Књижевне новине

TRADICIJ

Nastavak sa 1 strane

Drugo je jedno pitanje koje ovde treba diskutovati. Izgleda mi da Oskar Davičo implicite smatra da je nova tehnika pisanja romana ono čime bi mogle da se izraze istine do kojih je to novo društvo u svome rađanju došlo. Silogizam tog zeključka izgleda otprilike o-> vako:

— Mođernom tehnikom pisanja romana mogu s+ otkriti najdublje istine o čoveku.

— Nalazimo se u jednom dru» štvu koje ostvaruje iđeal humanizma, iđeal totalnog čoveka, neotuđenog coveka.

— Nije teško zaključiti da će se književnost toga društva morati koristiti tom mođernom tehnikom pisanja romana.

_ Ovaj stav je naizgled sasvim prihvatljiv, ali se u daljoj analizi ne pokazuje kao takav. Ako su moja izvođenja i zaključci do kojih sam u prošlom članku došao tačni, onda ta moderna tehnika mora prvo da izađe iz svog sopstvenog ćorsokaka pre nego što bude? u stanju da išta saopšti ostalim bićima koja se raduju i pate, a” i

Nesumnjivo je da su dela, reci» mo, Džemsa Džojsa značila revoluciju u, pisanju romana. Ali ta» kva dela ostaju pre pionirski podu» hvati koji obeležavaju smelost jednog zahvata, nego trajne vredno sti i putevi kojima treba bezuslovno ići. Svako od tih dela je jedan svoj Ććor-sokak, ali svaka literatura treba da ima svoga Džojsa, inače bi se pretvorila u močvare jalovog tradicionalizma. To je otprilike kao penjanje na Maunt Everest: za svc ostale osim za Hilarija to je bila smrt, Nama, običnim ljudima. dovoljno je da mamo đa je taj poduhvat jednom uspeo i da samo jednom može uspeti. Jedno takvo delo, dakle, kao što je „Ulis“ jeste, sko se tako može nazvati, negativmi argument, On nam služi kao opomena do koje mere je naš tradicionalizam jalov.

Ono što nas sađa muči jeste u~

Bpostavljanje jednog tradđicionalizma koji bi nam pomogao da krenemo dalje, uspostavljanje jednog rđravou i razummor odnosa sa naŠom Književnom tradicijom. Čini mi se da nam u tome prilično smeta prisustvo i suviše mnogo pokušaja da se uhvati neuhvatljivo i izrazi neizrecivo. To niukom slučaju nije loše, ali bo nije ni ono što čim} pravi život jedne literature i čime se ona u pravom smislu reči kreće napred. ! Činjenica je da mi do danas nismo uspeli da u našoj literaturi usboštavimo kontinuitet: „skoro svaka nova književna pojava značiJa je jedno počinjanje ispočetka, Za to se navođe mnogi razlozi, če= sto vrlo ubedljivi, često se ubedljivošću razloga pokušava da pris krije nedostatak, ili nesposobnost da se ima nešto bez čega jedna Mmjiževnost ne može đa živi i da postoji: veza sa prošlošću, svest a trađiciji- „Nama”, kaže Oskar Das ivićo, „proslost nije ostavila u ma Bleđe imena i dela cija je vrednost od mnačenja i izvan lokalnih okvita jezika u kome su se javili”. To lje neosporna činjenica. Kažemo da smo mala zemlja, da nam je kultu tra još uvek kratka, da smo za vek i po morali đa stižemo i uradimo ono što je Evropa radila i stizala stolećima. Porazam primer Branislava Petronijevića koji je svoja glavna đela pisao me nemačkom, skoro da nam je stalno pred očima: mala Srbija, skoro varvarska Scbija koja ne haje nimalo za fi" lozofiju (koja je progutala jednos spremnog filozofa, Ljubomira Nedića) u kojoj se kultura tek rađa, a probija, mučno, sporo i teBHO. Tu skoro čitao sam knjigu Zorana Gavrilovića „Kritika i kritičari”, na čijem kraju mi možemo da izvedemo jedan težak bilans: naša kritika nije dala nijednu vrednu estetiku, nema skoro nijedne estetičke istine koju mi možemo da maučimo kođ naših kritičara, pa bili oni i najveći. Nema nijednog kritičara koji bi iza sebe imao jedmu izgrađeniju estetsku teoriju, 54 minimalnim ostetskim „obrazovanjem naši kritičari su se pođuhvatili đa sude i presuđuju delima, ! zašto onda čitati Skerlića, Bogdana Popovića ili Ljubomira Neđića, kada lepo možemo da čitamo Tena, Gijoa, Laloa, Kročea ili Ričardsa? 1] svakako da ima više vrednih stva ri koje možemo doznati od ovih poslednjih nego od onih prvih.

