Књижевне новине

Stigne na tanicu Ost= ainovanim Baljo U kome od i) OB Više od tri ene prema Cellpraveu Unte i Fridrihštrase ida ulazi u grad ljudi: u cenma stoji poi potseća na

ine uspomePritose novim zgradama. ta sve{leća o ireperi, htela da kaoši ništa noTuš uslaljenih 3, (A i Tmia– Ja i 10, možda, PlOVI tamnijem uthiTi putnik Hajne treba putovati

ao ddun eda

Mn peoDič ram d

Ispod tog prividla ipak iinja jedan lturni život. Talj lepo, ona irijum~

MC suvlj Dučića i oue dese

-- potrebno govoriti da ip Berlin grad sa starim polišnim iradicijama -- od iosinpa, Rajnharda. Uzgredne bposele pozorišnini pretSlavama „ipak, mada ne u fpunosti, mogu da ĐPruže Mi osnovnu sliku pozorišnih \bivanja. · Rajnhard. Kađ je već več njemu onda i treba poći u njegovo nekadašnje pozoriŠte, Deutsches Theater, Dok {ie hekada, sa svojim ostva= tenjima. bilo poznato širom eta. danas se fime ne bi

mo &i ”nhv" dti. Ide &e sfa~ Na samo ponela Jyobozica«# najav-

„|P i pobedu nečeg |, ovaj teatar ojje odličnom glukipomi. ali koja se okovu krutih režicepcija. Član ovog Mi. je i najveći nema– imac osamdesetpetoBiduard fon Vinter“ Koji igra uglavnom DD još u Natanu Mudrom. pm MWreacijom on sanio \Še otskače od cele prete stereotipno pravljene. n, kao u nekoj legen&šletom gradu Koji su raOteli, upravo bi Na” dri mogao da bude viaqdinsitva i međusobevanja. Pa zašto ikazivah samo kao rom, Starom Nasavrernenija Ycži-

nim vival:

da aa —_—_______——

ZO 299 3

scenografija ne bi Na'Mudrog moglo uzdići do ola, zar.ne. bi gledaoci, u {oku dva sata, mogli 'Oraviti na nevidljive niemržnje koje razdvajaju grad. A: ovako samo še · Vihterštajnu i njegoik, partnerima,

i Pigmaliom, naprimer. || momente (ali, nažalost, || retke), kao iza neke zaŽ naslućuje se So. Pono' zaoštrema i pogođena leska „ali najčešće humor at i negovan u nemač. filmskim komedijama, lrgret Homajer kao Eliza _ Di} nije izdržala do kraja, _ Oda se pad u drugom delu osetio i zbog topa što prvi bio izveden · upravo uoznim. OP dpa poke inz Hince kao Hi : no je promašena Šoovska. a i više potseća na nG-

Rkarnevalske scene BBrelfove drame „Život Galileja*

igins pot

„ Tigura - aiigpBl

UMCI I SCEN

Bi, 55 Vremenom i koje je Roibiy prašinu sa starih vexVižita. Sayt, I to Njekra= SOV. Režiser, scenograf ij Blumci su, s duhom i merom, sledeći Sartrovu ·'koncepciju, realizovali ovu pretstavu., Možda bi malo jače naglasena groteska doprinela još većem nivou OV& uspele pretstave.

Omiljeno pozorište u Isločnom Berlinu svakako je satirična pozornica Distl kabare. U okviru nemačkog srađanskog humora, 'kome, naravno, nedostaje galska iskričavost, sa puno spretnosti i duha začuje se ponela oštrija reč na račun birokratije (koja je još do nedavno bila »nepogrešiva«) i raznih pojava u obadđve. Nemačke. Možda se, upravo, u ovom pozorištu · naslućuju simptomi promena navešteni BĐedeselčetivrte.

Ali sva berlinska bozorišta žive samo u senci Brehtovog ansambla, kome je sve dozvoljeno., U starom poznatom "Theater am Schifbauertamm pomalo se sa skepsom očekivala premijera drame Život Galileja. Zbog čega? Pıva premijera posle Brehtove smrti, Ali ubrzo posle bremijera ta se skepsa ubrzo pretvorila u triumf. Postavlja se pitanje. da li bi Breht tako postavio ovaj sVOj komad (mada je on počeo sa prvim probama) kao što je to. učinjo Yežiser Bvih Bngl. Možda bi kod Brehta akordi zvučali disonantnije, oporije, možda bi bilo više malih sckundi, Kingl je, međutim, celu pretstavu obojio visokim estetizama, uskladio je u skup harmonija i više obratio pažnju na eleganciju jezika đo koje Brehtu nije mnogo stalo. Ta brehtenelovska sinteza možda ije i najbolia kada se na scenu bpostavlja Život Galileja koji ipak u sebi u punoj meri ne nosi onu {ipičnu dobro poznatu brehtovsku aromu. Ali 1u jiskrsava i jedan novi problem. Da li Tingelova koncepcija nije bomalo izgubila od oštrice koju poseduje ovaj komad. Njegova koncepcija približava se onom tumačenju ove drame, po kome je inkvizicija samo simbol svega što je inkvizitorsko, a Galilej simbol napredne misli, Da li je i Breht tako mislio — dru go bDpitanje.

