Књижевне новине

Momčilo MILANKOV.

tRPUTHNICI

Zavaljen u fotelji, starac je uporn niskom stočiću kraj svojih stopala. [Zao je kik io MMA nečem veoma važnom. Međutim, po pokreti ij ih Mi idelo se kako pokušava d. a mjegoayin prah vi . p a da savlada neko uznemirenje. Ti su prsti ida I BoravnoeiiĆ dobovali po. naslonu, a Rjihev a VN okazivao kako je starčeva pažni ' ı i Prostorije _» onako usBreptalde Oe oc UEIE nekuda izvan owa ORO koje pogled - nije mogao da obuhvati sa tog mesta. O ea pc a ga OL soplenie, šaka se stegla u isušenu ip esnicu, a {iismm prekide ni r| LOUČ las: Pp njegov drhtav, pomalo ·raz-

jE Moja, pogledajte kakva je to galama na ulici. Oe (e pčijvo odite pjeevio bye Ori O e brojayv jutarnje kapljice i bilo joj je nezgodno da ostavi kašiku sa šećerom po kome se weć razlivala mrka tečnost neprijatna mirisa, ali je istotako znala da će ga, ako odmah ne posluša, izazvati da ponovi svoj zahtev još Žustrije i nervoznije. Naravno, ona nikako nije smela dozvoliti da dođe do tog, ·jer njena se glavna dužnost upravo i svodila na predanu i savesnu brigu da njemu tamo u fokelji sve bmde kako treba + da se što je moguće manje uzbuđuje. Zato je hitro zatvorila flašu } sa kašikom u ruci prišla prozoru.

rad Ah — iznenadila se — zamislite, pa to će biti kod nas m komšiluku! Smestiće ga tamo u onom dvorištu prekoputa. Da znate samo koliko je ogroman... | ro

= Ogroman? — upita on nezadovoljno, jer je tokom čibowog svog Života vanredno „cenio precizmost u izražavanja — ko je bo tako ogroman? | ei Ko je ogroman? Pa“ kit, gospodine. Zar je moguće da niste čitali u novinama? PPisalo je već nekoliko puta da će a našem gradu biti izložen onaj kit što se nedavno nasukao na obalu pa sa ga ubili vojnici. '

— Kit?» Čekajte, čini mi se da sam to jutros pročitao. Pačno. Jetnos, I šta kažete, smestiće ga tu prekoputa? |

— Da, eno sad razvaljuju deo zida, jer kapija je mala, znate... A kit ih čeka na ulici. Koliki je... Natovarili su ga wa velika 'špeditenska kola, možda najveća n gradu. Čudno je to, ja sam ga dosad'videla samo na slici. I jedanpvt, mislim w bioskopn .. | — A šta tu ima naročito i da se vidi? Obična preparirana lečina, Atrakcija za glupake.

— Atrakcija? Pa stvamo. Sve mi se čini da će maplaćivati i mlamice. Dabome da hoće. Eno tamo odvlače daske duboko u dvorište. Verovatno prave postolje za njega iza kuće, da se me vidi s ulice jer im onda niko ne bi platio.

— A ogroman je, kažete?

— O, da! Visi na sve četiri strane.

— Visi? Kako to mislite»

— Pa, tesna mu ta špediterska kola i rasuo se svojom telesinom i izvan njih.

— Aba, na to ste mislili. Jasno, šta tu ima čudnog, to sm nomalne kitove dimenzije. | .

— Vi ste sigurno na vašim putovanjima videli i prawog živog kita, zar ne?

— Živog, Marija? Ne, ne... ni ja nisam video živog kita.

— Zar? Pa onda pogledajte ovog. Evo, pomoći ću vam.

— Da... pravo da vam kažem, baš me ne zahima mnogo. '

Znam ja šta tu ima da se vidi. Ništa naročito. Ulstvari, više me, interesuju oni Što su se sada okupili tamo dole na ulici. Njihova zebezeknuta lica.. Sigurno ih je puno

— Kako da'ne! Da znate samo koliko ih je, Zaustavili su - i saobraćaj. Dole 'su dva milicionera. Prave red. Pokušavaju da 'ih šateraju na suprdini irotoar, kako bi oslobodili prolaz. Ah, niste smeli sami da nustanete. PĐričekajte, sad ću ja. Ne! Ne, pobogu! .

