Књижевне новине

er S TEMI

KARAKTER A. B. SIMIĆA

Ima pisaca, koji, kao privatne

- Oosobe,načinom života i ponašanjem

prema društvu i pojedincima nisu u skladu s moralom što ga izražavaju u formi svojih djela. ima nesretno zaljubljenih žena koje Upotrebljavaju svakakav način, svakakvu priliku i nepriliku, da svoju nesretnost pretvore u ljubavnu sreću: Štaviše, oni se i prostituiraju ako se nadaju da će spomoću toga prostituiranja postići zgodu da se sastanu s onim tko im je drag. Vlastita im prostitucija eto sređstvo do svoje uzvišene ljubavi. I to im nije neukusno i ogavno. Svrhom osvećuju i posvećuju sredstva; i ne misle da je svrha uvijek onakva kakva su sredstva. Među piscima bude i poneki koji djelovanje i ponašanje svoga karaktera u privatnom životu ne smatraju za pokrenuće čestitog morala u svom djelu.

Djelo može biti nezavisno o svom tvoritelju. Ali životom biti svjesna zbiljska opreka etici u svom djelu — kojemu je, napokon, svrha da se ta etika odjelovi u praktičnom životu, — to ne svjedoči i ne jamči o dosljednom i čvrstom, cjelovitom i samopregornom karakteru, Pjesničko djelo, kako rekoh, ipak bude nezavisno o svom autoru; kao što je dijete, kad je svršem čovjek, nezavisno o svom O pjesničkoj socijalnoj i moralnoj osobi ocjenjuje se i prema tomu kakav je sklad između same nje i njezina djela. Kao socijalni i moralni karakter i pjesnička narav, A. B. Šimić je bio nerazdjeljiv, cjelovit čovjek: karakter kojega je čin bio uvijek skladan s moralom, s mišlju što ih je izrazio, i kojega je kritika u tuđem djelu uvijek autokritika o vlastitom djelu. Praktični kulturni život u 'Zagrebu u njegovo doba, svojim · po mnogo čemu kukaveljskim činovima i očitovanjima, gadio mu se mnogo više negoli kukavni literarni proizvod vršitelja toga života i vršitelja u njemu. Slab talent malo koristi kulturi, ali rđav karakter joj mnogo škodi, „ Analitičkom duhu A. B. Šimića =pjesničko je djelo trebalo da bude objektivno analizirano, da se vidi od čega sastoji, i da se ustanovi koliko vrijedi; pa je napokon kanio analizirati i vlastitu modernističku poeziju, da bi mođernističke pogreške u shvaćanju šta je umjetničko, prikazao i onda kad su njegove vlastite. Kritika je eto bila i neposredna autokritika o vlastitim stramputicama osamnaestogodišnjeg mladića: rasuda o osobnoj romantičkoj zanesenosti, kako se zanosio svega dvije godine, i najednom je taj zanos jenjao, prestao: vlastiti ga um i razum nadmašili. Hladnokrvno se obazreo za sobom: ugledao putanju kojom je dospio na čistinu vlastitog duha; putanju kojom ipak ne bijaše lutao kojekako i kojekuda, nego samosvijesno i sigurno išao pravo k sebi, i na toj putanji udarao i smjerao; te udario baš ono što je trebalo udarati i mjerio baš ono što je trebalo-đa smjeri i smjerao je u smjeru kamo je bilo potrebno usmjeriti se. Udarajući po zabludama u književnosti, usmjeravao se do zbiljske vlastite spoznaje o umjetnosti, o kulturi upće, o životu. Živovao je u ekonomskom siromaštvu, te đrugovao i s bohemima, a nikađa nije spao u bohemstvo. Zazirao je od toga, u bitnosti malograđanskog, oblika živovanja, od toga neurednog životarenja i ponašanja što se prikazuje da je zbiljski prosvjed protiv skučenog društvenog duha koji robuje i sluguje svomu himbenom umišljenom ređu kakav je nepodnošljiv slobodnom čovjeku. U zbilji je to bohemstvo surogat življenja pristojnog, uravnoteženog, u sebi slobodnog, ponosnog, čovječjeg karaktera.

