Књижевне новине

što su se slile u đeseterce, u Izve D letele su nebom Srbije, Po Wišnjiću 0HS OB are: olavUjValeo ije. Su 86 ovako 1) Od Tripuna do svetoga svaku noćecu mjesec se yakake da se Srbiji na oružje dižn 2) Od Đurđeva do Dmitrov: :a Sve barjaci 'krvavi idoše” SN Viš Srbije po nebu vedrome 3) Grom zagrmi na, svetoga 8 Usred zime kađ mu VIEĆL JU Sinu munja nm Časne Verigo i Potrese se zemlja od istoka, 4) A četvrtu Vrgoše priliku ci Viš Srbije na nebu vedrome: Uhvati se sunce u proljeće, U proljeće na Svetog Tripuna; sedan danak tri puta se hvata A tri puta igra na istoku.

funova do Trif sveci su Višc Srbije n - Tifunova, dne, rod na ustanak, čbom vojevali i pozivali na-

iovanjem bila bi ispunjel uzevši, tim nebeskim ra-

ai O ea toga nekoliko dann, trebalo je dahihTIS : OB 0 d većanje, kupljenje vojske i poRM 0 + Sto bi vremenski skoro odgovaralo te : . Luka ee i; BeSiČIĆ i letopisačka, stin a udarati, kao što to ne či nj ebi četa, žičiie, Sprečo stojna i u svoioj oblasti jedino O Pučea tone? ona će biti i sušta ako i O OVPRIOSA KUTA stanovišta njenog Zadidp Ra 0doBiO EA M NOSA sa više strana, u zemlji i si i letopisački zapisi i šstronoyacki ne v Bilet aa Oa0R su niz nebeskih pojava od 1800 do kraja, 1805 godi ne, koje bi svojim izgledom odgovarale Višnjićevim »prilikama«, pogotovu u očima i mašti obična čoveka. Pomračenja, mesečeva, vidljiva, iz Srbije, bila su 22 marta 1800, 18 marta 1801, 14 januara 1804: a sunčeva 30 ianuara, 1804 i 25 decembra, 1805. »Znati se kada solnce zacrni se... ı mesec bio tako 2980 njime strašna zvezda i bila, je mnogim za ddIyIKa nie... Taki izvesno budi kogda porobiše se Drobnaci i obesi nin Suleiman paša Skoplak... čislom 18« — beležio je tad dijak neki ili mnih 'rojice Pljevaliske. A na drugom kraju, đrugi inok ostavio je spomena o jednoi retkoj i neobičnoj zimskoj nepogori:; »1801 januara 14 ı oči srbskago bi tutanj mnogi i grmnjava, i zemlja se

trese, i pukoše tri groma, jedan udari na Babića '

breg u kuću, a drugi u džami i ( ne znam (lje.« izuzetne astronomi POPU Čšnac se, u veku egzaktnih nauka, nelagodno primaju i dugo pamte, a kakav su tek utisak činile u smutnim vremenimx ratova, i pobuna! U bogatoj slepčevoj uobrazilji, u koju su dospele putem uzbudljive i preplašene tuđe reči, u uobrazilji sviklej da od zvuka i sna stvara plastične oblike mesečeve i sinčovo pomračenje, svetlosna prelamanja, komete (strašna zvezda) i zimska grmljavina formirali su se lako u džinovsku pozornicu dramatična zbivania. Svesni Književni postupak došao je zatim da sve fo zbije i poveže sa Krvliu što je zemljom .tekla; pogotovu kad se o tome peva, nekoliko godina kasnije.

dile moglo se viđeti da sšu i sve ostale

Višnjićeve pesme čvrsto zasnovane ma stvarnim događa,jima. Nema u njima, nijednog iz„mišljenog boja (sem, možđa, Mutapovog s Arapinom), niiedne neistoriske ličnosti, niti ma jednog proizvolinog geografskog mesta. Šta više, mi situacije koja se ne bi mogla održati pred ozbiljnom analizom. Uđemo li čak i u epizode, kao što je pogibija MHadži=Moste i Ostroč kapetana u Bosutu u Sremu, za mnogu od njih nači ćemo podataka i na drugoj strani da, se zbila, onako kako ie opevana.,

