Књижевне новине

kongres iol

Tužilje

Od 2 do 9 septembra održan je u Crnoj Gori Kongres Saveza udruženja folklorista, na kome su uzeli učešća mnogi Tolkloristi iz naše zemlje i inostranstva (Sovjetskog Saveza, Zapadne Nemačke, „Čehoslovačke, Mađarske i Austrije.)

Bilo je predviđeno da se referati za ovaj kongres kreću u okviru sledećih tema: a) pitanje usklađivanja ierminologije na području usme ne narodne književnosti, muzičkog i igračkog folklora, v) tragom naših najstarijih nasleđa i c) problemi i metodi leksikografiranja folklor nog materijala. ;-

Terminologijom narodnih pripovedaka bavio se referat Maje Bošković-Stuli. Milko Matičetov govorio je o problematici skupljanja i proučavanja narodne proze i uka zao na činjenicu da geografski položaj naše zemlje pruža mogućnost da pri naučnoj obradi skupljene građe igra-

OŽDA ova dva susre-

ta ne bi bila povod

jednog, objedinjenog napisa, da nije reč o posebnom ambijentu, o gradu Trstu, i o dvojici Slovenaca, 'Tršćana — „slikaru Lojzu Spacalu i pozorišnom reditelju Jožu Babiču.

Prvi moj susret sa obojicom bio je u maloj slovenačkoj kafani »Nini« u 'Trstu, u kojoj se predveče Ookuplja slovenački umetnički svet, željan svog jezika, infimnijih nacionalnih poveravanja i, u dodiru s bliskima, neprestanog proveravanja svojih umetničkih koncepcija i preokupacija koje često moraju da imaju i trenutni karakter, u borbi za samoodržanje Slovenaca u "Prsti,

Ali, ovaj razgovor ulroje nije obavljen samo radi ambijenta, već i zbog loga što se ovde smatra da Spacal .i Babič, mada različiti po tem peramentu (predispozicije pr vog naginju ka poetskom, a drugog ka racionalizmu) imaju nečeg zajedničkog. To

zajedničko je, „ najprostije rečeno — biti svoj. *

Uvučen u scbe i svoje misli, gotovo otsutan od materijalnog, kao u nekom transu u jeku traženja svojih boja, Lojze Spacal primio mas je, Babiča i mene, u stanu koji je preuredio u atelje sa staklenim krovom, na mansardi kuće broj 1 u Via Koroneo.

O svojoj biografiji nije hteo da govori. Pružio mi je otštampanu monografiju. Rekao je tiho, više za sebe: »Pročitajte, ako vas interesuje, ali, to su više-manje nevažne stvari za jednog slikara«. Rođen 1907 godine u, /Trstu, završio Institut za dekorativnu umetnost u Monci, a posle toga Akadem:ju Umetnosti Brera u Milanu. Prvu samostalnu izložbu slika priredio 1940 godine u 'rstu. Ogroman uspeh doživeo je godinu dana kasnije na izložbi u Milanu. Izlagao je u Rimu, 'Porinu, Firenci, Veneciji, Pragu, Varšavi, Sofiji, Moskvi, Lenjingradu, Celovcu, Cirihu, | Lisabonu, Oranu, Tel Avivu, Bregenžu, San Francisku, Njujorku, Pitsburgu. Sao Paolu, u Rijeci, Ljubljani, Beogradu i Zagrebu. 1 čnehađuje vitalnost koju njegovo lice ne odražava. Valjalo je imati — Tažižljam čitajući spisak obide-

8

K

POZNANSTVA

mo jednu od važnih . uloga. Dragutin Đorđević podneo je izveštaj o fome kako danas nastaje i živi narodna pripo=· vetka u okolini Leskovca. Problematici narodnih pesama bilo je posvećeno više referata. Nemački naučnik Maksimilijan Braun govorio je o pojmu »stilizacijee u narodnoj epici i podvukao činjenicu da se »istinitost« u epici ne iscrpljuje izlaganjem konkretne stvarnosti, po.to epika često traži višu istinu, koja se ne može prikazati bez preinačenja poznatih fakata. "Tri referata bila su posveće= na tumačenju i izvorima narodnih pesama (Ž. Mladenović: »Topograflski elementi narodne pesme »Ženidba Dušanova«; T. Đukić: »Prvi izvor za etičku izgradnju kosovskog eposa« i B. Krstić: »Postanak i razvitak narodne pesme o boju na Košo=vu«). Olinko Delorko ukazao je u svome referatu na Ppotrebu da se sva naša pesnič-