Svoje odlične glumce režiser je vodio kroz čitavih 13 slika mmajstorskom rukom,

Svi kao da su se takmičili ko će biti bolji. Nije bilo najboljeg. Ne kaže se uzalud da je Ernst Duš, koji je tumačio ulogu Galileja, naslednik Vinferštajina, Pola zio je kroz sve faze Galilejevog života — od mladog vatrenog naučnika, od slomljene ličnosti koja mora da se pokorava vis maiorima, do starca koji ne završava nekim paćčeničkim patetičnim međifacijama. već smelo bg ca igtinu o sebi -— sebi u lice. Menjala se maska menjao se hod, menjao se i on. Decenije kao da su proticnle, nismo ih mi osetili, ali one su ipak prošle, ;

Regine Luc, koja se kao Golilejeva ćerka, u toku od nekoliko sati prelamala u čitav niz ličnosti — od priglupe RBiparice i uvređene ljubavnice do venski fanatizova ne žene — samo je jedna od

koje su besprekorno e u ovom brehioviolu. Ali, i SVI Ostali!

2-i nauč

Uglješa

nikovoj sobi i

karmmevalskog sbektakla do-

vedenog do ekstatičnosti do”

papske scene, Ili scene kada

se Galilej odriče svoj

ih nauč

nih otkrića. Na sceni ee za-

čuje Galilejev glas. u pobkpunom mraku

A. onda

zatutlnji

iz sale (ili ko zna ofkud): , »Moi Galileo Galilei,.. »Me Galileo Galilei...

Svaku.

scenu „wmnajavljuju,

kao neki· komentatori, solisti “Pomasovog hora iz Lajpciga.

Tu su se Bahovi pito sHejie:e)

mei sunašim vremenon.

Prate ih čembalo, flauta i klarinet. Muzika Hansa Ajslera samo je neophodatrı ton u ovom jezivom, groznom i

divnom akorđu. Među najbolje prets

tave O

VOg pozorišta (ako upšte može da se govori o boljim ili

slabijim, jer sve su hecimo, spada besumnje

dobre),

među naijtipičnije »sKavkasici

krug kredom«. Tako nismo iz

zemlje »wo die

'Zitronen

bldihen« ipak takva interpre+ Tacija naizgled (ali samo naizgled) deluje pomalo hladno. Ali ako. To je bar pravi

Breht.

Sve ostalo je samo

a la Breht. Skoro askeiskim

sredstvimoe, kao da

izvlači

neki kvadratni koren, oživljuje Breht svoje likove. Ali ipak je to naturalizam. Byreh

Tovsici., naiuralizam,

Recimo &ubptilni (!) Zanimljivo u

ovoj Pretstavi je i te šio se

u njoj uporedo razvijaju dva stila, Često mnaši Kritičavi dižu čitave halabuke zbog

lakvih stvari. Možda s pravom, Ali zaP za velike stva-

raoce ima pravila i

normi.

Izvestan broj protagonista, ne Sama DO maski već Đonralo ij po načinu glume potse= ća na kinesko pozorište. Poved Angelike Hurvinec (Gruša) i Ermsta Buša kao Azdaka ireba svakako spomenu

ij nenadmašnu Helen koja, da bi

e Va)jgl,

podvukla lažna

majčinska osećanja u svojoj

izvanredno duhovito

vanoj glumi, ide tako daleko čak i pokrete i

da koristi

stilizo~

manire američkih »sophisti-

cated ladies«. Kada

se u O”

vom feafru spusii zaveša sa

Pikasovim

Golubom

mii8,

nehotice čoveku pada mapa~

met neka srodnost Pikasa i Brehta. I na Elbi postoji

između

jedan

grad koji Je poznat PO DOZOrištu. To je grad jorgovana i fosfora. Drezden, Oslanjaju-

ći se na stare dobre

fradici=

pobesnelog

.