\ II stranica koie su ovom poglavliu prefho\ svetoga, Bave ·

Ono što se Višnliću najčešće e

: e tpistvalo ma, pesHit O i epsku Miperbolu jet due BEOBMIE na arhivskom PobotNo OM MW RO Ne OBIAOĆ - : | om o očigleđ-

nom odmeravaniu mogućnosti, takva, BR ii:aı zaista su često izazivala, PiggonukloMi Paki.O0 PROSTA. Tako: kad se na Čokešini (1804 g.) suKobi trista Srba sa sedam hiliada. Turaka ili, dvePO Srba opet sa sedam hiljada na Polju Salaškom (1806 g,); ili, Srba sto pešaka i četrdeset konjika sa tri hiljađe "Turaka kod Novog Sela na Drini (811 E), Međutim, čini mi se da nemu potrebe braJU peraja od statističke logike, niti literaturu od arhivistike. To su dva, govora bež zajedničkog dvojezičkog rečnika, Trista Srba na Čokešini ne poDAJU. PVO1GNA borbom, već svojim žrtvovanjem; Pe Sada Novom Selu to će postići prvenstveno |T m lukavstvom. A to je ono što je Višnjić tim pesmama Želeo da kaže. Broj ič ovde zato da, istak– ne valjanost, stedsiva, a ne snage, U drugim situaaa, Desnik tako neće činiti, jer će i namern Ž O Imati. Na Loznici će se dobri junaci biti duzo a TVavo, i uplašiće se, i pomoć tražiti, i ona će :” a od mnogih komandanata; na Mišaru će * takođe Kkršiti i lomiti pameću, junaštvom i oruž-

jem najodabranije snage i s jedne i s druge Sfrane.

Tu operisanja nesrazmernim n 1 im ciframa. nema, Poetska misao je ovde išla za obrađom pravičnosti cilja.

\ A u čemu je nesporazum između istoričara i pesnika, u čemu razlika između" poetske „_... i istoriske istine! Nauka je tražila od Višnjića tačan broi i datum, golu činjenicu, a pesnik je davao sintezu i uopštenu istinu,

Daleko je bila od Višnjića misao da potomstvu ostavi letopis svoga vremena. Potomstivo OP za. nićga stajalo tek u drugom planu. Da je hteo sačinjavati Ietopis, Pp” BSposobnosti za odabiranie i oćenu događaja on bi tai posao mogao obaviti, i to šoliđno (ako pretpostavimo mogućnost, postojanja, usmene hronike). Ali tad ne bismo imali pesnika. TI to pesnika agitatora. A. Višnjić je baš to. Za njega je sav Životni smisao ležao u borbi za stvar svoje generacije. Da, nađahne, oduševi, ukaže na neprijatelja, da proslavi i male i velike zatočnike slobode — to je bio njegov poziv.

Ostvarenju svog cilj Višnjić ie prišao plans svesno, ili po iednom izvanrednom SBeeaMJO Makro 8z silno bogate pređe izvlačio je samo one niti koje Su mu bile potrebne. Najčešće crne i crvene, Ako je za opšte kneževsko raspoloženje bio dovoljan jedan stih, sa toliko ga ie i ocrtao (Zaista, samo •jedan jedini stih — »Tu knezovi nisu radi kavzi« a kako je postao čuven i koliko je kopalja polomio!); iz duge liste nosilaca idđeie bune uzima dva-– deset, i dva najodabranija; od devedeset i pei posečenih, prvih jeđanaest. Toliko, koliko da uvede u srž zbivanja, da potpali oganji i razvije rađniju, a onda njoj, radnji, glavnom povodu pesme, da sav svoj razmah. Sličan postupak, posle' »Bune«, sa više ili manje uspeha primenjivaće i u Svim ostalim pesmama, Dakle neiscrpan redosled. i kajendarski odnos među pojavama, nego raspoloženje, akciju i posledicu — suštinu zbitija. Istinu dublju od faktografije; ona koja nosi sve ostalo,

MAO dje Višnjić jednog važnog i veoma po-

zvanog ocenjivača svog dela, koji se danas

_ obično predaje zaboravu a čiji ie uđeo u pesmi prosto neodvojiv od tvoračke mjsli., Tome kritičaru problemi oko kojih se mi lomimo nisu pretstavljali nikakvu teškoću, jer ih je gledao u rađanju i izrastanju, pa je pravičnije mogao da oceni i njihovu pesničku interpretaciju. Zato bi mu se valialo češće obraćati za pomoć 1] savet, kadgod smo u nedoumici ili kadgod izostanu đruzi

pouzdani podaci. Ime je njegovo — savremeni slu-

šalac. Sve što je slepi pesnik sačinio na temu Ustanka, odmah je iznosio pred slušaoce i Žive učesnike u

