Књижевне новине

~ ;

BRJA

„KNJIŽEVNIH NOVINA“

VATROMET NAD BENGALSKIM

— rohija će se osvetit, Vera — odgovori joj Venkata-

ZALIVOM | Čedomir MINDEROVIC

|__ __Venme ruke ostadoše beživotno opuštene, ne podigoše kao uvek, prema pruženim rukama Venkatanarajal zbun, go zastade nasred sobe. y OR Pa

Samo se u njenim očima pojaviše suze, ali ih on nije mogao primetiti, jer je u sobi već bilo skoro polumračno. 5

„O, da, vrlo je umorna. Pisala je pisma ceo dam...“

„Da li bi htela da vidi mesto gde če se održati osnivačka konferencija nove partije. Još nije sve pripremljeno. Lohija još nije stigao. I delegati tek pristižu. Konferencija treba da počne sutra u deset pre podne. A mesto je sasvim blizu...“

Čutala je. =. -

| „Uostalom, ako je ceo dan pisala pi i . prove la u hotelu... a ODO a a BO 600 Ra

— Kako je sad daleko naša terasa, Venkatanarajana meka, je iznenada, i ustala. «+ :

· postavilo se da je zgrada u kojoj treba da se wdrži osnivačka konferencija nove socijalističke partije za Jug zaista blizu, desetak minuta hoda između kanala i mora, nenastanjenim. pređelom kroz retku palmovu šumu,

Skrenuše sa glavnog puta na prihnu stazu i „zastadoše pred ogromnim stepenicama koje su se, u mraku,

o eo da se sa nje podizala žuta otrovna magla omame. koji joj e javio'na a. :: Mada Di O BMO dite : a za. Ma' : je |

MG IGKR sa haridžanskim naseljem. ; TORO 7

„ Ali Ovoga puta to nije bilo crno planinsko jezero sa visoXoim četinarima — ovoga puta to je bio daleki aka dan detinjstva, sa zvucima neke klavirske etiđe odnekud iz kuće, sa sprata gore, i snegom koji u velikim pahuljama zavejava ulicu, krovove. drvored Kkestenova. pod prozorima. i 08

— Znači — ovim stepenicama — u socijalizam. iobodnu soedijahističku Indiju budućnosti — rekla je. Saššep. ULRI

Ven inonce fina je odjednom ponovo oživeo.

— O, da, ovo je istoriska zgrada, i ove stepenice Marna zaista su istoriske. Stepenice prošlosti M 00 je a mamo, i stepenice budućnosti.

Čula se automobilska truba, negde dalje, iz pravca hotela,

U zgrađi pred njima, mračnoj, kao da nikoga nije bilo.

_ Wenkatanarajana je izvađio iz džepa misku školjki, čitavu ' Wwah Ol i stavio joj oko vrata. Čč — sam sakupio danas popodne na obali. Za vas. Jednom će vam ove školjke, ko zna kad, i ko zna gde, zašumeti, iM zašaptati — nešto o meni. I o Indiji...

— Hvala, dragi Venkatanarajana — reče mu Vera i, u fmraku, primese ogrlicu usnama. .

Zaćčutao je, a zatim se naglo vratio na istoriju zgrađe. | — Palatu je podđigla Istočno-indiska kompanija, i od tada Je nezvana Admiralska Palata, Tako je i danas zovu. Kad su Englezi 1840 odlazili za Smgapur kupio je jeđan radža. Jedam njegov potomak izvršio je samoubistvo skočivši sa one kule levo.

_ Kula, koju je pokazivao rukom, jedva se nazirala na gromadđnoj, mračnoj fasadi.

— Sutra ćete je videti. Sutra je zasedanje a uveče, na Marini, miting. Sim toga radžinog potomka koji je skočio sa kule,

ra move socijalističke paktije. Otkako mu je otac izvršio.

semeouvbistvo napustio je Admiralsku Palatu. Živi negđe u Andri. On je već stigao u Madras. Zar nisam u pravu — Englezi, radža, POD Zar to nije #jstorije: prošlost, sadašnjost f budućnost Je. o | Hi

| — Lepo je to, ta veša vera u Lohiju, u jednog čoveka, đe. ne ulazim u to šta o njemu govore kongresisti a šta socijalisti, oni od kojih se on odvaja. Ali da H to može, da li to treba da Mode sve? Život je širi, mnogo širi, Venkatanarajjana reče Vera zagledajući još uvek nevidljivu kulu na levoj strani zamračene fasade mekađašnje Admiralske Palate. | ii ste u pravu. Ali Lohija je prvi podigao glas kad je socijalistička vlada tu '"mavankor-Kočinu, kad je vlada njegove partije pucala u masu. Tu je sve i počelo. A pucanje na studemie w Patni.. A. diskriminacija afričkih studemata u Bombaju... A Utar Prađeš... A Goa... Mislili smo da će za njegovu liniju biti oko polovine članstva. Ne polovina — ovde na Jugu biće sigurno seđemdeset procemata. .