BOJE I PROST

nih mesta — fantastičnu cnergiju i kretati se takvim tempom kroz 'svet, grabiti kilometre, gledati, apsorbovati i posle svega viđenog vratiti se u Trst, na Kras, da se posveti, pogotovu u grafici, rešavanju lirskoapstraktnih problema, odnosa sebe i prirođe, što grčevito nastoji da izrazi mekom lirskom notom u tektonici i boji, u okviru tačno određenih linija i višedimenzional– ne kompozicije.

Na štafelaju tog dana stajala je grafika | »Zalazak sunca u Savudriji«, nedavno na Kvadrienalu „otkupljena za Modernu galeriju umetnosti u Rimu. On je u ruci držao malu, drvenu, izrezbarenu duvansku kutiju koju mu je poklonio neki čobanin sa Krasa. Na gramofonu bila je ploča Čajkovskog. U tom ambijenian smo ga i zatekli.

Pre dvadeset godina nastupio je kao pobornik »magičnog realizma« u kome je nastojao da pobegne ka metafizičkim rešenjima. Rat, streljanja, vešanja, ostavili su traga na njegovim uljima. I kad se sve to staložilo, našao je rešenje u Onome što danas radi.

— Možete li mi to objasniti — upitao sam.

— Insistiram na muzici, ritmu, boji, dinamici, plus vreme u kome živimo. Želeo bih da moja ulja, grafika i

skulpture budu poezija. Na-

stojim da svoje molive najpre očistim od suviše materijalnog. „.Pitate šta želim da postignem · sa svojim slikarstvom? Žqeleo bih da kod gledaoca moje slike probude pesničku emociju, da ga poput muzike unesu u nov am bijent koji hoću da namet-

nem: optimizam u pesimizmu. 3 „.Moje shvatanje života?

Da li se život, u celini Uuzev, uopšte može shvatiti. Pokušavam da shvatim sebe. Život je, niz emotivnih impulsa ,a između impulsa šu moralne, psihološke krize, Želeo bih da padovi budu neosetniji i zato slikam. Želeo bih da moji radovi budu sinteza Života i umetnosti.

! NJIŽEVNE NOVINE

ka folklorna gtađa ispita i estetski oceni, Živu diskusiju izazvao je veferat sovjetskog naučnika. Sergija Vasiljevića Aksjuka o savremenim uskim narodnim pesmama i njihovim nosiocima. v MO Referat Nikole Bonifačića Rožina o narodnoj drami u Hrvatskoj, ukazao, je na raznovrsne oblike dramskog iživljavanja širokih narodnih masa. U radu, o našem dečjem folkloru Milivoje Knežević je govorio o aznim Vidovima dečjih igara, u kojima dolazi do izražaja ne samo mašta deteta već i folklormo nasleđe iz daleke prošlosti. Problemom izvora i postanka »Aleksandride« srp

sko-hrvatskog fipa bavio se.

referat mađarskog naučnika Lasla Hadroviča, dok je češki naučnik Oldrih Sirovatka govorio o folkloristici u Čehoslovačkoj i o potrebi međuslovenske saradnje ma Dodručju folklornih istraživa– nja. i

Priličan broj referata bio je posvećen problematici Crne Gore. Jovan Vukmanović dao je opšti pogled - crnogorski folklor i ukazao na njegovu svežinu i originalnost. Marijana Gušić govorila je o tobelijama (ostajnicama), imajući u vidu naročito crnogorsko područje, Katica Bošković — o crnogorskim teliktima u svadbenim običajima Konavala, a Jelka Ribarić — o tragovima nekađašnje' ermničke nošnje u Peroju u Istri. Miodrag Lalević „posvetio je svoj referat proučavanju naših narodnih poslovica povodom: stodvadesetogodišnjice prvog izdanja Vukovih poslovica na Cetinju 1836 godine, TBitmografsko — folklo'nom problematikom. bavili su se i relerati Milenka Pilipovića (»Pragovi staroslovenske trizne kod „Južnih Slovena«), Nika Kureta (»Potreba saradnje pri ispitivanju južnoslovenskih maski«) i austriskog naučnika Leopolda Krecenbahera (»Alpsko-balkanski instrumenti za dizanje