Prigovarao je nastranostima i hotimičnim mnepodobnostima života, kakav je živio mnmesretni Ulderiko Donadini i sažaljevao matoševce zbog životnih nevolja u koje zapadoše po sklonostima da oponašaju „protivugrađanski način života mekih francuskih pjesnika pri kraju XIX i početkom XX stoljeća; i usmeno je UpOZOravao kako je bohemstvo, u nas, u ozbiljnom i „dubljem smislu, škodilo književnosti i njezinu ugledu. Ti prigovori i taj zazor jesu zapravo protiv vulgarno romantičkog shvaćanja o životu i kulturi. Zazirao je od literatskog bohemstva; jer se red u književnostii u društvu ne uspostavlja neurednošću vlastitog Življenja. Od neurednosti bude neurednost. Smisao KMalture, na koncu konca, jest urednost u životu pojedinca i u' životu društva, i to urednost koja se određuje prema smislu kulture.

Prezirati nepodobštine i niskosti stanovitog društva može samo onaj koji je duhom i moralom iznad njega i sam ne sudjeluje u tim nevaljalštinama i ne ponizuje se u te niskosti; to jest' onaj koji te nevaljalosti u kulturi i životu prozire i niskosti uviđa, pa ih na području svoga djelovanja prikazuje tako da ih izvrgne moralnome zazoru. Svrha kritici i polemici je izvrgavati kulturnom zazoru poštovane zablude i nepodobštine. Neslomljiv karakter, sposoban misliti sasvim individualno i iznenađujući oštroumno, a koji se ničim ne da suspregnuti da iskaže ono što misli, te slijedi samo svoju misao, kao biljka svoj rast, ne može odmah u času kad je to potrebno, steći sljebdenika; jer slušaoci, ili čitaoci, ne mogu slijeđiti hitrinu i bistrinu miumje njegovih mišljenja i zaključaka, da bi ih odmah shvatili, pogotovo kad on, često, ođobrava ono čemu se gotlovo svatko ruga, i ono psuje što se u javnosti štuje. Takav čovjek ostane sam,

Uza nj nije bila nikakva kmjiževnička skupina, nikakav pisac pojedinac. Pojedina klika mu je podmećala nogu, jer nije imala glave đa mu se opre njom. Kađa je tko na nj navaljivao, onda mu je takav junak i podvaljivao. Nijedna Organizacija ne bi ga htjela za člana, jer. on ni jednu nije smatrao za dostojnu da joj član bude. Bilo koja politička stranka u njegovo vrijeme, ako. nije bila protiv njea, nije bila za njega. Nacionalisti su ga napađali, jer je analizirao stihove nekih slavnih domaćih pjesnika i pronašao da se u našoj književnosti mislilačka»x sposobnost ođaje i u izmišljanju kako u njoj ima genija a moć fantazije u izmaštavanju slava neslanim pametima. Nije bio ponizan, nego je prezirao one što su se svojim niskostima „uzvisivali na društvovni vrh. Nije bio Književni političar, nego kritik' protiv politikantstva u kulturi. Od svojih protivnika nije zazirao samo kao od predstavnika ideja, što su mu zazorne; izbjegavao im je kao ljudima. Nepopustljiv i nesuzbitljiv u svome kritičkom djelovanju, „neprilagodljiv ni građanstvu ni književništvu SVOga obitavališta — dosljedan tako do posvemašnjeg materijalnog siromaštva i neograničene društve-

A. B. ŠIMILĆ

ne i duhovne osamljenosti, suću- ·

tan prema boli psa a neobziran na vlastitu trpnju od te dosljednosti

ŠIME PERIĆ: ROMPOZICIJA

(Portret R. Petrovića)

ponosna karaktera — dosljednosti što će napokon dokončati smrću; neobziran na svoje tijelo, jer je nemilosrdno bilo u vlasti svoga duha; neobziran na svoju samoću; navikao na nju, kao na svoj duh. Gotovo u svako društvo ljudi dospio bi kao u tuđinu, gdje bi se silio da sazgovara. njihovim njemu stranim jezikom a osjećao i sanjao i mislio samo o jeziku svom. Duhovna samoća mukotrpnija je nego tijelesna.