Venkatanarajana je bacio još jedan pogled na zgradu,

— Pođimo unutra. |

Prolazihi su iz dvoreme t dvoranu, peleći jedno za dru-

gim. svetla. . koje Su u palati imale svoja pribežište sa kanala,

„ Ptice, prestrašemo su se rasprštavale. Pauci, u diletantskim drvorezima, na razbijenim bojenim staklima prozora, na plafonima .velikih, od trajanja i monsuna ispucalih i podbulih dvorena, uplašeno su se povlačik žjuljajući se preko gustih mreža koje su ispleli kroz francuske i engleske grbove, preko pocmelih rešetaka prostorija za žene, preko pozlaćene devize u centralnoj dvorani: DIEU ET MON DROIT , nađoše starca zapaljenih očnih kapaka. U i su od nameštaja samo gvozdeni krevet i jedna stolica, zatrpana svežnjevima starih pisama i isečcima

movina. i | Na :8 | — Drug Menon, narodni poslanik muadraske skupštine, primcipal velikog koleža u Malabaru, jeđam od rukovodilaca stare partije — reče Venkatanarajena Veri. . O e Mali tihi starac je radio, Nešto je pisao kad su uč. Rukovao se prijateljski sa Venkatanarajanom. Pruži zbunjeno ruku Veri, bacivši snebivljiv pogled na gvozdeni krevet, na stolicu sa pismima i novinskim isečcina. · Iziđoše na velike, mermerne stepenice. dna ; ; Seđeći na najvišoj stepenici, u mraku, slušali su disanje nevjdl]jivog mora pred njima i tihi glas starog Menona. : Vera se skoro OM E i OVO Njee Petogodišnj lana, u gustim malabarskim šumama »„ MUŽ Boa šo.da sada iskoristiti za sipomašnu, gladnu,

| jU“. ~ O M KOZI IOUJ da preduzmete lečenje očiju što pre. Da

— Vi morate eče idete u bolnicu — reče mu Vera, stavivši mu ruku na rame.

či starog Menona su se gnojile i gorele.

Če, OD.tO zna, ali on je juče morao da u Skupštini govori o Planu, i sutra mora da govori o nastavi, i preksutra mora e govori o izbeglicama iz Pakistana, i lakše mu je sve drugo podnese nego grižu savesti ako ode u bolnicu. S L-

I kao đa ga je ta mogućnost gniže savesti iomcenada potsetila na posao. koji je Verinim i Venikkatanarajaninim dolaskom prekinuo, stari Menon ustade. i : aa:

On se okrete Venkatanarajani: \ ;

— sutra ovđe počinje vaša konferencija. Noćas Ž ToeĆı da završim izvesne stvari. A sutra ujutru se selim u grad. 86 sam nešao stan.

Vera mu zatraži adresu, rekavši đovalo ako bi joj se pokatkad javio. koleža u Malabaru. — Dooite | Ob 79

M ofheć} ab : da otvori velika teška vrata koja pri tome zaškripa

Silazili su, polako,

Palata ostade za Tı

— Kako je mracna 1

Okrenula se prema zgradi,

U jednoj dvorani ogromnoj prostoriji bil

bes-

mu đa bi je mnogo obraOn joj dađe adresu svog opraštajući Se,

še — već ćuteći, velikim stepenicama.

jima u mraKU. 2 ı — reče Vera zastavi. kao da se

KNJIŽEVNE NOVINE

se mogu.

pomože 208 đe davno su bila malo otvarans. 'fugi na melodijsku temu tradicio-

zauvek rastaje od nje,

narajana. |

Držao je obe hjene ruke u svojima. Privuče je iznenađa–

sebi. Pusti joj ruke i pokuša da je zagrli. Opet se čulo trubljenje automobila

Kao da je automobilska truba nekoga đozivala. Vera se sporo, blago oslobođi Venkatanarajaninih ruku i,

najzad, uspe da se odmakne od » Išao je za njom.

njega,

Skoro nije ni bila svesna njegovog prisustva. Rastađoše se pređ hotelom, skoro bez reči.

