Књижевне новине

ab VM

Alberto

U radnom kabinetu Alber= ta Moravije, jednostavnom, gotovo manastirskom, knjige su pritisle sve zidove. Itali. jianske, engleske, francuske — biografije, putopisi, memoari, istorije, kritike. Očekujete pisca i čitate našlove: Pliotove drame, prevodi Tizre Paunda, T'agorini stihovi, romani Tomasa Mana, Sartrova dela...

Moravija naglo ulazi, snano se rukuje, zatvara Dpisaču mažinu i, prikupljajući rukopis, dovikuje devojci: »Zaašto niste u salon uveli gosti su već tamo.

»Buduće zvezde«, objašnja va kratko Moravija · pretstavljajući dve RPıngleskinje izbeljenih kosa, u dubokoj crnini kao u žalosti, Prva ne skida svoj izbledeli pogled sa »maestra«, a druga ljubi maestrovu mačku. Pravo u njušku. Crnobelu, ružnu, kusastu mačku.

»Pišem scenario i kritike za filmski časopis«, dodaje Moravija. »Svake nedelje. Đosao koji donosi. One igraju u mome filmu«.

TBingleskinje se dižu i Dpozdravljaju. Svečano, kao da vrše neki obred. Obe su poljubile mačku. Moravijini nervozni neujednačeni kora=ci odjekuju po mermeru hodnika dok ih ispraća.

Toplo je u salonu, U prozoru raškvašeno rimsko nebo i mrka izlomljena linija Rkrovova. Tišina. A onda mačka koja vas gleda jednim plavim i jednim zelenim okom frknu i noktima zapara po koži ndslonjače; beli tragovi ostaju pod šapama.

Moravija je uzima u krilo i mjegovi maljavi prsti kao pauci tonu u 'rzno. Mačka se izvija i zatvara Oči...

»Kakav intervju želite? Nešto senzacionalno? T,ično? Ili uopšteno, Visoko literar= no? Zašto ne počinje preslišavanje?« maglo pita.

U dva pokreta prišao je stočiću i nestrpljivo prebivao Do cigaretama. Tek tada postajete svesni da ti brzi nagli. pokreti donekle prikrivaju njegovu mahUu. Posmatrate ga. Duboki, prosedi zatoni čela, tamni svod obrva nad nemirnim očima i ia snažna, bleda usta, poznati su vam sa slika Alberta Moravije, ;

Neočekivano _ dohvatio je mačku | nastavio da je rasejano miluje.

»Pomalo smo zemljaci. Ne znate to? Po maici, koja je, opet po majci, Moravic, sa Tijume. Imam jeđan procenat slovenske krvi u sebi... TBto, pružam vam priliku za članak sa krupnim naslovom... IT još, nemojte zabovaviti da napomenete da u školu nisam išao, Bio sam prerano sazrelo dete, preosetljivo, isuviše upečatljivo. Onda je došla ta bolest, tuberkuloza „Rkostiju, luxatio coxae:; pet godina u posštelj. TL,epa priprema za moj budući poziv, zar ne?, Ležanje, posmatranje, te misli koje kljucaja čoveka, knjige... Jezici su. mi lako. išli, ta sam Ništa ne beležite?..

»I, oduvek samo voleo tovanja, Znam Evropu i ski Istok, sam u Kini, pre rata. Opet se spremam za Kinu i Rusiju, možda. Kad prviput o dem do Grčke sigurno ću posetiti i važu zemlju. Slušao sam da je lepa i interesantna. Mi bismo da pomognemo da dođe do „boljeg upoznavanja.

6

DuBli- Tr

takoreći samouk...

i Ameriku. Bio

književniči mogli.

mak

Moravija,

Trebalo bi preduzeti organizovanije korake. Verujem da bi bilo na obostranu korist. Lični kontakti su najčvršći temelji.