: : . · \

Vladimir 'Gačinović je bio emergija Moja je imponovala živofu, ali o hoju se smrt ofimala, gotovo ny svalom koraku, TWirmanio je iednim brodom koji je plovio preko smrti, da bi izbio ma naMlućiyi= me, sove obale. Krčio je put da njim izvede južnoslovenshkm rajn iz gvozdđeme sprege ecrno-žutih lamaca. I kad je mastala havarija, kad me razbijesnila oluja i sRkovitlala brodolomnike, om je, kao pravi pomorski kapetan, ostao ma, jarbolu brodžz koji provaljen i razbijen tone: odatle sa Je prihvatila, smrt, onda kad joj se već nije mogao otrgnnti.,

„Hapetane Smrfi! čas Je! Sidvo gore!

"aj raj dosadam je, Smrii! Na sva, jedra: y'

1 mada je crno i mebo i more, "i znaš, naša sreća, čila su i vedra!

Amo otrov tvoj, da on mnins oslohodi! "nako vreli nemir naš um za mjim snađe! Pa.nek u vaj ili pakao mas vodi Na dno nezmanog, al da se novo nade! · (Bodler: „Putovanje“) To Je bila pojava koja je meteorski polebdjela Mkrvofokom zgmjećene i rasparčane OtadZbime, Mok je letio, — jer om Kkmao da nije išao, kao da nije zuao zm običan hod, — ·3Q« mislilo se da Će se moći reći, da, će Se dgdlistiniti: rodđilo se soumce, gusito se Zvijezde, Kad je io malo, Siro/ tinjsko sunce BETUOROVOČNOR Krša isalazilo — bilo je grč i painja; kad je bilo wu zenitu — bilo je bomba; nu zalasku, ma, smirajm — 3bilo je vapaj, Nrik očajnika, Njegovib dvadđesetisedam godina žŽivofa mnijekn imale ni jedam dan radosti. On je prošno kroz život kao da nije imao osmijeha, na usnamam. Valjda, majnesvećmijeg m svVvOm vrememu i svom marodu, mjega, je zaobilazilo sve drugo sem ono Kto je donosilo stradanje, . Njegov život je bio Rklapko merazmrsivih čVOPOva, 5poj suprotnosti kojle sm m, Sudaranjem i lrecnicm svojim, držale w skoro usijanom: stanju. Otud

i nije mogao da hladno i nnulitički razmotri prili-

ke u kojima 56 lNretao. okolnosti koje su ga opiroliavnale, uslognosti koje su se isposfavljale. Predodređen da vodi druge, on je vodio sve donde dok nije i sam zapao u bespuće. On je bin komandant jedne mulobrojne“ali i najodđanije vojske koja se da zamisliti, a ostao je Dez nje, odnosno ona bez mjega, prije nego Što ju jo i mogao povesti direktno u Dorbwu, Njegovi vojnici poveli su bifkm wu otlsuslvu svog komandanta, Moji im niže ostavio ni raspored snaga mi plam borbe, On do bio stiegonobn Jlomoe je zastava odlepršala iz rniku, da bi pod njom pala jedma grup mladića “ije samopožrtvovanje i mučeništvo prelaze gotovo mogućnosii ljudske. Pošto nije bio dospio da dofimitivnae projektuje ipogram za čije sc oslivarenmje sfumpilo ww ždciju, privrženici su njega uzeli wa, program svoje revolncije, jer „wu je on pripremao i Kovao ih zm mju. NiŠta im nije smetalo fo, mili su pravili problem od {oga, Što uwjegm neman iu. Princip je samo, prije ne=fo to će povući aroz, čas prije nego Bio će ogla6iti uzbunu, pitao: du li zna (raćinović, da li malog

'Ša od mjegsa, — i kad mu je Ilić dao odgovo, može Se Slutiti kakav, iako ic wwtino tajna, — špreman i siguran čekao je plijen na uglu ikog, La{inske Guaprije na Miljachi, Om nije promnšio, Ali je Mromašio Gaćčinović; nije trubalo sldmuii sa lica zemlje samo Jednog čovjeka, nego čitav jedan ežim., Promašnj dje bio: w jedinki w Nojoi su ispaljeni meci vidio se sav režim, wWdJeđimka je pala, režim se zadržao, i drastično odupro, Gaiaćimovićeve varničave oči, sve „predane daljimama, žŽeljele sm samo plamen. Plamen se bio mastanio u mjima. One su dočćelinle da vide plamenje svud ispred, sebe, ali iadn se onaj, njegov, plamom gasio i ugagio u njima, Spreman da diže revolucijnm u svojoj zemlji, on je morao da živi m tuđoj. Svoju zemlju ic zasijao ćelijunu revolucije, raznsito mreže msfanika — bombaša i nfewftatora MO mjoj. a wu tuđoj je mogao Wamo da maštao mjoj i da iz nevoline emigracije obdržava kanale koji sv Nidani i iskidani tale da već mije znno, a skoro te mije ni imao kome da se obati u njoj, Dzaled je tražio saveznike i saradnike vw Beogradu, u Zagrebn. Ljubljani, Beču, Pragu. Ženevi, Parizu i Ninovku: alt” ih ja i pronalazie mik= mil is”rajiavao do Kraju s njim. Imao je samo pouzdane podanike,

imike. * * nm đacima, školskim doduše. ali istin*Wi njegovim. no oni su, odazvavši se njegovom pu aivu, visili na vješalima ili trummli u ćesarsko-kraljevskim Nazamaftima., .

