Књижевне новине

Dušan MATIĆ

BUDENJE

(odlomci)

„Nismo prazne senke",

Gete”

Nemoj me opominjati. Nisam ovđe rađi primera, radi dobitka. Već da' me nestane, gorućeg. Nemoj me opominjati. Nisam mrav, nisam zmija. Već da

ne puzim, i. oksidisan.

Nemoj me opomihjati. Kiše

nisam ja izmislio. Nek spčru

sve. Već u vetru, u prašini uzvitlanoj, te pišem, otsutna sudđbino. Da li da buđeš; đa me ne buđe.

Nemoj me opominjati. Ne budi me.

Već da ne čokam.

Čortavo je vreme.

Nemoj moe opominjati, Već su hevoste..bile obeščašćene pre negoli su tegle u prvi krevet, uvek prvi od iskoni. Zemlja.

TI koja zna da je zemlja.

* osi Čoravo je vreme. Ćorave su ruke. Slepo je mćso. Šta

se buniš?

A treba ti stići u pristanište. Lenivo. Makakvo. Tu nema prigovora. Razuma ti treba i ovako i onako. Putokazi su stvarniji, i radosniji, moreplovcu od luke kojoj žuri.

Ne viči tolko s obale. Reka te ne sluša.

Smrt ništa ne izvinjava.

1 da Le nije bilo nikada, zastava

bi se ionako lepršala na vetru današ. Kad je to ono bilo? Ko se toga još seća? Oko zagledano u oko. Ne koketiraj s ćutanjem. Sjaj 80-

dina je neugasiv.

Nemoj se zavaravati, Niko nema vremena da čeka. e

Slomljene

krme vremena.

Šta si time hteo da kažeš? *

*#%

Neka peva. I neka umukne. ] opet neka peva. Ne pravdđaj

se Od sitrha božjega ne vredi

samo senke grana: slednji živi naučnici,

strepeti. U očima su bile

grane senki za čijim korenjem jure Po-

Govorim o vremenima koja neće da čekaju đa se naše

drage dragosti ispune.

O vremenima neprolaznim ja govorim.

O vremenima ođ pre u utrobi materinoj.

O belom ćutanju, vanvremenom, dece koja se nisu, koja se nikad neće rođiti. Čutanje zvezde me ne užasava. Jedino,

to belo ćutanje dece što se neće nikad

rođiti užasava me.

Nijedna živa patnja, nijeđan živi bol nije ravan tom uža3u

nerođenja.

O vremenima strahotnim, nenađoknadivim, ja govorim,

Njih đa mi je; ne ovo olovo.

vremenskija.

Pa da umesim vremćna

Vremena neprolazna ·ja dozivam.

Volim te.

Pa šta? dovikuju s obale.

· Voli me.

Nastavak sa 1 strane književnik umro je. tamo sa 'š80 dolara u kući.

2. Pitanje: Koje vam je od vaših đela najdraže i zašto?

Odgovor: „Najdraže su mi moje političke pesme, koje sam pisao,

2 štampao, za vreme Prvog svete

skog rata, u časopisu „Savremcenik“ Društva Hrvatskih Književnika. Urednik tog časopisa bio Je Julije Benešić. Najdđraže su mi zato, što vidim da sam imao.hrabrosti đa pod punim svojim iImenom, u uniformi austriskog oficiga, za vreme rata, štampam ONA'(VE, pesme. Moja generacija ne-

' ma nikom đa se izvinjava!

Ja sam spremio komentare uz te e, pod naslovom „Ithaka i kotari“, Prošle godine pregovapao sam sa „Minervom“ da to !zMa, Nije moja krivica ako nije do» šlo đo toga. 5, Pitanje: Kađa ste počeli da 7, Odgovori „Počeo sam đa pišem, gvaki pesnik, u đ#đdetinjstvu. Prvi put sam štampao u „Golubu“, sko me sećanje ne vara, godine 3908. Tu sam objavio pesmu u žri strofe, U prvoj polazi jeđan brod na more, u drugoj se diže

"bura, u trećoj plove na pučini sa-

mo ostaci lađe. Mislim da posle toga nisam ni trebao dalje da pišemu · Imao sam tađa 15 godina. i ' U osmom razredu gimnazije, Mod 'Katoličkih f{ratara, Piarista, sam na latinskom. "Oni su izđavali jeđan list „Juventus“ (Omladina) i ja sam tom listu poslao jednu pesmu u alkejskim strofama i jednu prozu o ubistvu „Cezara. 'Ređakcija me je obavestila da je i jedno i đrugo primljeno za štampu. Šta je bilo posle ne znam. Otišao sam iz Temišvara.