»Evo, Rim je postao privlačna meta za pisce, Nedavno je tu bio Štajnbek, onda Tokner i Vilijam Tenesi. Upoznao sam gotovo sve ameTičke pisce, I Artura Milera, i Normana. Mejlora, pored ostalih. Neobična je ta njihova Amerika. Mašina i masovna produkcija, Proizvodnja i potrošnja i traženje ravnoteže između njih. Onda, onaj specifični američki đuh, transformisan tim i takvim životom, manje humanistički. A u pojedinim evropskim zemljama, recimo baš Italiji, Još su vidni tragovi feudalizma. O utiscima iz Amerike objavio sam oko dvadesetak članaka. Njihova literatura danas nesumnjivo ima vođeće mesto. Mislim da su Drajzer i njegova škola

mnogo učinili. Hemingvej i

Pokner još više. Veliki pisci.

»Volim literaturu, ali sve manje imam vremena za čitanje. I dobre pisce. Nije važno kome periođu Ppripadaju. Uzmimo Francuze, Pod jednako cenim Stendala i Kamija i Simon de BovoarT. Interesantna je kao kulturni istoričar, ili bolje, isloričaY jedne kulture. Jedino ne cenim ono što ja nazivam »podržavljenom literaturom«. |L ta sama reč izaziva revolt u meni. Pogledajte šta je urađeno pod Hitlerom,. Bio sam oduvek antifašista, levičar. Vatikan je stavio na indeks moja đela. Neka su bila i spaljena. Za vreme rata jedino imam sreći đa zahvalim što sam ostao Živ. Ja sam

protivnik dirigovane umet- .

nosti. Šta je ona stvorila u slikarstvu? Ili pogledajte književnost. Umetnost se ne da birokratizirati. Politički esejisti nisu književnici. Po direktivi ne niču talenti; na-

protiv. Ako misao sputava-

te, takva »terra arriđa« rađa korovom. Još pre Staljinove smrti govorio sam o tome Erenburgu., „Interesuje me kakve su bile faze vašeg književnog razvoja od oslobođenja do danas. Suseđi smo, a eto govorim kao da ste sa druge hemisfere. Iz savremene jugoslovenske književnosti ne mogu da vam citiram imena. Znam jedno jeđino, tačnije, čuo sam — Ivo Andrić. Prevođite, i vevujem da ćete imati uspeha u svetu.

»Da, moje su knjige prevedđene na mnoge jezike. Rad me absorbuje. Strast je to do samouništenja. Ne pripremam unapred materijal za svoja dela. Pišem zato što moram da pišem, zato što osećam potrebu da se povremeno oslobađam svetova i likova u sebi. Svaka civilizacija ima svoju koncepci-

'ju o piscu. Za mene je bisanje uobličavanj3 poetskog.

vida života, Realnog života i života transponovanog krož

poeziju. I još, pisac je isto

tako nerazlučivi dec svoga vremena i društva. Mislim da je njegova etička uloga da doprihese da svet postane. bolji. Lepota je moćna vospitna snaga, Lepota reči, oblika, zvuka. Lepota kao pojam«,

sDa čujem imena koja su vam pala u oči po izlozima naših knjižara? Silone, Kar-

lo Levi, Mario Solđati, Pa-

veze, Vitorini, Alvaro, Pra tolini Mario Pom'lio, Đuzepe Grieko. Nije iJš izbor, grmeši se Moravija,

KNJIŽEVNE NOVINE

_ »Konformista«,

'hivou,

"stvaranja.

a | · Miberom Moravijom ·

»Može se reći da kod nas sve više preovlađuju domaće teme. Da, česti su i religiozni motivi. Rim je nepre-

' sušni izvor za pisca. Ima tu

toliko kontradđikcije: icpoteć, neznanja, raskoši, b»de..

„Prvu knjigu »Ravnođušni liudi« napisao sam kađ mi je bilo dvadeset gođiaa, Izazvala je burnu polemiku, Da pomenem ·i kođ vas već DOznata, ili prevedena dela: »Rimljanka« (ne, nisam zadovoljan ni filmom, ni Đjnom Jolobriđidom), »Rimske pripovetke« i »Prezir«, e

Mačka, dosađa umrtvljena, skliznula je' iz Moravijinog irila. Nečujno se iskrada. Jednim zamahom Moravija je opet uzima i povaljuje na jastuk. Njen crveni jezik ienjo liže prekrštene šape. Moravija miluje dlanom crncbele uši. Uživajući, mačka se proteže...