— Zbogom — reče mu Vera otsutno,

— Zbogom — odgovori joj Venkatanarajana, obasjan žutom

neonskom svetlošću na ulazu u

hol.

TI nestade u mraku, malo pognut — sporim besciljnim

korakom.

U svojoj Sobi, ispod bakelitske mastionice,

pisamce savetnika Maksimovića:

prekosutra, u jutarmjem avionu.

Vera nađe mesto za nju rezervisano je za On će morati da ostane U

Mađrasu još nekoliko dana. Putovaće i u okolinu Madrasa, ali se nada da će prekosutra ujutru moći đa bude u Madrasu, da je

ispraiti.

Ona priđe prozoru koji je

gleđao ma zelen, kamenom podđ-

gređem obronak sa beložutim cvećem, sa kućom sakrivenom među Prsti joj dotakoše nisku šoljki koju joj je Venkae-

tanarajana stavio oko vrata. Skidđe je i zavitla daleko

Ogrlicu proguta mrak, · Gleđala

prema obronim:,

je đugo u mrak; davno je zaboravila na ogrhcu

Venkatanarajane, na Venkatanarajanu.

U sobu je dopirao šum talasa. Bio je čujniji iz mraka, taj šum

u tisini koja je izbijala iz svih

mora u tišini njene sobe, zidova oko nje. .

Kao da je čitavo njeno biće šumelo, kao da su sve godin. njenog života šumele kroz nju iznad vremena, iznad prostora,

iznad trajanja.

Taj šum talasa, do odlaska, trebalo je slušati još jednt

noć, jedan dan i jednu noć.

Ona brzim pokretima ruke dotera kosu, popravi ruž na

usnama, poprska ramena i vrat kolonjskom vodom a

stepenicama, polako siđe u hol. Hol je bio skoro prazam.

zatim,

Samo je za jednim stolom, na sređini hola, kod vođoskoka, seđeo jedan stari engleski bračni par, sa torbicama i fotografskim

aparatima na niskom stočiću pored njih:

muž je Čitao Dejli

Telegraf; žena, ljubičasto obojene kose, baci jedam radoznali po-

gled kroz cvikere na Veru.

Nad njima se sponmo vrteo ventilator.

Vera ih prođe i nađe se tulipana, na polumračnoj aleji.

pred hotelom, među nasađima

Jedna svetlost pomicala se jedva primetno po zalivu ~+—

verovatno neki ribar. More se utiša.

Vetar je hujao negde u visinama đok je ona polako kora~

čala alejom. Aleja, kad Vera parka, prestade. Oseti pod nogama pesak.

Odjednom, daleko negde prema zapadu,

movih šuma đuž zaliva, počeše

prođe neonom osvetljemu kapiju hotelskog

preko tamnih pal-

učestano, visoko u nebu, u svim

bojama, da se rasprskavaju rakete.

Ona pođe u pravcu te svetkovine.

ko zna koliko daleke i ko zna čije

+

puno nečujno za nekoliko trenutaka i opet bi zablistale razbacujući po nebu jarke, prkosne iskre koje bi svetlele samo nekoliko

sekundi. Zatim bi se i pojedine iskre rascvetavale,

zamru tu beskonačnom mraku.

pojavilo bi se novo grumenje žute,

svetlosti najfantastičnijih oblika Vetar je sad hujao nad .

da naglo AM odmah zatim, nad „njima, crvene, zelene, ljubičaste

rasprštavajući se na sve strane. zatammelim palmovim ĐŠumama,

neđ zatamnelim talasima, smirujući ptice u ogrommim mesnim tulipanima koji su, divlje rasli proređeni u peščanom. tlu,

„Dok ljudi me počnu da blede od straha. da se njihovi sopstveni sudovi ne obelođane i da njihove slobodne mish ne budu zločini i da zemlja ne bude imala suviše svetlosti“ — ču

Vera svoj Šapat. Bila je zastala.

Stojala je na golom. pesku sobom skamenjeme

u mraku pred na vrhu.

KRUŽEĆI NAD JEDNIM KONCERTOM...

