Књижевне новине

' ov ya ay a reli iy 7 a

JELIČIĆEVA PROZNA

He.

GROTESKA ~”

Živko Jeličić: „Kap stida“, izdanje „Mladost“, Zagreb, 1957

Objavljenje prozaika Živka Jeličića, slično kao i Slobodana Novaka nešto prije, naglo je iznenađenje. U književnost su obojica ušli poslije rata s poezijom, potom i sa znatnom književnom kritikom i esejistikom, napose Jeličić ( knjiga „Lica i autori”). Prvi rezultati i Novakovih i Jeličićevih proznih pothvata jesu pozitivni i u suvremenom književnom stanju prilično afirmativni, štoviše „natprosječni, daleko odmakli od t. zv. početničkih pokušaja, pa ih to afirmira više i određenije od njihove prethodne književne djelatnosti. Dapače, i iznad razne većine suvremenih (a, naravno, više manje i prethodnih) pripovjedača, koji se istim poslom bave već duže vremena i na tom području imaju više od jedne (prve) Knjige! Slobođan Novak stekao jeza to već i vidno priznanje prvom nagrađom grada Zagreba za godinu 1955, a Jeličić, zacijelo, ulazi sada u ozbiljnu konkurenciju pri idućem dodjeljivanju nagradi

_ Jeličićeva knjiga proze nosi vanjski naslov „Kap stida”; to je ime one manje proze u knjizi, pred kojom je veća, i značajnija, „Staklenko” — u neku ruku groteskan dnev nik introvertiranog, morbidnog, mentalno krhkog i plahovitog hipohondra (Staklenka), bolesnog i izmučenog ljubomorom, podvrgnutog tlapnjama leskovarovskih junaka; oko njega se granaju segmenti momentanme „stvarnosti i iz velikog građa, i iz malog otočkog. gnijezđa na ljetovanju. Velegrađska stvarnost izbija na površinu tek u nekoliko bizarnih retrospektivnih akorda, a mediteranski „ambijent izdašnije, obuhvatnije, zato što je momentano u nj preneseno mjesto radnje, pozornica, Motiv što pisca inspirira i nosi, jest ljubomora. i njeni prigušeni sukobi i scene, sitničava kopkanja i zajedljiva koškanja između prividnog autora (proza o Staklenku pisana je u prvom licu) i iz krila njegova · braka „dlutale žene; bez dodira sa tim motivom na scenu upađaju i lokalni portreti lica s terena radnje, iz okoline, indiferentna za proces i razvoj osnovnog motiva, motiva ljubomore, ali živa, koloritna, plastična i realizacijom atraktivna: šjora Marija, šjor Giaeomo pl. Karmelić (glavni kanceTist municipalnog tribunala u miru), Palmina, Lyukre, don Lovro, Luka i drugi (ođ kojih ostaju u sjećanju šjora Marija, šjor Giacomo, Luka). Dakle, na jednoj strani bolesna igra partnera u poljuljanom, u sumnju i krizu dovedenog braka, u prustovskom žanru intelektualnih i emotivnih „meditacija, refleksije i psihoanalitičke ekshibicije — kakvih ima malo u našoj literaturi uopće, kakve su svojim sredstvima načali prvo Janko Leskovar, zatim Ks. S. Đalski (u nekim svojim pričama) i A. G. Matoš; — na drugoj strani preobražen, „objektiviziran | stav krajnje ironičnog, satirički disponiranog istinskog autora, koji naturalističkom vivisekcijom svrdla suštinu malograđanskog mikrokozma („minijatura ljudska komedija“, veli) iza kulisa jedne suvremene suptime i intimne drame i bračne krize.

I na Jednom i na drugom planu postignuti su vanredni literarni efekti, đominantni daleko vam stranica ove knjige, a isto su tako ispoljene i neke slabosti, padovi, balasti. Ali.o slabostima treba govoriti s rezervom i obzirima, jer se ne radi o Rpsolutnini slabostima i promašaj's ma, nego o silascima s visoko postignutog nivoa unutar samog ovog