Moravija je poškočio gotovo pre no što je telefon zazvonio. »Imam sastanak«, kaže naglo i kratko.

Mačka se pretvarala da spava kad smo izlazili iz, sobe, a onda je kroz poluotverena vrata jurmula u hodnik i žmireći treplala šaremin očima dok smo se opra> štali sa Moravijom... Odjednom, zbunili ste se. Dva para cčiju ukočeno gledaju kroz vas. „Okrugli, svetli farovi bez dna. .

Iza zatvorenih vrata čulo se kako joj nešto tepa kao melom detetu,

Vera Ilić

M. Panić- Surep:

TI o Jednom 'đogađaju. maše prošlosti hromo="

logija ije tako pomućena i ispreturana, i kao o Prvom ustanku, a posebno o 1804 gođini, Sve je tu pomato u glavnom, a malo šta u pojedinostima. Bada je počela seča i koliko je dugo trajala, kojim je redom tekla, kađa je daft prvi organizovani otpor, koji je ham prvi zapaljen, kada je tačno izabran vođ Ustanka, kog je dana došlo do sukoba s Aganlijom — 5Ve su to pitanja Roja nije moglo raščistiti ni vreme ja sto pedeset godina, U časovima, zbivanja događaja učesnici su se malo služili perom, što bi nam. bilo danas najpouzdaniji izvor; w godinama pak sećanja svaki se memoarista i kazivač opredeljivao

prema svojim najjačim utiscima, i ličnim trenuci- '

ma. Nisu retki primeri đa đvojica učesnika u istom

. događaju daju docnije dve potpuno različite pretstave, kao što je slučaj sa sukobom u Drlupu., Ja-

nićije Đurić i Petar Jokić, jedan Marađorđev sekre far drugi komanđir Voždove svitc, sasvim suprotne podatke ostaviće potomcima o zbitiju za koje je stari bukovički prota Atanasije verovao da je sudbonosno. A SVA trojica su pripađala, naiužem krugu ustaničkom, njegovom prvom. glavnom štabu #ı kome su se, bar tih dana, sve odiuke donosile 'kolektivno. Nisu ovde posredi odvojena shvatanja i ocene, Jedan drugi činilac je tu dejistvovao — Vreme, koje se raznoliko otslikavalo i zadržalo u otupljenom pamćenju oronulih vukova. Njega bismo zaista kada bi to bilo mogućno, za mnogo štošta imali da okrivimo.

_ Zbog toga su, od prvih pokušaja, naši nmaučni istoričari Ustanka nailazili na nepremostive teškoće i nerazrešive zagonetke. U nastojanjima da ih savladaju valjalo im se spuštati đo dna izvorskih žica, do onog primarnog strujanim koje zna decenijama da. se očuva u pesmi i anegđoti kao petrificirana ljuska, orlujskogz jajeta čijeg je ptica odavno nostalo s prohujalim burama. A na dnu svih takvih

IliRa u delu Filipa Pišnjića

ı ostatak mačem prisilili Na osnovu OVOga, priaznanja, Karađorđe vestiti Carigrad, i na oružje, bile dogo-

Wađ se ćaše po zemlji Srblji,

Po Srbiji zemlji da prevrne

T da druga poštane sudija,

Tu knezovi nisu rađi Kkavz?i, Nit Su radi Turci izjelice, Al je rađa sirotinja raja Koja globa davati ne može Ni trpiti turskoga zuluma,

Po Višnjiću je to tako, određeno i bez pogovora, Ustanak je delo masa! Problem je pak islkrsao Rađa u se, naučnici zapitali: Zar Ustanak nije bio pripremljen? Ako jest zar to nisu učinili knezovi? Na, koga se prvo i sručila, turska ođmazda ako mne na njih? Pa, zar onda oni nisu ti koji su i poveli mase u boj? — Zaista, sve su to veoma sugestivna i puna zamki pitanja. Odgovor bi na njih bio jedinstven i porazan po pesnikova. viđenjn kada bismo im prišli tako kako su postavljena, izolovano. 1 kađ ne bismo imali stalno na umu da su Ona već jednom. pre nas i naše naučnosti, bila ocenjena, i to u korist pesnikovih zaključaka.

