Књижевне новине

LO

Esej Zorana Gluščevića »Stvaralac m socijalizmu koji Vie . donosimo u ovom broju mastavak je diskusije o estetskim problemima u kojoj su dosad učestvovali: dr Mihailo May-

ković, Dragan M. Jeremić, dović i Predrag: Palavestra,UU narednim brojevima »Knji-

Vlatko Pavletić, dr Žarko Vi-

Ževne movine« objaviće nastavak ove diskusije.

,

Nastavak sa T strane

nost a da uopšte ne bude umelničko delo odnosno da „ostane na perileriji umetnosti. + ~

Umetnost, dakle, pokazuje individualnu, a nauka objektivnu istinu. Otuda je umetnost istinita samo u jednom vrlo relativnom vidu, ili, tačnije, uslov za njenu apsolutnu istinitost je-

ste njena relativna istina. Ali ta re-

lativna istina nije saznajnost jednog dela već ona njegova uobličenost ko-

| Ja jedino odgovara karakteru umet-

ničkog bića. Biće umetnosti je tip ponašanja stavljen akcijom ili kontemplacijom u identitet sa uslovnoslima u kojima je imaginacijom usposlavljeno umetničko biće. Prema tome, zakone svoje istinitosti umetničko biće nosi u samom sebi, a ne u spoznajnom objektivitetu van sebe, iako od njega zavisi svaki stvaralac. U toj relativnoj istinitosti jednog dela isto vremeno je izvor niegove apsolutne istinitosti. Kad kažem »apsolutne«, mislim na onaj uopštavajući domet kojim je delo u stanju da okupi i poveže oko sebe "udaljene generacije konsumenata koje razdvajaju čitave epohe. Mi još ne znamo tačno šta se krije iza »večne« interesantnosti neckih dela, iza njihove magije da u svakom dobu nađu odgovarajući krug obožavalaca. Ili su u'pitanju »večne« istine na koje svi ljudi reaguju ili moć višestruke i beskrajne adaptivnosti usled čega istinitost takvog dela dobija neiscrpan broj lica i vidova u kome svako sebe može da nađe. Ali bez obzira šta je posredi, sama ova činjenica ukazuje na speciličnost umetničke istine. |N

Naučna istina je završena u svom značenju, objektivno fiksirana tako da ne dopušta nesporazume. LJmetnička istina ne može objektivno da se proceni u svom mnogostručju svojih značenja: ona zavisi od individualne interpretacije konsumenta. U tome je draž umetničkog dela, ali to je i izvor svakakvih, nesporazuma. Samo, tu se ne može ništa, jer to je najspeciličnija odlika umetnosti. Gnoseologija umetničkog "dela sva je satkana iz uslovnosti, ona važi samo pod određenim pretpostavkama unutarnjeg kruga uslovne nužnosti bez koje nije nijedno umetničko delo. Otuda saznanja i istine koje nam govore umetnička dela podležu proveri čiji kriterijum postavlja samo delo. Svaka islina ostvarena u jednom umetničkom delu dolazi do nas kao istina zahvaljujući umetnički strogo determiniranom okviru uslovnosti koji mu daje snagu opšte ubedljivosti. Otkuda to da jedan determinirani okvir uslovnosti daje snagu univerzalne ubedljivosti — mi tu tajnu još nismo TCšili. Ali zato za nas ni najmanje ne dolazi u sumnju šta je umetnost, da li logički i racionalno izdvojena f{ormulacija jedne istine. njen objektivni saznajni nivo, ili onaj formalni, uslovno-dekorativni splet okolnosti koji ga proiznosi u svel i daje mu snagu univerzalne životne ubedljivosti. Bez 458 elemenla umetnički sazdane životne ubedljivosti nijedna ma koliko objeklivno vredna i značajna islina ne prelazi u domen umetnosti.

