Књижевне новине

Velibor, GLIGORIĆ:

JOVAN PO

WW | Pisci koji su među prvima ušli u tek formirane yartizanske odrede u Srbiji jula 1941 godine, bili su fmnasije Mladenović, Čeda Minderović, Đorđe Jovanović i Jovan Popović. Oružje je protivrečilo fizičkoj ličnosti Jovana Popovića, no iako na izgled intelekmalac koji je rastao među knjigama, bio je i organizmom Žilav i durašan. Nalazio se na terenu partizanskih bojeva u Posavini sa Čedom Minderovićem. Minderović je pripovedao posle rata anegdotu o ranjeniku 5 neprijateljske strane i Jovanu Popoviću koji se, ne» posredno posle borbe, rastužio nad njim. Popović je sav bio protivan ljudskom krvoproliću, ali je kao revolucionar znao da je kucnuo čas obračuna sa fašističkim zavojevačem i kapitalizmom. Učestvovao je u borbama, pucao na neprijatelja, stajao na staži, izdržavao najveće napore, partizanske. marševe, surovosti planinskih mrazeva i, surovosti gladi. Disciplinovan kao borac do krajnjih granica, 'toliko da je njegova partlizanska disciplinovanost, njegova askeza u disciplini bila legendarna. Za revoluciju, on je bio sav u požrtvovanju, u samoodricanju. Š Iz Srbije prešao je sa partizanskim jedinicama u Bosnu. Svršio je. za vreme rata u partiji kurs za predavača, pa je odaslat na sremski front. U toku na pornih marševa pozledio je oko. Modio je dnevnik, beležio utiske, no dosta od tog materijala propalo mu je u ratu, Objavio je za vreme rata zbirku pesama »Lasta u mitraljeskom gnezdu« u malom broju primeraka. Ta zbirka bila je prepisivana i postala pogpularna a ratu. Ma Posle rata izdao Te o svojim doživljajima u Narodnooslobodilačkoj borbi knjigu koju je nazvao „istinite legende«. U belešci uz knjiga dao je o ovim proznim radovima sledeća obaveštenja: »Pripovetke, sakupljene nw ovoj zbirci, nastale sa većim delom izmeđa 1941 i 1945, a objavljene su još u toku oslobodilačkog rata ili odmah posle oslobođenja zemlje. (O cehni je neobjavljena priča „Mirjana, Gembeš i drugi«... * COO .. Kao književnik, ne smatram činjenićku istinštost kriterijem umetničke istinitosti, ali kao književnik koji je u oslobodilačkom ratu doživeo najjače stvaralačke potsticaje i upoznao ranije nepoznati heroizam ljudi osetio sam dužnost da dam književna svedočanstva o stvarnim ljudima i događajima. Neke od ovih motiva koristiću kao elemente za kasnija, umetnička produbljenja književnih dela, a kojima je zahvat širi, a konkretno dignuto do opšteg. Hieo sam da sačuvam sd zaborava likove nekih stvarnih jumaka naše oslobodilačke borbe, hHkove koje sam najneposrednije upoznao ili koji sa me kao književnika najviše inspirisal. iz to, nisu to slučajni likovi: oni u sebi imaju tipicni crta. Nastojao sam da, dajući književno zaobljene karaktere u uslovima koji su ih načinili junacima, skiciram i mwmetničku istinitu sliku oslobodilačke borbe, njene raznolikosti po etapama i krajevima. Nisam hteo da dam samo portrete i epizode, već i da kroz delove nagovestim celinu... , u | »lIstinite lćgende« Jovana Popovića nalaze se izmedn memoarske literature i pripovetke, više su građa za pripovetku, kako je to sam Dopović istakao. Birao je iz svojih ličnih doživljaja, Iz svoje ratne beležnice, one događaje koje je smatrao karakterističnim za Narodnooslobodilačku borbu, a poglavito one „koji su otkrivali rast dotle bezimenog čoveka m borbi do legendarnog heroja. Zabeležio je pripovedačkim jezikom svoje susrete sa borcima koje je intimno poznavao, a takođe i sa onim borcima koje je tek u borbi upoznao, a impresionirali su ga markaninim osobenostima svoje robustne ili senzibilne prirode. "Težnja Jovana