Začaranost na ovom mestu je u tome što višnjić nije dao sam početak bune, i 54amo početak. Trenutku Ustanka on je prišao poizđalje; en je opevao jedno duže vremensko stanje koje mu

imalo 10 godina i najzad b na primanje muslimanstva“. znanja i verovatno još nekih s i starešine mogli su 3 maja 1804 oba preko ruskog poslanika, Dahije vorile da »sve knezove i u celoj Srbiji mačem poubijaju, pol stariji od 15 DOGC O e išm]) razu: : ) SoSRBN: akte (na nemačkom starešina (na nije bio man

su se, navodi se

gođina se ne nije

ruskom). T je podroban i pouzđan: ”

Nas četiri velike đahije

poći ćemo iz našega grada TRroz našijeh seđamn”est nahija: Iseć' ćemo sve srpske knezove, Sve knezove srpske poglavice, ıI kmetove Što su 74 potrebe,

I popove srpske učitelie,

Samo ludu djecu ostaviti

Ludu (djecu od sedam godina, Pak će ono prava biti raja,

ı dobro će Turke poslužiti,

zašto su se digi u tome pismu, kmetove i druge Starešine a. potom sav muški takođe oštrici mača da, bi imao ko Više protiviti, mogao znati ni za austriske ) ni za pismo srpskih pa ipak njegov obaveštavalac

traženja, nalazila se Višnjićeva guslarska pesmn.

»Izgleda, da, se narodni pesnik u ovome moMmeniu

uzdiže do narodnog letopisca!« uzvikuje povodom

stogodišnjice Wwstanka učeni Stojan Novaković kad

je kođ Višnjića naišao na zrno za kojim je zaiud . tragao kroz Sva pisana đokumenta. jednom naučniku letopisac Je neuporedivo vređniji od pesnika pa ga zato ovom pohvalom i odlikuje. Višnjićevu pesmu o buni protiv dahija, nastavila Novaković, »valja uzeti kao prvoklasan izvor ove vrste«; i dalje: »Ima događaja. kojima se spomen sačuvao samo ovakvom narodnom pesmom.« Slično opredelio i Druge godine srpskog vojevania na Đ. Milićević, sastavljač prve

se prema Višnjiću bio

pisac »Prve i đahijea, a za njim M.

nacionalne enciklopedije »Kneževine Srbije«. odmos će prema ovoj materiji negovati i ostali srpski istoričari do najmlađih, nanese na uskovitlane dane Osamsto Četvrte,

je

Razume 5e,

što

V. Karadžić,

su

Takav

kadgod ih potreba

vana već decenijama;

između smrti i pobune, odmetnike i osvetnike Čč često podjednako oštro, kneževska, i turska vlast. Prota Matija nam priča kako su Nenadovići pre Us ske nahije Karađorđa, pa ga čak i O5% red njega i družine P bice. Za, sve to pak vreme kneževske pošteđivane. U su oni posle Mustaf-pašine pogibile, knezovi se

vreme. } Osamsto Druge, Četvrte i nad njihove kuće n tad krvav nad rajetinskim, drugi našli podjednako ugroženi, bili su kompletirani.

prethodilo. Naime, raja je bila sečena i uništa-

gođinama sc

izuzetno buntovnim

nisu dali navesti na oružanu pobunu. iščekivali i Treće. Kađa se Osamsto adneo mač, vazda, do-

se, dogovarali, odlagali,

kada su

kavgu.

ričara i pesnika, pored sveg slaganja i do-

Jr se, međutim nesporazum između isto-

punjavanja, ipak nije dao izbeći.

