni

Dubpovačka izložla

(Nastavak sa sedme sfrane) izraz izvan njega. Za rezolutnu grupu trojice mladih nefigurativaca, Rašicu, Srneca, Picelja, i. njihovog . jednomišljenika Vaništu, to je notornost o kojoj bYva trojica ne diskutuju, dok 5eč Waništa ne odriče jednog lepog, figurativnog graha od pretprošle godine: Laterna mafica. Između umetnika koji prianja ju uz ta dva pola, Berman, Po-

Btružnik i Šimunović, čije se Jič

nosti ne daju obuhvatiti pokušajem definisanja u telegrafskom stilu, upotpunjuju sliku Zagrcbačkog stvaranja.

Kod Slovćnaca, Sedđeja, Debenjaka, čak i Kod najstarijeg. Bkosa ošeća Se zajedničkn, tenđencija ka čvrstoj formi proižišloj iz umerenih oblika Kubizma. U toj disciplini oni variraju svoje omiljene teme; Debenjak svoj motiv s Krasa, Sedej upr portret nw kompoziciji Kod stola, Kos, uvek na visini svoga maJjstorstva, mrtvu prirođu, Preygelj se odvaja od toga kruga svojim upečatljivim stilom širokog Nolorističkog mogzaika; Kregar pak, s dramatičnim akorđima svoje muzike }oja se leda, čvrsto zastupnm 7dastavu Moju je Kanđinsky razvio. Diskretan, nimalo glasan, a upad ljivo sadržajan, Gabriel Stupica, čini meku Vrstu mosta izmcđui Ljubljanske | Zagrebačke Škole. on je izložio đva portreta od ko

' jih se ženski, sa svojim čudnim,

tananim „sivinam4, kosne Živa, skoro bih rekao nepca, kao na , gorki plođ venje. Treća njegova stvar je igračka jedna; devojči- , cm s igračkom; pored stola 54 koga svetlucaju neke sitne, DOređane šareno-laže. Ima nečeg starog kao kod Boscha i modernog kao kođ Kleea u ovoj gracilnoj slici — pričicl; nećeg što potseća nm setu nekom Schumanovskog Lied-a } komiku me haničkog klavira, nečeg što Vas prati i kađ iziđete sa ove izložbe, kao arileta khađ vam se ĐOsle pretstave uvrti u glavu ı uporno se vraća sama od sebe.

Tmena mlađih Blovenaca. Lako vwiča, Slane, Suštarčića, Zorina, zamene su nova. Sa njima se sre ćem na Svoju Žalost, prvi put na ovo} izložbi. Ona su prikazana samo sa po Jednom silom, a to je više nego neđovolino da

, bi se prvi prvom susretu stvori-

la neka pretstava o autorima. U svakom slučaju BSuštarčićevn s!lka, sa svojom finom, »muzejskom« fakturom | sirealističkom pričom o poplavi, privlači pažnju. Sarajevo jie zastupljeno s mlađim Miševićem, Skoplje s Ličenoskim, svojim veteranom, sudeći po Dolaptu., Ličenoski

danas nastavlja svoje poznate teme »Bačija« i đr.. kole ujeđno znače i njegovu najlepšu epohu. Nastavlja ih sa istog mesta gde ih je napustio i sa pođiednakim uspehom, Kao đa prekida nje ni bilo. Mišević se takođe inspiriše temama svog rodnog Kraja, Bosne, zaođevajući ih melanholi jom #š svoje prijatne „okeraste skale.

Paraleino sa ovom izložhom, upravo u njenom sastavu po pro storijama, otvorena je ifiožba

. primitivaca, s Generalićem, Mi-

riusom mnoštvom PeJješovih šlika — ali ona ne ulazi u njen sastav; prema tome ni u okvir ovoga prikaza.

