Књижевне новине

| y)

|

___nije oblike... ovaj...

i

h agOOEa „Ruska psihe dvojice naučnika -— Vihrova i | šumu duboko i odano. Svim Malcazi i Grac{janskog.

šuma“ zasnovan je na sukobu

„u taj zelemi prostor koji je za

n

Oi O Mat NON, suše i — u is Oea pon:

poeticnošti prirode. Nasuprot Vihrovu, Gracijanski traži da se SOJE seče na što većim područjima i DAMO Ga prikaže svoje shvatanje kao doprinos socijalističkoj izgradnji, a svoje protivnike +— „kao okorele nazadnjake. Najzad, u raspletu romana obelodanjuju – Se stvarni motivi ovog poduhvata Gracijanskog. Kći Vihrova, Osamnaestogodišnja Polja, koja je odrasla | od oca i do koje su stalno dopirali glasovi njegovim tobožnjim greškama i zabludama, prvi put dolazi u Moskvu u predvečerje Hitlerova napađa na Sovjetski Savez, Polja je rešena đa „proveri sumnjičenja. i optužbe upravljene i Vihrova, 1 pristupa' tom proveravanju u prvim danima rata, Za

da je pređ njim Vihrovljeva kći. Ona stupa sa starcem u razgo-

vor o Vihrovu, ali ne ollkoriva svome sabesednik: i – Vu, KU Zašt: e resuje za Vihrovljev život i rad. Siydonicia !.

Brzinom, koja se nije' mogla očekivat: j | – dina, on se. okrenuo licem Tedi Polji: a SHO SRS

— A sad priznajte — odakle me poznajete?

Ona se nije ođala, a bila bi spremma da učini i više od toga samo da aa istinu o ocu. :

— Citala sam vaša đela 6 onom — kako li se zove? naučniku što hoće da stavi katanac na ruska Muka, e SSSR

Bio je to tačan citat iz njegovog vlastitog članka, samo što se tamo mnogo jetkije aludiralo na neke starice koje tobože još postoje, a još od Sedamnaeste gođine čuvaju u sandučićima griz i šećer z izvesnih izvanrednih i, po svemu suđeći, đugotrajnih političkih doga-

| Caj: posle kojih sve treba da se vrati, takoreći, u kolosek normalnog

} — Aha, vi govorite o mojoj staroj polemici s Vihrovom... nasmesi še on, polaskan. — A kako su vam došle do ruku te moje... ovaj... nemarne rukotvorine? :

Ona je odgovorila igtinitom pričom: upoznala se s njima kod matere, u šumskoi upravi koja je po tradiciji naručivala sva stručna dela, i

____ Biblioteka je tamo mela, sve sam pročitala od korica do , korica, EtoJ, ja živim već osamnaest godina, a nisem ni slutila da

u jednom tako mirnom području kao što je Šuma mogu da se ođigravaju tako burni događaji,

„ „ ~ Oprostite, a koja je to šumska ava? plahovito pitanje. e:

i Na opreznost se moralo pomemula susednu upravu, s one strane reke Gorjanke.

— Hvastovska,.. Strahovita zabit i dosada!

j — Naprotiv, to je divno mesto. Boravio sam kao mlađić u vašim krajevima, ali na teritoriji Pašutinske šumske uprave, a bio sam qost tog istog Vihrova, — setio se Gracijanski, gleđajući nekako iskosa i preko Polje. — A kakvu li je ocenu đala mojim delima vaša pametna, radomala glavica? „1. | —~ Rekla bih đa su to... veoma jaki, veoma jaki člamci. Ali Jedno nisam mogla da shvatim... kako to da u nas ima i takvih

ljudi... i to u vremenu kad se ceo narod složno posvećuje stvara~

\lačkom radu... — te reči ona legovori kao da ih čita iz'novina, „Jedu sovjetski hleb, a sami...