I zbog

njega istorija nijednom nije bila do kraja zađovo-

lJena, a poezija sasvim shvaćena,

Nekoliko je bitnih } konkretnih pitanja stanka prilikom kojih se traži višnjićeva, pomoć. Na prvom mestu tu ie ono o pokretačima i nosiocima borbe. kao ma samom početku sVoO~

višnjić ga je jasno ista: rezerve odgovorio; šta više,

ga dela i na niega bez on ga je i obrazložio:

*) Iz monografije >»PFilip Višnjić — Pesnik Gu. ne«, koja će krajem ove godine biti štampana u

izdanju »Prosvete«,

ne

ki po

vođama do u deta

što

nove kmetove i starešine, tvrđavu i da ih Kao taoce to raje ne bude sve oružie pokupljeno i ubili svako ono lice koje je u poslednjem ratu

bi

danas zname i iz drugih možemo osetiti Austrisha, obaveštajna služb turske namere

DD AHISKMI plan istrebljenja,

poseku sve „važnije ljude...

i iz sebe stalno izlučivala itave čete hajduka koje je i zajednički, progonila i

tanka gonili iz Valjevakatili:; a po" etra Mu{injanina i Jovice Vr-

uslovi za bunu U tom smislu Valja razumeti viknjićevu ocenu Nhneževskog ncraspoloženja za

svega muškog u

Srbiji, to sjajno poetsko mesto »Bune« maj-

- manje je epska hiperbola u smislu književkonstrukcije. Bila je to surova realnost, o kojoj izvora, ali joj žeravicu jedino u Višnjićevim a bila je saznala za i o njima pismeno obaveštavala bečdvor. Zaroblieni Tručin, Kučulk-Alijin pašenog, cenu oproštenog mu života otkrio je srpskim lje dahiski plan uništenia: Potada da postave ove zatim da namame u Jiko zadrže dok od

ona Kkolebala reničke političke

su kuće bile danima, kao

Predomišljali pogodnije se i jedni i pesmi

za jednu dubliu,

prethodno svedoč duhvata. Upotrebljene ; zamaha. Ti ruzlozi nebeske prilike kao književno sredstvo u svakom delu toga vremena ih je nesunmn'ivo u ovđe, na požetku svoga epa. mo naći u sledećim višnjičevim pesmama, ljima celine. Razlog više da se na Višnjićeve pesme mora gledati kao na jedinstvenu, povezanu tvore-

grandioznog

stihovima.

vinu! Međutim,

poslato; tada Pesnik se čak ni

zainteresovanost

vwišnjićevih saopštenia da proveravaju i ovakve fantastične, čisto poetske

elemente. I iznenađenje još

od čvrstog fila iskustva. SVE te

Ovakvo književno uobličavanje'jedne vojno-zave

činjenice, i kada dolazi od naj-

obdarenijih jedva da se može očekivati u podužem vremenskom otstojanju od događaja — kad se stalože vrenja i provere uveren,a. u toku vanja ono je, po iskustvu, JU je izuzetak; i ne samo u OVOmće slučaju,

samog zbiskoro iskljućeno, Višnjić

famozne prilike 5 močetka,

NE četiri O »Bune« svojim karakterom i prirodom odvajaju se od svake druge materijalne podloge koju je Višnjić koristio u Svom delu. Ne prefstavljaju one ni uopšteno društveno mišljenje niti su prosti znak golog sujeverja pesnikovog, niti određeno lokalizuju obrađeni one su prvenstveno

nadmašan po svojoj slikovitosti, 1 neprolazniju pravičnost i, najzad,

anstvo za uspeh nameravanog po-

događaj. U Višnjićevoj Mkmijiževni rekvizit nezatini argumenat

su kao preludij u oratorijum bi opravdali ove

i približnog sadržaja. Višnjić tom smislu i koristio i to samo Ničega slično nećepoglav- za „Vverođostojnost odvela je naše ljude i dotle jednom nije izostalo. u ovom Slučaju nije bio odvojio prilike, pre nego