Sve ovo nesumnjivo, stoji. Sve sU to činjenice o kojima treba misliti. I sve &u to činjenice, najzad. I ja me mislim da Oskar Davičo nije U pravu kada ih navodi, naprotiv. Ali mi se čini da on nije u pravu kad

· jh tumači.

Nije nimalo teško pokazati kako

e naša kratka kulturna istorija naseljena čuđovištima. od kojih treba bežati i petorazrednim vrednostima kojih .se treba stideti. Nije isto tako teško proglašavati te pe

a |

torazredne vrednosti za prvorazredne, treba se samo dovoljno ograničiti. 1! jeđan i drugi posao čini mi se đa ne vodi ničemu. I ne samo to, Da nevolja bude veća, mi nemamo dovoljno mogućnosti izbora. U Engleskoj, Eliot je mogao đa hvali Džon Dona i da kritikuje Miltona, kod nas, ako hvalimo Vojislava Ilića, ili Njegoša, mi više nema mo koga da kritikujemo. Naša literatura kao da se sastoji od usam~

· ljenin tačaka koje se na neki način. povezuju među sobom, ali oko ko-

jih nema skoro hičega.

1 pored svega toga ne mislim đa ima opravdanja stav pum „negatorske kiseline u odnosu prema prošlosti”, Mislim da nećemo otići đaleko ako stalno budemo govorili o nedostacima prošlosti. Čovek koji se stidi i odriče svoga oca uvek je sumnjiv čovek, makoliko da je u umetnosti potrebno da on tog svoga oca ponekad i ubije. ·

Mi kažemo da su Problemi sa kojima se nosio, rećimo, Dositej, bili mali u poređenju sa problemima velikog, odmaklog sveta, i to je svakako tačno. Ali mi ne smemo da zaboravimo da šsu to problemi koji još i danas postoje i koji nas okružuju. Zato mislim da je argument dobivčn iz poređenja Dositeja i Lesinga ustvari pseudo-argument. On nam šamo ukazuje na to da se Dositej morao da bavi drugim problemima nego što su oni kojima se bavio Lesing, kao i to da se od nas sada očekuje da se dohvatimo u koštac i sa jednima i sa drugima.

Dobar deo naših današnjih romanopisaca nosi še sa tim velikim, opštim i ogromno značajnim problemima. Sa jedne strane to pokazuje da ipak stižemo, ma koliko da 'su vode uz koje moramo da bplivamo, druge, odmakle i stigle pre nas. Ali sa druge strane to može da buđe i jedno pusto i jalovo govorenje u prazno. Dijalektika ražvoja umetnosti tvrdi da sin mora da ubije svoga oca, ali mi se čini da nama lako može đa se dogodi da se uzaludno natežemo s& ubijanjem ne kog oca koga su njegovi sinovi već ođavno ubili i đa time na jedam savršen način probijamo otvorena vrata. Mi u našoj literaturi imamo jedan apstraktan grad u komć se odigravaju svi užasi jedne mećhanizovane i raščovečene civilizacije,

ali oko sebe imamo jeđan grad koji

rešava jeđan vrlo konkretam problem: problem mešanja gradzkog i seoskog elementa u sebi, prelaženje ovog drugog u onaj prvi. I nije ni čudo onda što svi naši sudovi o literaturi stoje na njenu štetu -—

ona nije uspela da še dohvati sa O —-daaeiijina eee roieeor ei

SPC) 3

•e•”

problemima koji postoje oko nas. A ukoliko „negatorška kiselina u odnosu prema prošlosti” buđe sve jača i jača, literatura će biti osuđena da sve više i više mrmlja reči bez ikakvog značenja, bez ikakvog realnog predmeta na koji te reči mogu da se odnose.

Ne zalažem se ovđe nizakakvu glorifikaciju i mitifikaciju prošlosti. Ako govorimo o revoluciji onda to nije jeđan hiperkritički odnos prema prošlosti koji bi bio njena karakteristika. Ako mi danas idđemo napređ, onđa jedan „razuman odnos prema onome što je iza nas može samo da nam pomogne. Mi moramo da znamo ono što je'iza nas alo ni zbog čega drugog a ono zbog toga đa bi znali šta se od nas sada očekuje. I stoga mislim da nije bez osnova tvrditi da će najevropskiji naš romanopisac biti baš onaj koji bude u stanju da se uhva-– ti u koštac sa najdositejevskijim problemima. Mi imamo, u kulturi, jednu kratku i prekratku prošlost, to je činjenica. Ali ako želimo da stanemo rame uz rame sa dostignučima koja počivaju na ogromnim naslagama bogate trađicije, čini mi se da to možemo učiniti samo ako budemo dovoljno čvrsto stajali na onom jednom sloju koji je ispod nas. : Jovem Hristić