. Gracijanski izvanredno pređusretljivo đočeka njem iskreni gnev. | — Znate li, kristalna devojko, đa mi živimo u divmo doba po_ meranja i preobražaja u kome klasna borba katkad dobija najneobičdok se ne ispolji najzad kao otvoren” sulob dveju Btranp, „Ne sme se

— izlete njemu

odgovoriti opreznošću, te. je Polja

w rektnih mog džinovski stvatalački zamah, — da

| nepnijatelji ponekad avajju Juvelirski preciznim podvalama, a 1 onja

među njima nisu na „poslednjem mestu takozvane nevine zablude koje se obično preporučuju kao nijanse naučne misli. 1 ukoliko je jači zamah narodne alktivnosti, utoliko je obilnije posledicama skretanja — čak i za pola stepena... zar nije tako, devojko?

— Vi pretpostavljate... — poče Polja grizući usne, ali dah joj se prekide, pa je ponovila iste reči, i tako tri puta. — Vi pretpostavljate da Vihrov seje svoje štetne ideje... ne baš sasvim bezazleno.

| — Ja razumem. na šta vi aluđirate, ali ne... ja ne dopuštam tu mogućnost, — oteže Poljin sagovornik nekako kiselo, — ·Otpor te klase ljudi ođavno je slomljen,.. rekao bih đa je on sahranjen u betonu socijalističke izgradnje, Naravno, u rđavim romanima još se nailazi na zagonetne figure & neprimetnim fenjerima, na figure što... čuvaju' u plombiranom zubu ulkrađenu šemu gradske, kanalizacije, bez Čega je đanas teško razviti glomazan i didaktičan siže, ali.., sudeći po kritičkim pregleđima, to je i u književnosti zabranjen „postupak, Sem toga, šuma nije odbranbeni objekt, u nju se odlazi čalkc bez propusnice., Ne, tu dejstvuju drugi, zarđali feđerčćići starog „društva, recimo jed nedarovitogy čoveka, uvređenho samoljublje kakvog nesrećkovića, a katkad | prljava nada da se negde na strani zaradi pola rublje, onoliko koliko je manje primljeno od sovjetske vlasti. —' On je napravio kratku i prirodnu pauzu građahskog negodđovamja. — Naravno, Vihrovljev slučaj je drukčiji; štaviše, ja mu ne mogu osporiti izvestan dar.. nažalost, mi uvek zanemanvujemo tananu psihološku analizu u našim suviše uopštenim suđovima. Upravo zato ostaje nerasvetljeno, na kraju krajeva, kada je i gde ovaj ili onaj trudbenik takvih. kvaliteta, i pored izvrsne biografije, Srknuo gutljaj mrtve vode koja mu celog života kiđa utrobu. Priznajem, ja još nisam pomišljao na ovu važnu varijamtu, ali... Ne, ja ne dopuštam tu mogućnost! reče on još odlučnije. — Pre oošle. đa je to kod Vihrova ispoljavanje bolesti, a ne svesno usmerene volje. ~” 1', \

On je to izgovorio tako iskreno da se Polja postiđela svoje doskorašnje antipatije prema njemu, male ne pravog neprijateljstva koje je, uzgred rečeno, niklo iz onog izoštrenog i često nepogrešivog čula što ga ima mlađost. .

či tako lepo govorite, nastavite! — zamoli ga ona Bapatotn koji eklinjao, | i i -

i i _ „BoznajaFa Vihrova još iz vremena. kad „samo bili studenti, nastavi Gracijanski, pređajući se svojim sećanjima. — Po mojoj oceni, on je uvek bio valjan drug, donekle opterećen, a možđa 28 San manijom gonjenja... ja bih rekao — šumskog gonjerija, ali, u a om slučaju, pošten čovek. I ja to tvrđim, ali ne zato što smo nekad zajedno jeli ređak pasulj u jednoj bednoj narodnoj kuhinji u Eaooj ulici, i bili proganjani od carskog režima! Štaviše, ja bih ga je OvaO zbog upornosti koju on ulaže u sprovođenje svoje O Oaska a ona njje... ovaj... u suprotnosti s nekim interesima s&ocijalist 2: napretka. A to je prava reč: iđejica! Pogledajte kartu ruskih Oi i vi ćete shvatiti da, i pored kakvih god hoćete godišnjih normi se o nikakva opasnost iscrpljenja ne preti tom — bukvalno nejsctrpnom ze] okeanu. 601 RMAN. A · O