Čitayoj jednoj školi, boljiereći legiji pntrioiiznih, slobodayvstva i revolucionarnosti, skoro svim mjenim pripadnicima, kraj ja bio isti. podiednako užasan i podjednuxo koban, bez obzira pa miosfn traredđile. mu sl{ratišh gdie io ginula i mučenički nestajala, Mladoj Bosni Gaćčinovićevom živoinom djelu, tom zelenom žitm. prije rol došla je žeftva, Ti odaDrani drugovi, Woštn mijlehm mogli nndjačati smrt, vavjieiovali su joi se prije nego Rino ih je susfigla, maštajiući da je dožive ozareni herojskim oreolomt, Rkako im je to uostalom i dolikovalo, a zadesila il

n je strašna i mučenička čaša, smvpb koja je na njima izvršila izbor svojih najernjih ispoljavanja.

Mihailo RAŽNA4TOPIĆ: e

' Indilwe, Bogdan Žerajić se JOš ranije,

allimip Baćinović

Učitelj i vod Gainović doživio je da gluvo premine m Friburgmu, w Švajearskoj, tako da se ni do danas sigurno me xma kako i ođ čega: olrovša, čireva u sftomnmku, ili rapaljenja slijepom vcrijev\? Gayrilo Princip, dokhrajčen marfirskvom, skapao. ju u iorezienštatskoj famnici, m Češkoj, zajedno sa Gabrinovićem, Grabezom i Đulićem ofi je mamro WM

% juza 19510. na, Garevom mostu mw Sarajevm, ubio sam, i To po sljednjim metkom, pošlo nije uspio da ubije poglavara Bosne i Hercegovine, gonerula Varešaninan., Za dovana Živanovića, 5e jaš nije utvrdilo da li ie spoljen na lomači, ili je obješen: Danilo Ilić je obje“ šen, zajedno Hm Veljkom čubrilovićem i Mišom Mdovanovićem, Dragutin Mras gine, kao dobrovoljac, say mw ranmama, kod Beograda, Milan Stojković, tuberkulovam. umire n tamnici. Miloš Vidaković, .Pefar Petković, Risto Milićewić, Risto 'Pololj, Vnkam Timlj.. Mvi pomrli mesiali Wiradalnički (Mehmedbašić se jedđimi izvukao, prebjegao u Crow Goru, uw{ekao jz mikšićkog xatvora, da bi n Solmansiov procesu bio osnđem nu 15 godina, robije,) Dosljedni svi u jednom, ı onom gromovničkom pokliča i omin Rrilatim riječima dostojnim jednog vođe: živobn mreži, ili u smrti živjeti.“ Smrt je sano dovršila njihove iegobne živofe, skratila im patnje, prnažila im bolmm, zadnju utjehu: rasiurene, oma ih je okupljala.

„Celo se pokoljene spali mm žrivewiku srpske šlobode u Bosni. U, teškoj i nedogledno/i borbi po" gibeo kolo mJadih sololova, opjanjeno smom pravde i brafstvom naroda“, pisao je Gaćinović,

Život nije bio maklonjen ni prema Jjednowi od njih, Izmubijani od studeni ivota, oni BTO a se svjesno odricali i odrekli, posvetivši se idealu bitke za Slobodu, zadatku macionalnog, naprijed log, jer je bio najpreči, pa onda i socijalnog osloĐođenja, uzvišenoj meti koja im je bila više viziia, više slutnja, ponajviše zamos, školovali su so i gla!ovsli, nigdje ne nailazeći ma razumijevanje i podrbkm, sem u svom narodu Koji im mije imao kla dati osim provaljene duše i ustreptala srca. Išli su m Srbiju i a Crnu Goru i u Svajcarpku, kao na Rakavy hadžilm, a svnda ih je dočekivalo razočavhranje, sve drugo samo ne ono Što kn Željeli. Oni, vajedno Sa gvojim vodičem, nijesu Jlitjeli političke borbe, niti su trpjeli kompromise, tuđe su im

odvratne bile diplomatske igrarije, vrijeđali su ih vakolisni držagnički potezi, i nikta drugo nijesu ·

htieli sem borbu, za, koju nijesu bili maoružani, Ki mekoliko bombi i revolvera, koji mu preživjeli ćitavu odisejm do upoirebe. koje sm kradom dobili iz zavjereničkog, oificirskog Beograda, uđarnli su da sruše jedno carstwo od koga je drhtala Tivropa

