Књижевне новине

· Meringa kao čisto distorisku

div

ESEJ

Osim Lafarga i Plehanova, Medng je takođe sledio stope Marksa i Engelsa na terenu estetike, tragove relke i teške za praćenje, jer su to bili tragovi divova koji su taj vrlebni i slabo ispitani teren prokrstarili sa čizmama od sedam milja.

Kao biograf mislilaca, Lukač nije ni u karakteristici Meringa domašio onu natprosečnu visinu, koju je postigao kao istoriograf estetičke mi sli (t). Stoga je on promašio i stvarnu Meringovu karakteristiku. U njegovim očima, Mlering nije više aktuelni mislilac, već samo istoriska ličnost, figura koja pripada iskljuživo prošlosti, | omeđemoj s jedne strane okvirima istorije nemačke književnosti, a s druge strane — vidokrugom teorije lOruge internacioale (Dar.i Po.zd istoriji estetike, st. 288, 303). Mi imamo utisak da ovakav Meringov portret ukida izvesne istoriske i te« oriske dimenzije živog modela. Istoriski, naime, “neki važni sačinioci Meringovog dela stvamo deluju i u sadašnjosti, a po svoj prilici mogu delovati i u doglednoj budućnosti. 'Teoriski, Meringova misao — umnogome »jeretičkae — i utoliko ulkoliko je takva — izlazi izvan zidina one mogile, koju pretstavlja dogmatika II Internacionale, a u koju Lukač hoće, nasilno, neobjektivno, da je zatvori i pokopa. Karakterišući ličnost, Lukač ga u isti mah prikazuje i kao prevashodnog istoričara; po njemu, Mering je bio jači, plodniji u funkciji istoričara (i kritičara) nego u svojstvu teoretičara umetnosti. Ovaj prikaz izgleda istinitiji nego ona karakteristika. On je potvrđen Meringovim idejama o sudbini umetnosti m povesti revolucije.

Od tih ideja, danas Još Živi, čak ma višoj potenciji aktuelnosti no u »mimo« doba ID)ruge imternacionale, misao da revolucija nw žno pretpostavlja moral (i logiku) estetici (Lukač, navedeno delo, str. 333). Ova misao izgleda sposobna da na zadovoljavajući način objasni izvesne istoriske fenomene, kao Što je pojava »socijalne literature« u našoj međuratnoj književnosti, i pojedine teoriske probleme kao što je prevaga principa veličine (»uzvišenoga«) nad kategorijom lepote u estetici revolucije. .

Savremena književno-umetnička situacija' aktuelizuje i Meringovu misao o dvostrukom frontu revolucio“ Warhć" estetike i kritike: protiv konzervatizma i pro »n"oderniz mace MW icd no. Merng je oba oprečna pravca sveo na jedan zajednički imeniteli: na filistarstvo (Lukač, str. 297). Konzervatizam je davno poznato lice estetičkog ćiftinstva, »Modernizam« bi bio njegovo nalc}e: redengot istog konzervativnog akademika ili profesora, izvrnut na »postavu. |

Najposle, čini se da iskustvo sa”

vyremenc istoYlje, umetničke i društvene, afirmiše i Meringovu teo ji o međusobnom o WRBER diAge 8 Eegi E kuyetml pikož Limwike wu pokuretu na predne klase Birokrat-

ska »partijnost«, koja je kulminira la u ždanovštini, · upinjala se da estetiku podvede pod politiku, kao jedan odelit »sektor«, ne baš bogzna kako važan, političkog aktiviteta 1 aparata; malograđanska anarhija pra» ćakala se da estetiku odvede daleko od svake dodirne tačke sa politikom. Mering je pokušao, i uspeo, da- estetiku i politiku izvede iz jednog za“ jedničkog osnova, kao dve posebne grane iz istoga stabla: obe proističu iz istog izvora — iZ pokreta revolucionarne klase, obe. utiču MU. a dua, pdjedmički vor = u SOCIJA | zam; ali, svaka od njih leče pr tom svojim vlastitim tokom (str,

· Mering je, dakle, tačno „prikazao. — umnogome čak i vidovito pret skazao —u F75udes umetnost U druŠtvenoj revoluciji. Međutim, on pri tom nije ukazao · na Spec ičnu estetsku revoluciju u samoj) umetnosti. Dre svega. on nije kazao skoro ništa o samoprevazilaženju ~ umetnosti. Lukač krrtički beleži izvesne Meringove slabosti, koje bi mogle da objasne ovi prazninu u njegovom delu, Tu slabost pretstavlja suviše jaka vezanost Franca „Meringa za građansku klasiku uopšte ı Za 98 ta naposc (Lukač, sM. ŠEa č Preterano zaljubljen 1 zagl ivan klasika, Mering nije bio u aj i, sagleda onu estetsku revoluciju oia daje pečat modernoj VEĆA 2 Fretpostavljajući Kanta Hese 16 ring je morao da zanemar., eg i: vu ideju o samoprevazilaženjJu DOE nosti, pa,i samo to samoprevazi ei nje koje čini sadržaj pomenute esle ske revolucije. Ako previđa Meringove bitne r teoriji književnosti, i i adekvatno ocenjuje — Cc (4) Đ. ILiukač: · tike«, id. Kultura,

KNJIŽEVNE NOVINE

i potcenjuje izvesne e rezultate. u istoriji 1 Lukač zato uviđa neke njegove

»Priloz] istoriji esteBeograd 1959 E·

AIO

DHiomak o Mein

(Umesto Lukačev9Š nekrologa Meringu)

promašaje, ne manje bitne, u teoriji saznanja. | Po Lukaču, Mering bi pretposlavljao materijalizam dijalektici; u svakom slučaju, on je zapo» stavljao dijalektiku (str. 318, 319) Međutim, koliko je m a t e r i-

ja li z a m potreban da bi se shvatilo istinsko b i ć e lepote, toliko je dijalektika ne

ophodna da bi se sagledalo njeno stvano postajamn je Otuda, zanemarujući dijalektiku, | Mering se lišio mogućnosti a pojmi estetski prevrat o kome je malopre bilo reči. Zapostavljajući dijalektiku, Mering se nije čvrsto postavljao ni na pozicije materijalizma: recimo, on je dopuštao mogućnosit da je

· snih teoriskih objekcija,

Kant wprevazišao«

(Lukač, str. 321). No, dok Merin-

·gova istoriska i estetička postignuća

još žive i deluju, njegovi opšte-{ilozofski promašaji gube aktuelmost: istoriski gledajući, reakcionarno fašističko »hegelijanstvo« između dva rata pobpuno je bacilo u zasenak socijalreformistički neokantizam, kome ije Mering činio neke koncesije. Zbog toga, i pored izvesnih ume-

karakteristika i kritika Meringa — u celini uzev — olstupa od suda stvarne, tekuće istorije. Lukačeve studije o Ničeu i Meringu svakako su najinteresantniji prilozi u ovoj knjizi; na Žalost, one su ujedno i najdubiozniji njeni delovi.

(Iz neobjavljenog

Lukaču)

rukopisa o

Radojica, TAUTOVIĆ

PRIJATELJI KNJIGE

Nastavak sa 1 strane _ Ali ne, nije se to dešavalo. Dešavalo se da su neki od njih, u nove subote koje su ih dovodile u grad, tražili po trgu, po pazaru, čoveka koji im je knjige davao, i, još više, bilo je ljudi koji su tražili da sa njim o tim knjigama malo, i, kako su govorili, ijudski popričaju. Da popričaju o onome što su u tim knjigama našli, što ih je izgleda, zainteresovalo, možda uzbudilo, možda nagnalo da „svoje misli i osećanja okrenu prema strani koja je dotle za njih bila kao neka neotkrivena plameta. Zbilo se uskoro to, čuo sam, đa su neki od tih ljudi postali prave gladnice čitanja. I da je naš prijatelj, zaljubljenik svog posla, u mnoge dane na malog brdskog konjića tovario dragocene tovare, i sam „putovao u neka sela onoga kraja, i, sada već široko i sa velikim poverenjem, rasturao svoje ljubavi koje više nisu bile samo njegove. Da,'đogodilo se nešto kao čudo — da mu je retko koja od tih knjiga koje je davao nestala, da su mu gotovo sve one, ostavivši po deo sebe u nekom od onih ljudi, neki svoj novi trag, gotovo neoštećenme dolazile natrag. I desilo se još i to, da je jednom, u ime tog zanimljivog prijateljstva koje su tako iskovali, u ime tog korisnog i delotvornog posla koji su zajednički radili, otišao tim ljudima u goste, džipom natovarenim knjigama. I pošto je džip nosio i neki film, organizovana je na OtvOrenom prostoru jedna gotovo dirljiva priredba u kraju koji je džip

dotle samo možda dva-tri puta video. Kažu da je džip bio zasut cvećem. :