POP aabija se dotače njegova rukava, kao đa ima neku dvo

— Recite mi... jeste li pokušali da ga ubedite... .ne ay: IOLE već u četiri oka... kao prijatelj, kao čovek od vrednosti? 9 oo e uspeli da ga uputite našim smerom. .. naravno, ako taj Vihrov zaslužuje napore OB KO IO oca gle :

iamski beznadež IMA vom. i M a

(ra O ima prvoklasna znanja, i pamet mu je još ka Na au Talye:obagjanja GoBaae i a pa ao u app 38 Bielineu kad koli odina imao Savle emnmuo u |! , te se Zdeskap heoplovakog izmirene sa Crni ie ad pokloniti vere kajanju sedamdesetogođišnj 2ia 81 Deptoi) MA Vie bacujem vaše raskošne anne: Oe OE Biva ia ti Eif SOLO Gaa ba

sklon da pretpostavili tome... ' drugo. Znata lb devojko, ljudi u nevoli! uvek su naročito osetljivi i skloni đa pamte pomor: RolA LA Sita) Polja. Sea, c oć? — til - WOpJAE:

-_ SP Eo miačRiRa dobaci GROUP o O aRa ei Popaj pOBtOJU UO RO a iryelioieyai 2 1 on je nagokaž -— islednika, to ne, već : bra e Vestio. Polji da ne sumnja u neophodnost takve jedne GućnoBbi u

KNJIŽEVNE NOVINE

i KA elji, pošto/memaju di- ~” mogućnosti de nanosa StBJIGNBE (kao a

iv | Leonid LEONOV

sutrašnjem društvu — radi ispitivanja raznih okolnosti koje ostaju neuhvatljive za statističke preglede, „ukoliko, naravno, njihov cilj nije samo potvrđivanje kabinetskih istina, već i otkrivanje novih, onih Što obogačuju ljuđsko znanje“,

Upravo zato što duže prebivanje u skloništu od napada iz vazduha potstiče na veću, mađa privremenu intimnost, Gracijanski se obazrivo dotakao tuđe tajne pred Poljom, Tako je ona saznala od svoga sagovornika, uz pomešana osećanja bola i odvratnosti, da je Vihrov u toku njihovih zajedničkih trogodišnjih stuđija u Šumarskom institutu primao „kako bi se to najtačnije moglo reći... ne, ne stipendiju, već ređovnu mesečnu pomoć u iznosu dvadeset i pet rubalja od nepoznatog privatnog lica“. Propratna poštanska obaveštenja bila su potpisana očigledno izmišljenim prezimenom, i teško je pretpostaviti da se iza njega mogao kriti, u to doba krajnjeg osiromašenja radničke klase, tokar iz Putilovske fabrike — nekakav tajanstveni ljubitelj i zaštitnik šuma. Vihrov se koristio tim novčanim „pošiljkama sve do svoga hapšenja, ali ima osnova za pretpostavku da je pomoć prođužena i po Vihrovljevom povratku iz dvogodišnjeg progonstva, sve dotle dok on nije podneo diplomski rađ koji je, uzgred rečeno, odbranio & odlikom. U prilog Vihrovu ide to da je on uvek delio taj novac s onim svojim najsiromašnijim prijateljem, a kasnije je slao jedan deo pomoći njihovom zajedničkom prijatelju, Valeriju Krajnovu, ,koji je izdržavao kaznu progonstva negde iza reke Jeniseja. Prema tome, on nije krio da prima novac o kome je reč, ali je na pitanja drugova odgovarao da ne zna ko mu šalje.

