Књижевне новине

ovim rečima, doprineće docnije igri poetskog uživanja. "Tamo gde nedostaju verbalne konstelacije, nedostaje i poetska istina.

Očito se ne radi o tome da se u jačini osećajne reakcije vidi znak poctskog merila. Kada se neprosvećen čovek vidno uzbuđuje sentimentalnom pričom od koje je pešnik napravio stihove, ili kada dečak čita »Malog Kralja od Galicije«. da li je dovoljno da postoji pesma da bi bilo reči o poeziji? Ne bi li i isti sadržaj u prozi imao isti rezultat? Da pravo kažemo, Oni, ako su uzbuđeni, to je zato što ostaju kod akcije; oni su gnevni ili se raznežavaju. Zadovoljstvo u sanjarenju, u teatralnom, pre nego u poeziji.

Nije nimalo više poetsko, zadovoljenje esteta koji od pesme traže samo tananosti veštine. Pesma ne može da se proceni sve dok se u njoj ne vide samo lepote: u njoj treba da se oseti Lepota, centar gravitacije, misteriozna polazna tačka kroz kojd poezija beži dok je. još čovek nije otkrio. Stvar navike, stava. Kultura nije dovoljna. Mehanizam poezije nije poezija. To je zadovoljstvo zanatlije koje toliki ljudi osećaju, i to zadovoljstvo u suštini nije više poetsko od zadovoljstva prostog čoveka pri sanjarenju izazvanom posredstvom pesme. | .

Između veoma sirove emocije jednih i vrlo apstraktnih doživljavanja drugih, koji se javljaju povodom pesme, sigurno postoji mesto za svestan stav koji prilagođava naš duh na pesmu, izabira spontano asocijacije, pogađa, usvaja, prati i. najmanja treperenja poetskog teksta i najzad uprja predmet koji je uobličuje. Da li je taj stav mit? Pokušaćemo docnije da ga opišemo. Samo, često se dešava da osećamo kako se poezija koleba između pouke, ideje, radnje, osećanja, ne mogući da pronađe svoju ravnotežu, tražeći oslonac koji će joj pomoći da otskoči. Često zadovoljstvo koje osećamo čitajući pesmu nije čisto poetsko.

Ali rasmotrimo malo bliže prelaz iz jednog stadijuma m drugi. Na koji način se on vrši?

Čovek uči da čita pesmu. Mladić u prvom stadijumu bi bio zbunjen kada bi trebalo da objasni stih. Njega očigledno zanima radnja: cto šta mu je privlačno u pesmi. Ali, s druge strane, ta radnja je iskazana, na specijalan način: on zapaža — naročito ako čuje recitovanje, jer njegove oči još ne bi znale da jasno osete ritam, — neko balansiranje u rečenicama, jednu vrstu obilja reči, slogova koji se slažu. »I ovako je bolje«.' On neće reći ništa više. Bolje, zato što pripovedanje postaje življe. Nastalo iz prirodnih sklonosti, esnovno interesovanje prihvata šasvim mehanički sklop atrofa koji oživliava to interesovanje. Od toga trenutka ta tako neodređena forma koju nazivamo stihom ili pesmom ne može da ostane beznačajna. Sećamo se njenih uticaja i uskoro pri samom pogledu na slične nedove, pri izjavi: To su stihovi! mi očekujemo da se eni povrate, mi se za to nesvesno pripremamo: prve onture poetskog stava. Ali to je isto tako početak odražavanja. Zaista, mladi čitalac ubrzo izdvaja iz sitmičke mase koju je pasivno primao, jasnije, razgovetnije grupe, malo pomalo on tu učestvuje i približava se sve više podražavanju. Uskoro, pri uzletu rečenice, on oseća kako se u njemu razliva krivulja koja ona pravis on joj ide na ruku, prati je unapred vidi njen

raj. On čuje eho rime. Iz ukupnog prvobitnog utiska izdvaja se struktura stiha i strofe. Dakle, to podražavanje, ukoliko više napreduje u isto vreme uslovljava napredak osećanja lakoće i trijumfa; stihovi postaju prisni, uživa se u prepoznavanju. Uspešno podražavanje donosi svoju prijatnost. Formira se jedna potreba.