· događajima, 'A,savremenik Je oduvek bio osetljiv do sitnica, On ne trpi đa se drukčije prikaže, niti njegovom poznaniku da se da što ne zaslužuje, On inače ume i žestoko da zameri i neprijatno da reasira kada mu se osećanja povrede, Pesnik je to morao imati u vidu i dobro se pripremiti, iii mu se valjalo ispravljati. A. Višnjić je pevao i vojivodama i običnim borcima, knezovima i kmetovima, maikaman i udovicama. Pesma se mogla ponoviti i očuvati jedino u slučaja ako je izdržala sud svoga doba. Zato je narodni pesnik uopšte, a Višnjić poSebno, istovremeno i izraz kolektivnog mišljenja.

Samo ogromnom podrškom javnosti daju se objasniti izvesna mesta Višnjićevih tekstova. Jedno od niih, naročito, govori o slobodi duha običnih ustanika i njihovom odnosu prema svojim vođama. To ić slika onih pšiholoških stanja i životnog stila jednog vremena o kojoj ćemo jedva kad moći necŠto saznati iz dokumenata, a uvek ćemo ije snažno doživeti u dobroj umefnosti, Svestan potrebe vođstva i jedinstvene komande, ođan starešinama kada vrše svoje dužnosti, običan borac se me ustručava da ih otvoreno prekori kada se zaborave, Stra žarče sa Drine (Višmjić kaže baš stražarče, momče, kurir) umesto pozdrava i izveštaja baca u lice trojici čuvenih komandanta, zatekavši ih pri piću, oštru kritiku: ;

Žlje ga sjeli, tri srpske vojvode, Žlje ga sjeli i vino popili: ie Tko je vama konje nabavio? Tko je vama čohu porezao? Tko je vama pokovo oružie Razma, jadna sirotinja raja?! „ Sta činite da vas bog ubije! Jest da ovako odlučna, muška reč prvenštveno govori o svesti i hrabrosti pesnikovoj (što se ne može naći kod udvorica), ali ona. u isto vreme naglašava i atmosferu u kojoj ju je mogućno izgovoriti. Ovaj ton i oštrina upućuju na onu početnu čednost velikih revolucionarnih pokreta dok im hijerarhija i lične pozicije još nisu uspele da razbiju porodičnu prisnost. Pokušajmo da zamislimo Čupića kome su gornji stihovi pevani, i na koga se izričito i odnose, kako ih sluša okružen ustanicima., Vidimo li njegovo pokhajničko sleganje ramenima u počećticu i ponosno pršenjie na kraju pesme, osetimo li šeretski osmeh i Žagor odobravanja prisutnih, doživećemo jeđan kratak ali vredan dodir s onim dalekim, čudnim liuđima koje nazivamo svojim precima. Tu se tad još moglo reći pevaču »E, svaka ti je na mestu!« Ali, samo ioš tada, kada pevač nije mogao mistificirati i kađa se vojvodi nije vredelo braniti. Ima perioda kad čitave sredine ujednačeno sudđe i postupaju, kao jedna jedinka, i kađ su pred opštim zađacima kao jato u letu. Prvi ustanak je u mnogim momentima. takav. Već desetak gođina kasnije, šaka pobednika pobrkaće peskoviti crtež istine. Tako se o Milošu Obrenoviću ne bi moglo pevati. Jedan slikar, Anastas Jovanović, čije skice i danas možemo razgledati u muzeju, davaće nam uporno Njegovu Svetlost kako razmahuje sabljom sa besna hata, iako se ona mne da tako zamisliti, a siroti Vuk moraće preći u Zemun da. bi otuđ, iz tuđe zemlje, uputio knezu mišijenje o Amidžama i Čelešima, Višnjić je svega toga bio pošteđen. Za njegova vremena govorilo se mw bik, s tribine koju je revolucija izdizala za svoje potrebe.