— Pošto sam prošao kroz tešku školu života, ja ne verujem mnogo u filantropsku nesebičnost, — završio je Gracijanski, — I, po svemu suđeći, Vihrovljev dobrotvor, koji je zacelo čovek s dalekosežnim ciljevima, računao je na njegovu trajnu zahvalnost... u budućnosti. Sasvim prirodno, postavljalo se pitanje: kako je Vihrov mogao primiti novac tako čudnog porekla, ali po mišljenju Gracijanskog, od ·gladnog, u rite odevenog čoveka nije se moglo tražiti neko naročito čistunstvo, utoliko pre što primanje novca nije bilo propraćeno za Vihrova nikakvim obavezama. „U pustinji čovek nema vremena da razmišlja o tome čiju vođu pije, ako je ona hladna, čista i kađra đa utoli žeđ“.

— Razumem... to je onaj gutljaj mrtve vođe! — ponovi Polja i srce joj se zaledi. — Recite mi, kakav je čovek bio taj... Krajnov?

— Bio je to izuzetno dobar drug, naš zajednički drug, samo stariji po studijama; on je tađa već bio prešao na život profesionalnog revolucionara. Nas trojica, Čeređilov, Vihrov i ja, mnogo mu dugujemo u pogledu političkog obrazovanja. Ustvari, baš on me je uvukao u revoluciju... — I tu se utvrđilo, između ostalog, đa je Krajnov proveo dvadesetak godina bez ikakva prekiđa na položaju sovjetskog diplomate, što je samo po sebi ulazivalo na nesvakidašnja svojstva njegove pameti, takta i partiskog ugleda.

— Ali Krajnov je morao mati Vihrovljevo imovno stanje, zaključi Polja, izbijajući iz tmine na svetlost. — Dakle, on je znao da je taj novac pošten, jer ga nije odbijao.

Gracijanski se osmehnu s izrazom odobravanja.

— Vi biste mogli uspešno rađiti u kriminalistićkoj službi, pohvali on Poljinu pronicljivost. — Sve bi to bilo u redu da nije još jedne pojedinosti — ona nije otežavajuća, to ne, ali je nerasvetljena. Sećam se, na oproštajnoj terevenci, odmah po završetku studija, poveo se razgovor o nekim neshvatljivim pojavama baš iz oblasti te socijalne psihologije... i Vihrov je ispričao, bez ma kakve prinude, da mu je .jeđan inđustrijalac, koji je sekao šume i o kome se uveliko pričalo širom Rusije, đao, onako pijan, dvadeset i pet rubalja. Pa da, stvar je zapravo u tome što je pijan bio industrijalac, a ne Vihrov, mađa bih ja lično rađije prihvatio ovo drugo. A odnosi koji su tom prilikom

i y ON ć

ispričana pred samo svanuće, i svi smo mi bili dobro zagrejani... te nisam u onoj omami mogao shvatiti u kojem se svojstvu našao Vihrov na orgiji petrograđskog milionera i, glavno, zašto je izbrbljao tajne ove Vrste. .

— A Jeste li i vi tada bili zagrejani? — ubaci Polja pitanje, i to prvi put nekakvim staklenim, krtim glasićem. .

Tada se obelođanilo da je uživanje u alkoholu bilo zabranjeno · Gracijanskom još u mlađosti, s obzirom na zdravstveno stanje, i on je kao dokaz pomenuo svoju bolest. Iz njenog imena, koje je zvučalo lepo i zagonetno, moglo se zaključiti da je ona dodđeljena isključivo izabranicima, zbog prekomernog naprezanja intelektualnih snaga. Polji je mnogo bilo stalo đa kaže kako su srećni oni što malo piju, a mnogo pamte, i ona bi to svakako rekla — da nisu u istom trenutku odjeknule, jedna za drugom, dve zaglušne eksplozije negde u blizini. Zatrepta električna svetlost, zaljuljaše se zidovi, zaplakaše deca, trgnuta iz sna.