Momčilo Stevanović

Rastko Petrović

Najviši iđeal kome su nadrealisti težili: da postignu punu slobođu i spon tanost „poetskog EOovoTa, neometenu bilo kakvim literarnim konvencijama, o-

. stvario je najpotpunije jedan pesnik van mjihovih ređova, Rastko Petrović. Buiovita, neoDuzđana, „O-

strašćena „đo paroksizma, sva Od eksklamaćije, WuFrlika. 1 Kliktaja, 'bespoštedno otvorena i bestiđno čulna, divlja, sirova i čedna u isti mah, njegova poezija uspevala je ne retko da zr razi »čist oblik ekstaze neposrednoa, rečima koje se nikakvom drugam zakonu nisu htele povinovail, doli unutrašnjem điktatu nesnikove emocije, To bezgranično poverenje wu neprikosnovenost Dočtske insplracije u njenom sirovom, embrionalnom stanju navelo je Rastka da ponekad . zanemari svaki jezički, pa 1 umetnički truđ; otuda” njegovi stihovi taHć često

|. zgrapne, (Gvornovate rećenice kroz koje teško da bismo se hteli probitl, đa iza njih ne osećamo jedan | snažan, istinit poetski tem| perament. o. Ako je Miloš Crnjanski | umetnički najcelovitija ličnost' naše poezije između | dva rata, Rastko Petrović _ je svakako nosilac njenih „najsavremenijih i najdub"jih preokupacija, Pesme iz »Otkrovenja« (Jeđini |. san« »Tajna rođenja« i đr.) pretstavljaju Jeđinstven pri mer, možda u svekolikoj | modernoj literaturi, poezi_ je inspirisane tranmom in| trauterinskog Života, »Putnik« je najživopisniji i naj__ ošobeniji odjek na našem · jeziku onog lutalačkog za| | nosa i uzbuđenja od basno| slovnih prepleta ćgzotike i | gradskog Života, koji Je 54, ' Apolinerom prodreo u mo| dernu poeziju, su Mivlja i opojna poetska

»Zverstya« .

SaapWyad naka ir i aiu aca

egzaltacija nagona i bolno saznanje nemoći da se ktoz njih dospe do »vanmišićnih ekstaza«. Tu bezmernu žud nju za pročišćenjem, koja se u svome prvobitnom,

najosobenilem viđu javila nw Oopsesliji tajnom rođenja, izrazio je Rastko u nekoliko mahova i u svojim poznijim stihovima: u ekstatičnoj nimni suncu (Vuk«), u »Velikom drugu, pa II u poslednjim svojim pesmama kosmičkog nađahnuća, koje su, kao i »Priviđenja« Miloša Crnjan skog, bolno opraštanje pesnikovo sa poezijom, pre konačnog odlaska na neslavni pokajnički put Kkojim su obojica pošli.

Zoran Mišić

Rastko Petrović

Reči ptice na gnesdu

ramlju, otuđa sve one ne

· Pod sobom oseti opet nerazumljivi oblik jaja: Ptica. Kroz opijene oči nazire zalazak svefa; Noge joj počivaju u gnezdu, pogled u suncu bez sjaja. Ona bi kliknula svemu: »Poda mnom samo cveta!«

Jer nije isto pijanstvo,„wsunce, ko što bi one zore Kad je razrio njeno perje, udaro kljunom u glavu; Između onog sunca i ovog plamfi bezmerno more, I let kroz pomrčine plave što bacaju senicu na travu

Ona je doživela ovde bolj. I kakav bol: ne poemu, Kad pođu iz nje u gnezda oblici ovi savršenstva,

Ko da je bije krvava smrt, ona je kričala svemu: »Bvo, svega što je tu radost i krah, na obalama ovog

ženstva:

Prokletstvo! Sve što je rađost 1 krah, posle letenja

suncu.

Razumeš, sve što je ljubav i strah, il' brisanje u tebi. Ja sam umorna: ovo čekanje bez smisla stalno u tvom

vrhuncu,

„„Onom što oličava Sunce, al' sunce što nikad ne bi.

Sunce jl' ja, il' ti, il' saznanje! Ja slušam tvoj glas iz Ali mi „krila data: ja letim, i put je moj bez kraja: Zmaj, nije samo radost, no užas koji me nosi put

\

KNJIŽEVNE NOVINE

zvezđa,

Sa ovog užasa gnezda u kom bol i oblik se spaja«.

gnezda; ———— o