A. B. Šimić' je bio pobomik antiromantičnosti, protivnik „nepromišljenosti i razuzdanosti u književnosti uopće; mpoklonik klasičnosti — redu i jasnoči, umnosti a ne Ššumnosti i Šarenosti rječitosti; prijatelj priprostih lirika, neprijatelj prostih panegirika; za narodnost jezika a protiv vulgarnosti žargona; za slobodu republike a protiv sluganstva ukusu publike; uživalac vlastite samoće i individualnoga glasa u „mnoštvu; zazirao je od mnoštva koje ne poštuje pravo čovjeka na samoću i na svojstveni mu izraz svojstvene mu misli; hoće pravo na duhovnu neslogu sa složnima i lažnima; on je protiv kapitalizma i kaptolizma, a za socijalizam; za neklasno društvo i klasičnu književnost; u njega je nagon za vlastitom spoznajom i prirodna ravnođušna đuhovna volja da je izrekne i onda kada je u opasnosti da će stoga zapasti i u neprirodne okrutne tjelesne nevolje; u njega je pouzdanje u moć duha da će obuzdati silu tijela; on je antižurnalist a za novine priproste i Ččestite društvVOvne i duhovne riječi; đušmanin filistru i ministru; za čovjeka protiv njegova nedjela; za etiku a ne za estetiku u književnosti; za književnika kojemu je svrha čestita književnost a protiv kneževnika kojima je cilj vlastita kneževina, za osjećajnu i misaonu čistotu poema a protiv otupjelosne i besmislene prljavosti, bohema; za književhost svjetsku a me za, seosku; za umjetnost a ne za umješnost; za skromnost riječi a ne za ogromnost fraze; za služenje i gospodarenje jeziku a ne za sluganstvo je-

. - Ivon

PREVEDENI ESEJ

BELAVAL:

ZADOVOLJSTVO

PRI ČITANJU PESME

Po mišljenju onih koji proučavaju detinjstvo i mladost, zadovoljstvo ·pri čitanju pesme se ne, javija pre dvanaeste godine. To zadovoljstvo će se razvijati. Kakve će mu biti etape? Kako ih pevezati?

Ako se posmatra samo njegov opšti tok, izgleda nam da ovaj razvoj prolazi kroz tri stadijuma: Prvi je onaj koji se može nazvati period »Malog Kralja od Galicije«. Ne znači to da svi učenici pročitaju tu pesmu; već, majstorski, ona pretstavlja tip onoga što mladi čitaoci zahtevaju od pesnika: mačevanja, junačke podvige, doživljaje, jednostavan moral u crno-belom, Bez sumnje, oni ne ostaju neosetljivi prema igri reči, ritmu, rimama, jednom reči prema samoj pesmi; ona na njih deluje ali je oni ne procenjuju. Radnja je ono što oduševljava; uzbuđenje ostaje dramatično; pretstave slede tu očiglednu radnju. n

Posle — oko-petnaeste godine, da tako kažemo = došao bi period Musseta. Sentimentalni stadijum. Još nago radnja tema privlači mladog čoveka: Žena, Sudbina, Smrt, Priroda. U pesmi ga najviše uzbuđuje silna ili laka strast kojom su opisani Ljubav, Noć, Očajanje ili Nada, e znatom, nemogućem, želja da se nadoknade nedostaci stvarnog Života. Inače, vrlo je retko da on, čitajući Mussetove stihove ne sanjari o nekoj devojčici. Želja za ostvarenjem ne izražava se više onako jasno kao u prvom stadijumu, već od poetskog zadovoljstva stvara zadovoljstvo blisko onome koje čovek oseća pri sanja“

renju.