Ali sklonosti se razvijaju. Mladić u, drugom stadijumu je upućen osećanju. Tema ima za njega istu važnost koju je imala radnja: a međutim kako je on tananiji, manje konkretan, teži za analiziranje, muzikalniji, uticaji stila, ritma, elokvencije, naglaska reči vršiće slobodnije svoje dejstvo. Ali to nije očigledno

FAN GLAS U SPORU O KAFKI

i može da.izgleda pogrešno. Jer se mladić dragovoljno gubi u sanjarenju, tom saučesničkom polumraku, u kome se potstiče uživanje, postaje suptilnije, ali u kome se sama pesma odvaja manje jasno, to je samo talasanje koje uljuljkuje, muzika koja zanosi, govor reči koji oduševljava. Osećanje bi se zadržalo samo na najgrubljim crtama, na najtananijim pojavama. Medutim ovaj stav znači istinski napredak, Pesma nije više samo sredstvo da činjenice pretvara u fabulu: ona prolinjuje osećanja, a možda čak i formu svrstavajući, ih u izvestan rečnik. lako se ne usuđuje da to sebi prizna, čitalac uviđa da podražava osećanja koja nisu upravo njegova, ali on oseća potrebu da podražava, potrebno mu je uobraženje da je on samo mračniji, zaneseniji, strasniji nego što je to u stvarnosti. I takvim preterivanjem on uspeva da prevaziđe samoga sebe. Reči, pokretači takvih navika, upijaju u sebe stanja u kojima učestvuju: mnoga zaboravljena sanjarenja daju im moć za koju će im se činiti uskoro da potiču od njih samih.

Podražavanje osećanja, potreba za tim osećanjima, navika koja iz njih proizlazi, daju izvesnom govoru posebnu aktivnost. Pojavljuje se vrednost reči. Pažnja čitaoca će se okrenuti njima i podleći njihovom zahtevu. Interesuje ga pesma. On je već odavno bio stekao, još od drugog stadijuma, neke pretstave o prozodiji: ako, posle aleksandrinaca sa cezurom na sredini naiđe na aleksandrince sa nepravilnom cezurom, on sada zna da se snađe, on može bez pomoći prstiju da sagleda broj jednog stiha: usta i uvo postaju sve . osetljiviji 'prema impulsu ritma, prema tonalitetu glasova i lake sugestije su dovoljne da' stvore u njima celinu sve složenijih prilagođavanja. Uspostavljaju se sličnosti između reči, one prate srodne veze, koje su oni mogli pothranjivati osećanjima još u prethodnom stadijumu. Sličnosti veoma teške za definisanje, koje se vezuju za sličnosti više spoljašnjeg karaktera: homofonije, srodna značenja, itd... Igrom analogija, koja je od tog trenutka neograničena, nove reči, koje inteligencija poredi, postaju poetske. Diskutuje se o poeziji: čitaju se pisci koji se publikuju, nabavljaju se časopisi, javlja se interesovanje za nove pravce i težnja da se oni prate. Čovek se prilagođava savremenom ukusu iz oduševljenja, samoljublja, ali i zbog toga što je intelekt još uvek nesposoban da nađe zadovoljstvo·u njegovom potpunom usvajanju: posle neveštog podražavanja, gde je uviđao da je samo podražavalac, on malo pomalo ponire u namere pesnika koje su ga u početku zbunjivale; on u sebi preživljava dela koja su inače ostajala van njega.

No, ljubav prema poeziji se gasi sa mladošću kod većine ljudi. Sklonosti koje su je izazvale se usmeravaju ka drugim stvarima. Oni ponekad ponovo čitaju: ali zadovoljstvo koje osećaju u pesmi ostaje zadovoljstvo khoje se podražava. Poetsko iskustvo ih više ne obogaćuje jer oni sami nisu u stanju da ga obogate.

Ovaj odlomak uzet je iz knjige »U traganju za poezijom« (i947) francuskog esejiste Ivona „BELAVALA. Knjiga sađrži tri eseja: »Na marginama pesme«, »O pesničkom stvaranju« i »Izgubljena mpoezija« Ta tri eseja — kaže sam Belaval — »iako nisu bili napisani đa bi sačinjavali jedno jeđinstveno delo, srodni su po zajedničkom tretiranju ideje izraza. Prvi pokušava da objasni uživanje u poeziji, sleđeći se zađržava na snovima o poetskom stvaranju; poslednji je posvećen izražavanju ličnosti«, Odlomak je prevela BOJANA DOŽIC.