Zatvorene

njem zakona prelaza

fetan i da postoji

PREDRAG VRAN ICKI:

»Filozofske stuđije Š krifikeć

(Izdanje »Kultureć, Beograd, 1057)

U ovoj knjizi Pređrag Vranicki je štampao deset studija, eseja i članaka, od kojih je većinu · „objavwio po raznim časopisima u toku poslednje četiri godine. Najizrazitija ođlika naučnog rada OVOE reMatuvna miaaog YIIOZOISKOR | DIŠCGa, koji je đosada Već objavio nekoli. ko Knjiga, jeste razbijanje dogmat skih okvira i Sslobođno stuđiranje znacajnin IIHIOZO}SHJ)P proporema., wranicki se ne boji đa ođbaci pomeke Stare stavove i rešenja, ako se oni pod težinom stvarnih (naučnih) atgumenata ne mogu održati, 1 đa iznese svoja tvrđenja i pogle-

(đe zasnovane na ispitivanju samih

stvari o kojim# je reč, Tako je on odlučno raskinuo sa đogmatskim. (i guupavim) SaajinitacHRim vretira=Wkvantiteta u kvalitet, i izneo jedno novo gipko gledište o tom problemu, On smatra da je svaki predmet polukvalihijerarhija KvaAliteta; na taj način Vranicki je 0ofvorio put pravom naučnom prou«

— ——-—

u svet · ·

Vesni Parun

Obremenilo nsas je vreme bolom

i sišle smo među ljude da nikad ne budemo lepi cvetovi

što iza zavesa tamne

Obremenilo nas je vreme

i pustilo da tumaramo svetom od ulice.tuge đo ulice smeha nikad sa rođenom decom

uvek sa nerođenom pesmom U

grlu

Vodimo švoj glas kao čovek vemog ps8

veran da buđe ovom svetu ; i ljubavi koja nas uvek kasno otkriva u ponoć naše mladosti

'li jutra naše starosti

Obremenilo nas je vreme bremenom svih godišnjih doba

ljudskog života

i uvek šmo negde na dnu

zatvorene u svet

i odavđe se me može putovšti

ni očima i iako svakim bolom plaćamo put do sunca

Jer smo glas onih koji odlaze

i dolaze

i onih koji verno ostaju

ODINA

„CVEĆA ZLA“

Nastavak sa i strane

nije uopšte govorio o sebi, o svojim iskustvima i shvatanjima, nego da je uobličavao doživljaje neke zamišljene, konstruišane ličnosti, koja bi možda mogla postojati ali za koju on ne može da uzme odgovornost. Smatra se obično da je davanje takvog objašnjenja jeđan od najnižih padova pesnika; odricanje od samog sebe, izgovor detinjast i neubeđljiv. Nismo sigurni da je baš tako, i privlači pomisao đa je Bodler, braneći se, makar i nehotice rekao jeđnu istinu ne samo o sebi nego i o poeziji uopšte.

Govoreći uopšteno, iskrenost p?snika u odnosu na stvari koje kazuje u stihu, potpuno je njegova privatna stvar, o kojoj nijedan či» talac nema razloga da suđi; važam je utisak ubedljivosti koje poezija treba da stvori, a koji je najviše prisutan kad je pesnik kompe“tentan za predmet o kome je uzeo da Piše, za presek ljudskog iskustva koji je izabrao da nam pri kaže. Što se njega samoga tiče, čini nam se da je bio suviše veliki umet. nik da bi od svoje poezije napravio

puku ispovest. Celog života on je

smišljao novu poeziju i čoveka koji. bi bio u stanju da je nosi, Čoveka nije smislio, poeziju jeste. U toj poeziji, samoesvesnoj, pređdumišljenoj, ima, kako danas izgleda, dosta poze, suviše namernmog stajanja na strani zla, suviše proračunate jeze, i naglašenih gadosti, onoga što Eliot zov“ „bprolaznim” elementom u Bodđlerovom pesništvu. Takvi kakvi su, oni pre svega ukazuju da Bodler nije govorio neistinu, braneći se, odbijajiući da za svoje stihove primi qrađansku i ličnu odgovomost, i drugo, oni nam ipak me :zgleđaju tako „prolazni”. Poza Je, rekli smo tu, i nju nije teško otkriti, ali baš ona je jedna novost | krupno otkrovenje; to je poza koju