ODLOMAK IZ ROMANA „RUSKA ŠUMA*

Buknuo je Oktobar. Oči čovečan–

ban da zbriše sve ideološke i drustva već behu uperene u crveni

štvene nadgradnje u shvatanjima i

stvoreni mogli su se i nastaviti, zar ne? Treba reći da je cela stvar"

|rađana. U svetu izvan ognja,

vihor na Istoku kada su sovjetski umetnici đohvatili filmske kamere da njima i svojom neiskazanom vapijućom željom za ovaploćenjem intimne reakoije na đuh i meso vremena koje ih je wkružavalo, načine đela sedme umetnosti, isto toliko eksplozivna po unutrašnjem naboju kao i vreme u kome su u Svetu gde se od topota revoluoije osećalo samo drhtanje tla, one iste oči — što su se nađajući, bojačljivo ili užasnuto okretale ka olkr-: vavljenim čađavim horizontima iz kojih je izranjao čovek đotle upomo neptimećivan — i dalje su inertno, zbog svojih tihih snova, zbog iluzija nikada realizovanih, ili zbog dosade i navike, piljile u neinteligentne priče sa ekrana nečemu čega nema i što je najorđinarnija laž, obmana i kič; gle-

|dah su ljuđi bajke fabrikovahe za

novac i liferovane u sve kinođvorane sveta, đa pod bleskom tih o= pojnih vatrometa budu daleko i pretpostavke đa će u novom nastupajućem dobu veoma. brzo izniĆi jedna kinematografija koja će čovečanstvu pružiti dela neviđenih kvaliteta. Zbog toga je iznenađenje, izazvano prvim ·sovjetskir' filmovima, a naročito „Oklopnjačom Patjomkin“, bilo ogromno, fako pažljivo osluškivanje pulsiranja revolucije ne beše jenjavalo ni za tren. Zapanjenost — utoliko veća jer Ju je izmuđio potpun potres,

skoro trauma u koju se upađalo.

sagledanjem stanja života dotle nigđe, ni u jednoj umetničkoj gra=

mi neuobličenog niti uobličavanotji –

na toliko sugestivan način, sposo-

• ,

m

da mimo njih pronalazi u temelju ljudske psihe one zone što osetljiVo reaguju na sudbinu čoveka beše apsolutna ne samo zbog novog sadržaja i njegove' nesumnjive ubedljivosti, već i zbog adekvatnog načina filmske transpozicije koji nije bio eksperiment, iako je pretstavljao neviđenu novinu naraslu na Grifitu nadrastajući ca, nego umetnički stav, tj. unutrašnje opredeljenje prema objektivnosti, sačinjene od revolucije, nje nih raznih viđova i đubokih zvonova koje je ona izazvala u lju-

„dima što su je. nosili na bajone-

tima sopstvenog Frevolta.

SVEČANOSTI

Nastavak sa 5 strane

verom: „pa morali bi, mrcine” nije

se valjda uzalud prolila tolika krv.

O toj istoj stihiji će pevati i Ba-

gricki u. „Dumi o Opanasu”, i Je-

senjin u „Pugačovu“, „Ani Snjegi-

noj“, „Piljnjak u „Goloj godini“ i

Babelj u „Crvenoj konjici”. Stihija

će u literaturi proklamovati ,zakon

života je ljubav — zakon tajge se-

kira” i ubijanje će i nehotice po-

stati neopozivi imperativ u literar-

nom odrazu života. Stihija će kao

književna tema sigurno izvesti li-

teraturu „Serapionove braće” na

put. širokih eskiza i platana se-

ljačke primitivnosti i učiniti je na

svoj način monumentalnom. Ona će

je svrnuti u istoriju starodrevnih

meteža i buna ı osvežiti, vaskrsnuti

čak, u njoj hiljađe Stjenjki Razina,

Pugačova, Jermaka dvadesetog veka, epohe proleterskih socijalistič~

kih revolucija, koji će, ma koliko to zvučalo kao anahronizam, doneti sa sobom, odnekud iz iskonskih du bina svoga duha, atmosferu buna i

pokolja svojih pređaka iz mračnog podneblja srednjovekovlja, a to će već biti ćorsokak u koji će zapasti

književna ostvarenja „Serapionove braće“ i neminovno se sukobiti sa organizovanim načelima revolucije,

sa nosiocem njenih ideala — rad-

ničkom klasom i njenom Književ-

nošću.