Još jeđan napis priđružio se nedavno spisku studija i članaka o stvaralaštvu Franca Kafke — tom dugom spisku koji, zajedno sa re-

gistrom izdanja Kaikinih dela u

originalu i prevodima, obuhvata oko 1500 brojeva. U sporu oko opusa pisca romana „Proces” i „Zamak”, žustrom i preobinom nepodudar– nim ocenama, čulo se ovog: puta odlučno intonirano mišljenje protiv. Ono je izrečeno u Sovjetskom Savezu gde se Kafkina dela ne prevode — i upravo zato je zanimljivo, nezavišno od stepena prihvatljivost ili neprihvatljivosti autorovih argumenata i zaključaka.

Poznati sovjetski književnik Viktor Njekrasov (pisac romana „U rovovima Staljingrađa” i „U svome građu”) objavio je prošle godine u jednom od „moskovskih časopisa neku vrstu putopisnih utisaka iz italije — i, izlažući razgovore koje je tamo vodio, dotakao se i Kafkinih dela, uz sugestiju đa se ona preveđu i na ruski, kako bi sovjetski ljudi mogli odrgđeno suditi o tim delima. Njekrasovljeva sugestija nije ostvarena, ali se u časopisu „Inostranaja literatura”. pojavio članak D. Zatonskog „Smrt i rođenje Franca Kafke”. Između 0stalog, ovaj tekst posredno obja.šnjava zašto preporuka Njekrasova nema mnogo izgleda za realizovanje. “

'Svedena na svoje najbitnije elemente, ocena Zatonskog je sledeća: U Kafkinim delima čovek je sputan i nemoćan, a viđonje stvarnosti je krajnje subjektivističko, morbidno, protkano najcrnjim, rušilačkim pesimizmom. Za „junake” Franca Kafke realnost je izvan domena spoznaje, ona svirepo preti, ona nagoveštava jedino poraze ı poniženja, ona opkoljava čoveka strahotama i patnjama do te mere da ga smrt, raskid sa životom privlači kao jedini izlaz. Kafka je težio da obične, svakidašnje životne situacije prenese na svoje stranice u apsurdno grotesknim oblicima, i tako je pokušao da iznutra

„sruši” stvarmost koju je sagledao ·

iz ugla vlastitog duhovnog raspada. Duhom tog raspađa protkana je psihologija ličnosti koje prola-

KNJIŽEVNE NOVINE

ze kroz Kafkinu prozu, ograđujući se i od prošlosti i od budućnosti, prebivajući u jednom hermetičkom, „beskonačnom” trenutku, u turobnom trajanju besmisla.

Doduše, reagovanja i stavovi središnih ličnosti nisu uvek podudarni kod Kafke, Dok „junak” romana „Proces” zauzima stav pasivnog otpora prema svemu šio ga muči i proganja, glavna liče nost „Zamka” je veoma aktivna, neumorna u svojim pokušajima da prodre u tajanstveni zamak. Međutim, oba „junaka” raznim putevima i pod nepodudarnim „okolnostima stižu u područje smrti.

Čitavim sklopom svog doživljavanja realnosti pređodređen da motiv smrti razvije kao osnovni i presudni, Kafka je težio da do najveće njemu pristupačne mere zamagli i prevuče mutnom simboli'kom realni svet. 1 da ga potpunoj odvoji od čoveka, kako bi čovek, usamljen i prestrašen, još bolnije osetio bezizlaznost i potpunu izo'lovanost. Kafka, koji je: pre tri i po decenije umro skoro nepoznat, da bi se mnogo kasnije „rodio” kroz mnogobrojna preštampavanja njegovih dela, kao i kroz stotine

ogleda i članaka, proglasio je „pravom realnošću” veštački iskonstruisani splet strahota i

poniženja,

PRANC KAFKA

MILIĆ STANKOVIĆ:

košmarške slike, slepilo đuha i paroksizam očajanja. Prema Kafki, pojmovi svet i haos (i to

nem, nepomičan) jesu sinonimi, što.

samo po Sebi otkriva antirealističku suštinu Kafkinog dela.