— Znate,

·'KNJIŽEVNE MOVINE

djela. Postoji, napokon, i vrijednosna razlika između prve i druge proze u ovoj knjizi: priča o Staklen ku zacijelo je glavna, bolja i serioznija proza, kao što je iformatom

opsežnija (cca 270 str.), triput ve--

ća od one što se zove „Kap stida” (90 str.). I jedna i druga komponirane su inventivno, duhovito, polifono, van svake stereotipnosti i jed nostavnosti, skokovito i naoko kapricioznom ali ipak razložnom metodom, s intelektualnim shvaćanjima fakture, potpuno po ćudi (po volji i u moći) Svoga autora, pa ta metoda služi autoru i njegovoj materiji, a ne služi autor njoj (kao što se često dešava u modernističkim „eksperimentacijama drugih). Uopče, metod, erudicije, pa čak i „spisateljska rutina, dospjeli su ovdje do zavidnog stupnja kreativne moći i supeniorne Spisateljske okretnosti, čak i onda, kad se pisac bezbrižno i lakoumno razglagolja, kad prevrši mjeru i prekorači granice obzira, kađ se, dapače, bespretenciozno, prkosno, regionalno lokalizira i, štoviše, familijarno, Ježerno izražava provincijanim žargonom (dalmatinska čakavština plus neumjereni talijanizmi), zbog. čega će ostati nerazumljiv većini štokavskih čitalaca. (Spominjući prekomjeme i neobazrive djjalekticizme, treba napomenuti, da je knjizi, doduše, dodat rječnik manje poznatih riječi, ali, jao, kako samo nepotpun, sastavljen površno, tako može poslužiti jedva trećini teksta, naročito pri čitanju druge proze, što je zbog toga ostala posve nepristupačnom | „autohtonom „što-

kavcu).

Jeličićeva je proza, i ona bolja („Staklenko”) i ona slabija („Kap stida”), neravnomjerna u valerima: neka su poglavlja, partije ili pasaži slabiji, a neki bolji, potpuni: ali i oni slabiji dijelovi nisu ispod našeg općeg literarnog prosjeka i ne bi ih se moglo odbaciti bez oklijevanja. Svakako, Jeličić ima upadljivu manu: ne umije vladati sobom, ne da se suspregnuti u elokventnosti i egzaltaciji, ne mari za konciznost i me drži se glavnog (glavne osi). Bezbrižno (i razmetljivo) podaje se detaljima i pada u

jaram, digresija, Za. čitaoca, jevto

krupan teret, ma da ti detalji i te digresije, što zaokreću grubo ionako vijugavu i dupliciranu putanju Tabule, većinom nisu neinteresantni i umjetnički neemotivni; dapače, izolirajući te „ispađe” od glavnog foka i·smisla priče, nalazimo u njima posebne umjetničke užitke, maj storije čudesno izveđenih igara (etida) spisateljske artificijemosti i kritički utriranih opservacija i slika pejzaža i naravi iz života, što nije prazno i neodgovorno nadahnuta govorljivost. Neke su od tih etida samostalne cjeline što đosežu nenadmašiv nivo apsolutnih „antologijskih vrijednosti, pogotovu kad se' uzme t obzir, da su neki od tih motiva dosad jedva đotaknuti u našoj književnosti uopće (na pr, ona izvanredna | himna gastronomskoj sladokusnosti u pričanju šjor Giacoma o jelu i nekadašnjim gozbama). Tvrditi pak, da su sva ova „detaljiziranja” i „zastranjenja opterećenje cjelne ove proze, ned što suvišno i štetan balast — bilo bi pogrešno, jer mnoge „Sporednosti“, izvedene i upravo izvajane Žis vopisnom plastikom, govore glasnc u prilog osnovnoj iđeji i potki malog, nestereotipnog romana o psihopatu Staklenku. Precizno i minu+ ciomo seciranje sitnih i „bezna čajnih“. zbivanja — da bi se ispoljila psihološka analiza, RES Og n0a junaka — podsjeća (što ne : Sodašdo id na metod, fakturu i

đuh Marinkovićeve proze, konkretno na „Zagrljaj”: kad Staklenko sanjari na obali mora (kao i Marinkovićev žandar), epizoda s oštećenom pločicom na vratima stana u Zagrebu, fantazmagorija u tramvaju i s tramvajem, meditacija šjor Giacoma o noktu nožnog palca, o srednjaku i ostalim prstima, kan-~-

tilena s praznim kanticama konzer~.

vi za plašenje ptica štetočinja u vrtu, senilna megalomanija s Dnev nikom o kuncima, hedonistička ob.lapornost, kradljiva proždrljivost (krađa hrane iz američkih poklonpaketa) i tim povodom odnos šjor Giacoma i njegove svojte, sukob don Lovra s dječakom ministrantom u crkvi, portre seoskog brice Luke,... „epizode”, što upućuju na misao, đa je ova proza donekle istorodna s Marinkovićevom, njena nova i neovisna. varijanta, tu više, tamo manje snažna. Razlika je među njima: .Marinković je uvijek cjelovito i definitivno. zaokružen, zatvoren u o'dređen format i oblik, koncizan usredotočen na bitno, na određenu ideju i smisao, na realizaciju putem najpotrebnijeg sadržaja; a Jeličić gotovo nemarno raskuštram, nediscipliniran pričalac, koji ne poštuje mjeru, zakone i književnu pristojnost, odmor i strpljenje.