: Wwvilet! Postigli sm, ipik, omo što sw hfieli, pa #}%.

su nišanili; nbili su najvećeg svog protivmika. Fer dinanda je ubio Princip, jer je bio princip da se ubije Ferdinand. Da Fordđinand mije došao nia provokatorske manevre u Hosnm. već da je otišao u „prijateligkn“ posletku Francuskoj, tamo bi ga wbio

Gačinović, ili Golubić, ili makoji od emigrantske

grnpe Mlađe Bosne. Nipošto se nije moglo odustati od tog principa. Vođ je iz Lozane Jjavliao alentatorima: „Napred, lafovi!“ Vođ koji je rođem m Žerajiććewim pucnjima, objavio je svoji živoi | svoji Vjeruja sa dva metka Principova revolveran. Mislio je da će se tek tada vinuti m visipe i Život Mlade Bosne, a njoj je mwstvari dolazio Wraj. Ona, ona prava i velika, je i ponikla i presahla {ačno onako MWako je i ispovijeđala. proklamovila, vjerovala u pucnjima, u alentatorskim podvizima od Ževajića do Principa. U fom vremenskom {icsnacu, vođena više rukama, mladosti nego asitudiovnim mWlaženjem mw suštinu wbivcanis, mjena misija mije dobila ni meke odđređeniie kontare akamoli realizacija: olovnmw zrma presjekla su put annlizi, akcija ic preduhitrila osmičliavamjie ideala, Tihi, povučeni, dotle nezapaženi srednjoškolci, sagorjjevaiući u strasti va slobodom, prezreli su svoje živote | rado ih poklonili idemlu MWoji ih je mepreslano vvao, Mrska im je bila čarkija, najviše votjeno selo s kojim nmijlesm mnogo radili bilo ije otuđeno. radništyvo mnepribliženo, odvr?ime im bile građanske konvencije. nodoxriva barušftinn stvarnmosti u kojoi ništa svijetlog nijesm wi vidjeli ni nalazili. i oni su. nasuprot Svemu fome. odvažno prezli da raskršte sa robovanjem, da riMčiste znmwašljign almosferu Noja ih pritiskala, nastojeći da me propuste čas koji je, izgledalo im je, knemuo onda kad je Ferdinand m MNeolima prolazio Karajevom., „Aoj Bogno. sirofico leta, Po tvom nebu sunće se me šćta..

To je bila omiliena niesma ie falamge vjerili

koji sm svoioj zemlji hftieli dm rasićku sgvozrdene sindžive, koji mipošto nilesnm liteli da budwu vobovi, nili a čine msfupke i povlaćemja pred svojim

sftremlienjiima. | Rhap im se učiniln dem Je čas kucmuo, nikakn im se više mije čekalo. Za anrgemena svog Života izabrali sm pucnje. Princip je bio niihov majistureniji. najrevolucionnrniji dometf, mwisuštasivenijm primjena mjihove ideje Dorbe, „KLA

„Ili u

Vladimir Gačinović

itali su drugovi iz emigracije, „YVIĆĆ Poiahb On je, tvrde to. i spavao ma kao da je barut tekno kroz vo. komisija odbila pm Je iz dobroProkuplju, spočetka Balkanskog Koliki je razmak bio između Mlade Bosne i zvanične nije zadovoljavala Po DERE i Opna Gora, inho su dobrovoljno ućeš vovali u ORHOVIVOK: na srani jedne ili druge tada iepokordne države, Nigdje usktvari mijesu nalazili ono Oi o su žudjeli.. Prepuštemi sebi, omi fu Sam BRA Un put i našli ga u wvyojoj oružamno, alteiji, A. m jedam od njih mije Dio predodređewu_ da bude NiRLRLOF: Njihov idol Žerajić — ma čijem su SO gro u u" Tioševn zaklinjali -— lakše je ubio sebe nego By: žrigu. Čabrinović je, khao od šale, bitnuo Domu i promašio, a skočio Je u Miljacku da bi sebe do Or čao otrovom. Princip nije promažšio,ubio je, ali Je Go mah htio i Bebe da usmrti cijankalijem. Do RVOJIIE živoia sw najmanje dižali. Oni su bili uvuaprije žrtvovani. Otuda se iako odvažno uletijelo " božbu Roja ih „je progukala, Nad njima je „ostala da, lebdi a ideja, kojoj se ujem začetnik Gačinović bio

radi Gavra", Dp li: živila revo bombama. Njemu A srpska Vojna voljačke čefe, u . Tata, kao nesposobna! snova i jaye? Između Srbije? Te mlade ljude