Popovića za iskrenim prijateljstvom, za toplim _ljadskim ercem, za otkrivanjena plemenitosti u ljudskoj prirodi, ispoljila se i u ovoj prozi. Voleo je ljude elementarno neposredne, Oe Ho sa spremni da život Žrtvuju Za lepotu ljudskih vrlina. Š 5 Gromade ličnosti u toj prozi, Gembeš, Bora Kečić, Pinki, liče jedan na drugoga u fizičkoj snazi mladosti, mstalenitosti karaktera, po junaćkom Srca, samopregorevanju, svojeglavosti, plahoj prirodi, mržnji prema okupatoru, strasnoj ljubavi prema revoluciji. Jovan Popović im je podigao spomenik u ovim zaista istinitim legendama. Fizički sasvim različit, a blizak i srodan a neustrašivosti srca, u ćudljivosti karaktera, u vrelini krvi je i onaj Brile, kržljav i \krivonog, čvorugavc glave, sitan rastom, ali čovek koji čini junačke vige a Sremu. Mali, anoniman čovek Ž# široke mase postaje junak u Narodnooslobodilačkom rata. Revolucija brusi plemenitu radu ljudske prirode, oslobađa svetle ljudske snage, trajne u lepoti epskih podviga. Jovan Đopović je još vidnije ispoljio u ovoj pr · darovitost u portretiranju ličnosti. Brila nije lično poznavao, a mspeo je da na osnovu usmenog kazivanja m ovoj Više memoarskoj nego pripovedačkoj prozi kreira njegov vrlo originalan lik. Kako je odabirao lič nosti, tako je odabirao i događaje koje su imale krupne ljudske i epske dimenzije, a koje je ispripovedao anegdotski, očekujući da ih kasnije transponuje u krupnija ametnička dela. Građu epskih viteških i tragičnih razmera dao je m istinitim legendama Troje 5 Prenja, Nada i Zagorka (Kad je mogla Zagorka. . .) i Darino dete. Vrlo sugestivna je istinita legenda Saksija pred Đokinim vratima m kojoj je sa mnogo srca, dat živi portret pisca Đorđa Jovanovića i dočaran intiman am“ bijent njegovog porodičnog života. i ? Vreme u kome su stvarane OoVe hronike ostavilo e dubok trag u jednosmeravanju Popovićevog pripovedanja u njima. Snaga Je njihova u neposrednom svedočenju koje je pokatkad prožeto toplom, intimnom lrikom, u živoj opservaciji karaketrističnih crta lično» sti, u markantnosti njihovih portreta više nego u O loritu. Njihova snaga je iu plemenitoj idejnosti, zatim i u plemenitoj pažnji i brizi prema čoveku, u iskrenim toplim osećanjima prema prijatelju i drugu. Slabost je njihova u anegdotskim · deskripcijama, u memoarskim digresijama, u otsustvu živih pripovedačkih dijaloga i dramske krvi. Uostalom, Popović nije ni imao ·većih pripovedačkih pretenzija kada ih le pisao. · Jovan Popović je posle oslobođenja imao pune ruke posla. Tražena je njčgova pomoć sa svih strana, od štampe, časopisa, izdavačkih preduzeća, društvenih organizacija Beograda, unutrašnjosti Srbije i Vojvodine. Požrtvovano „se odazivao svuda, pisao članke, držao govore i predavanja, /pravio re{erate, davao sa vete. Obavio je veliki broj onih anonimnih poslova koji znatno oduzimaju vreme književnom radu, a neophodni su wu danom momentu. Od stalnih dužnosti, jedno vreme bio je direktor drame Narodnog pozorišta, zatim je radio. u Agitpropu, a potom bio jedan od osnivača i urednika Književnih novina. Za ovaj posao bio je kao stvoren, prosto nezamenljiy. Bio je komunikativan, vrlo pristupačan, savesno je čitao rukopise i otvoreno, bez ustručavanja i odlaganja davao svoje mišljenje. Njegove kritičke opservacije bile su odlučne i oštre, ali iza njih je stajala ubedljiva principijelnost i iskrenost. Delovala je sugest a ) Jovana Popovića, njena nenameiljivost, otsustvo sujetnog, malograđanskog nadmetanja inteligencijom. i ii Pisao je u Književnim novinama članke iz oblasti estetike, zatim i članke publicističkog prigodnog