jaya plastične i muzikalne vrednosti forme, unutar log poetskog zadovbljstva, karakteriše poslednji stadijum, složeniji od prva dva, teži za definisanje zbog svog dvostrukog vida — parnasovskog s jedne, simbolističkog s druge strane, koji ne može uvek da se razlikuje. Možda se prvo ispoljava parnasovski aspekt. Voli se stih zato što zvuči, uživa se u bogatoj rimi. Sreću se

'cezure, opkoračenja u sledeći stih, aliteracije koje nam

profesori podvlače. Sitničarenje? Pomalo. Ali ne mari, prirodno je da se učenje obavlja na najupadljivijim obeležjima. I, besumnje, ima nečeg mehaničkog što pretstavlja izvesnu opasnost koja sc često vidi kod onih koji se tu zaustavljaju. Međutim, ništa dragocenije: usla se tu uče podrhtavanju, uvo postaje osetljivije. Poetsko uživanje ne bi, bilo potpuno da se ne potčinjava toj mebanici koja, kako je primetio opat Du Bos »se sastoji u izboru i sređivanju reči, koje posmatramo kao jednostavne zvuke kojima se ne bi moglo pridati neko naročito značenje, koja na njih gleda samo kao na zvuke, više ili manje }farmonične ı koji, kada se različito kombinuju daju rečenice tvrde ili melodične pri izgovoru«. Ta naslada u zvuku vodi simbolizmu: »uzeti Muzici njeno blago«. Tada otisak stiha i čistota kontura ne zadržavaju čitaoca: naprotiv, on će uživati u neodređenim, nejasnim, sumračnim slikama, u suptilnim akordima gde svira »akustika duše«, — die Akustik der Seele, kao što je govorio Novalis.

Tako, dok je u prvom stadijumu bila najznačajnija radnja, u drugom tema, u trećem je to atmosfera. Odnos prema pesmi, pošto je bio teatralan, sentimentalan,

težnja ka natčovečanskom, nepo-

Najzad — prosečno oko sedamnaeste godine — po- ,

postaje sve više i više estetski. Više nećemo naći dra, matičnu uzbuđenost. prve faze povezanu sa imaginar. nim radnjama i, ako ohtaje još mnogo sentimentalnosti iz druge, bar zahvaljujući razvoju “ tehničke inteligencije, čitalac može ubuduće više pažnje da posveti pesmi, da nju sluša više nego što sluša samog sebe i da u nju manje upliće svoje interese. :

Ukus nije nimalo utvrđen: tehnička moć shvatanja je još uvek nesigurna; konvencionalnosti ulaze u izbor rečnika u kome izvesne reči —R noć, mir, slast, duša, purpur, krv, zlato itd... — deluju vrlo kruto, kao

signali za uslovne reflekse. Ali glavno je zadobijeno;.

zadovoljstvo pri čitanju pesme treba da se odvoji od svojih prvih nespretnosti, da se nijansira, da bira; ono će moći da se menja i da obožava ono što nije volelo ili da ne voli ono što je obožavalo: mi međutim ne vidimo koji novi elemenat bi se tu dodao.

Naravno, periodi koje pominjemo imaju samo vrednost obeležja: važan je niz. Samo je po sebi jasno da nema strogo određenih pregrada, i da se ne prihvata viši stadijum odbacujući sve od prethodnog; po onome što zadržava od svakog i po količini dramatičnih, etičkih, sentimentalnih i estetskih interesa koje on pri. hvata ispoljava već svoju ličnost, i vidi se koliko, u zavisnosti od tih inter[erencija, zadovoljstvo koje pro» uzrokuje jedna pesma ne preslaje da se komplikuje, I nije neizbežno prolaženje kroz sva tri stadijuma. Ako dođe do zaustavljanja u prvom, radnja, akcija, moralne preokupacije će zauvek da formiraju glavnu privlač. nost pesme. U drugom? Nazivaće poeziju govorom osećanja. U trećem stadijumu ako već jednom proćerdan žar mladosti zadrži samo interes za plastične i muzičke vrednosti forme, poetsko zadovoljstvo će se javiti najviše iz intelektualnog uživanja da se igramo tim vrednostima.