Priđemo li sa toga stanovišta „proveravanju Višnjićevih suđova, slika i ocena, iza njih ćemo naći branu koja se neće dati potcenjivati. Čitavo jedno vreme stojaće uza svog pesnika. A za čitav niz pitanja, reč takvog svedoka je presudna. Rat-

ne zasluge Pop-Lukine ili Čupićeve, kneževsko neraspoloženje za kavgu, ili Birčaninov nortret, đobijaju autentičnu potvrđu. Nama ostaje da je shvatimo, oslobađajući svoje mišljenje jakog sloia kasnije patine. .

olga Spiridonović

Ako je pri čitanju »Glorije« R. Mayjinkovića i moglo biti dvoumljenja da li je u pitanju delo koje je vrlo teško postaviti na scenl, onda je prva premijera Jug. dram skog pozorišta u novoj SČzoni razvejala svaku sumnju o tome, U dramaturškom smislu „Marinkovićevo delo ima niz nedostataka, a SsVi potiču iz narativnog karškf..a dela oskudnog u izra zitim dramskim sukob'ma kroz koje bi se otkrili karakteri, U »Gloriji« ustvari Postoji samo jeđan dramaturški čvor stvoren ardi jinim zaljubljivanjem U ILIĆ aROM Jveštenika. Oko tako jednostavnog . zapleta skoro je nemoguće izgraditi uverljivu dramu acije, dok je njeno postepeno narastanje neizvodljivo. ja druge strane ne sadrži u SČbi iakve literarme vrednosti koje bi pretegle nad njenim drugim medostacima. Ali išPod mirnog objektivnog !Oka. zbivanja, bolje rečeno U spoju fih narativn:h sudara ı almosfere koja se Širi IZ

kao Glorija i 5.

Dijalog sa.

R. Marinković:

Žigon kao don Jere

situacije, „otkriva ozbiljna psihološbitno alteistička, i ostvarena U vidu karakterislične životne krize dvaju T'ueskih bića. Učiniti krizu uočljivom, dati joj dramski zamah i dočarati je gledaoću u drastičnom obliku nije moguće staloženim uobliča= vanjem teksta u konkretne scenske radnje i prostim Vva– janjem reči. Ono što je iz razito dramsko u Marinkovićevom postupku 80 je ud početka do kaja u situaciji koju on stvara SU“ protstavljajući osnovnu atmosferu kojom odiše jed”m određem načim doživljavanja sveta ljudskim sudbinama U njihovom potajnom osšlobađanju od tog mrtvački hladnog ambijenta voštanih sveća i ozarenih smiraja.

Zbog toga je režija imala dva razloga da pikturalni eleecnent pretstave učini raVvno-ravnim sa ostalima. S iedne sttane stvaranjem dinamičnogs profila pretstave (uključujući u njega por'd Jikara i oxsvelljenje,

stvorene se jedna k drama,

'napora S

DU

Povodom osme godišnje skupštine Međunarodnog udruženja likovnih Kritičara, (AICA), koja

. se održava u Dubrovniku, jugo-

Slovemska sekcija ovog” udruženja, domaćin sastanka, priredila je u čast svojih gostiju jednu izložbu našeg savremenog slikar

. stva, Ova pažnja prema gostima

dobrodošla je, međutim, na Dprvom muoestu “samim domaćim stručnjacima “okupljenim oko ovog kongresa, jer i za njih same prilika da vide Rkonfrontirane slikare iz raznih cer\ara na-

'šeg likovnog Života pretstavlja

izuzetnu retkost. Stvar čudnova

ta, umetnost Jugoslavije kao, ce-

lina sve više liči na fasadu okre nutu prema inostranstvu; ona se može unekoliko videti iz Alek-

_sandrije, Venecije, Liona, Tokj-

ja, Rima, — ali sami ukućani slabo znaju kako ona izgleda. Ako ispustimo iz vida retrospek tivu od 1954 g., koja je imala jubilarni karakter i bila ograničena sumo na Starije rezultate, možemo se zapitati kada je Beo grad ili Zagreb, na primer, imao prilike poslednji put da vidi jednu zajedničku izložbu Jugoslovenskih umefnika i da Stvori sebi jasniju sliku o opštem sta<

nju današnjih likovnih zbivanja

u zemlji? Nismo li leta 1956 ovom pogledu u. onezavidniicni položaju nego što Smo bili čak u vremenu između 195904—191) Bg. i da li republičke tarabe ma Ovom polju nisu podignute malo previsoko? Nije li možda dužnost samog Saveza likovnih da ostvari bar ono Što jedna grupa mlađih ljudi pokušava i Uspeva da Sprovede sa biemalnim

Riječkim salonom, a što bi bilo ~

posvećeno forumu obične domaće publike? Verujemo da ova pu blika ne preteruje u iziskivanjima iko, sebi prisvaja skromno pravo na redovne savezne izložbe. .