Ove poslednje reči devojka je izgovorila skoro kroz WVrisak. Kašika joj je ispala iz ruke, a mrko obojeni šećer rasuo se po tepihu. To se dogodilo u onoj presudnoj i nemoćnoj sekundi kada je bila isuviše daleko od starca da bi ga mogla pridržati. Spazila ga je samo kako se odvojio od fotelje pokretom hitirijim i odlučnijim no što mu je dozvoljavala snaga i kako se, skoro istog trenutka, lako i bez glasa survao na pod. A kad mu je priskočila m nameri da ga podigne bilo je, naravno, sve kasno. Starac je umro. | . l a Devojka najpre nije znala šta da radi, vrtela se bez ikakve svrhe po sobi, bila je preneražena, uplašena, čak joj se činilo da je i sama svojom neopreznošću doprinela da ta smrt naiđe ovako brzo i neočekivano. I tek posle nekoliko minuta ona se pribrala, dohvatila je telefonsku slušalicu i plačući stala da obrće brojčanik.

Tako je, eto, svet ubrzo doznao da starac više nije Živ. Radiostanica je to objawila još istog dana, a novine su za sutrašnje brojeve užurbano pripremale prigodne članke sa fotografijama i brojnim podacima iz njegovog dugog Života, Jer laj starac” nije bio baš sasvim običan smrinik, na njegovu ponositu ı muževnu glavu, sa dugom prosedom kosom i blagim očima što su MY nekako čudno gledale u daljinu, počinjali smo da se navikavamo od onih ranih dana kada smo svet upoznali preko čitanke i pratila nas je ona dugo, u raznim zgodama, sve do naslovne dijanć na poslednjem luksuznom izdanju njegovih celokupnih dela oja su, sa svojih pet podjednako debelih tomova, toči Čita pra: šle godine zauzimala najvidnija mesta po Svim ALA Je in iZ lozima u gradu, Zaista, beše to život ispunjen prega MTB i tovanjima i uvek budnim okom za svaki susret, za svaku 29 Ostavio je za sobom brojne putopise ı ese), mnoge zabeleši o razgovorima sa slavnim piscima i umeinicima. SOpi STRNKU a poeziji je, ishina dosta davno, otvorio novYeć, vidike i MO LM iakye mogućnosti lirskog izraza kakve pre Nigga. NieCBR ONIM snika ovog jezika nije čak ni pomišljao da koristi, . Pes fk veoma jednostavno. Prvi put je video grad | eyaioja je PO i godini kada ga je stric vdveo iz njihoyog sela ba u nik %,1 upisao u gimnaziju. Bio je već onda bez TodikeIja a hi La dašnji narodni poslanik i stara 'okorela neženja, žE eo | | x, o njega produži i još više podigne ugled njihove oze koja 4 at bila znana, jer je nekada u burnim danima, PrXoš u kai | "jednog čuvenog vojvodu. A kada je maturirao jo Ne} M, klasi, stric je prodao deo imanja 1, poslao 83. |N: iRatiČ ij Odande se vratio kao doktor pravnih i Piloti nau! LN njegov dobročinitelj tada. već nije bio u životu. I Jak Rapa: li njegov put, dug i plodonosan, Nije se Ženio,, TOA <a ES na svoga strica, a možda i iz bojazni da svoje šp M la, Žineoprezno ih deleći sa Zenom koja ga možda ne bi IMAMO O Pe veo je po nekim čudnim ali veoma doslednim BineiRiaa Ma mljenosti. Nikom nije poklanjao svoje srce do bogi a ie RUN nije. bilo čoveka koji bi se: mogao _potužihH na neku hi g Na Dra ai key Sal Nl, Pak, aar de nai jer je bio neo Hat 51 199 a Šš Palo života videli samo što je opct sasvim normalno, u takvom načinu NI ZORO AMN dobro prikrivanu sebičnost, Najzad, u ovom ri AV M POZI Misu više imale sVoje nekadašnje značenje, iS ra _OdVOVUO zaustavilo, A dogodilo se to sasYim lako, . tiš Mi jeg i 50

Š idigao jiz fotelje, nameravajuci da se GdOVUĆĆ p i O | Ma: prepariranu neman čija je pojava tako be smisleno uzbudila žitelje njegove STOSIC TE e ir: ue S Ki

__ Bilo je nečega veoma preciznoB U toj POI) U Nije Taišla ona dala pečat celovitosti čilavom Wide ] 6 O VOR av] ni prerano ni prekasno,. Strpljiyo ga je sačel | OI 0? opus, da sa dčtera, uglača 3080 OP ba i? "KETI

shla ga Je C ž it Ca

ee ibn, je dobra znala da taj odmor ne: sme biti suviše

čak, jer svaka neaktlivno: Šš a i :

ODA ŠĆIVA bila samo prirodni završetak svih Lay a (Rariw-

tačnosti koje su ga pratile od najranijih MOME “A d.M prolećnog · jutra kada je devojka drhtavim glasom ?