KNJIŽEVNE NMOMUMNE

ivno i blagost prirode ličnosti

\

raktera, a takođe i oglede i književne kritike, Pretio je

kritički prvu etapn razvoja naše savremene književnosti

posle oslobođenja i dao vrlo korisne i konstruktivne opservacije. Ove opservacije bi bile još plodnije da nije razvitak marksističke misli u teoretskim člancima, ogledima i kritikama Jovana Popovića bio sputavan nekim opterećenjima. Naime, Jovan Popović i, Đorđe Jovanović prihvatili sm svojevremeno koncepcije o »novom realizmu«, o jedinjenju realizma i borbenog optimizma u njemu, sa strane. Pod diktatom te teze bila su formirana kod njih i gledišta o pesimizmu, a kod Jovana Popovića napose i usko shvaćena postavka o tipičnome. Kod Đorđa Jovanovića vidne sa protivrečnosti koje otkrivaju proces osamostaljivanja njegovih shvatanja o realizmu. Umetničko biće Jovana Popovića i Đorđa Jovanovića bilo je suprotno dogmama i shemama, tako da bi se njihova misao mu novim uslovima, u uslovima slobodnih razvoja našeg ume, ničkog i književnog života sasvim pouzdano onih opterećenja oslobodilo. O tome već ima podataka m ispovesti koju je Jovan Popović dao uz izdanje svoje izabrane poezije. Književne i pozorišne kritike Jovana Popovića ostale su još uvek rasturene u časopisima i listovima. A međutim one zaslužuju po svojoj vrednosti da budu odabrane i objavljene na jednom mestu. Jovan Popović je bio uz to jedan od prvih pobornika konstruktivne revizije kulturnog nasleđa. Od trajnijeg značaja su njegovi ogledi o Branku Radičeviću, Steriji,

Svetozaru Markoviću.

Na kratko vreme pred smrt Jovan Popović Je iz-

„dao svoje pesme koje je sam redigovao i izabrao. Na kraju knjige objavio je osvrt na ovu zbirku, vw kome *

je i sam dao neka. autokritička osvetljenja svoje poezije. Ocrtao je politički profil svoje poezije i njeno značenje u svome dobu. Rekao je: »A pošto nisam bio pobornik kule od slonovače i vanvremenosti u poetskom stvaranju, niti pristalica shvatanja da je političko ubeđenje jedno, a poetsko stvaranje nešto bez veze s lim, nego sam i u književnim borbama aktivno učestvovao sa svojim društveno-idejnim i političkim shvatanjima (možda i žrtvujući i gubeći time dosta a estetskom pogledu), to ova zbirka kazuje nešto i o »meteorologiji« duhovne atmosfere toga perioda, i ako ne izražava, a ono bar odražava neke pojave, odnose i probleme perioda ispunjenog presudnim borbama i preobražajima«.

Određivao je i svoje osnovne pesničke pobude, kao i osnovni karakter svoje poezije. Rekao. je... »Moje pesme su m istoj meri intimne i kada su pisane na »objektivnu« temu, a i kada govore o najintimnijim uzbuđenjima, m njima sam hteo da kažem nešto objektivnog značenja. ..« '

Popović je podelio zbirku na cikluse. Iz prvog ciklusa koji nosi naziv Putnik bez puta, izdvojio bih pesmu Mladići na zvonicima (1929) koju je Popović označio kho prelomnu. Ova pesma kao da je pisana u ime one mlade generacije koja se budila, čija je svest o revoluciji bila na osvita. Toplo, osećajno, Popović je w njoj izražavao mladićska naslućivanja novog doba koje nailazi i mladićsku slutnju da se za to novo doba treba žrtvovati. Pitanja sudbonosna postavljaju probuđeni mladići na zvonicima kada otvaraju čitavom svetu svoju dužu, da li će se njihovi ideali ostvariti, a oni Žude za tim da stvore svet čiste čovečnosti. Svež dah prve mladosti revolucije struji u ovoj Popovićevoj pesmi.

Drugi cikluš, ciklus Fatamorgana nad ravnicom obuhvatio je Popovićeve pesme sa doživljajima. njegovog zavičaja. Ravnica je banatska. U pesmi Banat

POVIĆ |

JURICA RIBAR: AUTOPORTRET

a jesen slika ravnice je sumorna, pejzaž je siv. Motivi iz socijalne reportaže prodiru naturalistički u stihove, mose u nju socijalni smisao, ali je izvode iz poetike. Dramatički momenti fiksirani slikom m ovoj pesmi bili su za ono vreme uzbudljivi, ali su štimunzi banatske ravnice nadabnuti a njoj sa više lirike.