Otišao sam na Rijeku, koja se tada zvala Fiume i ođatle sam, te qodine (1912) poslao zbirku poesama Kašikoviću, uređniku „Bosan ske Vile“. · Kašiković je štampao iz te zbirke samo jednu pesmu. On mi je tražio tađa patriotsku poeziMu, a moje pesme bile su sentimentalne. Ja sam tađa bio centar, u futbalskom klubu „Viktorija“, na Sušaku, i malo mi je bilo stalo do uspeha u poeziji. Ako su živi moji drugovi sa Sušaka i Rijeke, neka im ovo buđe pozdrav. Sećam ih se, ali znam po imenu samo ·Prekstinija, iz Kraljevice, i Grandiće, iz Baške. Ostalima sam imena zaboravio . :

Pre odlaska u Beč, sa Sušaka, ii jesen godine 1915 predao sam rukopis' . svog romana Wređniku „Brankovog Kola“, u Sremskim Karloycima, romana koji se zvao „Sin Don Kihotov“. Urednik je, mom bratu,'u Novom Sađu, pričao da mu se roman jako dopada i da će ga štampati u svom listu.

'štampan, kao drugo izdanje,

M

ATERIJE

Pa šta? nastavljaju glasovi,

Ni konac dovoljan da uđeneš u iglu prolaznosti. Naše

jeđine postojbine.

Voliš me, pa šta? Zar da ne prihvatiš glasove. Ko si ti

da ne bila glas među glasovima,

Volim te, pa šta? Zar da mimoiđem mudre zvezde. Zvezde, zvezde, zvezde. I nikad, kažu, kraja.

Polovina, prave zvezde;

polovina,

fantom-zvezdđe, Ko

· kome tu govori? Ko' je tu pred ogledalom, ko iza ogledala, ·

paslika plamena?

Prolaze bez obzira, bez pozdrava. Bez srži. Ajđe, bogati! :

Volim te, pa šta? Voliš me, pa šta?

A to je mogao biti jedini posao: da pređeš sve tuđe mostove, sve vatrene obruče ,sve zavitlane iskidaš sindžire.

Jedini posao: to ivoerje, uzalud, dođavola! Ipak ozareno. O sve! Zar samo u ovim rečima otsadđ da postojiš? O vremenima još neimenovanim ja govorim. » P-g

* * * Vetar je spor i oran. Nijedne čestice na mestu, u mesu, "na pučini, u kumovoj slami, nije ostalo. Gde sam ja, gde si ti? Kako da se nađemo? Sumnje me ne izvlače ispod odgovor nosti. Ktnji i neđovršeni, na kakvom smo ipak bezgrešnom, netaknutom, odgovornom nebu ožiljci kakve li te dalekosežne, besciljne rane, bez dubine, bez težine? Paperje. Osuđeno pa-

perje zanavek. Najzad tišina!'

' Šta? Zar njima da se pravdaš, podla hrabrosti? Smešno mi je da se ispovedam. Na dnu mora, trezori, kraj kojih rasejani gnjurci pro-

miču, ae opažajući ih.

UGašene vatre, ipak žeravice tinjaju. Isparene vode, ipak svežina bije. Da traju, kome su potrebne? Traju, po zakonima i van zakona. Da prosto pukneš od smeha. .

Na dnu dna, pesak i pepeo. Tu hladni, vreli vetrovi samo duvaju. Ni jednog lika da ostane.

Dve svetlosti se ukrste: mrak.

Dva mraka se ukrste: mrak.

Nećeš mi, tamo, oduzeti ni boje, ni cveće, ni živu obmanu. Čak i kađ ih oslepiš, i kad me oslepiš.

Mraka je sve više u mojim očima.

Ništa ne dckazujem protivu Svetlosti, ma kako se ona zvala, senovita, gusta zgrčena ćubo noći. Svetlost i tebe kupa, dodirne li te svojim prstima TI o tebi ona, ma i varljiva, jedino svedoči, Bez nje, šta bi inače bila, stražo ništavila.

i #* * svaki dan, svoj čin. I svaka noć, svoj san,

Da talas, nastali, zapljusne opet nepostojeću obalu.