KNJIZEVNE NOVINE

* 4

«

PRIČa „KNJIŽEVNIH NOVINA”

» Sa neodobravanjem pratila neks

ost nosi u sebi klicu zaborava. ZČalo'

r(d7TRap ya ia ny ar Bar AByaciyanFt

napokon i to okončano.

Ustvari, preostao je još jedino onaj poslednji neophodni čin u kome smrt nije sasvim otišla s pozornice već je, po pravilima stare dobre dramaturgije, navukla na sebe ruho epiloga. Akademija nauka je pripremila dostojan oproštaj od svog dugogodišnjeg člana, Izbrijan, obučen u tamno odelo i okružen cvećem, pokojnik je izložen u njenoj svečanoj sali, Tamo su s vremena

na vreme nailazili retki posetioci, izgovarali šapatom po koju

prigodnu reč, a zalim, obuhvativši pogledom njegovo ravnodušno voštano lice, okretali se i žurili prema izlazu u dan, u proleće i misli koje će biti daleko od ove nemilosrdne opomene. Obišla ga je i grupa studenata, sa profesorom domaće književnosti na čelu, Najduže je kraj odra boravio jedan uporni fotoreporter, očekujući posetu kakve uglednije ličnosti. "Taj čovek je mirno grickao mušžtiklu i razmišljao kuda da krene odavde ako ne načini bar jedan snimak koji bi zadovoljio njegovog redakciskog šefa. Pošto je odlučio da još malo pričeka, a nije znao šta drugo da radi u tom međuvremenu, fotoreporter je počeo da posmatra ncstrpljiva i pomalo uplašena lica posetilaca. Naročito su ga zainteresovale njihove oči. Razume se, žalost nije prepoznao u njima, niti je primetio koju suzu. Pobuđen tim svojim zapažanjem, on je izvadio iz džepa jutarnje izdanje svog lista da bi ponovo pro-

· čitao poduži, nadahnuto napisani članak o pokojniku. I odjednom

ga obuze tuga. Shvatio je, možda jedini od onih malobrojnih što su u tom trenutku bili zauzeti' sudbinom slavnog pesnika, da je ipak najteže od svega obputovati zauvek tako sam, neoplakan od najbližih i najrođenijih čije srce nije obuzeto sujetom već jedino bolom, onim dubokim i prastarim koji ne zna za utehu, Ultvari, kao što se obično i dešava u takvim slučajevima, on se setio svoje dece, njihove igre, poljubaca, i pomislio je da mu je sudbina više naklonjena no ovom okićenom mrtvacu. i

A da ga nije snašao taj iznenadni val razneženosti fotorć- ·

porter bi mnogo više zadovoljio svog urednika. Jer seu sali za konferencije, samo sprat više, održavala svečana sednica Akade“ mije posvećena uspomeni preminulog pesnika. Da se samo malo više gainteresovao, zatekao bi tamo brojne osedele i ćelave glave kako počivaju na visdkim naslonima starinskih stolica i slušaju skladne reči govornika. Mnogi su od prisutnih znali već unapred sve Šta će reći taj čovek ozbiljna i energična lica koji je, sa prstima udenutim u revere, objašnjavao skupu u kakvim se društvenim, političkim i kulturnim prilikama formirala ličnost pokojnikova. Čnali su, a ipak su ga strpljivo slušali, jer njegovo izlaganje nikada nije bilo dosadno. Za sladokusce je ono pretstavr ljalo umelnost svoje vrste, Zaista, niko nije umeo kao on da govori tako dugo, tako vešto i briljanno ponekad, a da pritom ne kaže skoro ništa, da izbegne svaki podatak, svaki stav i svaku tvrdnju. Doduše, u svoje vreme znao je on da uradi i ponešto drugo, vrednije, Ali, ostarilo se. I on je oslao samo govornik, uvek sjajan i uvek nezamenljiv, sa uvek dobro navijenom i podmazanom patetikom za sve svečarske skupove, · komemoracije, skupštine i sednice