njihov. | čet A od činio dotle da zm, njega. kako vele, mije više, PobtojAe fizički MDol. Mojista. mije be imalo kud

jel Plemenite asketske figure fil maših Balhclešcva) fi smjeli i energični „srpski Mtuliniji i Vo Wijeri, Željabovi i Bahusovi, koji su padali n MO ranju mwarodu i bili u mjihovoj borbi vedar „poklič i veliki dam pobede“, enfuziiaste i fanatici iji ie statut predviđao obavezmo uzdržavanje od ljubavi

vima, čega su Se omi striktno pridržavali, -— ti propovjednici mmirinja proganjali „su „VOJ živoli po wubogim sObičćima sarajevske 'Pabašnice, bcogradskog „M,tinskomr kvarta“ Zelenog Venem, i pod Hrovovima, inoWtranih višesprafnica, prosan,ali, da Di snove pretvorili wu Javu, ili bar utrli sliazm za oslvarenje svojih smova., .

WU misli, treba se odvojiti od momile;

; jome se treba spojiti.“

u radu, s njome poj (Lamar(iny

Najdužu nmnajiragičnijn putanju od svih fil mladića Mlade Bosne imao je mjihov krmanoš Gaćinović, O. bercegovačhog selu MRačnja, kod bBiJeća, pa preko Mostara, gdje je učio gimnaziju, i Rteljeva i Sremskibp Miarlovaca, gdje Je htio da mastavi Školovanje, do Nikšića, i Valjeva, i Beograda, u kome dje maturirao i upišito e mb Milomofski fakultet; od Beča do Skadra, i utvrda ispod 'Paraboša; od Beograda i Bara, do Milana. Ženeve i Lozane, gdje je nastavio studije; od Brisela do Pariza, i Tulona, i oklopnjače „Le Gaulois“, 68 hojom je dolazio do Dubrevnika i Kotora i 858, Roje je trebalo da se ighkrca radi podizanja ustauka protiv Autsrije; od Pariza u kome je kopao rovove, da Ženeve i MNozane, opet, da nastavi studije; od Lozane do Njujorka, Defroita * čikaga, dn sakmwplim priloge zu pošfradale porodice svojih drugovn mn Bosni, da drži zborove i osniva pododbore Prosvjete:; od Njujorka, preho Nondoma, do MLozane i, Fć'riburga...

Svuda, na {oj Mrivudayo izlomljemoj putem,i, ustopicće ga Joe ptatilo stradanje, razdirnuć, korozivam ragzmal- od onog što je htio do onog što je mogao. NJapko se nije odmofavalo, nego sve više mrsiio, fako da se već Dilo splele dotle dm je i sam mviđao i pisao iz Čikaga svom Dratu u MKozanu:

„Gujem da je Wrotiv mene mnozo denucčijacıija sa. Svih sfrana, ldlevete poRkvavenih ili zavcdenih. Hoće pošio polo da mene sruše.

On je, sav. bio čovjek svoje zemlje, a raznijela na je tuđina, lj svojo,, zemlji as4dećao se kao zvijer isperd hajke, Jer ie i ha,jka vođena zm njim, a m tuđim memljama Dio ie meželjen gost, emigrani. Umjesto da bude prvi ma redovima Poračćw svoje

a 25 SOON -BthnjslaySk1".

je, ansambi ovog pozorišta nastoji da se prilagođi savremenoni scenskom izrazu, I u tome uglavnom uspeva. A i rebevtoar je dosta raznolik. Sarir,

Klasični repertoal,

Anu; (pa i to je u neku ruku

već klasika) i drugi.

Inspirisan Igoovim Yoma»Čovelc koji se smeje« Kknjiževnilc

nom zapadnonemaćčki

Ginter Vajzenborn napisao je

dramu »Izgubljeno lice«. Delo ima humanu koncepejju, kao i simboličko „zaačenje,

karalterističmo upravo

današnju Nemačku. Glavna ličnost simbolizovana u nadi da će čovek wu humanijem društvu ponova Dpronaći'svoO=

je izgubljeno lice. Oseća se da je Hanes Piše

Rkoliko je lo bilo oslobodivši ga svega Što

romantičnog, uspeo ,je da na đe pravu meru. Čak i neke scene potsećaju na Brehta iako Vajzenborn nije niukakvom američkom srodstvu s

njim). U nekada

su, danas je sve mirno,

pozorištu u kome je vlađao, Gele sada je Sve obično. Ne-

što naročjto ne bj imalo

se kaže, jer sve je to već vi-

reditelj Brehtov đak, Skrativši Vajzenbornov tekst, moguće,

slavnom Vajmaru, koji,je za vreme Šilera doživeo uspeh a u doba Lista doživeo svoju renesan-