Ovim opaskama i zaključcima nije ni. izdaleka iscrpljena sadržina članka D. Zatonskog, ali izloženi stavovi u dovoljnoj meri ocrtavaju odnos sovjetskog kritičara prema opusu Franca Kafke, lako je protkao svoje izlaganje najodlučnijom osudom Kafkinog sveta i umetničkog postupka, Zatonski je na ne, koliko mesta ponešto i priznao tome piscu. Kritičar kaže, naprimer, da su Džojs i Kafka „uspeli u Oovoj ili onoj meri đa kažu izvestan deo istine o nehumanoj prirodi kapitalističkih odnosa”, pri čemu je taj „deo istine” bio toliko gorak da je, i pored svojih „simbolistički apstraktnih oblika, plašio buržoaziju”. Dalje Zatonski ističe da je Kafka „u mnogim pitanjima zauzimao političke stavove neprihvatljive za njegove današnje poštovaoce”, da su mu praški radnici bili simpatični, da se on družio sa naprednim češkim književnicima itd. Zatonski hvali proučavaoće „problema književnog nasleđa” Kafke (pominjući Dubskog, Grbeka, Zibenštajna i Rajmana kao autore ozbiljnih radova), iako, u isti mah, samom suštinom svoga članka negira potrebu temeljitijeg proučavanja tih pfoblema.

' 00,

čehoslovačke ·

Dugo stojim zagledan u dva vitka, crvena tornja čiji su se vrhovi zaboli u visine kao igle šestara.

Dominantno stoje oni na dlanu slavonske ravnice, iznad iskriškane zemlje koja diše: mirisom oranja i vrese, i visoki su njihovi zvonici oko kojih golubovi, potpuno zaneseni ljubavnom igrom, šaraju SVOjim brzim i veštim krilima nevidljive arabeske na rubovima neba, preko koga teku sasvim nestvarne boje sunčeva zalaska.

Lep je i jedinstven ovaj spomenik. Prisećam se da mu je ovu sada viđenu lepotu jednom oduzela crnobela reprodukcija na stranicama davno nestale osnovnoškolske čitanke, odakle su se obrisi tornjeva i portala „jednom zauvek preslikali u neko dečačko sećanje.

Potpuno znam da me sađa ne zavodi. skladnost njegove arhitektonske kompozicije, iako je ona savršena, iako jedva da joj se može učiniti koja ozbiljna primedba, osim jedne — da je bastradna u svom stilu, da je mešavina gotsko-vizantinskih elemenata, ali čije je iskupljenje ostvareno u nameri onoga koji ju je zamislio kao sliku istočnog i zapadnog slovenstva i tako zamišljenu predao zanatskoj

dovitljivosti bečkog ka und ka arhitekte i graditelja Karla Resnera, Ova katedrala, što se uzdiže nad plohama slavonskih njiva, ribnjaka i gustih ravničarskih šuma —e lepota je integraMija i veća od graditeljske. “

Spomenik ovaj, što sada leži u srcu slavonske zemlje, i pred kojim vršim intimnu proveru sveža onoga što znam o našem, jugoslovenskom Devetnaestom veku na terenu ujedinjenja naših ideja i borbi, podigao je čovek temperamentan, poletan i prostrane misli, društven i osobito kulturan, zaljubljen u jednu misao samo injoj potpuno i bez ikakve rezerve predan, biskup đakovački ali ne i klerikalne krvi, ljubitelj povesti i Umetnosti, Jugosloven u najširem smislu, poklonik nauke i osnivač Jugosloveneske akademije, pregalac koji se borio za osnivanje hrvatskog univerziteta, prijatelj umetnika i literature.

Sići ću kasnije u temelje katedrale da stanem pred ploču koja kazuje da je tu umro, i tu sahranjen — Štrosmajer.

UZAJAMNA NERAZUMEVANIA

ŽIVOT OKO NAŠ

(irosmi

Zbog toga mi je draga ova katedrala sa svojim „tornjevima i zvonicima, i zbog toga lupam starinskim, od bronze izlivenim zvekirom na teška hrastova vrata biskupskog dvora, čiji su temelji udareni jednu -i po deceniju pre Francuske revolucije, a čije je desno krilo najzad bilo gotovo one godine kada su u Mađarskoj započeli četrđesetosmački događaji.

Koračamo preko hrastovog poda, zastrvenim tremom gde se neka-

'da zaustavljala biskupova kočija

kada bi se on vratio sa svojih toliko čestih i plodonosnih putovanja. Jednom je to moralo biti kada je išao da interveniše za raju u Bosni, drugi put za nju u Bugarskoj, ili kada je doputovao iz Italije ili Prancuske. Miriše na slarinu. Ali je toliko čisto i prepuno neke sveprisutne tišine. Ni daske poda ne škripe, a kroz prozore trema otvara se pogled na dvorsko dvorište. Jedan mladi sjemeništarac, s knjigom u ruci, rasejano korača ispod rasvotale voćke i ne čuje kliktave glasove devojaka s nedalekih polja. Čovek koji nas VOdi, tiho kaže da je biskup doktor Antun Akšamović nazebao, i kada iskazujemo spremnost da ne smetamo bolesniku, on dodaje da bi ovaj veoma žalio đa nas ne vidi, I, evo nas u bidermajerskoj gostinskoj sobi, iz čije tople i ·sumračne dubine kliznu prema nama figura starog čoveka. Njegovo rumeno lice osmehuje se prijatno, njegova smežurana ruka dugo drži našu, dok iskazuje, biranim i starinskim rečima, dobrodošlicu. .