naučno

,

risla

buke i srodni rekviziti za vršenje običaja u Bvropi«). · Čisto muzikološkim, problemima bili su posvećeni referati Miodraga Vasiljevića (O)Kvalitetne funkcije tonova u Tlopalnim osnovama mašeg muzičkog folklora«), Valensa Vodušeka (»Obredne pesme Jugoslavije kao prilog za objašnjenje izvora i karaktera nekih naših današnjih fonaliteta«) i Radoslava Hrovatina (o ritmičkim oblicima, u muzičkom Tfolkloru).

Problemima narodnih igara bavili su se referati Ika Otrina (»Oblici i plesni elemenfti slovenačkih narodnih igara i mjihov razvitak do danas«), Zmage Kumer (»Ple sni tip »Raj« kod Slovenaca«), Olivere Mladenović (»Prilike i mesta za igranje u Srbiji«), nemačkog muziRkologa Peliksa Herburgera (»Veza između narodnih igaTa slovenskih i germanskih narođa«) i češkog muzikologa Jozefa Kresaneka (»Istorisko poreklo hajdučke igre«).

Zanimljivo je pomenuti da su prvog dana rađa na Ivanovim Koritima učesnici kon gresa imali priliku da na istoriskom Veljem Gumnu slušaju narodne guslare i diplare i da gledaju narodne igre iz Katunske Nahije; dru goga dana po podne načinili su izlet na Vjetrni Mlin, gde su, u šumi, slušali dve čuvene crnogorske tužilje — Milu7a Perović i Jelu Đurković, koje su, pojedinačno i udvoje, slavile velike žrtve Crne Gore u narodnooslobodilačkom ratu. Trećega dana po podne posetili su Njegoševu kapelu na Lovćenu i tu su slušali poznatog narodnog guslara Filipa Perunovića.

Trećega dana rada,u Baru 6 septembra po podne, učesnici kongresa su načinili izlet u Sutomore, . gde su im meštani i meštanke prikazali nekoliko scena iz čuvene Spi čanske svadbe,

Živomir Mladenović

NA STRANISAM ONIH

Susret i razgovor sa alutorom »Lopova« nisam, zaišta, očekivao. "Trebalo je, opet gotovo slučajno, po novinar– skoj dužnosti, da zabeležim jedan od »događaja dana« u Beogradu — poseta Leonida Leonova izdavačkom preduzeću »Nolit«, u čijoj će biblioteci savremenih svetskih romana uskoro izaći i njegov roman »Put na Okean«, a posle loga i jedna zbirka izabranih pipovedaka. Ali, ispa lo je sasvim drukčije...

Jer, Leonid Leonov voli da razgovara. Sam započinje, bez dvoumljenja, polemiku, postavlja pitanja i odgovara. "To čini vrlo sugestivno, asocijativno, metaforično. Zar to ne potvrđuje i njegov odgovor na jedno možda više slučajno pitanje koje mu je postavljeno za vreme razgovora u »Nolitu«.

— Nalazim se u situaciji kao majka koja ne zna kome od svoje dece poklanja najveću ljubav, — rekao je najpre Leonov odgovarajući na pitanje koje svoje delo najviše voli. Ali, odmah je dodao: — Volim ono delo koje još nisam mapisao. Ali, da bih bio određeniji reći ću vam i ovo: Volim svoje poslednje stvari, naprimer »Rusku šu-

na srpskom jeziku, Od stari jih stvari volim »Put na Okean«, koji takođe izlazi ovde, u izdanju »Nolita«. Leonov je za trenutak pre-

kivano upitao izgleda i sebe i ostale:

— A »Lopov«? To je moj prvenac. Već trideset godina, nisam se usudio da ga pročitam. Potrajaće to tako, izgleda, još koju godinu... Nastala je opet mala pauza A onda je neko upitao kratko:

— Na čemu sada radite?

Osećajući možda pitanje više kao ·malu novinarsku »provokaciju«, Leonov je najpre odgovorio »diplomat-

BA1Ć,

DVA SUSRETA U TRSTU

Ništa više nije rekao; om je čovek ·koji-· voli da sluša i posmatra. Prošlog: leta u Makedoniji zapazio je crVenu boju i uneo je u šVoj Umetnički spektar.