Pesma Fatamorgana nad ravnicom' najviše je zavičajna. Stihovi„pojedinih odlomaka dati su sa puno duševne topline, sa lepim poetskim senzibilitetom. U njima je lirski san Jovana Popovića kao u njegovim najsugestivnijim pripovetkama, u njima je on melanholični sanjar koji usamljen šeta po poljanama i mašta o nepoznatim daljinama. Stihovi su ispovedni, toplo lični. U toj pesmi su i veliki nemiri u srcu pesnikovom. Vidik je sumor, pustoš, mriva tišina, ali ona pred buru. Noć je nad banatskom ravnicom, psi se otegnuto stihiski dozivaju, a nad njihovim lavežom i nad kreketom žaba sklapa se mirno kabanica noći. No sve je privid M toj fatamorgani ravnice. · Pružaju se

SAVREMENE AUSTRISKE PESNIKINJE

CHRISTINE LAVANT' rođena 1915. Objavila Kknjigt pjesama i dvije knjige pripovijedaka,

UVEČE, BROJIM OVCE

Uveče brojim ovce, naslonjena na stablo smokve, svakoj dajem ime,

rasipam svoje srce poput divljeg sjemen“ u pustinjski vjetar.

Dozivam srp ranog mjeseca, da za moje dijete kosi

meke i modre travke. Zamolih vitku bjeloušku

da bude kuma -

i ona svoju krhku krunu

za moga čudesnog sina ljubezno vješa o .smokvi. a Ali tada me jutarnje rumenilo frulom brige budi oda sna. Nemam djeteta, ni životinja, a stablo uz koje se smrzavam ne donosi ploda,

Pritajeno i opako

zmija bez krune

hladi moj obraz

topao od sna. .

,

GERTRUD VERA PERRA rođena Je u Beču. Napisala je nekoliko knjiga za djecu, roman i zbirku Me-

1odije ujutro, u kojoj su sakupljene sve njene pjesme.

Za tu je knjigu primila nagradu građa Beča. STARA ULIČICA ,

Ona fe kao djevojka sa sela, koja potajno odlazi na sajam. Na stezniku nosi ružu :

i sjeda plaho u sumraku

na rubu svečanosti,

kao da joj je zabranjeno.

Ona prolazi između itrošnih zidova,

vjetar je blago hvata za kosu, ako čudnovato miriše na jorgovan

i ona obuzeta zebnjom

umorno korača dalje,

ako nikada nije bila ljepša.,

Ona se oslanja o zarasle plotove i putuje od kuće do kuće.

Umorne udove 28 hladi na bunarima, koji neprekidno plaču. Smeđa ruža na stezniku čini se ponekad uvelom.

o

GRT-RTRUDE RAKOVSKY rođena 1925. u Beču. Bols ničarka i recitatorka. Piše pjesme i kratku prozu.

MOJA PJESMA

Jednom ću ustati i putovati, \ lutati preko planina i samotnih ravnica.

Sa ciganima ću lutati i krasti, kokoši i rublje krasti sa konopaca,

Slušati ću djecu i pse kako cvile, i slušati moćnu usnule sanjače.

I spavat ću duboko u šumama, skrivena od gonilaca duboko u šumama, ijutrom će me pronaći životinje,

pronaći mokru i prekrivenu lišćem.

Zagledat ćemo se duboko u životinjske oči, začuđeno gledaii u životinjske oči.

Zatim ću krenuti dalje i pjevati, pjevali o suncu i kiši,

Hodat ću odrpana i povijenih leđa, hodat ću kroz maglu i oštar mraz.

Ljudi će se mrziti i ubiti, w kao što životinjska braću mrze i ubijaju. Al ja ću se još i smrti smijati,

ismijati njihov život siromašan i lažan

š m smrti ću još lutati i pjevati,

pjevati divlje pjesme slobodi. .

JBANNIE RBBNER, rođena 1918 u Australiji. Đjetinjstvo je provela u Austriji. Pohađala je kiparško odjeljenje Akademije u Beču. Piše pjesme i kratku prozu.

JESENJA NJURBAVNA PJESMA

Gdje su ostale moje oči, moje noge, ruke moje Ti si moje oči. Š ; Oikako si otišao više ne mogu vidjeti nebo,

ni zvijezde, ni snijeg.

Sve je sivo. Ti si moje oči. Šta da radim?

'Moje ruke ne mogu mirovati, 'ne mogu biti nemirne.

Imam dvije ruke odviše otkako njima ne držim tvoje.

\

Kako da krenu moje noge,

Postoji samo jedna ulica, jedan svod, jedan taman hodnik, stepenice i vrata. Ali gnijezdo je prazno.