Poslednja premijera Beogradske komedije Sesil SenLorenov i Pjer de Muezeov komad Te Te Iks navodi na pomisao da izvesne pretstave baš Svojim dobrim stranama postavljaju mnoga ozbilina pitanja i da zanatska solidnost i veština nisu uvek u stanju da prikriju unufrašnju nemoć nekih komada... WKomcdija Te Te Iksi kojoj je Beogradska komedija poklonila bažnju jeste tipičan p:;oizvod patriskih bulevara i weodrživ hibrid nekih staromor“nih situacija ·} modernih okvira. Osnovna situacija khomada svakako je pozajmljena od Moliera (kako je to tačno primetio jedan kritičar), ali to je poslednje što se može zameriti (zna še, naprimer, aa je Molijer uzeo građu za svog Tvrdicu iz Plautove Aulularije, i da je neke stranice čak direktno preuzeo iz Ariostovih komedija). Sama fabula nije naročito složena: u duši malog Tran= cuskog činovnika začela se sujeta i taj čovek, nezgrapahn

za

je

U

da

đeno, poznato i bezbroj puia i neugledan. već svojim {ii-

prevaziđeno, Interveneija

tiše, „Stanislavski, Breht, Stanislavski! vom kaže

| ~ svojim e, ne može me'ili o onom

| Set,

~

/ wqWDM IM rstić

Lea Slavina je samo viši oblik demođiranih plakata. koji još uvek mneu da se vide po ulicama.

Kao | u svim pozorišnim Izuloarima. tako se i u TIstočnoj Nemačkoj mnogo teoreBrehi. S pranemački književnik Georg Maurer: »Ne treba igrati kao Breht witi kao Stanislavski, već fako dobro kao Breht i tako dobro kao

bec

slvar ukusa! N

zičkim osobinama predodređen da ostane samo arika u lancu između namirskih bakala i snalažljivih „pariskih preduzimača, gurnut je ma put. vrtoglave karijere•profesionalnog međunarorinog po= litičara. Osnovne teme komedije su sasvim tradicionalne: nesnalaženje skrijevića,. probisvefi koji love u mufnom, sujeta lakoumnih žena, degeneracija aristokrafiie i fetišiziranje njenih načina od strane primifivaca. Upoređo sa razvojem ovih tema u komediji je učinjen niz ustupaka prosečnom, frivolnom ukusu bulevars<oe sledaocs i u deli se kao i obično tretira

e) JČ

POŽORIŠTI

trija, stalna ugroženost dobrog glasa ćerke (što nameće, naravno, žive asocijacije na postupke rpditelja), pojava fatalne žene koja pravi »istoriju« jednog čoveka (i kao uzgred nekoliko zemalja), i na taj način je sve učinjeno da tipično bulevarsko osećanje čoveka ne bude iznevetoeno. ||

Neobično je fešqdo tačno odrediti stil ovog komada jor se u njemu elementi komedije situacije stalno prepliću sa farsom i vodviljom a česti su i satirični prizvuci tako da je usled toga skoro nemoguće osivariti stilski čistu i uwravnoteženu pretistavu. Osim toga, motivisanje akcije plavnih ličnosti bledo je i neuverljivo i kad se dogodi da junaci na scemi buđu lišeni spoljnog komičnog poktreta publika se dosađuje. Uočivši lo reditelj M. Maričić je pokušao da stilsku raznorodnost komadu iskoristi za sivaranje spoljnog, akcionog ritma kao osnovnog sadržaja pretstave i pretstavu je Usmerio ka farsalnoj akciji 1 groteksno obojenom fizičkom pokretu. Pretstava je tako postala za nijansu zabavnija ali je “farsa i grote„ka, iza koje nije bilo ozbiljnijeg ·unutrašnjeg sadržaja (setimo će slične akcije u Plug i zvezde) odmah xatim istak la osnovnu slabost dela: da ie smeh rezultat samo spoljne akcije. Istovremeno; tal:o je još više došao do izražaja nesklad između teme i okvira, a sam smeh nije imao iskupljujuću i isceliujuću ulogu. Čitav niz gegova, farsalne prirode, upotreblien „e da se smeh održi u komediji. Oni su često bili na visini odmerenog ukusa ali se dešavalo „i da budu sasvim igsforsitani (šcena kad T'eođor qži on žene na trotine{u),