nije zauzeo nijeđan lirski pesnik pre Bodlera. Apsolutna veličina njegova je možda baš u tom pronalaženju mogućnosti da se lirski pesnik postavi prema životu na jeđan dosad neviđen način, što je Igo skromno definisao kao „novi drhtaj" kog Bodler donosi. Osnovnih lirskih stavova fma malo i oni izgleđaju zauvok ograničeni uskim brojem ele= mentarnih situacija čoveka, i malim registrom osnovnih ljudskih emocija. „Cveće zla” nije pronašlo neku emociju za koju čovečanstvo nije znalo, ali je njenu oblast prvi put definisalo za poeziju, ekstremno, dakle kompletno, i kompotentno, skoro naučno. č ?

Naslutivši mogućnost da čovek u poeziju unese mračne strane svoje psihe, na otvoren, eksplicitan način, Bodler je ostvarenju toga posvetio svoj život: tražio je lepotu oblika i izraza, i Užas unutarnjih ponora. Nije pritom u protivrečnost, nero je samo potvrđio jedan parađoks i jednu istinu koji se slute još iz antičkih vremena: da je baš pra~

Rad nepoznatog mmetnika (1848),

_ Karikatura /

Bodler: Portret jedne

va lepota ta koja vodiu užas hyvat

i tragiku, onda kad se izvuku sve njene konsekvence, i obrnuto, da užas, kada mu se vemo služi, može da izrodi lepotu.

Sto godina je prošlo od kako je jedan smeo podu-

zati

Uz nekn pitanja suvremene

- Izneo i pravo

od njegovih i prijateljica.

struke posledice, sto godina šta mogu poka-

pravo otkrovenje nikad ne prestaje da se otkriva!

Miodrag Pavlović ; SNA

cavanju ovog Witanja, O Studiji filozofije”, autor je negativno ocenio sawremenu zapadnu filozofiju, ali je stanje „marksističke muozomje 1ı OCrvav eventualne #žadatke mna pođručju filozofije kojih bi se mogli prihvatiti naši filozofski radnici, U eseju o predmetu filozofije, koji dosađ nije bio nigđe objavljen, Vranicki je pređuzeo uspesno ogranicavanje IHIOZONIJG Pprema đrugim maukama. On je veoma ubećuuiVo aokazao aa Je predmet filozofije đanas (kao što je to često bilo i pre toliko vekova), ontološka, gnoseolosHa, ı dntropoloska proDiečmatika, Bilo je kođ nas ranije ražnih (neodgovornih}) pokušaja da se filozofijom nazove sve i svašta i đa Se »IHOZOISMIm« Irazama opravaa” vaju poneki sumnjivi interesi. Zato je dobro došla ova vranickijeva stu dija, đa stručno, i stoga autoritativno, 1 ovđe najzađ stvari postavi na njihovo pravo mesto.

Sve stuđije wu ·ovoj knjizi nisu podjednake vređnosti. Ima takvih koje nisu otišle dalje ođ Mritičkog prikazivanja (studije o filozofijama windćlbanda i Martman2), a ima i takvih koje ne doprinoše mnogo rascisveavanju raspravrnanın proDle. ma (napr. Osvrt na Lefebvrovo mišljenje o postanku đijalektičkog ma terijauzma. Nekoliko misli o for malnoj logici 1! dđijalčktici). Ipak pojavu ove Knjige treba pozđraviti, jer će ona nesumnjivo Wunapređiti obrađu {filozofskih problema kod nas, a možemo se 5 pravom nađati da će i drugi autori đobiti prilike da sa svojim shvatanjima i rešenjima stupe pred Javnost kompletno u svojim Knjigama, kao što je to učinio Predrag Vranicki.

M. C.

*

Sabrana dela Laze Lazarevića

(zdanje >»Prosvetes, Beograđ, 10905%)

# korisnoj, uglavnom dobro re“ đivanoj i tehnički ukusno opremije moj »Prosvetinoj« biblioteci »Srpski pisci«, u kojoj su dosađ objavljena đela I. Cipika, 5. Rankovića, 5, Matavulja i B. Stankovića, ovih dana irišla su i sabrana dela Laze Lara» revića. Ređaktori izdanja, „Gviđe Tartalja i Milica Carcaračević, po» truđili su se, | uspeli, da ono buđe potpunije oa dosadasnjim izdanja: mevelikom ili dragocenom delu Lagzarevićevom đođati su ovđe đosađ vwepoznati njegovi »manji odlomci 1 beleške«, matim oko šezđeset njego. vih meobjavljenih pisama, i petnae=

stak pisama upućenih njemu (od Va itrošlava, Jagića, Zmaja, Mite Raki. ća, „WVlađana Đorđevića, Milorađa Sapčanina, T. Vilovskog i dr). O. vim novim materijalom Lazarevićey lik je znatno osvežen: na dobro po. mnatoj fizionomiji pisca i čoveka ukazale su se Sađ I nove cfte, a neke stare postale su lizrazitije, Taj novi materijal, koji je utoliko đra. goceniji što su svi originali unište. ni prilikom bombarđovanja Beogras ·da 1941, uneće Verovatno osveženja