— Ja bih vrlo: rado čuo šta će moj prijatelj Babič reći o sebi — kazao je na kraju.

*

Odjednom — nova tema, različita primena umefničkog sredstva, mada od slikarstva. do scenografije, recimo, nije daleko, pogotovu ne između scenografije i Spacalovog slikarstva, koje često dekorativno deluje i privlači ·jednostavnošću kom pozicija i boja.

Dugujem čitaocu objašnjenje. Jože Babič je reditelj Slovenskog narodnog gledališča u Trstu već deset godina, umetnik čije koncepcije o pozorištu nisu svedene na suštu reproduktivnost. On je akciono neograničem, pa ga smatraju jednim od

najboljih slovenačkih pozorišnih reditelja među modernima. Politička situacija u Trstu usmerila ga je ka domaćim delima,•od Držića i Cankara do Mirka Božića, ali nije hteo da zaboravi da svoju publiku, mora da približi i svetskim piscima, Šou, Molijeru, Šileru, O'Nilu, Mileru i Pristliju i, s obzirom na ambijent, italijanskim dramskim piscima Goldoniju, Ugo Betiju i De Filipu. ;

Zovu ga na gostovanje u Mali teatar u Milanu, jer je jedno mahjinsko pozorište podigao na nivo Evrope, 5a skromnim umetničkim materijalom koji je imao oko. sebe. On ponekad otstupa od klaćičnih scenskih, rešenja, izlažući se opasnosti da bude površan. Eksperimentiše da bi istakao vrednosti svojih glumaca. Modernizuje scenu da ne bi morao autobusim" da prenosi Trsta u okolna slovenačka sela u kojima iz dana u dan daje pretstave pod ,vedrim nebom. Sa

— Prigovaraju vam 2žbP5Og scene »u krugu«, zbog kulisa

kote projektujete na prozir=

teške Rkulise i?.

ni veo ispred scene. Kažu da bolujete od eksperimenata?

— Šta je reditelj? Umetnilc kome jedan od osnovnih ciljeva mora da bude da istakne . individualnu snagu glumca. Nije važan način na koji će on to postići. Važno je. šta postiže.

... Svrstali su me u moderne reditelje, „verovaino zbog toga što suviše jednostrano posmatraju moj rad. Na kraju, meni je svejedno šta misle. U svakom slučaju, ne želim da budem staromodan. Ali, moderno nije u mistici. I ne želim da lišim scemski prostor elemenata. Hoću da ga oslobodim klasične stalike koja je često prepreka kontaktu između glumca i publike. Glumcu treba vratiti individualnost.

... Pitate o pozormici »u krugu«. To nije ništa novo. Rusi su odavno primenili ovakav način scenskog rešenja. Amerikanci se ovim metodom služe u pedagoške svrhe. Glumac na sceni »u krugu« ne glumi samo licem. On je izložen publici sa svih strana, on je među njom, njen sastavni deo, Na taj način stvara se maksimalni kontakt između stvaraoca i gledališta.

... Konačno, i pored umet ničkog aspekta, okrugla scena nama, kao putujućoj trupi koja je za deset godina izvela osamdeset šest premijera i dala prošle godine 170 pretstava, potpuno odgovara. Ne bi trebalo shvatiti da precenjujem umetnički kriterij publike ako kažem da, je ona

mu«, koja, eto, izlazi uskoro

stao da govori, a onda neoče–·

Susret sa Leonidom

Leonid Leonov

— Odgovoriću vam jednostavno: na literaturi!.. Već šest puta prepisujem jedan romam. Muči me kompozicija. No, nadam se da će ovih gOdina i to biti gotovo...

Tema?

— Rusija, stara Rusija, odgovorio je Leonov

Razgovor je bio sve Življi. Nekako u »štimungu izdavač ke delatnosti«, postavio sam T,eonovu pitanje koje bi delo iz savremene sovjetske literature, po njegovom mišlje nju, trebalo prevesti na naš jezik, da bi se upotpunila slika o književnom stvaralaštvu u njegovoj zemlji.