U ovakvoj situaciji Dubrovačka izložba, već samim tim što je do nje došlo, znači dobit, Ona je značajna naročito po tome što treba .da pretstavlja u ncku ruku antologiju trenutnog S5tanja u našem slikarstvu. Njena je osobenost u tome što su izbor dela vršili kritičari priređivači, a me autori izlagači, ili Đar što su Mritičari primili na sebe formalnu odgovornost 74 izbor dela, u Koliko im u tom posledu nisu bile sasvim i uvek odrešene ruke. Po obimu predođ ređenom izložbenim prostorom, ona je ograničena na nepunu Sto tinu dela od 39 živih autora ko» ji učestvuju po pravilu sa dve

Premijera u Jugoslovenskom dramskom pozorištu

mizansenmu, masku ı prirodu glumčeve plastike) bio bi ublažen „marativmi karakter dela a ujedno i umanjen nedostatak što se u drami 8Oto. mišta scenski me. dešava. S druge strane osamosta livši vizuelni deo u dramafurškom smislu režija bi učinila uvereljivim psihološka raspinjanja junaka drame i pronašla u frenucima kad sa. heroja spada kob atmosfere neslućene mogućnosti za gradiranje drame. Na ftaj mačin dramska akcija protagoniste »Glorije« kondenzovala bi se i svaki gest koji bi odudarao od almosfere delovao bi naglašeno dimamično. Konflikt bi tek tad bili izvučeni u prvi plan a svaka hiperbola piščeva dobila bi pravu vrednost umesto da. nestane u slapovima dijaloga.

Međutim T. Tanhofer nije tako postupio i ograničio se na realističku interpretaciju teksta od strane glumaca a njegova. rediteljska interven cija zadovoljavala se mir=nim i statičnim sredstvima, Likovni element u njegovoj režiji dočaravao je doduše osnovmu almosferu samostana ali nije dramatično za” dirao u ljudsku sudbinu i nije bio bitni deo rediteljevog postupka, Mizamsena je bila podređena govoru, Osvetljenje je imalo samo čar realnog doživljaja a bujice dramskih nekontrolisanog govora valjale su se preko scene. Posledice su bile teške: jedna izrazita, kontinuirana psihološka drama (Glo rije i don Jereta) svedena je na drastičan ljubavni sudar koji je potpuno zamaglio dra mu Glorijinog neverovanja. Teško je moglo biti drukčije pri ovakvom postupku: replika je sledovala replici, govor se ukrštao i nije mo-

Glorija

rišćena Tišina na ofvoremoj zamračenoj sceni da bi se podvukle važne pauze. Monotoniju zbivanja pbojačavalo je rešenje koje se sastoialo u podeli scene na veći i manji deo i u pomeranju akcenta sa većeg dela na manji putem rotacije scena.

Sve iznete primedbe ne od..ose se nam poslednju sliku. Tanhofer je u njoj neočekivano postupio: likovma komponenta je odjednom po stigla ravnopravan alter i iz nje je emanirao jedan bprizvuk besmisla a udes junaka bio je pritisnut doživljajem praznine „sugeriranim i dekorom i kretanjem glumaca. Suđar sredine i glavnih ličnosti odjednom se zaoštrio, akcija se zgusnula'a wuna vrednost dramatičareve reči tek tada je došla do i: nažaja,

U svetlosti iznetih opažani, veoma je teško odrediti t. mutak gde počinje glumčeva odgovornost za udaljavanje od Marinkovićevih likova. Posmaftrano u celini to otstupanje je drugi bitni nidoštatak pretstava. Od a.torove namere najdalje je bio S. Žigon kao don Jere. U mjegovom liku nisu postojali sumanuti horizonti jedne fanatizovane fikcije, opore apsolutizovanje gordemila dosti lako ranljive u osnmovi a pobesneo gest i uzvik kome je on pribegavao najma-– nje je mogao da nas ubedi u istinu tog lika. Ceo postupak S. Žigona bio je pogrešan: osmova je morala biti hotimično potiskivanje, odla ganje reakcije za sledeći sekund, retoričan ton katoličkog sveštenika, kristalna dik cija i smirenost kojom se prikriva neutoljena glad za životom.