Ali onda, zašto govorimo o uživanju a nc o Mživanjima u poeziji? Sigurno, reči pogrešno definisane kao »poezija« i »poetsko« mogu da se primene na sve: više se ne divi samo »poeziji« stiha, već i romana, haljine, autombila, i Apollinaire Pita koji će se pesnik ikad takmičiti sa eliketama parfimera. Međutim, ako hoće da se odredi čisto jezičko dejstvo, pesme bez radnje, bez pouke, bez ispovesti, čuvaju nas bolje nego druge od zabluda; i, da bi se okarakterisalo to dejstvo, epitet »poetski« izgleda prirodan.

Jer šta oseća mladić u prvom ili drugom stadijumu? Da li je to uživanje u poeziji? To je mnogo više emocija koja se rađa u vezi pesme. Treba potvrditi obrnuto: poetsko uživanje se ne rađa u vezi pesme već ga rađa sama pesma. Sve može da se rodi u vezi pesme: sećanje na neko mesto, neku osobu, izvršenje neke obaveze, Poetsko uživanje — ono pripada isključivo pesmi, — i ono živi od života reči. Dečko koji se oduševljava doživljajima Robinzona i Bufala Bila je zacelo više uzbuđen nego mnogi ljubitelj pesama. Ali nema poetskog uzbuđenja. Međutim njegova emocija u društvu, Robinzona i Bufala Bila obogaćuje veliki

broi slika — ·3postrvo, palma, konj, koliba, obala... ·

—, i jaka,\nadahnuća koja će zablistati zahvaljujući

zika; za životnost poezije a protiv izmišljene i umjetne poetičnosti; za suvremeni smisao plesa protiv privremenih interesa kesa; za kulturnu predaju a protiv izdaje i prodaje u kulturi; protiv slave od lažnog slova; protiv lova na lava u kavezu; protiv kaveza a za prašumu; za urednost.protiv birokrata; za kucaj srca a protiv pucnja puške; za umjetničku formu a protiv ubilačke uriforme; za konja protiv okrutnog kočijaša;.za boga koji bi bio protiv bogataša, za siromahe kojima nije san da sami postanu bogati tvoreći druge siromahe; za državu bez granica, da građani ne budu ograničeni; za narode bez ratotvornoga narodovanja; za napređak koji stremi k višem i ne napreduje uokrug da dostigne nazađak; za vlast nad strašću a ne za strast za vlašću; za

razbor a ne za razdor; za žeravu

______________________________________________________________--_đ—__ —— _-—g 1 , —~—.

Skulbtura borodice

(SOLDATOVIČ)

Obnažena istinom

i oslobođena kitnjastih figura izraza belo i tiho pripojena si listanju i nebeskom bratstvu sa zvezdama.

“

Ruke spletene u čvorove. · okoštale mukama egzistencije

dal ste ođ bola sazđane tako savijene ili od pesme neke svih milina

što privija dete grudima,

TI nigde pregiba klecanja. · U nabreklim konturama listova uvajani marševi i silosi zrnja uzaludnih koraka

u proširenoj veni.

Branka MUSULIN

Vreme koga se sečamo

Vreme koga se sećamo danas lepo i očajno j

drveće koje jkriči u noći, drveće koje peva. : Jednom na putu ka jugu, drugi put u vecernjim ružama

&

izmeđ stvari koje minuše i onih koje nam se vraćaju.

Vreme otvoreno našem snu, dan

u koji uđosmo sa suzama u očima čiste boje nebeskih plaža, blago lice nasmešeno pred nepoznatim predelom.

Ono vreme koje skrismo koje sanjasmo u potezima pera, u očaju, u vodi i plodu kako nam se osmehuje iz svih kutova

la, letnjih oblaka i rastresite zemlje. POO No Aleksandar RISTOV'"

na ognjištu a ne za požar; za đomovinu a ne za dimovinu; za to da sin ne bude očev san nego svoj čin; za to da život teče prirodno kao rijeka i da ga ništa ne zaustavi te da uvire u smrt naravno, kao ona u more; da u mladosti ozbiljnosti starosti a u starosti zanosa mladosti; da se ideali · ne rasprštavaju u visini. kao vatromet. Više se volio družiti s neuglednim početnicima u književnosti negoli s vrhovima. domaće kulture; više s poniženima, koji su živjeli skrovitu patnju, negoli s uzvišenom gospodom što:· uživaju javni ugled. Istinu i laž nije smatrao za sluškinje, nego za istinu i laž.