—. a kad kažem detinjstvo — izlagao je on koga je sentimentalni reporter odozdo, elo, propustio da fotografiše — ja ne bih želeo da se ova moja reč shvati samo kao poznati period života Bto traje od rođenja pa sve do prve mladosti, već kao nešto mnogo Više, šlo će reći — mnogo snažnije i mnogo jače, nešlo Što mene lično, i ovom prilikom a i inače, vrlo često može da pobudi na razmišljanje, jer detinjstvo, kao takvo, nosi u sebi, d malome razume se, sYa ona poznija obeležja ličnosti, sav onaj kasniji sklad i nesklad, kao i druge pojave što prate čoveka kroz zrelo doba i opredeljuju ga u njegovoj delatnosti, u njegovome slivatanju života i OOLONB manifestacijama njegovog individuuma; pa zato, mislim, veoma je važno, jer to je zaista veoma važno, osvrnuti se na neke okolnosti koje su svojim značajem uticale

na njegov razvoj i sbvorile u njemu onc prve i, dabome, osnovne pretstave o životu koji ga okružuje, pretstave koje je on, zahvaljujući svom vanrednom posmatračkom daru, mogao da uoči već izrana. Na prvom mestu, tu bi došlo vreme njegovog delinjstva,

jer takvo jedno wreme, jedan takav istoriski period bolje rečene.s

Franko Gareli: FONTANA (skulptora wu prostora)

Govornik Pe, Pogleda tog doma |

u dosta dobroj formi, lako je uv znao da predvidi trajanje sveje 8 anse, na ovoj sednici Akademije, me" dutbim, kao da ga je ponelo nađdahnuće i on se ulopio u polagano zamarajuće raspredanje, jzneverivši na taj način sva predviđanja svojih slašalaca. Ipak, kao pametan i oprezan. čovek, ubrzo je primetio nervozno komešanje u sali i shvatio da je tome uzrok nedozvoljena dužina njegovog govora, pa je, zato, jednim za“ ista vanrednim ·obriom, u nekolil : sažetih poetskih rečenica prešao n& ganutljivi finale i završio blago, #8. uzdahom. .

U kratkoj pauzi koja je. nastala posle toga, govornik je iskoristio ne“ pažnju ostalih akademika, a kako mu je stolica bila pokraj samih vrata, uspeo je da se neprimećen izvuče IZ sale. U hodniku je zapalio cigaretu, uzeo Šešir i kišobran iz garderol e, & zatim se uputio prema stepeništu razmišljajući usput o raznim silnim poslovima koje je imao. da obavi u toku dana, Znao je da ga te večeti čeka sednica neke komisije, samo nije mogao da se seti koje. Uostalom, čak i da se setio, svejedno bi izbe» gao sednicu, pošto je baš za to vra me predvideo mnogo prijalniji program. Jedan njegov stari prijatelj, i nače poznati ginekolog, prirediće od” ličnn intimnu večerinku koju bi, na» ravno, bila prava ludost propustiti. Naročito onaj specijalno 'pripemljen hajdučki čevap. I župsko vino, razu» me se.

'Prolazeći pored svečane sale w prizemlju, govornik majednom shvati kako je za sve vreme svog izlagania jedva dva ili tri puta pomislio na pokojnika. I to sasvim površno. U ovom trenutku on se seti da je pesnik prezirao lov, Baš, nimalo nije bio sportski tip, zaključi govornik, koračao je uvek nekako odmereno, polako, kao kakav paun. Eh, što ti je ta, brate, kad čovek još za života poče ne ela se ponaša kao sopstveni spo menik...

Na izlazu zateče čitavu gužvmn Neki železničari sa ženama i decom, jedan poštar, seljanke, nekoliko mladića, domaćice sa prepunim zembi- · ljima, sve se to vrtelo oko vratara, zahtevalo nešto, molilo, galamilo, ali ovaj je uporno širio ruke i nije ih puštao unutra. Govornik je zastao, ocenio situaciju i baš kad je pomi·slio da bi se ipak „nekako mogao promuvati pored njih, primetio je ka» ko se sa ulice uz tešku muku probi« ja kroz gomilu doktor Vidović, ugledni botaničar. rub ala

— Šta — upita ga pomalo razočarano doktor — da sm nije već završiloP i

— A, ne — nađe se u neprilici govornik — još nije. Ja sam izišao jer imam neki hitan posao. Nego, recite mi, molim vas, kakva je to svađa na vratima?