*

"Talas.

Koji mi vraćaš opet, u prešini, uzvitlanoj, u. vetru, neuhvatljivi lik sveta, I tvoj. Koji je opet samo talas, ni ovde, ni tamo.

Talas. Jedino.

~ „POZNANSTVA

GODINE STRANSTVOVANJA...

Posle je došao rat i ne znam šta je sa tim rukopisom bilo,

U to isto vreme poslao sam bio i rukopis' jedne đrame („Prokleti Knez“) Narodnom Pozorištu u Beogradu. Ni sa tim rukopisom ne znam šta je bilo. Ne žalim ni malo.

Moj početak je sa pomenutim političkim pesmama, u ratu.

4. Pitanje: Da li ste štampali sve Što ste pisali?

Odgovor: „Nisam. Najbolje su knjige neobjavljene, a još bolje nenapisane, Književnici se poznaju obično po onome što su štampali, a ne po onome što su pisali. Ali, i to što su štampali, vrlo često nije ono što su napisali, Na primer, posle rata, u Beograđu, u jesen gođine 1920, Vinaver je bio uspeo da nađe izdavača za mene, sebe, i Rastka Petrovića. To je bila „Sveslovenska Knjižara“. Moj roman je trebao đa bude prvi u našoj zbirci koju smo nazvali „Albatros“, Taj roman sam nazvao

„Dnevnik o Čarnojeviću“ i u ruko~

pisu iznosio je nekih DVANAEST štampanih tabaka. Knjižara je primila Knjigu, ali tražila, da ne buđe više od 7 štampanih tabaka, a đocnije ni toliko, nego 5 tabaka.

To je učinila i zato što je prof.

Čorović „nače moj dobar prijatelj, govorio da je ta knjiga i suviše „pesimistička“ i „pornografska“.,

Ja sam se te jeseni spremao U

' Pariz, a stanovao sam “u hotelu

„Pariz“ na Terazijama, zajedno sa slikarom Petrom Dobrovićem. Ka> đa sam rukopis morao toliko da smanjim za štampu, pobesneo sam

i SPALIO sam sve što nije ušlo štampu. Dobrović se tome grohotom smejao i govorio da će i n tako, sa svojim slikama, pre odlaska u Pariz. ·

Kađ je „Dnevnik o Čarnojeviću“ izostavljena je jedna epizođa, sa Ostrva Krka, ša dve sestre, Ivo Andrić mi je govorio đa mu je mnogo žao Što ta epizoda nije ušla i u drugo izdanje. ;

Kao što sam rekao pri izdanju mojih pesama u "Parizu gođine 1954: „Habeant fata sua libelli!“

5. Pitanie: Ko je na vas izvršio najveći uticaj?

Odgovor: „Jeđan siromašni, skrom ni učitelj koji je i sam pisao: Dušan Berić, rođom iz sela Borče.

Ja sam kođ njega stanovao kao gimnazist, neko vreme, u Tem:švaru, | on je imao običaj da, posle večere, okupi svoju decu, : mene, pa đa nam priča romane drame, Pričao je divno, a bio Je veliki glumački talenat.

6. Pitanje: Koje ie životno iskustvo otsudno uticalo na vas? _ Odaovor: „Iskustvo pri smtti mo ga oca, | 3

Lekari su mu savetovali da se operiše, ali on nije hteo I' rešio se da umre.

,

Nije dozvolio mojoj materi me iz Temišvara pozove... : . Ta samoća ·jednoy čoveka na kraju, i ta oholost, otsudno su uticali, čini mi se, na mene.

7. Pitanje: Kakva ste iskustva stekli stranstvujući?

da

Miloš Crnjanski

Odgovor: „Vrlo .zanimljiva!

Čini mi se da vi ne mislite na iskustva između 1955/1945, dok sam radio po našim poslanstvima na strani, nego na ona koja sam stekao kao „emigrant“,. .

Pa eto, od godine 1945 pokušao sam da živim, kao pisac, u Lon= donu, ali to je bilo vrlo teško, Te godine preveo sam jednu knjigu o engleskoj avijaciji i njenom radu na Bliskom Istoku („R. A. F. the Middle East") i radio na sinhronizaciji, na našem jeziku jednog filma („Fami pod plinskom sve tlošću“). Zatim sam napisao jeđam vodič („Rim i njegova okolina“), ali se od toga ne može živeti. .