Podjednako je bio izneveren lik Glorije u interpretaciji O. Spiriđonović. Glori-

gao biti scenski konkretizo- jina ličnost se u njenom tu-

vam psihološki opravdanim gestom i pokretom i u tim neprestanim verbalnim suda rima pomalo se gubio smisao za fežinu ljudske nesreće. 'Uključivanje muzike u radnju bio je jedini pokušaj režije da dinamizuje pretstavu. Njena #stilizovanost bila je dođuše u skladu sa prirodom govora na sceni i u kontrapunktskom smislu muzika je korišćena, uspešno. ali u momentima kad je trebalo da implicira neku meodigranu akciju važnu za dalji razvoj muzika nije bila funkcionalno uklope Wu mvetstavu i dovodila je do

još većeg rasparčav.WNJu U-

tasta. U smislu muzičkog efekta vrlo je inventivno ko-

mačenju pomerila iz centra zbivanja i O. Spiridđonović nije pogodila skoro nijedan autentičan ftrenutak Marinkovićeve složene žene. Dobijaj se utisak da ie analitič-

ki postupak — jedino moguć · kod ove ličnosti — bio zane-

mazen da bi umesto njega zaeospodarila ljupka scenska pojava i vidni grč ljubavi. Tako je Glorija ostala po strani drame, više objekt nego njen mosilac i u ovoj kreaciji nije.bilo ni traga od ·nekih dubljih razdirućih mučenja, od onih egzistencijal-. nih pitanja koja muče Marinkovićevu Glotiju. Ovako

| donesena Glorija delovala je

k~ biće usklađeno i u ravaoteženo koje se našlo u ne povolinim okolnostima, fini

p. celanm u vatri mesreće, a dvojnost njene prirode, sužax anje svesti i ćepanje pSi' hološkog bića, prokletstvo koje je u njoj samoj. nije se moglo naslutiti u takvom tu mačenju. To nije bila Glorija, cirkuska igračica, bludnica u dilemi, raspeta u sop-

stvenoj svesti — to je bilo uznemireno devojče! Viktor Starčić kao don

Zane pridružio se pĐromašenim likovima i u ličnosti koju je stvorio ma sćeni videli smo umormog čoveka koji je pri kraju životnog puta došao do fine mere rav noteže između vifalnog, nagonskog dela u sebi i nemira na intelektualistički način formulisanih. Po zamisli autora don Zane je pre smi ren nego spokojan čovek i do tog stanja on je došao posle zamorenih godina samodđdiscipline, asketizma i ne= prekidnih #%ivotnih poraza. Starčić nije tako postupio i u njegovom don Zaneftu nismo mogli da osetimo iza skepse i gorke ironije mrefleks jedne mladosti takođe fanatizmom uništene.

Dejan” Dubajić kao Floki Fleš ostvario je ulogu retku po svojoj funkcionalnosti u r.ašoj literaturi. Izvrsno ba-

lansirajući između komično. karikaturalnog i Ooporo-gro= tesknog načina. Dubajić je reljefno oživeo složenu prirodu ovog zamaskiranmog star ca, iluzioniste i šmiranta.

K. Bulić kao biskup, Z. Ristanović kao klaun i M. Ajvaz kao don Florio, svaki na svoj način, izgradili su sa ušpehom cpizodne uloge. Naročito dobar bio je K. Bu lić, divno odmeren u izrazu, reljefno poguren pod skramama zime, izgubljeni čovečuljak koji je istinski živeo na s&ceni.

. Vladimir Stamenković

SSR A :

Riko Debenjak: Žene

ili tri like, po izuzetku sa po jednom, a obuhvata nekoliko generacija: od Jovana MHIJelća i Oskara Hermana (1886) do Mar ka Suštarčića (1927), NesumniiVO, 93) uski obim morao je zadati velike muke priređivačima, pri izboru ličnosti još više nego pri izboru dela, pri izboru »mladih« još Više nego pri izboru »starihe ovom poslednjem. slučaju bile neizbežne, s obzirom na DroJ „mladih, približne vrednosti među mnogima od njih i još kolebljiv: sud o njikovim ličnostima, za veće žaljenje je poneko otsustvo među starijima, kao na primer Krsta Hegedušića, bez