On nas poziva da sednemo u udobne starinske fotelje, nudi nam belu kafu, raspituje se kako smo putovali, raduje se što smo došli, on bi voleo kada bi svi Jugosloveni mogli ovđe da dođu, da vide kako se Štrosmajer borio za jugoslovenstvo, kako su naše, jugoslovenske trađicije, stare i proverene, i da je jedinstvo naših naroda najveća tekovina naše istorije.

Zamakao već u devetu deceniju života, biskup ostavlja utisak svežine i lakoće duha, ovde je od 1902-–ge godine. Okreće se i s ponosom pokazuje jednu plaketu u staklo uramljenu. On je poslednji profesor kome je Štrosmajer potpisao dekret. Potsećeam ga da je prošle godine tražio od vlasti u Osijeku da mu pošalju automobil da bi mogao da iđe na biralište, gde je glasao za narodne odbornike. Nadbiskup se osmehuje: ~

„Od Štrosmajera sam naučio da uvek treba biti s narođom”.

Tradicija koja nije izneverena, i koju s ponosom čuva stari čovek čije grudi sađa potresa kašalj, veoma mu godi. Hoćemo da se oprostimo, ali on hita da nas pita o Beograđu, šta se novo gradi, ima li još uvek ta i te stare kuće, da li Je živ profesor taj i taj, kako služi zdravlje tog i tog pisca, njegovog starog prijatelja. Dopušta nam, naravno, sa rađošću da razgledamo katedralu, galeriju slika, Štrosmajerove odaje, njegove rukopise, oprašta se s nama, žaleći što mu je kostobolja oduzela mogućnost da zajedno s nama podeli utiske. Ali to će da urađi doktor' Šverer, direktor biskupske administracije. U trenutku kađa odlazimo, figura starog čoveka ponovo se gubi među policama biblioteke. Opet prolazimo istim tremom, ovog puta da bismo izašli u. dvorište. Doktor Šverer nam pokazuje put ka

Uzdah i krik

intelektualni stepen u poeziji je stanje koje ne trpi tamne

mrlje i koje

takoreći apriori ođriče mogućnost iracionalnog — osim

ako ga osvetljava. Kada je taj stepen doveden do svog maksimuma — imajući na raspoloženju celokupno naučno i ontološko iskustvo svesti — dolaži neminovno i do „depoetizacije” svesti, do poezije koja više nema vrednost koju je imala u svom prvobitnom značenju. Jer izvorište se poezije pomera ka svesti i timž neminovno osiromašuje. Poezija postaje kompleksnija, mnogosmi-

slenija,

a čisto osećanje gubi svoju vrednost, osim ako je prošlo

kroz filtar inteligencije. Od prvobitne — hteđolr reći prave — po-

ezije ostali

su još samo neki naizgled nebitni i anahronični ostaci,

usklici u prvom ređu. Oh, helas i avaj — to su relikvije relikvi~

| jarum prvobitnog,

fantazijskog i osećajnog stupnja poezije, ostaci

koji svedoče da je poezija u svoje herojsko doba bila samo uzđah i krik, ali krik koji je mogao orfejskom snagom da pokreće ljuđe i kamenje. No ti bedni ostaci, te mrvice sa bogate trpeze senzibilnog sveđoče i o tome da pravi pesnički glas izvire još uvek u viđu krika i uzdaha i da rafinovana inteligencija, sarkastična prema svakom uzdahu (zato Valeri stavlja znak jednakosti između .sentimentalnog i pornografskog) ne može sasvim da priguši autohtonu poetsku suštinu. Intelektualni stepen jeste istoriska i metafizička nužnost, no prava poezija — ponavljam — još je uvek u sferi senzibilnog — sve ostalo su samo komentari pesnikovog intelekta, objašnjenja i opravđanja, analiza tog sintetičnog, bitno nenamer= nog no nužnog usklika. No te fusnote svesti, ti citati inteligencije, ta naučna aparatura hipertrofiranog iskustva — SVe su to sporedne i nebitne stvari, koje nisu poezija, nisu sama poezija.