JADVICA SJEKJERSKA:

O našim

(Nastavak sa prve strane) dela siva, nikakva, slična

jedno drugome kao jaje ja-

jetu. Mislim da imamo iza sebe ovaj teški period gušenja tvoračke individualnosti ivorca i umetnika. S osobitim zadovoljstvom pišem u

jugoslovenskoj, književnoj štampi, jer je Jugoslavija, koliko ja znam, izbegla te

greške. U Jugoslaviji postoji klima slobođe za pisce, postoje razni pravci stvaranja, među njima se vodi živa teoretska diskusija na stupcima štampe, postoji umetničko takmičenje. Od pre dve godine naša književna štampa preživljuje buran Te riod diskusija, vodi se velika politička ·i umetnička bitka u našoj publicistici.

Tome je dao potstreka Treći plenum Poljske ujedinjene radničke partije (krnjem 1954 godine) koji je ukazao na ozbiljna skretanja u našem partiskom i državnom životu i otkriva teška povređivanja zakonitosti koja su došla kao posleđica domaće »berijovštine«, Konačno je i novi talas duboke kritike naših grešaka i neprirodnosti prošao našom zemljom posle Dwađesetog kongresa Komunističke partije Sovjetskog Saveza. To ie našlo odraza u ogromnom oživljavanju maše štampe i pored toga što je katkada kritika štampe lu polemičnom zamahu išla' suviše daleko u negativnoj oceni našeg dvanaestoleća.

Poliska publicistika je PpOslednie dve godine svojom hrabrošću, idejnom Upornožšću. beskompromisom. u borbi sa štetnim “posledicama staljinskog režima osvojila poverenje i populamost u žirokim | masama čitalaca. Naši društveno književni i kulturi listovi kao, naprimer, »Pšeglond kulturalni«, »Nova Kkultura« (orgam Saveza književnika), »Poprostu« (organ mlađe inteligencije i studenata) ili ilustrovani listovi kao naprime?,

„Svete rasprodaju se u tren

oka, doslovno ih ražgrabljuju. |

Treba podvući da se najbolja pera među našim. Discima i pesnicima posvecuju

publicistici. Stoga SU, izme- .

đu oštalog, naša publicistikar i reportaže sada na visokom S tim postignućima nisu 'izpesničixa Tzmeđu _ Književnih dela, bila svojevrstam |o-

publicistike još še Tavnala }mjiževna i

koja su bračun s političkim gresirna nedavne prošlosti, o

Grenadđe« od Kažimježa Bi:an

·disa. Taj je roman izazivao

veoma živu diskusiju na š.tup l

treba, u. · prvom ređu istaći »Odbranu

cima naše štampe. Uostalom, kritičari i romanopisci i dalie lome koplja oko tog Bran disovog dela.

Uskoro posle. Trećeg plenuma pođigla se bura u poljskoi štampi oko »Poeme za odrasle« od Ađama Važika, vanrednog „političko-pesničkog đela sa snažnim kKritičkim akcentom. (Bert Breht je uoči smrti preveo ovu poemu na nemački jezik). Poslednja dela poljskih pisaca i pesnika, kao i prepirke između poljskih kritičara i književnika, sveđoče jasno O fome da u centru pažnje nisu estetski nego poliftič ki problemi savremone poljske literature.

Upravo o toj gorućoj temi literatura i DpOlitika želim da „govorim mojim jugoslovenskim čitaocima. Hoću istovremeno da kažem nešto o brigama koje more naže književnike i o diskusijama koje su u vezi s tim problemom.

Literatura i politika

Ne treba biti marksist đa bi se shvatila uska povezanost između literature i politike. O tome su na razne načine pisali klasici svetsle literature. Boleslav Prus ie u poljskoj književnosti to ubedljivo pokazao u svojoj zajedljivoj Kritici stvaralaštva Henrika Sjenkjeviča ukazujući ma reakcionarne tendencije u njegovom isto-

riskom romanu »Ognjem i mačem«.