Lazar WVozarević: Bujaco

čijih rađova nam, čak i u koncepciji za koju su se priređivači odlučili, pojam današnjem hrvat skom slikarstvu izgleda prilično okrnjen. Cini mi se neopravdanim i to Što su dvojica među najeminentnijim "od izlagača, Bijelić i Tartalja, na ovoj reviji recentnog stvaranja, a ne retrospekhtivnih odbira, spomenuti isključivo po svojoj prošlosti i prikazani sa po tri dela doduše vrlo jaka, ali arhipoznata, od kojih su poslednja po datumu slikana još pre dvadeset i pet godina, Poznato je međutim da Wijelić izlaže i nove stvari; iz kataloga Riječkog šsalona 56 vidi se da je i sa Tartaljiom isti slučaj. U celini uzeta, svarljiva, zao kružena, ujedno i dovoljno raz novrsna, lako se morala Ili pri odbiru i radova angažovanil na Ljubljanskoi izložbi namene noj Rimu i radova angažovanih u Veneciji, koji bi joj verovatno još više digli nivo. Dubrovačka izložba ostavlia dobar !ako ne naročito jak utisak, Ona svedoči o jednom momentu koji se ni u Beogradu, ni u ZŽagrebu, ni ı Ljubljani ne istiće nekim velikim Mreativnim Zama hom, no koji zato nije lišen talasanja, nemira traženja i Iznenađena. Suprotno onom Što bi se oče“ kivalo, ta iznenađenja priređuju ovom prilikom stariji češće nešo mladi: možđa zato Sto njih retko srećemo ma izložbama. MKonjović na primer pretstavlja „se s jednom mrtvom prirodom još življom i razuđenijom u arabeski nego inače, no isto tako i ba dva pejzaža u kojima ga ne bismo poznali da nije potpisa, U njima, on je uprostio, ispraznio, tako da kažem, i ukrutio formu skoro do geometrisanja, iduči u Sintetisanju Kanda u onom smeru za kojim i Simunović u svojim pejzažima teži. Iz Svoga kolorita otstranio ie bogatstvo ! jedrinu ranijih lonova da bi še dao u traganje za ecfektima nove, razvodnjene i kredaste palete. Otkuda Kod pojedinih starijih umetnika, obdarenih inače baš retkim darom Molorista, fa mođa bežanja od boje? Celebono vić, naprotiv, kao da se zadoVvoljio svojom fazom Ssurog u 5SUrom, zaogrnuo je sva tri svoja platna vatrom plemenitog purpu ra. Da }i to znači obećanje jedne nove etape kolorističkih čarolija? Stalo bi nam bilo da ga uhvatimo za reč. Petar Lubarda je bio veoma aktivan kao izlagač u inostransivu. Mod Kuće, on je izlagao poslednji put 1951 g. i ko je preživeo dugo vreme koje je otada protehlo — evo mu prilike da ga opet vidi, U tom vremenu on je stekao Ppriznanje, svukao Kao guja još jednu RKošuljicu, odvojio se od kamena i epike kojima se inspirisao i obreo se, danas, u carstvu čistog nefigurativnog sli karstva, Ako se u Brazilijaaskom motivu još i na đe po koji pretočeni rudimenat, vidljivog sveta, u oslalim dvema slikama, od kojih jedna svojim naslovom upućuje na ame-

KNJIŽEVNE NOVINE

Ako su alternatiye u.

modernog,

rovačka izlo7ba

ričku muziku (zove se Rtapsas dy in Blue), tih ostataka nema. Zgrudvane u kompoziciji, hotimično nebrižlive.u {akturi, one su nesumnjivo originalne M svojoj meobičnoj gami i fantastici hijeroglifa, Da li je Lubar~

da u ovim izloženim slikama do

stigao visinu svojih lepih nadah nutih trenutaka? Mislim, nije. BSledeću grupu koji su zadržali svoj stari lik. Milunović je svojoj poznatoj lepoj Vrši na Žalu dođao još dve nove slike — Galeb i dužni vetar — sve Tri, iste po kvalitetu, po vazdušastoj kon cepciji i arkadiskom raspoloženju čine vrlo skladan akord. Tro jica od »BŠestorice«, Milosavljević, Gvozdenović i Tabaković, pretstavljeni su radovima odabranim s njihove nedavne, dobro zapažene izložbe, isuviše Sve že u Sećanju da bi se zahtevao još jedan osvrt na sigurnu, mirnu zrelost stvaranja prve dvojice ili eksperimentalni zanos Tabakovićev, Zora Petrović im se priključuje sa dva akta, nađušak sručena na platno, koja smo videli takođe na njenoj poslednjoj izložbi,