Za života mu u Hrvatskoj znalo je za nj možda nekoliko stotina .

ljudi; u Srbiji đesetak čitalaca, u Sloveniji valjda nekolicina literata. Još manje ih čitalo njegove Kritike, polemike, poeziju. Između dva rata zanimala se za njegovu liriku i nasljedđdovala je stanovita mnoŽžina mlađih pjesnika i onih što su pokušavali biti pjesnici i neka jedva primjetljiva manjina čitalaca koja ponekad čita stihovea sastoji se, uglavnom,od mladeži. Mediokritetima od kritičara, u njegovo đoba, i to domaćemu soju muediokriteta — profesorima književnosti, knjižarima i društvovnim i društvenim književnicima, toj Sahari bez duha, tomu saharinu kulture, — spisateljsko djelo A. B. Šimića

' bilo je samo drsko i mrsko, koli-

ko su znali da ga ikako ima. Tek nekolicina /ljudi — zbiljskih pisaca \ ozbiljnih čitalaca, koji su intelektualci u pravom smislu i zato vrlo malo utjecajni u oblasti kulture, — bili su svijesni o književnosno povjesnoj važnosti njegova djelovanja i o vrijednosti njegova djela, koje po količini nije velika opsega, jer je njegov život bio kratka vijeka, a opsežno je i količinom: kad se pomisli da je rađio tek do svoje 25 godine. Kao pisac nije bio: skroman nego samosvijestan i samopouzdan — hladnokrvna hrabrost neizgubive prisebnosti. Jer Je duhom živio u atmosferi evropske književnosti, duhovno i tjelesno trpio je u postojbini domaće kulture. Disao je i pisao protiv vremena u kojem se zađesio; vrijeme ·je svim sobom bilo i radilo protiv njega. Samostanac, u samostanu od vlastitog tijela proćućivao je i promišljao sebe i svi-

jet. Nije ga bilo sram što je bio sam, Bio je ponosan svojom sa".

mošću; kao velika ljubav svojom žalošću. Sudbina · mu je bila protivnici, a protivnici su mu bili sudbine. ima

HUAN MIRO: ŽENE U ŠETNJI

Gay ass sen erreorezo are oaeyDGqROO U istraživanju poezije (Nastavak sa 4 strane)

šem duhu, da uliježe u njega ne ostavljajući ni „milimetar kritičke svijesti. Ona nas, naprosto, ispu-

njuje. Kada Baudelaire kaže da je

svijet oko nas skadište analogija i da je pjesnik onaj, koji uspije u „aktuelnoj okolnosti” otjeloviti svoje ja u prirođi tj. sagraditi od stabala, ulica, svjetiljaka, klupa, neba — sebe, jer su stabla, kuče, svjetiljke, klupe, nebo samo ana? logije naših ruku, očiju, lica, duša, koje su u nenadahnutim trenucima raspršene i uđaljene jedns od druge (baš kao što tada mi nd osjećamo sebe) — tađa Baudelai= re misli također da pjesma poništava svoj svijet. Otjelovivši se u prirodi tj. izgrađivši iz svijeta Sebe, pjesnik poništava materijal iZ kojeg je sagrađen. Ono što je lebdjd lo i bježalo iza ispršenih fasadd stvari — uhvaćeno je i fasade Gdi se rasplnule. Konture našeg ja (,,ja” u određenom času, na odre" đenom mjestu, ispunile su še i pred rađošću nad ovjekovječenjem sebe u besmrtnom materijalu, za“ boravljamo na smrtne stvari svi“ jeta

Dalibor CVITAN (Odlomci eseja) i

KNJIŽEV.NE NOWI„.MNE