Godine 1946/7 pokušao sam da nađem neko zaposlenje na Unive” zitetu, u Ekseteru, ali nisam uspeo.

Kada'sam potrošio svu svoju U-.

štedu i ostao na prosjačkom štapu, našao sam zaposlenje u čuvenoj, šusterskoj radnji Helistem & Sons, gde sam bio neka vrsta pisara i blagajnika (clerk-bookkeeper) u podrumu. Kađa sam 1948 godin?” izgubio to mesto, rađio sam kao raznosač knjiga, u čuvenoi knjiža:· ri Hatchards, na Pikadiliju.

Za 4 funte neđeljno! ?

Međutim za sve to vreme. Učio sam, na večernjem kursu Univerzi-

~

n.

teta i dobio diplomu (sa pohvalama) iz predmeta „International Affairs“ koji obuhvata: međunarodno pravo, trgovinu, institucije i istoriju.

Te iste godine (1951) zatražio sam i dobio englesko državljan= stvo, .

Od godine 1952 do 1955 zaključno, bio sam londonski dopisnik argentinšskog lista „El Economista“. Samo to nabrajanje fakata, mi> slim, kaže da sam morao steći za= nimljiva iskustva. I te kakva!

8. Pitanje: Šta je iđejna potka „Konaka“, vašeg poslednjeg dela?

Odgovor: „Konak“ je drama, i komeđija, o kralju Aleksandru Obrenoviću i kraljici Dragi i o nji= hovom ubistvu. Potka je zlo koje je bilo u tom kralju, u toj „kra= ljici“, u kraljevim namesnicima i političarima onog vremena, Ta dra ma je dokaz moje preokupacije o Beograđu, i iz jnostranstva. | Vi svakako poznajete najbolje drame današnjeg pozorišta, kao što su drame Beketa | Joneska,– · Konak nije takav, to je široki, populatni, naš apektakl, koji može zainteresovati, i potresti, velike mase naših gqleđalaca. Cili je katarza. A sem toga stvar je, vide« ćete, i vrlo. aktuema. :

, 9. Pitanje: Šta biste još želeli đa napišete? wi

Odgovor: „To je čudno pitanje, ako se postavlja čoveku u mojim

godinama. Ali kad me pitate, pra

vo da vam kažem. Želeo bih da najprostijim jezikom, u najprostijem stilu, napišem istoriju naših naroda u Jugoslaviji, tako da to

XII inedonarFodni sastanah |

Nastavak sa 1 stane

busa, od kojih su se neke produžavale' daleko na zapad, a, druge, i same preatori razvijenih civilHzacija, bile joj podređenć ili potpale potpuno pod njenu dominaciju, Evropa se sada s razlogom pri-

bojava jednog pokreta u protiv- red.

nom smislu. Ona gubi poziciju za pozicijom.

Ta pojava zahteva punu našu pažnju.

Svi civilizovani narođi znali su za trenutke svojih uspona i uzmaka. Svi se oni mogu gorditi značajnim ostvarenjima u raznim područjima, ali njihova istorija govori o ratovima, revolucijama, zloupotrebama vlasti i zločmima. Pod

"tom dvostrukom sličnošću, svi oni

· liče jeđni na druge. Ali samo Evrb-

pa htela je saznanje radi saznanja. Ti osnovi nekoristoljubivih sa+

svaki, i neškolovani čovek, može da čita, Mislim da bi to bila moja najlepša knjiga, Nije verovatno da će mi se ispuniti ta želja.

10, Šta sada pišete? –

Odgovor: „Pripremam za štampu rukopis druge“ knjige mojih „Seoba“, koje sam nameran da štampam ove jeseni u nastavcima u časopisu „Književnost“, pod uredništvom Dušana Matića. Mislim, zatim, da ga ponudim preduzeću koje je izdalo prvu knjigu „Seoba“, da i tu drugu knjigu izda. Pređuzeće je „Minerva“.