Srećom, on je superioran, simpatično odvažan, inventivan, stalno kreativan, što ga spasava od banalnosti i kobnih posljedica — gtrafomanije. Izražavajući se pomoću „neuglednih” i neuobičajenih detalja i smionih digresija, što, često, opterećuju, a često grade sadržaj i smisao njegove proze, Jeličić je ostvario majstorske vizije stvarnosti života i duše svojih protagonista: Staklenka (koji je samo u jedan mah, u početku, svoj, leskovarovski providan kako mu sluti i ime, ali se postepeno pretvara u

—_—:upuuumu 0» SMENI ILJFA I PETROVA

itd. Sve su to majstorske.

Sava Šumanović:

Nr

složen psihopatološki tip s očevidnom duševnom težinom i gustoćom) i Šjor Giacoma (koji je vanredno utjelovljenje tragikomične pojave živog leša, svakako suvišnog u životu, itd.).

Zaključak o vrijednosti proze Živka Jeličića, misleći uglavnom na njegov opsežan, složen, đelikatan i smion poduhvat sa Staklenkom (koji je ostavio u „zasjenku” drugu prozu, „Kap stida”, ma da i ova očituje fragmetarno značajnost darovitosti svoga autora), nije ustaljen, nego lavira zabrinuto (u dilemi) po skali od pola najviših priznanja do pola rezerviranosti i iz-

Lale i perunike

vjesnih prigovora; prigovora što će, ih naročito lako i nepravedno prihvatiti čitalac i kritičar van autoTrova regionama područja... Pa ipak, ta je proza kreativna. Amplituda te kreacije ođigrana je na osjetljivoj i superiornoj intelek-' tualnoj klavijaturi iskonske i virtuozne umjetničke nađarenosti; time ona u našoj svakodnevnoj književnoj proizvodnji znači poskok, osvajanje novih metođa, pa sve i pored nekih slabosti i mana znači rezultate prvorazredne umjetničke kakvoće i intelektualne tempera~

mentnosti. Milcm Selaković

„KAKO

SE STVARAO ROBINZON" I DRUGE PRIPOVETKE. IZDANJE „KULTURE“, BEOGRAD,

Nijedna od ličnosti koje su Ilja dvojice istinoljubivih i veoma ta= la i ličnost njihovih autora) da se IljE i Evgenij Petrov prikazali na lentovanih sovjetskih pisaca ne~ teško može razumeti bez obimni-

stranicama svojih humoreski nije privukla pažnju čitaoca tako inten= zivno i trajno kao što je to učinio

„veliki kombinator“ Ostap Bender.

iz romana „Dvanaest stolica” i „Zlatno tele“. Isto tako, ni za jedmu situaciju ispričanu u tim humoreskama ne bi se moglo reći da je stvorila interesovanje na onom nivou koji su postigle razne peripetije Benderove potere za brilijan= tima madđam Pjetuhove i bogata stvom Aleksandra Korejka. Uzrok tome mije samo u velikoj privlač= nosti satiričko-humorističkog noi mana kao takvog, kao posebnog žanra, niti je pretežno u dinamičnosti i zanimljivosti šire zamišljene i izvrsno realizovane fabule. Ro mani o „velikom kombinatoru” svakako su vrhuimac umetnosti Iljfa i Petrova, najlepši plod „njihovog „zajedničkog Književnog

ka vrsta „nuzproizvoda“ m mjihovom opusu. Zajedno s knjigom „Prizemna Amerika” i pripovetka= ma „Svetla ličnost“ i „Tonja“, krat ke satiričko-humorističke · priče i feljtoni Iljfa i Petrova proširuju granice „zajedničkog Književnog gazdinstva”, jako romani „Dva+naest stolica” i „Zlatno tele”, kaG što je već rečeno, ostaju na prvovi. ilanu, | Humoreske obuhvačene Knjigodi, „Kako se stvarao Robinzon” čine, pre svega, niz nesvakidašnje duho+ witih zahvata u određena stanja i imentalitete, u one viđove ispoljava= nja stvarnosti koji su Iljfu i Petros vu pružili potsticaja za smelo, ori8ginalno osvetljavanje reflektoromi satire i humora. I da nisu napisali mišta drugo, Ilja Arnolđovič i Evgenij Petrovič iili bi zapaženi po