Kađa su stari pisci umeli da pretresaju napredan ili nazađan politički smisao književnog dela, onda zbog čega danas marksisti i nemarksisti u Poljskoji, u kojoj se izgrađuje socijalizam, ve bi mogli plameno da diskuluju o upravo shvatljivoj povezanosti između književnosti i politike. |

Pokušaću ukratko da odgovorim na fo ieško i nezgodno, ali veoma aktuelno i suštinsko pitanje u našim prepirkama. a

Diskusija o ovome razgorela se stoga što je nepobitna istina da literatura, koja treba da služi narodu. da mu pomogne u izgradnji socijalizma, doveđena do apsurđa od strane nekih Kkritičara i kulturnih radnika. Ustvari, pokušavalo se da se od Wnjiževnosti napravi poslušna služavka partiske tak tike, da se prilagodi tekućoj političkoj konjunkfturi, napravi od nie jedino ilustrator političkih teza, da se Usmrti njena samostalnost i, što je najgore, da se oduzme piscu njegova glavna misija — da bude glas savesti sopstvenog naroda,

Diskusija između poliskih književnika u toku poslednje dve godine upravo se stoga razgorela, jer se ozbiljan deo mpaytiskih i nmeparfiiskih pisaca »pobunio« (pod ulicajem krupnih političkih do-

pre

Vi

gađaja kao što su Treći plenum PURP i Dvađeseti kongres KPSS) protiv tako primitivnog i vulgarnog shva-– fanja odnosa između politike i umetnosti. 6

Istovremeno je fo bilo jedmo od tipičnih skretanja, koje je proizlazilo iz staljinskih metoda »rukovođenja« umetnošću, presađenih i na poljski teren,

U toku diskusija čuli su se u našoj zemlji, po mom mišljenju, nepravilni glasovi koji su pokušali da odvoje umetnost i Whnijževnost od ma kakve politike.

No, većina pisaca i kritičara uporno je branila literaturu duboko povezanu sa životom, tražila poliličku literaturu, ali je zalo revidirala uprošćavanja koja su bola oči u toj oblasti i uputila oštru kritiku protiv kaplarških metoda „vaspitava– nja« pisaca i umctnika.

Ti »buniovnički« pogledi našli su svoj odraz u diskusiji na Devetnaestom savetovanju kulture i umetnosti koje je bilo marta 1956 godine kao poljski umetnički odjek na političke revelacije Dvađesetog Kongresa KPSS, a narožito na Hruščovljev „referat o kultu Staljina.

Dozvoliću sebi đa ukrafko formulišem „svoje gledište prema polaščkoj oštrici savremene MWjiževnosti. Uostalom, „moram podvući da ne otlewivam tematiku, jer to što ću reći približava se

|.

mišljenju mnogih mojih par tiskih i nepartiskih poljskih kolega. ı- i 2) Počeću od izvesnih pozna1ih istina. Pisci i umetnici su političari naročite. vrste. Ne samo to šio čovek obelodanjuje u svojim delima, nego sve Što se događa na raznim stupnjima „ljudskih

duša itekako se tiče „pisca. Želje , i dela, neispunjene nade i neostvarene ideje,

mržnja i ljubav, padovi i uzdizanja, napor mišljenja i ranjena osećanja, malenkost i veličina čoveka, lični i

. društveni život — U sve ie

oblasti živola i kute ljudske duše prodire literatura. Zbog toga je pisac političar, filozof, istoričar i psiholog u jednoj ličnosti, Stoga istinski umetnik ne ilustruje političke postulate, nego o k r iv a nova kopna na neispitanim prostranstvima ljudskog života. Zbog toga islina o čoveku, koju je otkrio pisac, može obogatiti političare sensu stricto. Uzmimo, naprimey, » hi Don« od Šolohova. To nije umetnička ilustracija građanskog rata u SSSR-u niti istorija SKP(b), nego proširenje umetnički izraženog zakona, u klasnoj borbi onog vremena, o živim ljudima Boljševičke partije, o njenim prijateljima i neprijateljima.