Pred zimom odlijeću ptice. Stara sam i kosa mi je sijeda. U proljeće se ptice vraćaju, ali ti se ne ćeš vratiti više.

Tko će mi vratiti moje oči, moje noge, ruke

| moje Prevela Irena VRKLJAN

prema njoj tvoračke ruke boraca, željne svetlosti i sun“ ca, Života koji će razvejati sivost i čamotinju. . "Vizija ravnice u ovoj pesmi Je puna toplog, Seaz bilhnog zanosa dok je Popović u sebi, u svome in mnom raspoloženju, svome inspirisanom poetskom snu. Kada postavlja pitanja, kada svoj ncmir „prenosi na opšti plan, poema gubi u velikoj meri svoj unutrašnja ritam i organsku slivenost poetskog izražavanja. „Izraz postaje deklarativan, a kad je takav nm Popovićevom stilu gubi poeličnu čar i slikovitost. Ciklus pesama Srce na vetromelni je U pretežnom delu intiman, ispovedan. U njemu privlače pažnju tri pesme: Zvezdana kiša wu avgustovskoj noći, Dva čoveka i Poruka pred odlazak. Pesma Zvezdana kiša u

avgustovskoj noći j

spada u njegove najimpresivnije, senzibilno najdoživljenije pesme. U njoj je topao doživljaj atmos{ere bune koja raste i ispunjava judska srca, prodire u njihov intimni svet. Spoj je u njo) intimnog ličnog, noći vedre, ljubavnog raspoloženja i štimunga vremena, spoj Je sa odjecima burnih događaja koji,dozivaju živote i traže žrtvu ličnih, intimnih osećanja.

Pesma Dva čoveka je najličnija, najintimnija Jovana Popovića i spada u njegove najlirskije pesme. U njoj ispovedno peva O ljubavi, o voljenoj ženi. Toplo, čovećno, ispisivao je u njoj svoj intimni dnevnik, uzlet radosti i ljubavnu tugu. Žena, je kao vihor proletela * kroz njegov. lični život, kao lepi, čaroban, buran nemir i san, Bola je zadala pesniku; o tome tek je prizvuk u njegovom intimnom dnevniku, a mnogo više mu je dala sjaja životu, i pesnik joj 56, setan i ranjen u duši, zahvaljuje za one divne tišine posle bura, za njene tople zene, za njenu prisnost kada je osećao samoću i potrebu da mu voljeno biće vida rane iz boja.

U pesmi Dva čoveka otvorio se lični život Jovana Popovića. Pojavio se njegov intimni lik, onakav kakav. fe bio kao čovek: topao, osećajan, iskren, neposredan, plemenite duše. Lirski najtoplije su, dati sa najviše poetske inspiracije su u boj pesmi, po mome mišljenju, odeljci četvrti, šesti, deseti i šesnaesti. Pesmu Poruku pred odlazak pisao je pred sam rat, pred odlazak u vojsku. U njoj su naslućivanja vihornih vremena koja dolaze, predviđanja dana partizanskih i duboka vera u snage narodne.

Naslov ciklusu Lasta u mitraljeskom gnezdu simbolično već daje pretstavu Popovićeve poezije u ratu. Lirik se našao sred prolivanja krvi, sred kosidbe smrti. Nežan, topao, osećajan, pesnik je više za izraze diskretnih osećanja, lirskog treperenja, nego za stihijne izbwe jakih emocija, pesnik više blage, blagorodne ljubavi, nego krvave mržnje. U pesmi rva lasta. lasta je uletela m sobu pesnikovu kao vesnik proleća, a on u njoj vidi i simboličnog vesnika. slobode. Mesec Se maj 1942 godine i mw pesnikovoj viziji navešćuje proleće naroda, proleće čovečanstva. Lasta je probila vatrene ratne obruče i obradovala svojom bezbrižnom pojavom pesnika, pokrenula m njemu onaj sam detinjstva koji je kod njega uvek bio vrelo lirike, vrelo nežne i nostalgične poetske inspiracije.