gazdin- kratkim tekstovima o kojima je reč,

” ii doista veoma visoMwi } Umetnošću ubojite satire i maj= o DO MajO književnosti — 'torskog humora Iljf i Petrov ras

tokom poslednjih vaziđen. domet, ( rYarboM Ali ovo.ne znači de se homoreske

decenija nepre-:

.

zotkrivaju u svojim kratkim napisima one pojave, shvatanja, đuhove deformacije i postupke koji smetaju ljudima, iskrsavaju na viđicima stvarnosti kao crne senke, nastoje da otmu čoveku rađost i da njegove dane ispune dosadom, monoto-~

ovaj prevod 5 francuskog tražim već godinamalu

. nijom, sivoćom u znaku hiljadite

Ji šetnje starim, dojadelim stazama.

ı Mrtva, ukalupljena, ljigava sebičI na „Mmisao” sitnih duhova, nespo* sobnih da še uznesu iznad šuplje

fraze, nazovi-misao nastala u memljivim podrumima malograđanske ili mjoj srodne psihe — to je glavma meta za satiričke strele Iljfa i Petrova. M Pr{- eta Pi

Oštre su njihove strele i odlično pogađaju cilj. Tako 56 kroz Iljfove i Petrovljeve humoreske Kkatkađ kreću ličnosti čije se pojeđine crte wide i u oba romana ovih pisaca, tekstovi knjige „Kako se stvarao Robinzon” ne deluju kao uzgredne skice za veća, značajnija platna. Dođuše, nivo napisa sadržanih u ovoj Knjizi nije uvek isti, bar za čitaoca koji humoreskama Iljfa i Petrova pristupa danas, četvrt stoleća posle objavljivanja originala. Naprimer, humoreska „Književni tramvaj” toliko je vezana za odreMene. momente sovjetskog književMiog. života (kao i za određena dGe-

jeg objašnjenja, ali se nameće pitanje: da li je celishodno opširmo tumačiti kratak tekst ove vrste? Neophodno je učiniti još jednu opasku. Priča Tljfa i Petrova „Za dlaku od smrti”, sama po sebi ve oma uspela i đuhovita, deluje znat.

Stanislav Ježi Lec: ·

ı gođine

— pesme

„iz hiljadu

šljane mish“. Evo' nekolko

Imjige proze, el:

Savet piscima: u određeni 'čas potrebno je da se prestane pisati. Šta više, i. pre početka.

U početku je bila Reč, a na kraju Fraza.

Živeti je sasvim nezdravo, Ko živi — taji umre. 7

Gromke reči najviše izrišu ona usta u koja se ne smeštaju obične ljudske reči, }

- Ako rušite spomenike,. osiavite čizme. Uvek se mogu upotrebiti, Kako prisiliti um da „može zaboravljati?

O, kađ bi bilo moguće ptspa-

vati smrt na rate!

Pogledai makar jednom u vlastito dvorište kroz rupu na ograđi. :

Približili su se jedno drugom tako blizu, đa nije ostalo mesta za hilo kakva osećanja.

A možđa me je bog predviđeo da buđem atoeist. ; · Ko ne sluša mora to nađo-. knađiti osećanjim mere,

: riog robovanja formi

AFORIZMI

„. : Pesnik Stanislav Ježi E.ec rođen je 1909 godine, „i

je danas jedan od najprofinjenijih : ie tiričara“, piše o njemu Z. Florčak u „Novoj kulturi“, 1956 ine izdao. je. zbirku liskih pesama „Jerusalimski ru kopis". Uskoro izlaze iz

-iz kože.

no slabije kad se setimo jedne pris če Valentina Katajeva (Petrovlje= vog brata) koja je početkom triđesetih gođina prevedena na srpsko-s hrvatski: oba teksta imaju ne sas mo istu satiričku, amtbibirokratsku oštricu, već i istu fabulu,