. Postaviće se pitanje tematike,

metoda i namene literature u re-

vcluciji, povešće se điskusija o dru-

Šštvenoj i vaspitnoj funkciji knji-

ževnosti i sa teorisko-literarnih izaći će se na čisto političke te-

rene. Takozvani saputnici revoluci-

je, a naročito „Serapionova braća”, videli su u revoluciji samo neorga–

nizovanu, razularenu seljačku masu, mračnu, neprosvećenu prljavu snagu koja ništi sve pređ sobom, ljude koji ubijaju tako prirodno kao đa je ubijanje jeđan od atri-

buta življenja i opet isto tako umiru jednostavno oboreni kao otkosi u Stepi. Za nosioce proleterskih principa u literaturi, revolucija je trebalo đa buđe umetnički iskazana kao organizovana akcija rađničke klase. IT više ođ toga, po analogiji sa prethodnim društvenim formacijama, nosioci proleterskih principa u literaturi — „proletkultovci” su smatrali đa rađnička klasa, đošavši na vlast, treba đa stvori svoju kul-

turu, dakle i svoju literaturu. Nikakvom „seljakovanju”, nikakvim „stihijama”, nikakvim drugim shagama osim organizovanog određa proletera i njegove partije — nema mesta u umetnosti. Jer, umetnost ima jeđini zađatak da „organizuje Svest i osećanja ljuđi”, samo zbog toga ona postoji. Proletarijat ima svoje zadatke i svoje iđeale kao klasa i njega „ne može organizovati i vaspitavati” nijeđna đruga Kknjiževnost osim one koju om sam stvori. Takav RKastinski zatvoren stav proletkultovaca pošao je uz struju ne samo književnim tokovima toga vremena u Rusiji već i praktičnoj političkoj aktivnosti. Protiv njega je ustao Lenjin koji je najodlučnije protestvovao protiv „Ssvakojakih pokušaja đa se izmisli posebna kultura, ačaurena u' svoje posebne organizacije” i pleđirao za to da se „iz dvehiljađugodđišnjeg razvitka ljudske misli i kulture u~

Nov put sovjetske kinematogra fije koji je ujedno bio nov put filmske umetnosti uopšte, prokrčen je silovito i bez krivudanja blagođareći ličnosti Sergeja Mihailoviča Ajzenštajna. Već predisponitan đa slikovno oseća životno kretanje i čoveka u njemu, Ajzenštajn je ogromnim entuzijazmom jurišao na tađašnji uzgiban život, osećajući u svakoj čestici svoje istančane Kkreatorske struktut'e rec zonancu ritma vremena, tw kome čovek beše mnoštvo, a mnoštvo čovek, u kome se indiviđualni interesi nisu razlikovali od opštih, ukoliko to ne behu interes: onih protivu kojih je bio podignut težak, uništavajući val revolucije.

Iz filma Jefima Dzigana »Mi iz Kronštata«

RUŠENJA...

svoji sve što je vredno”. U diskusiji oko ovoga pitanja uzeli su učešća časopisi „Crvena novost” i organ proleterskog književnog „pokreta RAPP (Ruska asocijacija proleterskih pisaca). U „Crvenoj novosti koju je tađa uređivao A. K. Vorons ski pojavila se serija članaka Lava Trockog koji je proletkultovske koncepcije o stvaranju proleterske kulture napao sa pozicija „metodi marksizma nisu metodi umetnosti“. Trocki je na toj svojoj osnovnoj postavci „izgradio teoriju o tome da radnička klasa kao ona Klasa u istoriji razvoja ljudskog društva koja je preuzela na sebe zadatak da likvidira klasno društvo u celini, pa prema tome i samu sebe, samo privremeno preuzima vlast i da ona prema tome nema vremena da stvori svoju literaturu, jer razvoj i procvat jedne klasno izdiferencirane kulture traje stolećima, a „mi sađa prolazimo tek kroz period pripremanja priprema”,

Nezavisno od svih tih diskusija, na trgovima i ulicama, po klubovi= ma i bezbrojnim ređakcijama časopisa koji su nicali, živeli kroz sve= ga nekoliko brojeva i nestajali, pi“ sala se jedna nova stranica istorije ruske književnosti. Stranica lutanja, stramputica i traženja novih oblika i novoga izraza. Kratkoviđo i besmisleno ođbacivanje kulturnog nasleđa koje su propoveđali proletkultovci svestrano su kori: stili pesnici simbolisti koji su svoju književnu teoriju preobratili u fi« lozofski sistem.