· Pripremam za štampu i rukop:& jedne čudne knjige koja se zove: „Kod Hyperborejaca" a koja je neka vrsta opisa mog života u Rimu. U mom, privatnom, Rimu. Odlomke iz te knjige štanpaću [isto tako ove jeseni, pa će biti na Ugled izdavača, va;

A. đa li će, ili ne, da se Štampa, stvar mi je sasvim indi{erentna. Mene moje knjige interesuju do ih pišem, a napisana knjiga je kao isvirana nota,

11. Pitanje: Da li je tačno da „ste spremili za izđavanje svoje me moare ?

Odgovor: „Tačno je da ja · već godinama radim težak i možda uzaludan posao, pisanja, dopunjava-

nja, ' popravljanja svojih „Ambahada“. To su moje uspomene, {iz mog

zvaničnoj života, po našim poslanstvima ođ 1955 do 1945 godine. To su Četiri knjige. Prva je o Živojinu Balugdžiću i našem berlinskom poslanstvu godine _1928/0. Druga je o Cincat Markoviću u

· Rimu, Hristiću, i neka vrsta ko-

'mentara uz Dnevnik grofa Čana, aodine 1938/41, Četvrta jie o radu naših vlađa u Londonu godine 1941/1045 i neka vrsta komentara iz memoara Čerčila,

Ceo svet se raspisao o ljuđims i dowađajima iz toga doba. , Pa možda meće biti bez interesa đa i jedan književnik kdže svoje o nilma. Mislim đa sačekam da izađu memoari Stojađinovića i Mačeka, kaii se, tako čujem. spremaju u Voašinatonu, ovih dana. Kad to iiđe. mameran sam đa otečnem i ja. sa mojim „Ambahađama“.

Videćemo.

12. Pitanje: Koje su po vašem mišljenju najinteresantnije literar= ne pojave posle Drugog svetskog rata. u svetu, i u Juqoslaviji? _

Odgovor: „Ne bih želeo da govorim o pojeđinim piscima i bojedinim KMnjigama. Hteo bih da kažem samo đa su to nesumnjivo moralne pojave, moralni kvaliteti u literaturi našeq vremena. Tenđenmciia humanitarna, čak i kod eazistencijalista. Zahtev da se humanost umese i u političke borbe.

Pokner, naprimer, nije ni malo želeo da se meša u pitanje Crnaća u SAD, ali ga je ta nova literatura na to naterala. Mesje Sartr, koji je uvek bio aktuelan, kao Parižanke sa novim šeširima, požurio je da postane arbiter u pitanju krivice pri đogađajima u Mađar skoj. Većina evropskih pisaca upotrebliava bolitičke iđeje, kao Parižanka šešire, ali, ipak, ta humanitarma tenđencija u svim literaturama, od Amerike do Kine, či“ ni mi se da je, u naše doba, najinteresantnija pojava...

Nažalost, ja sam tek neđavno po čeo đa dobijam i čitam jugosio= venske literamme časopise i knjige iz Jugoslavije. Ne bih želeo da se, tako brzo, o, onome što ne znam dobro, izjašnjaVam. Si

Za mene, kao savrenienika, nalfnterešantniji literami „doživijaj bile su uspomene Krieže („Iz đay= Tih dana.),M}C MO Li

U Jirict, prvi utisak, kođ Makedo naca, bilo je jedno izražavanje ras dosti života vrlo skromno, prirođ= no, i zato lepo, PR _ Ono što me je imenađilo fc 16 Veliki broj i vitalnost mlađih toj literaturi, Andrić je rekao, pri otkrivanju spomenika Branku, da pravom. pesniku ni vreme, ni lju« di, ne mogu ništa. JE bih rekao da je, posle tolikih nesreća u Jugoslaviji, nastupilo vreme trke či« tavih čopora Pegaza. | :

Stevcm Đ. Petrović

%) Misli se, verovatno, na Mvležinu knjigu »Davni đari«, — Prim, u

znanja čisto su evropska tekovina. Oni su rođeni u Grčkoj a zatim su se proširili po čitavom Zapadu.