Razmišljao je kratko, a onda isto tako odgovorio:

— Ona dela koja još nisu napisana... Ali, mislim da će uskoro biti dela koja bi zaista trebalo prevoditi... Na mlađima svet ostaje, — 0OS= mehnuo se Leonov. Verujem u nova imena koja već unose

sve ove »eksperimente« ipak vrlo dobro primila.

Dva umetnička sveta: boje i prostor, bila su za trenutak sastavljeni u jednoj intelekfualnoj traspoziciji, u malom ateljeu Lojza Spacala.

Čitalac će uočiti izvestam afinitet između ova dva Uumetnika; možda je to otuda što je, i kod jednog, i kod drugog jedinstvena podloga — stvaralaštvo u stvarnosti. Spacal traži metod izražava– nja u jednostavnom duborezu duvanske kutije nepoznatog čobana sa Krasa, a Babič smelo odbacuje klasične scenske elemente i sa glumcima ulazi među gledaoce.

A dalje od tih dodirnih tačaka, ipak razni su putevi ove dvojice umetnika.

Nenad Stavjel

SBpacal; dutro u „krasu

" bilo

svežinu u našu književnu at– mosferu. Odlikuje ih smelije gledanje na probleme...

Ne čekajući novo pitanje T,eonov je rekao i nekoliko reči o izdavanju dela naših pisaca u Sovjetskom Savezu. Pročitao je od Andrića »Na Drini ćuprija« i Ćosićev rTOoman »Daleko je sunce«. Dodao je da Ćosića smatra veo ma talentovanim, a zatim da se nada da će biti štampana dela još nekih naših pisaca, naročito mlađih.

I, baš u momentu kad se vodio razgovor o književnom radu Dobrice Ćosića, on je i naišao. Razume se, nije izostao srđačan pozdrav dva po= znanika od ranije. Ali razgovor je nastavljen još življe. T,eonov je upitan šta mišli o našim Književnim diskusijama. o modernom, starom...

T,eonov je odmah počeo da govori, ali više, izgleda, o nekim svojim stavovima, mišlje njima, ili razmišljanjima.

— Na strani sam onih što traže formule svakoj stvari, svakoj pojavi: što traže nove formule. Trideset šest godina radim i izdao sam mnogo knjiga, ali nijedna nije prošla a da nije bila pošteno grđeha... Nikako se ne ljutim što sam uvek tražio novo u čoveku, i oko njega, duboko u čoveku, ono skriveno. I kad bih živeo još sto godina išao bih tim putevima. Ali, takođe, tu se podrazumeva poštovanje tradicije. Samo reč je o tome, kad se govori o piscu koji stvara, kako se on odnosi prema njoj, prema tradiciji.

STO TRAZE NOVE FORME

LEONOVOM

Leonov še sve višeć unosi u ono što govori i brzo nastavlja: q aaa Dakle, reč je o formuli. Razumete li me? Eto, putujući od, Dubrovnika prema Mostaru video sam na kame. njaru jedan zakržljali vres, malo, žbunovito drvo. Upio se u kamen. svemoćan je, i ne tiče ga se vremće, čak ni kiša... Umetnost se sastoji u tome kako shvatati, taj vres što se pedeset godina” muči na kamenu, i ničega se ne boji. On je kao čovek. Zdrav i jak... Da li me razumete?. Il. uzmimo drugi primer. Treba napisati i stvoriti takvu umetnost koja će, kao ono zrno pšenice u egipatskoj piramidi što posle mnogih godina »tamnovanja« u kamenim zidinama „ponovo Dproklija, i posle decenije oduševljavati, nađahnjivati mladiće, devojke. To je teško...

Posle još jedne kratke pauze neko je upitao Leonova kako on rađi, kako piše.

— Sigurno me u kuli od slonovače, već u sobi sa otvorenim prozorima, i čujem" život, njegove zvuke, odjeke, To mi ne smeta. Naprotiv, otvaram i vrata... Najbolje radim uz muziku...

Neko od učesnika ovog razgovora pogledao je, više za sebe. na sat. To, čudno, nije promaklo Leonovu. Zato je upitao da li se možda razgovor odužio,,da li će stići da ostvari sve što je predviđeno za taj dan.