»Tihi Don« — fo: genijalno književno delo, duboko je političko, ali nije podređeno, dakle, političkoj konjunk turi, zbog čega je sačuvalo i umetničku i istorisku' vred nost. Ono kroz vijugave staze ljudskog srca i zasede razuma prelazi takođe front političxe i ideološke borbe,

Smatram da je danas „u Poljskoj, pre Svega, potrebna umetnost sa moralnim i političkim mprofilom, pesnici i pisci tipa Majakovskog i Gorkog, borci protiv gluhe sile nazatka, birokratskih

snaga, moralne otupelosti i

otrovne varljivosti,

Ali, 10še će biti ako se ta dela rode ne iz piščevog plemenitog dela, iz njegovih du bokih ubeđenja i razmišljanja, nego kao »društvena porudžbina « svakodnevnih odluka Partije i vlade.

Slična »veza« literature s politikom davala nam je u neđavno minulom · periođu ne jedno nedonošče, kratkotrajno delo.. |

Borimo se u našoj zemlji za to da socijalizam postane svesni cilj, lična potreba svakog čoveka, u Poliskoj da bi svalki pošten i rađan čovek imao vlastiti ulog u ono što izgrađujemo. Mislim da se u tom pogledu možemo mnogo naučiti na iskuštvima Jugoslavije, gde su upravo u svakom preduzeć" radnici he na hartiji nego na delu

· slavije bili veoma. korisni,

+Gmcr

vlasnici sopstvenog zavođa. U tome je smisao politike koja smatra. narod za nosi-

oce istorije. Takva politika' ne može biti tuđa ni-jednom ~

istinskom: i poštenom umetniku. Pisac ne može pobeći od politike kao što ne može pobeći ni od sopstvene senke. »Živeti u društvu i biti oslobođen od društva nije mo guće« — kako je lo rekao Lenjin, štaviše može se »od oka« potvrditi da su sada Umetnost i književnost, još više prožete politikom nego

pre pedeset godina kada je” ı Do | voljno se sada potsetiti na.

Lenjin pisao te reči.

dva svetska rata koja je preživelo čovečanstvo, sramote fašizma, nedavnih ralova u Koreji i Vijetnamu, pobede narodne Mine, oslobođenja u krvavoj borbi naroda Istoka i Afrike iz Okova kolonijalizma, tragedije političkog prekida s Jugoslavijom miza naših zemalja,

što je srećom sada likvidi-

rano — sve to da bi se shvatilo koliko je političkih tema sazrelo i koje vapiju za Dperom savremenog pisca. T'amo gde se vodi borba za slobo~

du, gđe se lije ljudska krv, |

gde se otkriva:h dotada skrivene f{ragedije gde ljudi preživljavaju radosti stvaranja novog živoOta ne može izostati glas pišca. U tome pre svega vidim

neskrivenu vezu literature 5 | politikom i životom. Stupa |

juči na taj put posebne osetliivosti na sve što je ljudsko, na nepravdu načinjenu čoveku, pisac može svojim stvaralaštvom, uobličavafi svet i oplemenjivati ljudski rod. Ta misija posebno »opterećuje« pisca u socijalističkom uređenju.

U našem društvu partiskog aktivistu veže s umetnikom oduševljenje za ijZmenu sveta. Istinski komunist je uvek bu mn tovnik i ne samo onda kada, ruši kapitalizam Zato je istinska umetnost uvek na izvesnom „nivou revolucionarna jer rađa move vrednosti i biu:d i Ljoud aku sa” vest.

Naši novinari i naši pišci opravdano i oštro kritikuju neispravne, kaplarske metode komandovanja umetnošću, istovremeno razmišljajući o bitnoj stvari pravilnog partiskog vaspitavanja delovanja na naše umetnike 1 pisce.

Mislim đa bi u toj suptilnoj oblasti izmena iskustava i otVoren razgovor o dobru i žlu između Poljste i Jugo“

Dubrovnik. 12 septembra 1956 g. Jadviga Sjekjerskš

i trpljenja,–