CFOUDMI DGKOVH

š

\. ulaznim vratima u katedralu. Te“ škim ključem barata po bravi, on“ da nas propušta. Osećam se kao da sam ušao u muzej, ne u crkvu i, ne znam zašto, u prvi mah čini mi se kao da štošta tu poznajem, nešto viđeno okružuje me. Stubovi nosači su možđa stvorili takav, utisak, jer, evo, oni su dekorisani likovnim narodnim motivima. Kosovska šara, pozajmljena iz Gračanice, resavski prepleti, dečanske rastoke, čitavo dekorativno nasleđe iz srpskog srednjevekovnog slikarstva ovde je zapremilo svekoliko prostranstvo istočnog stuba drugi stub je prepun hrvatskih motiva, bosanskih, bugarskih, slavonskih, dalmatinskih. Doktor Sverer kaže da je Štrosmajer lično nadgledao rad slikara dekoratera, davao ideje, ukazivao na motive, predlagao kompoziciju, boju. On je hteo da ova katedrala simbolično 'prikaže jedinstvo Jugoslovena.

Gore, na vrhu zida, pod samom centralnom kupolom, bečki slikar „Sajc oblikovao je lik Štrosmajera u fresko-tehnici. Zatim — priče iz Biblije, rođenje Hristovo, rad Toskanca Asilonisa. Njegova paleta je siromašnija od Sajcove, kompozicija bez razmaha, sasvim u tradici= jama osrednjeg italijanskog zanatstva, ·

Posle, silazimo strmim Stepenicama u donje odaje katedrale. Grobnice biskupa. Zastajemo pred jednom pločom — Ćirilo i Metodije s knjigama u #ruci. Godina 1905-ta. Reči uklesane u mermer — Josip Juraj SŠtrosmajer. Miriše na vosak sveća i ulje kandila. Neko je ostavio buket svežeg poljskog cveća boje neba.

Idemo zatim kroz bogatu galeriju slika, na spratu biskupkog dvora. Pred našim očima smenjuju se likovi onih kojima Siavonija duguje mnogo. Manđić, otac slavonskog školstva, i jedan izvanredan Mikeov portret Štrosmajera. Biskup je još mlad, sa finim osmehom na umnom licu. Karasova freska ]ISCELJENJE asocira na tehniku ne= nadmašnog Peraštanina Tripa Kokolje, u GOSPI OD ŠKRPJELA, sas mo je manje darovito, iako, sigurno, veoma vredno. Prolazimo, zatim kroz gostinske odaje, kraj postelje u kojoj je Štrosmajer umro. Ali, njegov radni kabinet najviše je privukao našu pažnju. Iza pisaćeg stola, po kome još uvek leže "njegovi rukopisi i polemički spisi, i obilna korespondencija' koju » je vođio S najuglednijim ljudima Evrope, stoji povelja „akademika Štrosmajera.

Ostajem zagledan u pisma Gled- · stona, i Franje Račkog. Da li je Štrosmajer, baš za ovim stolom, pisao teze za svoje čuveno istupa= nje u Rimu, na vatikanskom konci= lu, kada je proglašenje nepogreši= vosti pape za đogmu izvrgao najoštrijoj kritici? Ili je ovđe, možda, napisao svoju poznatu jugoslovensku deklaraciju da se iđeja narodnosti postavi na jugoslovensku osnovu, da se razvija ideja prosvetnog rada, da se stvori narodna inteligencija?

Ali, gle, još jedan poznanik s naših strana zove nas — to je srpski slikar Steva Todorović s velikim portretom Svetog Dimitrija, ličmi poklon biskupa Štrosmajera.

U blagi sumrak napuštamo ove stare odaje i galerije. Doktor Šverer ne želi đa nas pusti dok ne probamo đakovački traminac. U njegovoj bogatoj biblioteci prisećamo se da u ovoj zemlji ima „dos brog vina. Kroz zlato traminca vi= dim u staklenom rafu Žana Baroa. Slutim da se okoreli materi= jalista Žan Baro našao ovđe onog časa kada je Rože Marten đi Gar

pred njegovu samrtiničku postelju pozvao sveštenika da ga ispovedi,

Svejedno, vino je bilo odlično. Branko POPOVIČ