2. UMETNIČKO BIĆE I STVARNOST

Umetničke istine imaju otuda istovremeno i ograničeno i apsolulno značenje, čak i kad izriču istine koje po značenju imaju apsolutnu vrednost. A to je stoga, kao što smo videli, što umetnost, da bi ma kakvu istinu pokazala istinitom, nužno mora da je pusti da u ograničenom ı relativnom spletu okolnosti dobije svoju istini tost, I samo tako »proverena« islinitost može da pretenduje na uopštenije vidove značenja i važnostli, a tiime, istovremeno, i najapsolutnija istina postaje kroz umetnost uslovna. I tu uslovnost nijedno umetničko delo ne moče da sakrije, jer ona je dvostruki izvor istine; relativne i opšte, Mi još nismo odgonetnuli tajnu životne Ubedljivosti jednog dela, iako osećamo dvostrukost tog procesa u sebi: mi u umelničkom delu prepoznajemo sebe, identifikujemo se sa ponašanjem koje postavlja „jedno umetničko delo, ali istovremeno i sebe umnogostručujemo pronalazeći onu univerzalnu rezonancu u sebi i u delu koja ruši sve pre-

preke između nas i dela bez obzira kad je ono nastalo, od koga je stvoreno i na koji je način pre nas primano. "To ukazuje ne samo da je istinitost u umetničkom delu različna od naučne saznajnosti nego i da ne može da se svrsta pod pojam tipičnosti. Nijedno delo nije slobodno od svog vremena i u tom smislu svako je delo u izvesnoj meri tipično, ali to lipižno niti Je identično sa potpunom istinom jednog umetničkog dela niti sa njegovom umelničkom vrednošću. U liku Hamleta ili Fausta mogu se pronaći, mnoge crie tipične za vreme i sredinu njihovih tvoraca, ali ono što nas Umetnički fascinira u psihološkoj celini ovih ličnosti nije nikakva sinteza tipičnih islina koje iz njih proviruju kao njihova lokalna oznaka, nego je rezultat jedne otsudne individuacije koja je svaiu negaciji tipičnog ili u dijalektičkoj antinomiji sa njom. "Teza o tipičnom kao merilu jednog umetničkog dela može samo da naškodi umetnosti, jer, u konsekvenci, ona vodi potčinjavanju aktuelnoj političkoj publicistici, sa čim umetnost nema nikakve veze. Teza o tipičnom kako smo imali prilike da se sa njom obračunavamo i u našem literarnom iskustvu ustvari je primitivna koncepcija o umetnosti kao vulgarnom »odrazu« vremena i stvarnosti. Ta »kon-" cepcijae« ne može a da ne završi u bukvalnoj apologiji stvarnosti u njenom najpovršnijem vidu kretanja. Mečutim, umelnost uopšte ne podnosi odnos totalnog identiteta sa stvarnošću, ona je uvek na neki način u odbojnom odnosu prema slvarnosti iako sva izvire iz nje, Možda je to u »metalizičkoj« suštini stvari, a možda se »jednostavno« radi samo o tome što je umetnost milenijumima stvarana, u svom najizrazitijem delu, negativnom konstitucijom umetničkog bića, Kao rezultat takvog razvoja pred jednog današnjeg stvaraoca kod nas postavlja se kao jedan od osnovnih problema kako da od, umeinosti koja je vrlo često i u mnogim, svojim najmarkantnijim „ostvarenjima destruktivno građena, građena ilustracijom negativnog, strasnom analizom negativne DOjave, na negaciji koja može da bude stostruko nijansirana, kako da se od umeinosti koja je crpela svoju snagu 'iz negativnosli, uzete u njenom ra“ sponu od potpune negacije ideala do minimalne ali umetnički neophodne devijacije od njega, kako, dakle, da se od umetnosti kojoj je negativnost na izvestan način postala suština unutarnjeg bića stvori.umetnost pozitlivnosti, umetnost koja će u pozitivnom detalju, u potpunom poklapanju sa idealom da crpi i hrani svoje urnetničko biće?» .

Svi pokušaji takozvanog socijalisličkog realizma, sagledani u ovoj svetlosti, imali su, svesno ili nesvesno. da izvrše taj ogromni istoriski preokrel, laj prevrat u umetnosti. I oni su skoro svi beznadežno propali. iz naše današnje perspektive i suopčenosti sa našom današnjom problematikom stvaranja bilo bi neznalački i plitko, publicistički kad bismo taj pokušaj, zato što je neuspeo i lo se, ne slučajno uostalom, politički poklopio sa staljinskom erom, kad bismo laj pokužaj jednostavno ignorisali čak i kao iskustvo iz koga treba izvući dalekosežne i ozbiljne, ali nikako publicističke zaključke. Šta, međutim, ako se i kod nas ponovi, ako se već ponovilo isto iskustvo? Šta ako se pokaže da se umetnost najprirodnije hrani negatlivnošću, samo tim famcznim otstupanjem, individualnom devijacijom od totaliteta stvarnosti, od celine kretanja, od programske istin=? Ako se ona gradi samo u poetskom olporu toj potpunoj i celovitoj istini, programu. idealu? Šta ćemo ako je umetnost i danas kao i juče po svojoj definiciji i suštini iznimak, pojavnost, individuacija, subjektivna deformacija ideala čak i onda, ili naročito i obavezno onda kad hoće da ga afirmiše? U tome je još, jedna od bitnih razlika između umetnosti i svih ostalih manifestacija duha podignutih na sta nen sistema. Ma šta htela, ma kakav program. ostvarivala, ma kakvom se tendericijom napajala, umetnost uvek ima pred sobom dvostrukost sredstava kojima to može da postigne, ona svoj program ne mora da ostvarujč identifikujući se sa njim, ona je čak pre sklona da se posveti konstituciji svog negativnog negoli apologiji svog pozitivnog bića. Umetnost je jedina mani{lestacija duha koja ne obavezuje

na bukvalno shvatanje i pravoliniski

identitet sa svojim sadržajima. Kad jedan matematičar kaže: dva i dva = četiri, on je samo to rekao, nikako nešto suprotno od tog stava jedna-

SIVARMLAA U SOCMMLINI

kosti. Kad Homer, međutim, slika pogubnu sliku rata, on ustvari ne agiinje za rat, makako ga welelepno slikao, već agituje za mir. Samo M. Umetnosti raskošna slika rata u svim njegovim detaljima može i mora da zvuči kao njegovo negiranje, Opovrgavanje, kao prizivanje mira. Nije ovde ni mesto niti ima dovoljno prostora da se detaljnije upuštam u ovu prirodnu i nužnu antinomiju između sadržaja i, značenja u jednom umetničkom delu. Neka ovom prilikom sve ostane samo na tvrdnji i ilustraciji, a one neka nam budu potstrek za pilanje: zašto i otkuda to bežanje umetnosti od bukvalnog identiteta sa onim što se stvarno hoće, otkuda to negiranje ideala i kad se on stvarno odbacuje i kad se njemu stvarno teži»

Ja mogu ovde da navedem samo formalne, tj. umetničke razloge ni izdaleka ne smatrajući ih ni jedinim ni potpunim. Izgleda da sve počiva na tome što je umetnost duboki izraz ličnosti, što je u njenoj osnovi na taj način inkarniran individualni akt izdvajanja kojim se pojedinac samopotvrđuje suočen sa nekim objektivitetom stvari. Umetnost bi se u tom smislu najšire mogla i definisati kao izdvajanje, otstupanje od opšteg, neminovna njegova negacija. Antinomija između individualnog i opšteg što je u sebi wmetnost nosi započinje hnegacijom tog postojećeg opšteg, jer samo u aspektu tog otstupanja od opšteg umetnost započinje novu genc“ ralizaciju. Čak i kad usvaja, afirmiše i apologizira jednu opštost ma kog tipa (društvenog, moralnog, filosofskog, religioznog), umetnost to ne može da čini kao publicistika koja se jednostavno pravoliniski sa njom identifikuje. Umetnost će uvek u okviru tog opšteg koji hoće da afirmiše pronaći onu neminovnu tačku otstupanja koja je ustvari njena jedina tačka isvajanja tog opšteg i iz koje je jedino moguća kreacija.

Otuda pa pitanje: može li umetnik u socijalizmu da se bavi savremenim temama a da ne bude apologeta niti politički ravnodušan prema svojoj sredini, vremenu i društvu — odgovor Je pozitivan, mada se taj problem ne može rešiti teoretskim formulacijama a još manje publicističkim člancima. U svakom umetniku odigrava se dvojstvo procesa: on je istovremeno i Mmetnik i građanin, i ta antinomija nužno će se i dalje zadržati. Ni za gradanina nije. apologija jedini odnos

prema društvu, jer apologija je.i pro- . pagandna Kategorija. A socijalizam,

kao i svaki poredak uostalom, nije samo propaganda i program, VeĆ iznad svega život. Umetnik se prema

(lome dvojno odnosi prema socijali-

zmu: kao građanin i kao umetnik. Kao građanin on se identifikuje sa svojim družtvom, kao umetnik on se uvek pod jednim uglom izdvaja iz ic identifikacije. Jer umetnost je nužno devijacija od opšteg, neminovna »deformacija«, ali ne i krivotvorenje stvarnosti. Ona je deformacija u tom smislu i utoliko ukoliko je svaki stvarni pojedinačni život nužno otstupanje od idealne sheme života, od njegove programske isključivosti. Ona, umete nost, apologija je tog otstupanja, odbrana individualiteta od uravnilovke društvenog i političkog ideala koji umetnik kao građanin usvaja. Građanin. i umetnik ne mogu biti identični u delu. Otuda je ne samo moguća nego čak i nužna antinomija između pogleda na svet i takozvane umetnič« ke svesti. Umetnička svest ima svoj potpuni iako drukčiji smisao i danas: ona je nosilac pomenute individuacije. Ona ne trpi robovanje jednom

pogledu na svet, ni juče ni danas.

Pogled na svet je po svojoj struk turi bitno suprotan strukturi umetničkog bića. On je ideološko-saznajui akt, čist produkt gnoseologije (ako se izuzme emocionalno-moralna primes3), sužena saznajna participacija Života, ne njegovo individualno rascvetavanje. Jezgro umetnosti je, međutim, jedno dublje slavlje humane ličnosti nego što može da stane u okvir jednog pomleda na svet. Pogled na svet iednog Dantea, Dostojevskog i 'olstoja ije hrišćanska mistika, ali su oni najviše umetnici onde gde otstupaju ili potpuno zanemaruju svoj pogled na svet, onde gde njihova silovita ličnost progovara neposrednim jezikom života. Romantičari i Edgar Alan Po majestoznom fantastikom ,otkrivali su antinomiju između individualnog i ideala koji narasta do oogubnog uništenja života. Arturu Mileru ništa ne smela što se kao stvaralac ne identifikuie sa svojim pogledom na svet i političkim idealom. MĐa nije učinio ovo razdvajanje, pitanje je da li bi kao dramski stvaralac trijumfovao. .

Umetnost nije danas niti bukvalna apologija niti falsifikat ideala. Ona je nužno devijacija, tačno u skladu sa bićem | „umetnosti i individualitetom stvaraoca. 1 kad afirmiše, ona na meki način »negira«, negira idealnu programsku shemu života. Ali baš tom »negacijom« ona je najsigurnija spona individualne uključivosti u ideal. Samo onaj ko nema poverenja M ovaj naš život i kome se socijalizam pričinjava kao velika tema za fraziranje, taj može danas da gaji sumnju u stvaraoca kod nas. Ali taj će ostati van života i van umetnosti pa makoliko lepo o njima umeo da frazira.

Zoran GLUŠČEVIČ

'Težnja čovekova da se usami, da bude van živog krvotoka stvari, da se nađe u slivu nekog tihog smirenja — koliko'je naoko ostvarljiva, toliko u svome zbirnom činu ima i obralno ustrojstvo i meru. Čovek je uvek vezan za neku vrstu ropstva, uvek je spreman “a bude most između ova dva suparništva, ali kad računa da je izbegao talasu ohole ritmike doživljenih slika i izvesnih obaveza, on i ne sluteći šta se u njemu razgoreva, poslaje svestan da se životu ne može umaći a da se pritom ne plati golem dug.

Život uvek nudi da se sklop njegove suštine digne do što potpunijeg pojma vrednosti. Jer živi se samo jedared i obraćanje životu ne bi bilo ništa drugo do težnja da se od njega otme što se oteli može. Bićemo bliži i neposredniji — pisac je najviše prožet lim osećanjem pohoda na Život, na njegove dubinske ponore, na olimanje njegovih brava i katanaca. Znači — pisac je rob? Pa i jeste rob, ako je ropstvo sloboda oka i prostranost duše, ako je ropslvo nedockan se setiti njegovih mno-

goznačnih profila, zrenja. misli, sim

bola. Ljudski pejzaž mora biti viđen i sa ove i sa one slrane, on naizmence kola u piščevoj uobrazilji, on mora

'imati stostruka posredstva da se nje-

mu čovek vrati, da se pod njegov skut skloni. Pisac je — razume se --< taj koji neprestano nestaje U “daljini i koji se iz te daljine vraća sa preobražajem stvari i pretstava što ih je mišlju dotakao, raspolutio, prineo nama. Svaka stvar ima svoju dvojnost. Svaka dvojnost ustvari je još. jedaa karika više da razgovor sa životom ne može nikad da bude prekinut. -I ono što nam sc čini van domašaja i to je u nas uprlo prst i to je pro govorilo jezikom realnog životnog proračuna. Zar Fjodor Dostojevski nije čovekovu sudbinu video u stalnoj meni, zar duša nije kosmos su okrenuti svi reflektori psiholoških

zračenja i značenja. Baš u toj dubini

traži se izlaz pred vratima smrli, traži se samopotvrda da je gamiženje naše sila kojoj se ne može: odoleti. A smrt koja nas čeka, kao oko malo nerazumljivi crtež, poslaje već pred-

ka kome ;

Izet SARAJLIĆ

,

TRI PESME

ZASTITNA POVELJA

Da, svi smo mi pomalo i praš sutonima, Dal jevi ledamo kako se kiše u\tfalasima sručuju na nako-

odgovor 'tim

lećno veče. Lutamo ovim

bez prestola, gleda a streženu scenografiju Grada i u

nadežno smrtni i u nama svi pali, i nostalgične traktate o cvetanju. [ domovina. ma i r | ? Moramo: Jer ovo je naše stoleće.

camo svoje | I svi smo mi pomalo d suira da prerastemo U arm!jć

Šš opljačkanom prošlošć O boi od tuberkuloze,

od raka, od boginja,

tima o čovečnosti upućenim na zelenu ac i lo domovina jer ne ona, mi smo to pod

mi smo to pod , bar pola stoleća sad daj nam za Pesme

I svi smo mi poma 'bombama padali i klicali, + rišali, pa pusti nas istorijo, o Prekrasnoj Dami! ·

ina i jecaj i melanholično probombaši i kraljevi bez krune

kišama (ogromni ı bezsvi zaklani fantasti sveta) bun=

'Koliko nas ima i možemo li u u kojoj se najmanje umiralo Nas, s našim crvenim dekre-

lenu adresu DProleća.

bombama padali i ju-

MART sara Mama! | Vašeg sina nešto divno boli!

Majakovski

Idem kroz ovo jutro i čovečansitvu govorim li. | Od marta svuda oko sebe i sam sam pomalo mart. Istorija kao da nikad nije pripadala Neronima.

Divna moja . i - · jedina nasmeši se malčice i ti.

Sina moje mame nešto divno boli! U srcu njegovom je požarl

Divna moja jedina

'budi mi Nataša Rostova.

Divna moja jedina

budi mi moj Vila.

Jer opet će doći snegovi i vetar će imitirati Stravinskog. Sedećemo uz čaj, slušati kantatu oluje, pevati nešto u molu. Ali danas je mart. 'Trubaduri Republike na wlicel

Divna

moja « jedina

nasmeši se malčice i ti.

LAGANO, S TUGOM

U prozorima kiša kao neki nezaboravljeni marš.

Ponovo jesen, opšta jesen, klasično doba elegija.

Otići ću malo na stanicu da se priviknem na rastajanjc.

Ako se ne vratim ostaće moje pesme da lutaju ovim gradom.

Bila je nekad ta mladost. U nekom prastarom juče.

U srcu vašem i mom. Bila je. Ostala. I biće,

Ja odlazim ali neki isti ovakvi kao ja ići će možda umesto mene na groblja pogubljenih da uče sintaksu odanosti.

Moje pesme stajaće im uvek na raspolaganju.

Neki isti ovakvi kao ja pevaće možda s jeseni umesto mene

neki nezaboravljeni marš.

Nešto beskrajno naše zbog čega se može i jecali i ubijati. A ja idem (vreme je) da se privikncm malo na rastajanje.

I da u zvižduku “

Ja idem (minutu ćutanja za mene)· da sc priviknem

E : ić i če . Ako se ne vratim ostaće moje pesme da lutaju ovim

vozova nađem još koji stih, ako već nije prekasno.

malo

gradom.

Primite ih kao epitaf jednom iskasapljenom svitanju. I ne govorite, ne goyorite o deklarativnosti.

POL RENE GOGEN: KOMPOZICIJA

met saglasnosti cla se ne može izbegnuti njena najezda i njen vešto otkačeni harpun. Da, mi živimo pri premajući se za smrt, ali nas ne napušta osećanje da na tom pulu moramo položiti kauciju makar i za najprividnije spokojstvo. Ako to liči nekoj velikoj zabavi, neće li biti da smo zbog toga tužni, a našu pomisao da je polje našeg duha obrađeno, smrt će apriorno da negira. Ona je tek početak novog poseda i mi we oklevamo pri obradi nove parcele i novih spoznaja. Dabome da ne oklevamo. To obnavljanje je satisfakcija

za našu trošnost, U ovaj čas pada mi na um jedna Elijatova lirska aksioma, koja je sva u igri tog neumitnog molitvanja: +

»Odjutros jedna ptica peva Večeras se jedna žena nada Ptica peva za sutra

Žena nas rasplođava,«

-gog crkvenog rituala.

' Ta vrsta vaskrsa pomaže nam da ne budemo nepostojeći, Jer imamo pravo na svoje sećanje, na kalendar prisutne čovekove avanture. Umirući mi se brinemo za nastavak nove berbe voća, uvereni da to ne nosi u sebi nikakav oblik liturgije ili nekog druPođemo na groblje — našem sećanju neka imena ne izmiču, Ona se ponavljaju u svesli još jednom. i tako ponovljena mi. celo, bivamo i pokorni, ne radi njih nego radi nas pred kojima leže išta ili još teža iščekivanja. \ Naslonio sam se na mermernu grobnicu Stanislava Vinavera, a kiša žalosni jesenji predznak, svoju loše komponovanu melodiju lije po mome dotrajalom mantilu. Sada sam Oogorčen na svirepo prisustvo smrti, Vina-

ver je bio, ipak, mlad i on je prostor

jezičko-lirske strategije mogao da voz-

nese do jednog kvaliteta koji bi za-

dugo čekao na premca.

ena otsutnih—imena prisutnih

Kiša jednako sipi. Stojim i, dalje i čitam od samih glagola (aorista) sročen epitaf. Značenje njegovo leži u unutarnjoj radijaciji bunta. Neookornosti. Dakle u onome zbog čega su Stanislava mrzeli. | baš ova po podnevna kiša, nedeljna i oktobarska, možda je sa. svojom hotimičnom monotonijom bila i neka vrsta pramuzikalnosti, možda je nosila u sebi neku vešto skrivenu muzičku partituru, neki logaritam kosmičkog zvona. Sećam se Vinavera da mi je u jedmoj šetnji nekom sporednom ulicom is Đerma govorio o vazdušastoj per

smniv

na :raslajanje., „|,

spektivi poezije, ako ova ne bi pro.

menila toaletu. Sećam se da mi je govorio da jeziku treba dati veća i slobodnija krila, kako naš stih ne bi ličio na matoru usedelicu.

Vinaver je u jezikv tražio novu krvnu sliku, nov odjek. Jedna vibracija ima svoj trenutak ili deo tre nutka, a Vinaver je težio da ga ver tikalnim presekom umnoži, načini elastičnim, da bude od neočekivanog značenja. | stvarno, ako nismo nap stili osećanje dobronamernosti. videćemo da nam nedostaje verni pokretač stiha, smioni zaletač v zonu madđije, pesnik koji je lukavstvom lukav“ stvo poezije savlađivao.

Kiša i dalie afektira svojim romorom. Izgleda! da neće zadugo da prestane.

Nedaleko od Vinaverovog groba romboidna grobnica Anice. Savić Rebac. Na pročeliu njenom figura čoveka sa raširenim? rukama: oozdrav Suncu. Doneki žuti list ljubi glatku površinu groba Čak se, eto, i list cbeležava umno i nežno, čak i on pri padu ima nešto od racionalne misli. Kiša rominja, a žuto zlato lišća pada. pada. Ž

Ako se trudimo da iz našib' reči izvire krv sećanja, mi ćemo pri jednoj jesenjoj šetnji, kad je dan sumo 'ran i kada kiša vlaži dotrajali man:il. zastati i duboko u sebi osetiti da je

žiyot morao da teče u znaku života-

iN Žarko ĐUROVIĆ

KNJIŽEVNE NOVINE