Jedna od najlepših pesama toga ciklusa je pesma U) snegu i što je ređe u Popovićevoj poeziji, ona je" cela poetski antologiski skladna. Pesnik je u borbi, u ratnom okršaju w snegu. Odasvud smrt preti. Srce mu je toplo, na belom, snežnom pokrivaču seća se svojih ljubavi, želja i snova. No iz toga srca žudnog sreće izvirmu stihovi koji nisu propagandni apeli, već lična ispovest borca koji je dao svedočanstvo o svome samopregoru i požrtvovanju: »No nije mi žao rođenog života. Za narod, za zemlja sagoreti ceol Za pravi život dao bih života tri.« ; '

Pesma Prelaz preko Lima Je poetski opis natčovečanskih, junačkih i tragičnih poduhvata partizan“ skih odreda da u borbi prebrode zaleđeni Lim. Popović m pojedinim strofama uspeva da inspirisano. sa 'ja-

' kom emotivnošću dočara prodiranje ljudskih masa kroz led i smrtonosnu vatru. Senzibilni lirik, meki blag a intimnog, ispovednom poetskom izrazu poduhvatio se da daje epske dramatične slike i emocije. Njegove emocije nisu dimenzionirane, ne izbijaju s vulkanskom snagom, mi sa ustalasanošću potresnog viđenja i doživljaja tragike, ali su prisne i toplo ljudske, vrlo sugeslivne snagom vere u revoluciju.

U pojedinim pesmama došao je do izraza i plemeniti odnos Jovana Popovića prema drugu. Brižan

je prema sudbini druga kome preti smrt u internaciji, " koncentracionom logoru. Puna drwgarske ljubavi je i pesma Grob nad Pivom. Ona je duži epitaf na grobn druga, partizanskog borca koji je pao na domaku svoga zavičaja. Đesnik izražava tugu za poginulim drugom, a' m isto vreme i toplu veru da će partizanska borba doneti oslobođenje porobljenima.

Popovićeva ratna zbirka Tasta w mitraljeskom gnjezdu, izražena u ovom ciklusu, razlikuje se od pesama koje su pisali drugi pesnici u ratu, nosi u sebi svojstva Popovićeve književne ličnosti. Ona je vrlo lična, prevashodno lirska, m pojedinim pesmama, u pojedinim strofama tih pesama ispovedno intimna. Kada je takva ona zadržava w sebi i tonove sete onog usamljenog sanjara koga vuku topli i sneni štimunzi prirode, koji oseća kako priroda diše i čuje srce prirode. Lirski ispovedna je i njegova liubav prema revoluciji, vera n sutrašnjicu preporođenu, a ta ljubav prema njoj je i krvotok njegove poezije.

U toj Popovićevoj ratnoj poeziji vidi se jasno da on nije pesnik za mitinge, za estradu, da on nežan i blagi lirik sa više diskretnim nego ekspresivnim sen“ zibilitetom ne bi bio veran sebi kada bi izražavao besove stihija prirode ili slao gromoglasne apele i porukč boračkim masama. Međutim vreme je tražilo baš od njega kao ideologa, kao revolucionarnog aktivista da svoja ubeđenja i svoju veru izrazi kao pesnik" i u stihovima. On je to činio, iskreno, toplo i njegovi poetski idejni potsticaji, njegova vera u revoluciiu, u njene pobede prodirale su u mase boraca. Te Popovićeve pesme izvršile su časno i viteški svoje ratne i revolucionarne zadatke. Danas kada prelistavamo izno-

va poeziju Jovana Popovića, više se zadržavamo na onome što je u njegovoj poeziji intimno, subjektivno i na onim njegovim pesmama u kojima je postignut Tirski sklad njegove ličnosti, njegovog subiektivnog doživljaja sa njihovim objektivnim značenjem, ob~ ektivnim temama ideološkog karaktera.

Posebno, objavio je na kraju zbirke i svoju poslednju pesmu koju je napisao pred smrt, poemu Pesma o iskovanoj sreći. Pesmu Poruka pred odlazak napisao je 1941 pred odlazak u vojsku, u opasnost rata, a ovu pesmu napisao je kao svoju poruku pre odlazak m smrt koja je ovoga puta bila izvesna, jer leka njegovoj bolesti nije bilo, a toga je bio svestan. U nioi je sadržana i biografija njegove poezije, nje- ' gov Životni i poetični bilans.

Poslednje njegove poetske reči pred smrt bile su: tih

PON

»drugovi, ja sam srećani

što ćemo nasrtaju svakom svesno i strasno

i odoleti,

što ćemo sve teškoće prebroditi i sve žrtve ı preboleti, —

Što vekove svodimo i dostižemo snove, TRI

što za mir i drugarstvo naroda kažemo pute

| nove — 1 kad sam bolan. i kad sam hbivan, i Kad smrt ·

nada mnom stoji 5 |

\

'Srećan sam, drugovi mojil«