I zaista već je bilo prošlo više od jednoga časa kako je počeo razgovor u »Nolitu«, ali osećalo se da je on ustvari tek počeo. Samo, vreme je već bilo poodmaklo. Leonovu je postavljeno, dok su mu pretstavnici »Nolita« predavali đarove, svoja izdanja, još jedno pitanje. Ono je zvu čalo pomalo konvencionalno: naime, kakvi su njegovi utisci iz susreta. s našim ljudima, krajevima, književnicima. Ali, Leonov je rado odgovorio i na to pitanje.

— Upoznao sam mnogo vaših ljudi, ribara, seljaka i građana. Bio sam na vašem moru i kao da sam ozdravio» rekao je Leonov. A onđa ie brzo i oduševljeno nastavio

da priča. — Nezaboravna je Postojinska Pećina... Nikada ni-

sam video takav, lepši umor zemlje, starost njenu... Ona se mora javiti nekad u mojim budućim delima.

Leonov se pobrinuo i za završetak razgovora i lep rastanak. — Da, bacio sam u Postojinskoj Jami novčić u ono malo jezerce. To znači đa ću još koji put, možda da nađem taj novčić...

Moma Stefanović

Susret sa sovjetskim

| piscima

(Nastavak sa prve strane) onov je istakao slučaj Dostojevskovog Stavrogina iz »Nečistih sila«, tog plemić-= skog sina koji se oženio jednim bogaljem, — slučaj ko ji ukazuje na to da je Dostojevski umeo da olkrije ono što je mnogim drugim piscima njegovog vremena, a takođe i kasnije epohe, nadostupno, a što je

| zbunjivalo njegove kritič»re

i inetrpretatore. Po tim dubinama u koje je umeo da

| u wrodre. Dostojevskog su, ne

bez razloga, stavljali ponekad u isti red sa Še*spirom. Nije ni čudo što je jedan takav pionir imao tolikog uticaja na razvoj ne samo ruske nego i čitave svetske literature ,

Neki kritičari su ukaziva– li na stvaralažku povezanost Leonova sa Dostojevsk'm,

dok su drugi negirali tu ve-.

zu. Sam Leonov je, govoreći o tome, i ne dajući drumog komentara, kazao da on, ne može da zam'sli pojavu bilo kakvog dela koje nema svoga prethodn'ka. Da nje postojao dosadašnji razvoj muzike današnji kompozitor morao bi svoje stvaranje da svede samo na nekoliko osnovnih tonova.

Osvrćući se, u nekoliko reči, na svoj književni rad Leonid Leonov je rekao da su O njegovim delicaa mapisani i mmnogobrojni \ od kojih su većina bili nepovoljni po njega. Međutim, za TJega šu majvažnije bile mjegove stvaralačke preokupacije, onaj memir koji je

članci,.

godinama mosio u sebi i koji mu je imperativno nalago da ne obraća pažmju na primedbe takve Kritike, Leonid Leonov tvrdi da veći deo takve kritike mije ni čitao. ·

: Naročito uzbudljiv utisak je ostavilo mjegevo. interpre ftiranje razvoja (i mjegovih uslovlženosti) Rusije, njen put od zaostale feudalne države do modernog društva današnjice. U jednom trenut ku, uzbuđen, Leonov je citirac rečenicu iz jednog svog romana, koja kaže da se na zvezdama, kađa počnu da se hlade, rađaju cvet,· ptica i čovel. Tako je i za razvoj društva i kulture potrebna jedna određena temperatu= ra hlađenja koja omogućava rascvetavanje života.

U poslednje vreme imali smo prilike da u našoj sredini saslušamo mnog» znamenite prefsfemi"= Č >» *vie književnosti u svetu. Žam Pol-Sartra, ČŽaua ada sa, Kloda Avlina, Artura Adamova, — i to nas sve više uvenava da su ovakvi nmeposredni kontakti zaista dragoceni. Poseta sovjetskih pisaca i razgovor s njima, a naročito s nama bliskim piscem »Lopova« i Skutarevskog«, ' drugom | „Leonidom T eonovom, mačio je jeđan ~ ljiv događaj u kome vimo jedan od nastavaka ve za našeg tradicionalnog prijateljstva sa velikanima vuske književnosti — Dostoi kim, Tolstojem, Čehovom, Gorsxim, Blokom, Majakovskim. K. T.