đi, sveti duše! Mi, današnji ljuđi, vekovog sa svetom, GSno famozno gorke gordosti, za zdravlje ı sreću . ne mislimo više u formulama crk- sonatno delo koje nam je, pre nevenih izražajnih konvencija, ali se koliko meseci, prikazao David Ojdovimuti do onog suštin- strah. Ja neću biti neđelikatan, i

Mešlavak sa 1 strane

iskustva. Rođena i sva izrasla na tlu iskustva, Bahova misao, tu, realizuje nešto što bi se smelo smatrati muzičko-jezičkim „panđanom Njutnovih formula zakona mehanike i gravitacije, umetničkim kontrabalansom Ajnštajnove teorije relativiteta, tonski „besmislenim“ paralelizmom “precizne računice moskovskih konstruktora vasionskog objekta, koji se izvio iz našeg

blata i prašine, da bi već toliko muzici

dana obletao grudvu sa koje ga je ljudska misao otisnula u opasne potoke kozmosovih meteoritskih česti ca. Moja terminologija, kad o toj ne uporedivoj C-dur sonati za potpuno samostalnu i usamljenu, ničim nepraćenu violinu pokušavam govorit

i bostaje, naravna stvar, bombastičko

irealna i iracionalna, no ja &um-

. njam da bi i mnogo koji stvara-

lački „intenzivniji duh u trošnim mrvicama reči mogao sretnije nagovestiti latentni smisao ove čudcsne igre imitacija, diminucija i augmentacija, kanonskih i obrtaja, svega onog ) moćnog što pulsira u strukturi

stava sonate, u troglasnoj

nalno fiksiranog 'i praktikovanog protestantskog korala „Dođi, o do-

besprimerno .

— činilo joj se da već nazire visoke talase sa belim krestama

umemo skog jezgra zakonitosti sveta, koje je jezgro veliki Bah, ostajući smerno na konvencionalnim formulama. ideologije svoje, barokne epohe, dohvatao, kao niko pre njega, njega i posle njega. Obliveni strastima, ushitima, bezbrojnim varkama ču-

la, avi mi koji se danas obraćamo ı MD tražimo,

30 'ma i nehotice, hrane svojoj morfinističkoj senzualnosti, i samo u

uskipelog svog propadljivog, trulenju namenjenog mesa oslobođimo, dopušten nam je prilaz skrivenom, latentnom smislu Bahove C-dur sonate za usamljenu, četvorožičnu violinu. Govoriti o ovom đelu, upoređivom „možda jeđino sa petim stavom hodne D-mol pactite

(čuvene Šakone), nemoguće je, miim, bez mikrokozmičkog kvara ove ovde ladno prigrljene vorbal-

Posle malo, violinist HMogam, zdvuužen sa fino osmehnutim Mitnikom, prineo nam „je uhu sonatu Prokofjeva, onaj totalni konflikt,

| Bilo je to tako daleko da še prasak raketa “uopšte „nije Čuon.rk · Čudesne svetle pečurke vedrih raskošnih boja oslpale su Se pot- -.

onu oporu i osornu žestimu sukoba . i nužnog, zamamnog izmirenja ČO“.

} '

uz SN

jadikovkama, „efememim '

: časovima kada se | te zaglušne huke proključalog i |

voodzvanjalo joj je u ušima, rasprskavajući bubne opne.

| Već davno nije više mogla videti neonsku kapiju hotelskog bata, ni zgrađu hotela. Desno ođ nje uzdizalo se,

: Kakav su znak ti vatrometi, visoko u nebu — gde je i čija je to svetkovina? Izarejao je mesec.

Odjednom se trgla. – i Kao da se zrnevlje peska iznenađa, odasvud pretvaralo u

mala crna ljudska obličja — opkolila su je deca. + — Memsab... gud memsab... ' — Gud emerikan memsab...

— Guđ memsab... .

— Memsab... gud memsab...

Pružali su ruke prema njoj.

Hvatali su je za laktove, za ruke, za torbicu.

Oslobodila je za trenutak ruke da izvadi mali novčanik sa sitnim novcem. Ali samo za trenutak. Čim je izvadila novčanik o ruci joj je već visilo nekoliko malih, skoro potpuno golih dečjih tela, '

oko nje se zbijao.

Deće je bilo sve više.

Tzlazila su iz peska, iz mraka, gomilala se i tiskala bledoj mesečevoj svetlosti oko nje kao ribe na površini vođe oko komađa bačene hrane — jača su potiskivala slabije, oni koji nisu dospeli do nje obarali su i gazili one ispred sebe, užagrenih ' očiju, raščupane kose, u grčevitom naporu da je se dokopaju.