. Međutim, vrednosti Kmjige „Ka“ ko se stvarao Robinzon” neupoređi-

- Vo su krupnije od svega što treba

istaći kao izvesnu, pojedinim pričama upućenu rezervu. Satira Iljfa

· i Petrova naročito je dinamična i

samosvojna u tekstovima čije sme teme crpljene iz književnog Živo ta. Polazeći od izvesnih specifičnih pojava i odnosa na terenu lite-

: TrTature, satiričari-,„ortaci” uspeli su

da te pojave umetnički ovaplote u Šširim „relaciiama, kao snažnu negaciju šablona, ravnođušnosti, duhovne beđe prikrivene gizdavom i besmislenom frazom, đobrovoljbez sadržaja. Ovim piscima majviše odgovaraju satiričke analize ustručavanja od svakog smelijeg čina, „prebivanja pod vlašću kukavičkih obzira. Pokušaji nekreativnih duhova da, pot= staknuti vlastitim strahom i nesna=laženjem, sputaju ili potpuno onemoguće tuđu kreaciju — takođe čine omiljenu temu dvojice satiričara. Već u priči „Kako se stvarao Robinzon", po kojoj je knjiga dobila naslov, autori daju presek kroz psihologiju literata što tapkaju u mestu, nemoćni đa prihvate vedriju, življu, privlačniju' reč — i samim tim dovođe svoju „delatnost” do granice apsurđa. Nestvaralački, konjunkturistički, u naj“ gorem smislu zanatski odmos pre“ ma književnosti i umetnosti razobličen je u mnogim Iljfovim i Petrovljevim pričama „postupkom

· srodnim onome koji poznajemo 'z

„Dvanaest stolica", iz glava o au

1 toru . „Gavrilijade” Lapisu-Trubec= : U koju i ostalim škrabalima — njes · govim prijateljima. Veoma su upe-

čatljive priče „Kađ odlaze kapetani”, „Dugi kaneelariski put”, „Dajte mu kurziv”, „Ideološka glos ba“, „Bleđo dete našeg veka" itđ., ıi kojima autori đosledno brane kako samu književnost i umetnost, takoš čovekovo pravo ma tekovine' duha, kulture, umetničke reči napose, Za ene kojima je svojstveno đa umets nost i stvaralaštvo zamenjuju svojoj praksi vulgarnimi kičem, ea zac-robom na području kulture našli su Iljf i Petrov odlične obrbe i fabule, originalne rakurse, 'potuža dane satiričke poteze. Iza njih: 56 ocrtava duboka, velikom aktivna

šću posvedočena odđanost obojice pisaca stvari socijalizma, „&ovjeba . skom čoveku — i čoveku #idopšbk,

Ovo :'je satira u ime prođuhovljenk4 je, zračnije, vrednostima obihvid životne atmosfere, satira na

kom stupnju društveme svesti, ( sledna u odbacivanju. svega dot jalog, licemernoa, sputanog iemsi tavajućeg. I u isti mah, ovo je # tira svežeg i dubokog. đaha, što ss ogleda i u nepresušnoj, duhovitosti autora knjige „Kako se stvarao Robinzon”.

Doista, zar rečenica „Grudi tres ba organizovati” ne prikazuje u paša moj meri skučen i jađan vidokrovj vedaktora što se ozbiljno uplašio + zabrinuo pred ponuđenom slikom koja prikazuje lepu, zđravu devojs ku-kelnericu... gusto su protkand duhom prave satire ove rečenice iz humoreske „Pozorište na ulici”s „Radi se tako, jer tako treba da Šdj

Lav Zohorov

Wastavak na 8 strani „8

i

poljskih pesnika i sa~

mia Ndooova satirična delš edne fraze“ i proza „Neproče-“ · njegovih aforizama iz te

Oreol osvetljava sva nesavršenstva lepote,

„Stil je čovek“. Kako bi pu-. sta bila naša zemlja!

Jasika drhti u svako vreme. Ali, đovraga, uvek se zeleni! , Bogu — božje, caru -— care vo. A šta ljudima?

Ne otvarai vrata onome ko ih otvara i bez tvoje dozvole.

Pantalone se trliaju čak i na prestolu. _ Mucanje se najbolje leči frazeologijom. Posle, šta više, nečeš ni zamuekivati!

Ako nemaš kičme ne izlazi

Ja sam Jep, ja sam snažan, ja sam pametan, ja sam dobar. Sve to sam otkrio — fa! ~

Sve je u čovekovim rukama. Zato je neophodno da ih često · pere. · i

Više volim natpis „ulaz zabranjen" nego „nema izlaza“,