Posleratnu beogradsku genera ciju pretstavijaju Maskare!ll, Vujaklija, Srbinović, Vozarević, Galovićeva i Celić — i ne pretstavljaju je loše ni po ambicija= ma, mi po rezultatima. Svi 5U stasali do određenih f{izionomjja, svako je našao svoju različitu oblast i Svoj osobeni način da je eksploatiše, Poneko je već i na zaokretu. Galovićeva na pri mer, ne gubeći, za čudo, ništa od svoje boje — mzevši reč u oba smisla — prešla ie za tren oka i bez ikakvog vidljivog DOtresa, s lakoćom Hlizača na ledu, na nefiguralivno slikarstvo. Ostali su kakve ih manje-više zhamo sa izložaba: Maskareli leptirasto ćudljiv, Vujaklija run ski liričan., Srbinović neliteraran, nepričljiv, ozbiljan, istinski pikturalan, Vozarević sa svojim paničnim slirahom od banalnog, ukusom i izoštrenim osećanjem izlaže Vog reskog Bajaca i jednu monumentalnu Pieta, On je provukao Nereze kroz Pikasa i izvukao, s Vveštinom koja nije svakidašnja, „nešto novorođeno, Ta Pieta, za moj lični ukus malo nepotrebno iSskomplikovana mrežom sastavaka, malo glasnija u boji od strogih harmonija Bajaca — privuče oko 1 zadrži korak kad se pored nje prođe, ne samo Svojim formatom, Čelić je sebi izabrao za pro gram da stvarnost liši njenih znakova raspoznavanja, a da je prisilj da ne ode u apsrakciju kada je pretvara u sliku. Pri tome mapori, čei Se znoj oseća, on uživa ı fakturi, u ispošnjava nju i, pothranjivanju mater!je, u bizarnostima forme koje pri radn iskrsavaju Kao predmet sli

karskog lova, — Tečju u sreći slikanja, Za posmatrača Beograđanina,

možda još veću draž, draž udaljenijeg pa i nepoznatog, pretstavlja slikarstvo Zagreba i Ljubliane, Nažalost, takva osećanja, divna za turistu, manje pristaju recepnzentu, koji, ako nije srođen s predmelom ako viđi sa mo stanja, a ramlje u poznavanju kretanja imena, pada u neizbežni diletantizam na koji treba skrenuti pažnju čitaocu.

U celini uzeto, Zagrebačko sli-

Pkarstvo' ostavlia impresiju mek-

še note od Beogradskog, Tamo je češći slučaj da se umetnik bavi slikanjem koje potseća na ispiranje zlata i da ide pravo u tananosti kamernog stila. Motika, Šohaj, Gliha, — da ostavimo po strani Tartaiju začetnika ove slikarske loze, — od mladinp Dul čić, Stančić, — sve su to umetnici plave slikarske krvi, bilo da već dugo vremena Vezu Svilu skupocenih tamno-višnjevih i ze lenih tonova kao Šohaj u svojim mrtvim prirodama, bilo da ao Dulčić posipaju svoje Plaže konfetima Kkupača, bilo da su japanski MWoncizni kao Gliha u malom autoportretu, i dufyjev ski Kkapriciozni Mhao Molika u majstorskom Modrom ente rıijeru 1li Winterijeru s aktom. Ivančić pretstavl1ja jedno od veoma prijatnih iznenađenja, Oba njegova ulja, Ribe i Čovek s ribama, rađena bez pretenzija na neke naročite, nove pronalaske, 1mpo nuju jednostavnom snagom odličnog, Ssočnog slikanja u bogatoj pasti, Stančić je pretstavljen iz oba profila: kao sirešlist i onom drugom stranom koju nazivaju »vermeerovskomx«., S kri

stalnim „snoviđenjem Varažainskog pejzaža on Vrši pravu egzibiciju svog fonskog dijapazona.,

S druge strane Zagreb je ubeđeniji od Beograda, a i od Ljubljane, da je apstraktno slikarstvo slikarski jezik današnjice i da je uzaludno tražiti moderan

(Nastavak sa devete strane)

Momčilo Stevanović

sačinjavaju oni

a