Više nije mogla đa se krene ni napred ni natrag, bilo u kom pravcu. .

|___Uspela je da izvadi nešto sitnme, sve što je imala, i u , nadi da će se na taj način osloboditi živog kovitlaca koji se, najeđnom stvorio oko nje iz peska, baci novac nekoliko koraka

daleko od sebe. ra . Tamo se, na pesku, stvori ogromna crna grudva. Culo se

semo dahtanje borbe. | Ali se živi krug oko nje ne razmaknu ni malo. Mala crna

tela zbiše se oko nje još čvršće.

Sađa su joj vukli ruku sa malim novčanikom, sa torbicom.

Ona ispusti mali novčanik.

Tađa odjednom kroz čitavo klupko oko nje, i kroz nju, prođe jedan jedinstven drhtal.

Dece odjeđnom nestađe — kao đa su se ponovo, u jeđnom jedinom trenutku, pretvorila u nepomično zrnevlje peska oko nje, u zaparno treperenje vazduha na slaboj žutoj mesečevoj svetlosti, u poslednji usplahireni dahtaj koji naglo, kao presečen, zamre.

Pred njom je stajao, u svom dugačkom pokrovcu, prosjak koga je videla kađ je sa savetnikom Maksimovićem prvoga dana stigla pred hotel, Sađu. Sađu, ne skiđajući sa nje pogled, odbaci đugačak bambusov štap kojim je rasterao decu.

Nije gledao njenu torbicu koju je uspela da zadrži u ruci.

Gleđao je istim tupim, nepomičnim „pogledom mimo njene glave u njeno razgolićeno rame.

Nije bila svesna koliko je to trajalo.

U svesti joj se javi slika Ljubiše sa uzdignutom knjigom u ruci, na Terasi, i ču njegov glas, teatralan, malo promukao, al na momente skoro piskav.

pravo kao sveće, nekoliko golih -

na

„Gleđaj me, gleđaj sunce moje zore Pravo u oči. Ja sam tvoja. Uzmi me. Ja sam tvoja. | Tvoja sam sva. Bez ostatka, Tvoja zauvek...“ Onda ustuknu. Noge joj upadoše u pesak, još vlažan od poslednje pime, Zatetura unatrag. . Nož je pogodi u trbuh. ME Krv naglo obli haljinu, to njeno crveno mango drveće i slonove, njene ruke kojima pritisnmu ranu. · x o Pred očima joj se zavrte žuti ventilator pored vage sa aerodroma na Palamu, kraj koga je stojala u trenucima polaska za Madras, ovoga puta kao užeženi krug koji joj se primicao strahovitom brzinom iz ogromnog,- beskonačnog mraka pred njom. —. Posstite. Kašmir! Posetite Kašmir! Posetite Kašmir! 'Krv joj poteče niz noge, u pesak. i Sađu pađe na nju, svom težinom, dahćući. ___ Zari joj zube u rame — bol od tog ujeđa za trenutak joj nađjača strahovito kiđanje u utrobi. _____Vera se istrže poslednjim grčevitim naporom čitavog svoj bića pokušavajući da se, na pesku u koji je sve više tonula, Drugi uđerac noža pogodi je u aruđi. __U padu — Verin pogled poslednji put obuhvati nebo, već preplavljeno mesečevom svetlošću. „Glavno su kanali i doručak za tatu" — proleti joj kroz roza, poslednji put. : ST, Daleko, daleko prema zapadu -— vatromet se rascvetavac sve više. Raznobojne, reskošne pečurke visoko ispaljenih raketa nečujno su se rasprskavale nad Bengalskim Zalivom. (fragmenat)

neću se upuštati u poređenje rađa jednog mlađeg čoveka sa rađom jednog lovorom uvenčanog olimpijca violine, ali ću kroz zube proce» diti, da je rezignirana, u deklaraciju preobražena srdžba Votanova, životna sudbina Prokofjeva, baj meni, ovog Koganovog vjolinskoG večera, ovog gordo nekompromi=snog i antički ravnođušnog večera, bila jasna, bliska, do dna razumljis va i pojmljiva.

Dižem, đakle, ovu čašu Jljudsks

sabraće Kogana i Mitnika, nenadw. mašnih sovjetskih umetnika! Povle Stefonović

- _dovan Bijelić: Sarajevo ~

i MiM: