Књижевне новине

TRAJNE VIZIJE

.

| TRI POETSKE SUDBINE

u međuratnoj makedonskoj književnosti

Vreme između dva rata.

Kakvo je to vreme za Makedoniju koja ni geografski ne živi. Kakvo je to vreme kad su joj zapretili da govori sopstvenim jezikom. Kakvo je,

sm joj zabranili da pripoveda svom istoriju — 3dda „ominje sebe. Ona mora da «egzistira, ali ne kao Makedonija nego kao nešto sasvim deseto. Ali ona mora tako da egzistira i da peva svoju pesmu stradanja i patnje, tiho, prigušeno...

Drvi svetski rat je završen. Ljudi se trude da zaborave krvoprolića. Uklanjaju ruševine i rasute lešine. Razmišljaju o životu. Podižu gradove... Fabrički dimnjaci cepaju nebo. Škole i univerziteti su puni Žagora. Nove pisane reči polaze u svet. Dolaze sa svih strana... Godime prolaze. Život traje. Negde već cvate kultura. A ovde se ćuti, ovde je sve stegnuto i nikakav glas da odjekne kroz svetinu koja vratolomnom brzinom prolazi kroz život...

Anđelko Krstić piše priče o makedonskim pečalbarima. On piše, ali to nije dovoljno da se svestrano izraze težnje makedonskog duha... On je posebno razdoblje, posebna figura u našoj književnosti. On je jedna usamljena figura. Ali ipak, nepobitna je činjenica da je izneo neke nove istme na svetlost dana. To su istine o makedonskom čoveku.

.... I opet godine prolaze. Život traje. Kraljevina truli. I u tom času, snažno i prodorno, odjekuje glas onog grmčarskog radnika iz MWMelesa koji čita Hegela i Marksa, snabdeva veleško tržište grnčarijom, piše pesme, novele, eseje i potpisuje ih imenom Kosta Racm. OU tom času odjekuje još jedan glas, samo tamo, iza granice. Bio je to glas Nikole Jonkova MVapcarova, glas koji više niko i ništa me može da zaustavi; glas. snažan poput Majakovskog. Đisao je pesme na bugarskom jeziku, ali je u njima podvlačio naročito jasno: »Ova žemlja kojom koračam sada, ova zemlja nije moja zemlja, ova je zemlja, oprostite, tuđa.« :

Putem Koste Racina polazi još nekoliko radnika i intelektualaca, Farbarski radnik Kole Nedelkovski pisao je pesme fa makedonskom jeziku. To je bilo Zabranjeno, ali čuo je da ih može sasvim slobodno pisati tamo, iza granice, u Sofiji. Ff napustio je domovinu kao što će je i mnogi drugi

s istom nadom napustiti. Nadanje im

je bilo iznevereno još kada su stupili na tuđe tle. Ali ostali su, jer vraćanja su preistavljala opasnost, sad već ne samo za pisanje, nego i za Život. Anton Panov, Vasil Iljovski i Risto Krle »obmanjuju« upravu Skopskog pozorišta i postavljaju svoje drame. Pozorišnim faktorima se uči-

nio da su to zanimljivi tekstovi koje

Gančo HADŽI PANZOV

· (1903—1936)

POEMA ZA RODNIOT GRAD

Jas ne sum sakal i ne sum sonuval

za bulevari so dolgi drvoredi.

Ne sum'sonuval ni za palati so šarema rustika nitu saloni so ogromni platna na kubistika.

će publika rado prihvatiti prvenstveno zbog. folklornog elementa. koji postoji u njima. Ali kad je taj makedonski folklor prodefilovao na «pozornici, mnogi u njemu· nisu našli samo folklor, nego i nešto drugo, upečatljivije, značajnije.

_ Pesme na makedonskom jeziku štampaju napredni časopisi i listovi u Beogradu, Novom Sadu, Zagrebu, Skoplju, Bitolju. Potpisuju ih oni, Kosta Racin, Kole Nedelkovski i

W

Mite Bogoevski, — V. Naunčeski, C. Stefanov, B. Zarevski (B. Dragorski), J. Josifovski, G. Stevkovski i mnogi drugi svojim punim imenom ili pseudonimom.

Bilo je takvih koje je prerana smrt sprečila da obelodane 'voje lirske ili buntovničke izlive osećanja; svoje poruke životu i svetu Eto, među niima sm i ova trojica: Gančo Hadži Panzov, Kiro Dimov (Mal Kire) i Aco Karamanov.

Prvi od njih, Gančo Hadži Panzov je već bio zaokružena pesnička fizionomija. Napisao je više od stotinu pesama i to većim delom na francuskom jeziku, ali ni jednu od njih nije pustio u svet.

Kiro Dimov (Mal Kire) je štampao nekoliko svojih radova. Prerana smrt sprečila ga je da u potpunosti pokaže sebe... Prekinuo je u trenutku kad je trebalo početi.

A Aco Karamanov, taj mladić s retko intenzivnim intelektualnim duhom, ostavio je posle svoje pogibijc toliko pesama da se danas mogu sabrati u dve-tri knjige, ali ih za živola nije nigde video otštampane.

Gančo Hadži Panzov je roden 1905 godine u Velesw. Poginuo je 1936 kao španski borac, herojski u borbama koje su vođene kod Univerzitetskog grada u Madridu. Njegova biografija je slična svim biogralijama revolucionara. Još 1917 godine učestvovao je u naprednom

omladinskom. pokretu. Kasnije je, kao poštanski službenik aktivmo radio u sindikatima. Posle Obznane, Hadži Panzova ćemo naći u Parizu gde se bori u redovima KPF. "Tu postaje i sekretar Balkanske komunističke grupe u vremenu od 1925 do 1928 godine. Istovremeno sarađuje i na uređivanju emigraniskog lista »Rad«. Javlja se kao dopisnik »Balkanske [ederacije« i »Makedonskog dela« koji izlaze u Beču i biva biran u rukovodstvo studentske organizacij».

1936 godine napustio je Pariz i zajedno sa Šoanske revolucije, članovima KPJ, odlazi u Španiju gde hrabro gubi svoj život za pobedu španskog naroda. Pesme je pisao još kao učenik Veleške gimnazije. Bio je jedan od redovnih posetilaca literarnih sastanaka koje je organizovala đačka' literarna družina. Ali sam je retko čitao. Kasnije, Kad je završio gimnaziju, nije prestao da piše. Čitao je mnogo i pisao mnogo. Nikada nije štampac i skoro nikada nije pokazivao te svoje pesme drugovima koji su ipak znali o njima.

Celokupno njegovo, do nedavno sasvim nepoznato stvaralaštvo, protkano je jednom nostalgijom za zavičajem koga je morao da napusti, ali istovremeno i jednom snažnom socijalnom i revolucionarnom notom. I koliko je mogao da oseti patnju svoga naroda,

. toliko je imao osećanja i za patnje

drugih naroda u svetu. Dok e pevao o makedonskim itutunoberačima, u njegovim pesmama nalazile su mesta i žene koje je život nemilosrdno bacio da plaču i piju u metrou kod SenMišela i Port Majoa, i groblja bolnog Monparnasa, i osakaćene. devojke Madrida. U njegovim pesmama odzvanjaju istovremeno i makedonska frula i španske kastanjete.

Čitao je i Puškina i Betovena, i Mickieviča i Apolinera i Remboa, čitao je i Špance. Oni su pomalo uticali na njegovo pisanje, ali on je našao sebe i ostao svoj. Karakteristično za njega je što se svojim izrazom skoro u potpwnosti razlikuje od ostalih pesnika koji su u to vreme pisali u Makedoniji. Kod njega je vidljiva težnja za intelektualnim. Ali to nije. učinilo .da pobegne iz svoje Makedonije,.jako; je Yviše~godi“ na bio daleka, od. nje. Oseća njegovom delu atmosfera „makedonskog podneblja... ;

Poput Koste Racina i Kola Ne-

delkovskog, u Makedoniji. se. javlja:

i stolarski radnik Kiro Dimov: (Mal

Kire). Rođen je 18 maja 1912 so ·

Ali kad dublje pogledah

i otkrih stranu laži,

saznanje me je nateralo da u paramparčad

Sum sonuval, kako site dobri luge vo svetot,

samo vistimski soništa: za tišinala | vo crvenata raskošnost na cveketo vo polinjata. Sum sonuval za tihite sela pokraj Sena

| na patot što vodi niz gorata što ja pregrnuva dolinata od Bužival do Versaj' po strminata na Sen-Klu.

Jas sonuvav'za palavite dečinja

POET

razbijem čašu radosti mladoga srca.

1934 u Velesu ' Aco KARAMANOV

(1927—1944)

Jas sakam da stanam poet —· dinamit, poetna borbata

so rafal vo dušaka

ustremen napred

kon utrešniot den,

so duša prekalena vo teški borbi

vo koi samo ljubovta kon robot tatni.

Jas sakam da stanam poet na irudot

i zad barikadite

za ' prazničnata vreva vo kukičkite

za-besmilosnite vetrišta što gi gorea

prvite: cutovi na cvekinjata.

Pred mene se ulici bez prozorci Pred. mene 'se ulici bez palavi dečinja 'i bulevari so zanemeni časovnici, zagriženi za zadocnetite patnici.

Jas nmišto poveke ne sonuvam.

Vi posakav li da mi ja dadete vilata vo Semering ili zatoplenata mansarda na »Sen Bernarden«

' ili hotelot što kloneše kon kanalot i što sekogaš pagaše i se podigaše... Hotelot na »Ulicata na Jakobincite«,

Jas ništo ne sonuvav.

. što bi gledal vo planinata. ,

Sakav samo sobička so prozorec

so prolet vo dučata

da peam razvioren

so puška y race.

I plamen vo zlite utrobi ne bedata da stane barut na mojot stih i vior buen na moite mečti.

Jas sakam da stanam poet — rabolnik so pesna gruba kako pluskavicite

Buen,

A mojata sobička gleda vo grobištata

na bolniot Monparnas.

(Odlomci)

Kiro DIMOV (MALKIRE) —

(1912—1940) NA UTAKMICI

Odobravao sam glasno od radosti i miline

kad lopta zatrese mrežu, a golman padme na prazno.

\

na moite race,

so moken plamen na srceto;

vo.nego da pee velikiot kopnež

i našiot ustrem cvrst kako čelik...

Jas sakam da stanam poet — dinamit so jarost vo gradite,

so pProlet vo mečitite,

sloboden i silen i za borbi žeden.,

bestrašen,

so glas — bojna tmrba,

jas sakam da stanam poet na irudot. Zatoa te ljubam samo tebe

o, buma borbo, o vriežu silen,

vo tvoite pazuvi neka me pogrebat, ,

mene sinot i poetot ognolik na irudot i na barikadi mokni što stojam

srede dožd od kuršumi

sredl ljanosen dim,

pod jarkoto sonce ke peam sreken. jjubov

I vo mene denes |

bezmerna eči

vo bumata borba, vo vriežot toi, srceho denes neka mi bide plamen rafal

dušata bwra,

a raceto meč.

ostalim dobrovoljcima .

dine. Život mu je ispunjen Tlutanjima i progonstvom. Često besposlen, išao je iz mesta u mogućnosti da «zaradi svoj gorki hleb. Napredna mlada inteligencija njegovog „rodnog grada Velesa privatila ga je i „povela u Beograd gde je radio na svom zanatu i pisao pesme. UJ pisanju mu je pomogao Racin koji je tada već bio afirmisani mladi pesnik. Zato je na njegovo stvaranje najviše uticala Racinova poezija. „Svoje još nevešto pero okušao je i u novinarstvu kao dopisnik skopske »Naše reči« iz Velesa, i pokazao se kao novinar preciznog stila i smelog jezika. Pisao je poeziju i prozu. Motivi su mu socijalni a ton buntovnički, revolucionaran. Kao komunista i mladi književnik, sarađivao je po tadašnjim naprednim listovima i časopisima: »Naša reč« — Skoplje, »Mlada kultura« —· Beograd, »Granit« Podgorica, i drugim.

Ono što je ostavio nije samo jedna skromna književna zaostavština. Nekoliko njegovih književnih radova, iako mestimice naivni i još nedovolino rafinovani, ali bez naročitih po četničkih mana, govore o jednoj možda još nedovoljno oformljenoj ali ozbiljnoj pesničkoj fizionomiji koja je obećavala. I takav, om dostojno može da stane u red onih makedonskih književnika koji su u makedomnskoj književnosti stvorili jedan veoma zanimljiv period neposredno pre Drugog svetskog rata i udarili prve temelje savremene makedonske literature. H i

Kiro Dimov je umro 18 novem-

bra 1940 godine u Beogradu. 'Telo mu je odmah „preneseno u rodni grad gde je sahranjen kao pesnik i dostojni komunista. Taj ispraćaj 'do groblja pretstavljao je u Velesu pravu manifestaciju snage Komunističke partije u gradu.

I još jedan pesnik, još jedna raspevana mladost koja je jurišala na bojištu kao pravi ratnik iz pobede u pobedu da bi radi nje pronašla konačno i, jednu smrt, jedno strašno umiranje, A. sam je nagoveštavao to nasilno povlačenje iz života:

„..rodiće se bolji život... A, jay ću spavati nem, krvav i hladan

„I samo će ljuti vetar s radošću

da raznese kroz svet zov moj.

'— Grejaće u njemu moja mladost,

ljudskom. ljubavlju zvučaće on.”

Ispod njegovih pesama stoji potpis Aco Karamanov. A takvih pe-

sama i takvih potpisa bilo je mno-

'go. Dve velike sveske s najnovijim pesmama iz borbe pogrebane su zajedno sa njegovim telom jednog jesenjeg dana 1944 «godine nedaleko od njegovog rodnog mesta Radovišta gde su ga Nemci posle jednog okršaja pronašli ranjenog i iskasapili. Imao je sedamnaest godina, ali je za sobom ostavio čitav jedan pesnički opus. Napisao je toliko da ga danas jedan izbor solidno može: da uvede u makedonsku književnost gde još uvek nije dobio svoje pravo mesto. U jednoj ispovesti je pisao: »Hoću da postanem' čovek u pravom smislu reči, da postanem pisac, da otkrijem patnje, da šibam nepravdu, da budem učitelj naroda, da' mu dam svoju dušu, da mu poklonim svoju ljubav, široka kao što je široka njegova rodna zemlja, duboku kao što je duboka njegova pesma, njegova radost, njegova srećna, svetla sudbina...«

I to su pokazale njegove Pesme koje ga uvode u red pesnika socijalnih i revolucionarnih. O tome još odmah i sami naslovi govore: »Zatvorenik«, »Prosjaci«, »Dete wlice«, »Deca borbe«, »Mi smo bezbrojni«, »U ovom času«, »Mi zna» mo«, »Novi čovek«, itd.

I pored toga što je bio pod isnaŽnim uticajem bugarskog pesnika Smirnenskog kao i nekih ruskih revolucionarnih pesnika, Karamanov je u pretežnom delu svog skromnog poetskog dela ostao svoj.

Bio je retko talentovan. Radio je neverovatno intenzivno kao da je predosećao preranu smrt, Trudio se da što više sazna o svetu svetske književnosti, umetnosti i istor: Nastojao je takođe, da što bolje i svestranije upozna i savremene društvene odnose u svetu i kod nas. Tako je i postao pesnik — revolucionar.

Ta tri čoveka i stvaraoca su skoro nepoznati u našoj književnosti. Možda najviše zbog toga što su malo ili uopšte nisu šžtampali svoše radove. Ali oni jesu i ostaće u našoj književnosti kao pesnici jednog od najzanimljivijih i najznačajnijih razdoblja makedonske odno-

sno jugoslovenske književnosti,

Radinoje PEŠIĆ,

mesto i tražio.

pesme.

\

Dok jedem

plod smreke

Mojoj materi

\

U ovoj noći ranjavoj, kada n magli nečujno a kiši, odasvud kiši. Dok jedem nepoznati plod” more ije nadamnom — kao opomena

i noćni miris murtele oko čela skita ' gdje iza jedara mjesec se nagne —

(rogači sjaju ? neprikosnovena zemlja.) Jutarnji dah levande pr

već vise nabrekli plodovi nostalgije irune leeddno pokoljenje breza,

smreke —_ #. oduvijek šotljivo kao zvijer

ati te i moj san u Mediteran.

Dok jedem slabo poznati plod smreke —

SLO vjerujte, čvrsto su upamćeni 5 i plod što mije voće

tari panjevi iz maestrala i tvoje jadne oči —

tvoje ruke u vrelu jugovinu survane — tvoj ZOV,

koja me voliš sa bremenom Divne noći na otocima:

izgorjele masline.

Kamini sa slatkim mirisom smilja to krv uskočka po zatonima cvijeta. · {Brodari tvrdo usnuše djecu ove noći.)

Prede mrki grad. Noćna nit široka.

Dave me gorki duhani i okus ovog ploda. Pod korom putuju bube tajnovito

kako se ruši toplo cvijeće jeseni po sobama; meni su nepoznati putevi ovih' tkiva imam tek prostu misao da nisam.

Ti hodaš po zabrinutom tlu Dalmacije,

po gorućcj crti zaljeva, ljepotice

s rukama, koje su jutra naranći —

nevino cvjetanje rašeljke.

Opet prastara proljetna dob — silovita, žalosna moja — ženo oduvijek,

volim te poslojano starom

ljubavi nužde.

Kad dodir sunčevog mlijeka po ramenima -—

spasonosan lu

kom je tvoja put mirisave smole,

brinu te moji puti nemirno nastanjeni u bore.

Dok jedem slabo poznati plod smreke

kiši odasvud — kiši.

Mislim: tako oduvijek samotare sinovi galebovi,

a kiši, kisi —

Na krvav vinograd evo se prikrada mjesec

u smokvu nezrelu preobražen, u list joj ranjeni — zelen, zelen.

Jesen će majko bespomocna.

U brnistrama se budi žuti levant; u tvom srcu oluina noć se penje.

Neka te čuvaju kad im se moliš u ovo gadno doba.

POZORIS'

AUTORI i

Arsen DEDIČ

o _—__ o __ ——

REZISERI

Poslije 8ostovanja Jugoslovenskog dramskog pozorišta u Zagrebu

Gostovanje Jugoslovenskog dramskog pozorišta u Zagrebu nije po'kazalo samo iri značajne izvedbe — »Ožalošćenu porodicu« u režiji M. Miloševića, O'Caseyjev »Plug i zvijezde«, kojim smo konačno vidjeli najznačajnijeg, britanskog dramaličara današnjice, i »Braću .Karamazove« u adaptaciji i režiji Tanhofera — već i jedan spektakl, Brechtove »Opere za tri groša« u režiji B. Stupice. Ne bih se ovdje upuštao u hvale našeg najistaknutijeg ansambla koji je uspio izgraditi cijelinu visokog prosje ka, bez starova a sa desetkom velikih glumaca. Za nas je uz Ferarijevu naj veće iznenađenje bio Plešin Ivan Karamazov, vrhunsko dostignuće kakvo se viđa možda jednom u deset godina. No povod je za ovaj članak razlika u gledanju na ulogu režisera koja sc ovdje ispoljila.

Ako je naime kod Miloševića tekst povod za stilizirajuće sažimanje, a kod Tanhofera za minuciozno poštivanje, Stupica postupa prema tekstu kao prema nedonoščetu što ga treba svim mogućim gnječenjima ispraviti u oblik koji će zadovoljiti režisersku fantaziju. Majstor oblikovanja, on or ganski ne može priznati samostalnost i primarnost umjetnine koja nije djelo Bojana Stupice.

Kako »Ožalošćenoj porodici« i »Karamazovima«, tako je i »Operi za tri groša« prišao režiser nesumnjivih mizanseenskih „sposobnosti, no principijelno suprotnih pogleda na funkciju režije. Paradoksalno je pri tome da je Tanhofer iz dramatizacije romana stvorio scensku umjetninu potresnu u svojoj jednostavnosti i izravnosti, a Stupica je najkazališniji tekst uspio prevratiti u tehnikolorsku reviju. Tanhofer je anarhiju 'Karamazovih donio preciznim i klasičnim redom, strogo se držeći zadatka koji izvire iz teksta dramatizacije, što je i omogućilo uspjeh Plešin i ansambla. U »Operi za tri groša«, umjesto 'sarkastične poruke autorove, ispoljava se vulkanska ličnost posljednjeg (nadaj mo se) velikog romantika naše scene, režisera (scenografa i kostimografa). Bojana Stupice. Umjesto oštrih poen ta Brecht-W/eillovih balada uz među ratni charleston-orkestar, slušali smo nerazumljive zborove nadglasane du vačima. (U pjesmi o Billu Lawgenu naprimjer, režija je dala svakom članu Macheathove bande posebni scen ski zadatak, stvorila je gužvu na pozornici ali je zaboravila osigurati razu

mijevanje teksta. Nasuprot tome, Bre

chtova uputa glasi: »Tri se čovjeka dignu i pjevaju oklijevajući, polako i nesigurno Svadbenu. pjesmu siromašnijih«). Brecht je svojim djelima namjeravao sprovesti literarizaciju kazališta, on je naime želeo čak i građanski teatarski »proizvodni aparat prisiliti da služi protugrađanskoj svrsi njegovih tekstova. A. eto, i naš je »proizvodni aparat« u liku Stupice to shvatio kao mogućnost dopisivanja tekstu, i njome se obilno poslužio. Ne samo što je sve natpise na pozornici (koje pisac izričito zahtjeva kao efikasan ele-

ment depatetizacije) i autorove upute pretvorio u replike, on je ubacio i svojih režiserskih opaski (»Mac vam otkriva svoje „najskrivenije mijsli« itd) i tako izmislio tri nove uloge komentatora — Ha o dvadesetak nepotrebnih statista i ne govorim. On 'je ubacio i novu lokaciju (Peachumovo dvorište) samo da bi imao spektakularne rupe u zidu kroz koje se uvlače i izvlače drolje i prosjaci. U njoj je, naprimer, izmislio i replike za stavljanje i skidanje okova s Peachuma, da bi imao još jedan predmet i radnju na pozornici, Ovakvi postupci pretstavljaju njegov metod. ;

Okosnicu Brechtove estetike, »pro žimanje oblikovanog formuliranim«, režija je time postavila točno na gla vu. Društveno biće Brechtovih likova određuje njihovu idcologiju, a Stu pica smatra da to biće može po volji mijenjati, pa ih iz 20. stoljeća vraca Gayu u osamnaesto gdje treba da ple šu step i pjevaju o jednom Brechtu (u novijoj verziji čak o Goringu i Keitelu) i to u naočalama i periki, a Mackie Nož treba usto nositi gamšše... Nije ni čudo da su ideje takvi likova zbunjene i van fokusa. Ali, do bivena je prilika za efekine i koloritne kostime.

I Stupica je režiser plodne mašte, pa u njegovoj mizansceni nalazimo udarnih detalja i impresivnih grupiranja. Tamo gdje njegove namjere, makar i uvećano, odgovaraju parodičnom tekstu, on je dao izvanrednih prizora. Takvi su u prvom redu ma sovke drugog operskog finala, vješanja Mackija i »Kraljeyske državne opere«, te pojedini songovi kad je interpretu Ostavio da ih sam izravno iznese, kao Miri Stupici. Ali kad je režiser ozbiljno, a ne ironički, pošao putem kraljevske gala opere, brehtov ska se melodramatika s mukom odupirala takvom filovanju i gubitku tem pa. Njeno parodiranje sentimentalne građanske slike svijeta tada je izgubljeno iz vida, pa smo se vraćali na romantične umjesto prozaičnih raz“ bojnika, i »dramatične« umjesto komičnih prostitutki. Gdje je Brecht tra žio spoznaju, servirani st nam Osje“ ćaji. a

Zavisi dakle o našem shvaćan}i teatra kako ćemo suditi o Stupičinom režiskom prosedeu. Možemo odati pri znanje ansamblu koji:'se morao DOT ti i sa često neadekvatnim prevodom T. Manojlovića i izgovorima kao Pe čom umjesto Dičam i Saki umjesto Sjuki. Ipak, ako smatramo da i ka" zališna umjetost -— kad je umjetnost — kroz nasladu vodi spoznaji, to pri znanje neće izmjeniti srž stvari. FO lazeći iz pravilno shvaćene književ“ nosti, Tanhofer i Milošević stvori su velika teatarska djela. Polazeći iZ ekscentrično shvaćenog teatra, Stupica je deformirao veliko dramsko djeloNo ta je deformacija bar velikog stila. Ako ni po čemu drugom, po tom,se ona uklopila u vrlo usp)eio gostovanje Jugoslovenskog dramskog.

Darko SUVIN

KINA: :EV:NE, NOVMANE

jedne scene