-u literaturu o Lazareviću, što se u.

ostalom potvrđuje već i pređgovo« rom ovoga izdanja od B. Kovačevi.

„ca. MIDNHOgrallju nazarevicevin ra«

dđova i literaturu o njemu, na osno. vu ranijih bibliografija i svoje gra. đe, dao je Golub Dobrašinović,

DD. G.

* GOTFRID KELER:

»Ciriške novele« (Izdanje »Nolit«, Beograđ — 31981) »Ciriške novele« se pojavljuju po-

sle »Zelenog MHajnriha« »Ljudi sa Selđvile«, fako da sa Još dve-tri

knjige pripoveđaka imamo pređ so».

bom celokupno delo Gotirida Kelo• ra, jednog od najeminentnijih pret» stavnika švajcarskog Ppoetskog reas lizma.

-Citajuči• ovu Knjigu, čitalac ima osećanje uzbuđljivog dđođira sa dav“ no iščezlom prošlošću male Kvajs carske, sa njenom trađicijom ponosa i slobođe. Čak i onđa kađ se temat. ski i šematski sasvim uđalji ođ košmara Bšvajcarske istorije, kao na» primer, wu moveli »Grajfenzerški na« mesnik«, uvek osećamo prisustvo tog švajcarskog nacionalnog đuha, Ipak, mada zainteresovan za opšti plan, Keler se okreće pojeđincu, čo« veku, i smestivši ga u đimenzije proteklog vremena i zbivanja, pra« teći „njegovu sudbinu, traži ljudski sadržaj u tim zbivanjima, Tako w priči o pesniku trubađuru Hađlaubu donosi naizgled suvim i nezaintere» sovanim načinom pripovedanja đak i mjris tog vremena veličanja lepos te i mežnosti. Mađa pisac pretežna istoriskih tema, Keler nije mnogo poštovao istoriske činjenice nego je naprotiv puštao na volju svojoj 74 vanrednoj mašti, 1 možđa baš zaš hvaljujući mjoj vreme o Rome pri poveđa postaje uverljivije i stva nije. a |

Najbolja novela je svakako *»UK sula« koja u sebi skriva nemirnd doba Rteformacije i građanskog rafa zbog nje, i u kojoj je majstorskom rukom opisano stanje đuhova i sa• koba verskih strasti.

Nikola Preradović

s nama u Florika Šteicm

DVA SONETA

- Utrobe im Od večitog

Katkad, jer Javi se pod vidom majkrasnije žene, ı pritvorno svojim laskanjima holim, Na gadna ljubavna pića Uči mene,

Zlokobni će Udđvornik zlo plačen i miljanik pakla, U senci bludišta i hladu grobnica

RAZORENJE

Moj nemimi Demon stalno me se drži, Ko dah neopipljiv oko mene bludi,

1 ja ga udđišem, on mi pluča prži

I puni ih grešnom, nezajaznom žudi,

ma silno da Umetnost volim,

Odvlači me tako, daleko od Boga, Bez daha, umorom teškim slomljenoga, Sred dola Čemera, duboka i gluha.

I pred Wwnezveren pogled bez zazora Baca žive rane, umrljana ruha, I sav krvev užas strašnoga Razora.,.

DVE MILOSRDNE SESTRE,

Razvratnost i Smrt su dve ljubazne žene, Poljupce ne štede kuda krepke hode,

čedne, ritom zasttveme, rada nikad ne zaplode.

pesnik, dušman porodica,

Naći krevet koji griža nije takla.

počeo da” ima mnogo Sledećih

drugo nedo da jedno

E re

Raka i ložnica, pune hule grdne, Nuđe redom, ko dve sestre milosrdne, Strašna zadevoljstva i slađosti gadne.

Kad ćeš RazvFatnosti u grob da me spremiš?, A Yivalko Smrti, kad ćeš da kalemiš ·ı Tvoj crni kiparis na mirte joj

smradne ?

Šor! Bodler

Grtež Mamnea (1862)

KNJIŽEVNE NOVINE