I tako. Istina, lepote, i saznanja, koje su odvajkada iz sebe lučili mnogi pametni ljudi, koje oni iz dana u dan Ssabijaju u nove žiže saznanja i plemenitosti, proširili se, evo, otkrivajući za sebe nova uporišta, možda baš ona kojima su najpotrebniji. A način na koji je to učinjeno, kađa se bolje izmeri, vrlo je jednostavan i prost, i, na kraju, nije više onaj koji obeležava naše vreme — iz dana u dan ono sve više nalazi sredstva Kojima se to lakše ı brže postiže, Ali u središtu toga uvek ostaje poslenik, pojedinac, ono što on u sebi kao svoje posebno nosi, i to je upravo ono što ovom prilikom možda još jednom treba da se zabeleži. Žar i strast kojim se nešto čini, prava mera i ruho koji se traže da bi se nešto postiglo, da bi se nešto produžilo, da bi nešto za jednu daljinu više trajalo.

U ovim mestima našao se, evo, jedan skromam pokretač, i on na svoj, njemu svojstvem, u tome trenutku, izgleđa, jedino moguć i ispravan način, deluje, pokreće misao, želju, pobuđuje nova pitanja i rađoznalosti. I, gledajte, zamišljao sam, kako. se nešto među onim ljudima tamo pomerilo! Kako mora da je bila uzbudljiva ona priredđba održana pod vedrim nebom, taj sudar vremena koje odlazi sa ovim koje je tu, koje nudi svoja blaga onima koji su malo znali šta se sve krije u njima, šta ona znače.

MIODRAG ĐORĐEVIĆ: CRTEŽ

Ne poznajem toga mladog, plavo kosog čoveka čije oči neprekidno, čini mi se, čisto i radosno mora da sijaju, — ako ne zbog drugog a ono žbog toga što je stekao nove prijatelje, nove poznanike koji su i njega obogatili. Upravo onoliko prijatelja koliko jedna sigurna čovekova desnica, svojim požrtvovanjem može da dohvati. Ali bi ga vredelo, pomišljao sam, potražiti kada se ode u onaj kraj, to on, po svemu izgleda zaslužuje. Da, rekao mi je poznanik još i to — da lepo svira na violini, i da ga mnogi u njegovom gradiću vole, da ume da buđe ljubazan, da zna sa čovekom da. podeli so i hleb; da čoveku, onako od sebe, dolazi osmeh na lice kađ razgovara s njim. Pa dobro to liči na jedno iskustvo kolie sam nekad našao u jednoj vrednoj i lepoj knjizi: da je svet, da su ljudi, da je život kao ogledalo -— osmehni im se pa će se i oni tebi osmehnuti. Ali — ne. Pomišljam, to ovde ipak nije isto, nego je na ovakvim pojedincima pisac gradio svoje iskustvo, beležio ga i prenosio dalie, đa bi, evo, stiglo i do nas. A svaki od tih ima svoje posebno ljudsko srce, svoje kretanje, svoj ritam kao naš nepoznati prijatelj.

Uostalom, izgleda mi da mi više nije nepoznat. Jer, kao da ga gledam: konjića i džip natovario je knjigama i otisnuo se na put, i mora da i sam sebi, onako skroman, izgleda kao krčilac, rađostam i radoznali tražilac.