— Žele da uđu u svečanu salu a vralar im ne dozvoljava.

— Kako? Sprečava ih da uđu? A zašto»

-— Stvarno — tek tad se seti i doktor — pa to nema smisla.

— Naravno da nema — naroguši se odjednom govomik i priđe vrataru — slušajte, vi ne smete tako...

— Dabome da ne sme. Zašto da i mi ne vidimo... — pri« hvatiše neki iz gomile. .

— Kaže da su nam mnogo prljave cipele — požali se je“

dan od železničara — i da ćemo svo blato rasturiti tamo po tepihu. .

| — U Ai ikako ne bi bile — zakuka poštar — molim vas lepo, pa mi smo zapeli čak sa najudaljenije periferije. Tri sam tramvaja promenio, ako ćete mi verovali.

·— A tek mi... — dodadoše seljanke.

— Jasno, jasno — odobravao je govornik, a zatim se po novo obratio vrataru — eto, oni žele da ga vide. I zato vam ka žem: treba pustiti narod. Da li ste me čuli? Pustite narod,

· Vratar je nemoćno slegnuo ramenima i povukao se ustranu, Govornik je pozdravio doktora botanike i sa blaženim smeškom izišao na ulicu.

A pridošlice su se osvrtale po sali. Spazivši ih, reporter e najednom živnuo. Možda ni ovo neće biti loše, ponadao se. Ta kva jedna šarolika povorka kraj odra mogla bi se vrlo lepo sni miti. Najzad, urednik će morati da se zadovolji i sa ovim mate rijalom, ukoliko se- neka od viđenijih ličnosti ne pojavi još za pola sata, Stvarno, uplaši se on, vreme iako glupo odmiče a oni u redakciji verovalno su već nestrpljivi. Zadužili su ga da fotojaše nešto zanimljivo u varoši i bu više nema šta da se okleva,

ez dobrog snimka se ne sme vratiti.

I tako je reporter pripremio aparat, očekujući da se iz grupe izdvoje Žželezničari sa članovima svojih porodica i pridu preminulom pesniku. Čak je u jednom trenutku pomislio i da ih malo rasporedi kraj odra, jer snimak bi u tom slučaju bio življi, puniji, a svu bi ovu zanimljivu raznolikost uspeo da svede na prostor iza pokojnika u jednoj finoj perspektivi izdužene povorke koja bi se gubila prema gornjem desnom uglu, Međutim, oko is» kusnog novinara nije ga prevarilo, Osetio je odjednom da tu ne• što nije u redu.

„Grupa je i dalje stajala onako zbijena kraj samog ulaza, Ljudi su tamo nešto liho razgovarali, a s vremena na vreme nek2 bi se od njih začuđeno osvrnuo prema mestu gde je počivao pec snik okružen cvećem. Neka starija seljanka, možda zbog kratko« vidosti, odvojila se malo od ostalih i prišla nešto bliže pokojniku, Pogledala ga je sumnjičavo, zavrtela glavom i odmah se vratila u svoje društvo. i

MISU ko li je ovaj? — čuo je repotrer njeno pitanje i nas smejao se. Učinilo mu se da shvata zašto su wvi ljudi tako zbunjeni. x |

1 baš kad se uputio prema njima, spazio ih je kako se okreću i polaze. Stvarno, ti ljudi su pošli tako naglo da su čak propustili i da pozdrave preminulog.

O e a zatekao OJI Ora kako se ponovo kolebaju,

OSMI, sle a O a u grupi, pride mu i upita eV m vas, već dobra dva sata lulamo po varoši i ni ako da pronađemo gde je onaj kit o kome su pisale novine, Da li vi možda znate) ·

— Kit? — smeškao se i dalje reporter — naravno da znam. Nego, da ne lutate, i ja ću poći s vama.

u Ustvari, reporter se selio spasonosnog rešenja. Tamo u dvo» rištu gde je izložen kit sada je sigurno velika gužva. Možda bi bilo najbolje da se „Snima odozgo, pomislio je, sa prvog sprata AEIŠE oče i PuĆS. Zaista, unapred se naslađivao, nekoliko IEA i TOiPaiB, zamemelih, 5 na sredini ogromna tamna

Posle njihovog odlaska

: ie. u sali j ( Bvečeava k | :BRUIE ponovo zavladala stara

vYveve