Vremenom redite}lj se iscrpljivao i gegovi su postajali "stereotipni a hod pretstave sv» fromiji i zamorniji. Negde na polovini komediJe dodirnut je motiv iz koga se, da su pisci hteli i umeli, mogla razviti odlična moderna burleska: to je fremutaj kad se tri delegata jadaju da se ništa ne dešava, da na svetu nema dovoljno katastrofa i ratova (koji bi opra dali njihovo gotovahnsko bostojanje). Za trenutan čovek se naježi i docnije mu se u rekonstrukcijama učini da nazire pravi problem prirode smeha u savremenoj komediji. Priznamo li sebi da svako vreme ima pravo na taj divni olakšavajući fastor i uočimo li specifičnu „prolaznosti homičnog nećemo moći da pređemo preko pitanja repertoarske politike u Beogradskoj komediji. Svaka epoha nemira (a ovo je takvo v»veme) ima izoštren osećaj za tragično i smešno i naročito merilo za njihov odnos u ok-. viru istog dela, Izgleda da naše vreme zna samo za jednu formulu: čovek je posiao na izgled. neograničeno slobodan, njegova psihologija raspala se na hiljade delova i tako je egzistiranje dobilo prizvuk Kkomične tragedije. Zanimljivo je u kojoj je meri danas razvijen osećaj za tragikomediju, za gorak humor i asmešnu nesreću, Možda je to način da se priča o neispunjenosti, toj posledici „neusmerene slobode, Smeh tako može da dobije peki tragični unutrašnji napon. Ovde nije reč o zahtevu za iakozvanim ozbiljnim repertoarom: mjuzik hol, vodvilj i burleska stekli su u celom svetu pravo građanstva sli je očigledna tendencija da se u svasom od tih oblika izzazi ono u čemu hoćemo da

POVODOM POSLEDNJE PREMIJERE, U BEOGRADSKO! KOMEDIJI

Tragično ı smešno

vidimo smisao čovekova kroetanja u kome se danas iscrpljuje njegova egzistencija. | izuzetna veština ne može da znači danas mnogo a ozbiljnost u stvaralaštvu ogleda se pre svega u intimnoj potrebi umetnika da uhvati i izrazi neki karakteristični delić životnog ritma i dokuči njegov smisao, Pri tom motivi su češto tradicionalni ali prodiru u Srce publike (u komediji je to skoro potrebnije nego u tragediji), samo kroz apsolutno „savremen doživljaj (ljudi nemaju istovetne asocijacije u svim vremenima i Salmo se iztraživanjem wu oj oblasti može objasniti- priroda savremenog). Motiv o gluboj i neograničenoj sujeti ko-_ ji pokreće Teodora Tivijea ima svoj obrazac u Molijerovom Žurdenu; s druge.stra ne i Borisa, učitelja egzislencilalizma, pokreću tradicio. Dalni motivi beskrupuloznih tipova koji iskorišćuju pri. prosto neznanje. Ali dok u 'PFeodoru Tivijeu postoji ne ko trajno identifikovanje sa NC ari avi PR Su še oseća izvešBa neodređenost: (ležeran) odnos pr prema svom znanj ju, čak i prema stanjima SVOg org što je glad. On je no bliži publici i smeje kao Tužnoji izraslini ma telu

on ima ema sebi, U i položafiziološkim anizma kao taxo znafOoha mu še 'nelogičnoj SVoOga bli.

našilno ubačena u mođerne uslove, ostavlja je hladnom i neuzbuđenom,

Ovo pitaje jei u bliskoj vezi sa mogućnošću formiranja određenog pozorišnog stila. Nesumnjivo je da će se on najpre formirati igranjem savremenih domaćih Jcomedija ali je, u slučaju njihovog nedostatka, isto tako neophodno uočifi da se u svefu formiraju opšti, zajednički asocijativni tokovi (film je mnogo učinio za njihovo formulisanje) što' je odlučan faktor ravnoteže u odnošu na neophodnu lokalnu boju sme ha. To omogućuje stvaranje savremenog pozorišnog stila ! pomoću komada nastalih pod drugim podnebljima i u druhčijim uslovima.

Bilo bi ncopravdamo ne ukazati na neke konkretne nedostalke koji se zapažaju sko | na svakoj pretstavi Beogradske &ome/lije, Dve oShovme slabosti su nedovoljna scenska plastič

astičnog glume bar og Slum . WJeSOV rđav govor. Na e Pretstavi gotovo jedini le tak u oba pogleda bila ; rank itić ; aa Mitić, dok je veSt i đač a ain izvođača, naroisoša Za eı govora, bila spod nor eo. Čola O SOG kriterijuma. dini Aa čas da se nešio ibago om smislu jer će se te, uvreže li se ij Lešh0 lab daca „VeSKO išbravljati, 3 Ostaje da se s tanje DOzornice, da, ta plitka Improvizacija še želji plastika

Pomene piIzvesno je Sćena mameće OBEaiaU dekoru (ako

i bilo kakva

r prostora), Ak improxvi 3 OS Tmprovizovanje ostajo 0 e.

alistički LO OSEUB okvirima, a u pr. m Planu scene se.kreću re~