Izmenjene čovekove preistave G njegovoj sutrašnjici izmenile su i njegove zahteve pred umetnošću, naročito pred književnošću. Tu Je on hteo da viđi ostvarene svoje snove, potvrđene svoje nađe, da prepozna svoje sopstvene neuoblis

čene misli.

„Pesnika tvorca nepostoječih ši neostvarljivih svetova, lično doživ-“ ljenih fatamorgana u koje niko sem njega ne veruje, bez ostatka je za= menio pisac koji svojoj mašti daje maha na poeziji naučnih otkrića, poeziji koja čoveku uliva veru u to da će spoznati „večitu, neprekidna i neođoljivu đelatnost kosmosa, koja je uprkos tome što je kratko ljuđ-= sko vreme čini neprimetnom, ti epohama kosmičkog kalenđara izazvala tako velike i potpune promene da je današnji Zemljin oblik samo pra lazni momenat neprestano promenljivog đejstva“ (B. Piljnjak: „Ivani Moskva").

Opšta nestabilnost oblika životš, gradovi koji nestaju i niču pod rts kama čovekovim, ljuđi koji se me njaju na poljuljanim temeljima žŽivota, tajnoviti vođeni đuhovi, vile 1 veštice, šumski bogovi, gatke i ma= đije što su iz seoskih zabiti, iz naj= tamnijih kutova ljudske uobrazilje izbili na velike bulevare, u palate i dvorove i ravnopravno se suprotstavili bogu-logosu — sve je to moralo, đošavši u maticu života, razviti književne forme u kaleidoskopski šareni mozaik, što se pri svakom pokretu prizme menja i napaja oko lepotom promene.

Mila Stojnić

/-TL/M SNABA URAZA SOVUETSKE KINEMATOBRAFIJE

Još u „Štrajku“, svom prvencu, oh ispoljava eksplozivnost svog genija pri filmskom oblikovanju života mase koji'je svega godinu dana kasnije trijumfovao u savršenstvu „Oklopnjače Patjomkin“ (1925) i u smelosti montažnog zahvata istorična dokumentarnosti, izražene u „Oktobru“ (1926), –_ delima koja poseduju u sovjetskoj (i svetskoj) kinematografiji vrhun= ske tačke introvertnog dinamičnog tretiranja đinamične objektivnosti koju sačinjava ljudska masa u re« volucionarnom vrenju. :3

Počinjući Ajzenštajnom, zadiv“ ljenost pred stvarnošću koja je postala inspiraciona opsesšija, ofor= mila je opšte shvatanje, koje je kasnije postalo pravilo: 1) poštovanje objektivnosti kao nepovređi“ ve materije, i 2) filmsko oživliava« nje te objektivnosti putem Krea= tivnoq optređeljivanja, tj jputemi kreativnoq osvajanja njenih bezbrojnih dimenzija. Taj princip, iz“ bujao prvenstveno iz Ajzenštajnovog Sstvaralačkog zanosa, rodio jd stil na osnovu kojeq je sovjetska kinematografija dobila osobonu fizilonomiiu čiji je oštar, brutalan i do krajnje životnosti ubežat. ljiv profil značio eksploziju za stara, daVno oblikovana, na đrudaom flu i pod druoim uslovim? Kristalisana estetska shvatanja. Sađa sU masa. i Čovek u njoj — razbuđen. Goorčen i prepun amjeva, ČoveM koil se nalazi sred tmurnih pejZaža, u rovovimm, mm barikađam,

na konjima, pod oklopom i pod kišom kuršuma i šrapnela, taj čo-: vek međ ljudima, u masi, izvučen. iz straćara, iz smrada i alkoholne Nastavak ma 10 strani '