Traženje istine u svima pravci= ma može 8e sprovoditi samo u atmosferi potpune slobode. Sloboda i nekoristoljubiva nauka idu upoo, i može se postaviti pitanje koja je od njih rođila onu drugu. Sloboda u svima oblicima evropski je izum, bez koje ni jedan od dominiranih ili „protežiranih“ naroda ne bi mogao danas đa traži svoju nezavisnost, bez nje ni republike s one strane Atlantika ne bi bile danas ono što su. Nema. sumnje da Evropa nije uvek bila verna najvišim stremljenjima svoga genija; ali i u tim svojim zabluđivanjima ona nije đavšla sebi mira, Glasovi su se uzdizali uvek. đa je potsete na stroge zahteve njenoga ideala i budili u njenoj savesti

.

e: in memoriam | EMIL S. PETROVIĆ

Trinaestog avgusta u Sarajevu, od posledica upale pluća, umro je književnik Emil S. Petrović. Čudno je i pomalo deplasirano pisati tekst koji treba da liči na nekrolog umr= lom piscu. Čudno kao Rkonvencionalni društveni čin u književnosti ! koja ne trpi bilo kakvu konvencionalnost, deplasjrano kao akt posts fumnog odavanja počasti, u ovom slučaju, onome Boji ih nije imao u pravoj srazmeri sa vrednošću svO” ga književnog dela i u srazmeri s svojom angažovanošću u društvenom životu.

Zato, izvesno, najbolje će biti -ako, prosto, zabeležimo da se Emil S. Petrović rođio 1894-te godine u Lađevcu kod Okućana, Rano je počeo da piše. Prvu zbirku humotističkih pripovedaka objavio je 1913 godine, zatim, zbirku stihova „Li“ rika hemimih snova” 1926 godine, 19534 gođine objavljuje roman „Ne“ mani junak” u kome iznosi niz reminiscencija iz Prvog vetskog rata (ovaj roman nagrađem je od SAN i Akađemije sedam umetnosti), objavljuje romane: „Krugovi ,nš vođi” (1958), „Na delu” (1959), „Treća kategorija” (1940). Objavio je i tri zbirke pripovedaka: „Glas života” (1950), „Žetva života” (1940) i „Krug viđenja”, na” pat dana pred smrt. \

Neđavno, kađa se smrt neopozivo već nalazila u neposrednoj blizini: · pisca Emila S, Petrovića koji je gotovo. čitavo proleće. Ove godine proveo bolešću wvezam za krevet, objavljen je i njegov roman, „Uspo“ rema. plima", o kome je već napisamo mekoliko pozitivnih „osvrta, Dela Emila S. Petrovića namenjena scehl, u odnosu na njegove proznd tekstove, od manjeg su značaja po. ocenu mjegovog rađa. Od pripoves daka u. kojima je talenat Emila 5, Petrovića mogao da se najevident“ nije ispolji, neke su prevedene na memački, češki i slovenački jezik. Emil S. Petrović objavio je i ne" koliko eseja i studija, ma osnovi kojih nije teško zaključiti, to, čini ' mi se, treba naglasiti, đa je znatna šteta što se esejistikom nije inten-“ zivnije bavio, Bmil S. Petrović umro je vršeći dužnost qlavnog i odgovornog urednika · sarajevskog imjiževnog časopisa „Život.

Svojim delom i životom skromes nog, pređanog, nenametljivog, a uvek svojom savešću u događajima prisutnog „nadmika na području književnosti, — on je :bezbedio svoje trajanje u svetu naše kulture,

Smrt Emila S, Petrovića, dakle, okončala je jedan sadržajan život i njome, neopozivo, u svojoj lo gičnosti odveć stvarnoj, taj je. Ži“ vot potvrđen kao ona istina koja u jednom svome viđu „neće ostati sfemerna. ' ; B. Pp. !

SET

|NVZ BON

ZNAM ZK

ZIKI

neodoljivu želju za savršenstvom, za kojim je uvek stremila.

Pa ako je i danas tako, uprkos svojim zabluđama i svojim slabo” stima, Evropa ostaje neophodna svetu. U nespokojstvu, koje bi tte balo pretvoriti u harmoniju, i zbog koga danas čitav globus pruža strB šnu sliku, Evropa može da omogući da se čuju glasovi, koji nikad neće biti izrečeni na njenu štetU.

Iz toga Yazloga, izjavljujemo našu duboku zahvalnost svima 9" nima, koji kao govornici ili kao U” česnici u sastancima, hoće da nam pruže i ove godine bogatstvo SVO“ jih razmišljanja ili iskustava. hovo učešće omogućiće nam “' prođužimo aovaj dijalog, koji je na Međunarodnim sastancima Ženevi započet 1946 godine, 1 čija prešnost ostaje urezana u svima 8”

spektima savremene svetske drame

KNJIŽEVNE NOVINE