Slobodan DŽUNIČ

SVETI STRANCI

Eto, prošlo je toliko vremena a još nije SS Ja više ne verujem da će doći. Bilo je vreme kada sam čekao. Postajao sam nervozan, pušio cigarete jednu za drugom. Svakog časa moglo je da Savi: Tako su prolazili sati, dani i noći, čitave godine. Bili su to prosjaci koji su dolazili. Otvarao sam vrata e svim malo, koliko da bih mogao provući ruku sa komadom hleba. Ponekad bili su to ponosni prosjaci: odlazili su ne uzevši ga. Neki od njih bi se ljutili. Šta sam mogao. Nisam hteo da. napunim kuću tim Pai kazama. Da se osiguram zaključao sam“ vrata. Zak jučao sam ih i spolja. Izlazim samo noću. Rekao sam susedima da se ne brinu za mene. Moji susedi su surovi ljudi, pitali su, ako iznenada umrem kako a saznati. Rekao sam da će se to već nekako urediti. Bilo je izlišno 87 0; da nemam nameru da umrem. i iao sam da čekam. a lo koga očekujem. Nije to nikakva alegoriska ličnost, nikakav mitski došljak, već neko koga poznajem po hodu, po načinu na koji će zazvoniti, za“ kucati na moja vrata. Mnogo sam se izmučio čekajući. Kažu da sam nekada mnogo vremena provodio pred ogledalom, sada nisam više smeo da se prgledam, bojao sam se bora na svom licu, sedih u kosi. sam sva ogledala. Čekao sam i čekao. Provrteo sam na vratima jednu sićušnu rupicu, spolja nevidljivu okrenutu tačno u pravcu ulaza. Tako sam mogao da vidim svakoga ko dolazi. Provodio sam godine osmatrajući. Savijen stajao sam iza moje osmatračnice i piljio u ništa, sve dok mi se vid ne bi. pomračio. Stas mi Je postao, poguren ı pokreti nesigurTnl, nisam se više smejao i najmanje sam ličio na vedrog i nasmeianog dečaka čiji je portret visio iznad mog kreveta. Nikada posle nisam zaželeo da imam svoiu sliku. Svejedno. dobro sam se snalazio. Bez po muke pronalazio sam neprimelnu rupl na vratima i prislaniao uz niu 797 jedino, već sasvim iskolačeno oko. Da se nešto dogo-

Uklonio

ćem umrla kći, ja im ne bih umeo, možda im ne bih hteo pomoći. Srećom, sve je bilo u redu. Tako niko nije pokazivao prstom na mene, i ja sam nastavljao da čekam. Sastavljao sam stihove za dobrodošlicu, bila je lo sasvim pristojna i vesela pesmica.

Kako je moglo da se dogodi da ne primetim? Mora da mi je sluh'vremenom oslabio. Taj trenutak, eto, već izlizan u mojoj mašti od neprestanog ponavljanja, bio je tu, banuo je iznenada. Začulo se šužškanje pred vratima, zatim zvono, onaj poznati zvuk, Nije bilo sumnje, Dogodilo se, život me nije zaboravio. Dršćući stojim sa ove strane vrata, utišavam svoje disanje. Mogao bih u ovom trenutku misliti na sve ove godine sa ponosom onog čiji je trud iskupljen, mogao bih sabrati svoja iskustva, ispraviti savijena leđa, da bih dao patosa trenubku koji sledi. Ali pre svega, moj posetilac očekuje da mu otvorim. Jedmnostavnim pokretom ruke koji znači oslobođenje mogao bih da otvorim vrata. .

Ali ja to ne činim, Ja to ne želim. Ja čujem njegovo disanje, bumo i umorno disanje onoga koji je učinio ogroman napor da bi došao čak ovamo. On ponovo zvoni, nestrpljiv da mu otvorim. Ja ne činim ništa da bih mu pokazao da živim, da postojim i da ga očekujem, pazim da ne učinim nijedan pokret koji bi me mogao odati. Ali ja ne verujem da on naseda mom naivnom lukavstvu. On sasvim sigurno zna da sam ja ovde. Ne pokazuje to ničim, sem svojom Uupornošću. Da isključim zvono Ca

On prestaje da zvoni, i jednostavno čeka, Znam da je tu iako ga ne čujem. Stoji sa one strane, napregnutih udova, kao i ja sam. Ne pomeramo. se više sa svojih mesta, same su tanke vratnice, iz-

među nas,

materijalizam wwwwwwwww.s

ALEN TEJT

Alen Tejt (Allen 'ate), rođem 1899, spada među najpoznatije američke esejiste; no on je i priznat pesnik, pisac romana i biografija Pripadnik je takozvane »Agrarne grupe« južnjačkih pisaca i jedan od osnivača čikaške grupe »Nova zajedno sa Robert Pen Vorenom.

Lukačeva |}

dilo za sve to vreme, da je u susednom stanu fabio , požar, da je drugi sused iznenada oslepeo, da je tire-

·Ne podm

velikih ličnosti američke istowije.

Kkritika«,

i pesmea (1928),

| koja lebđi« (1949),

MEDITERANAC

Quem das finem, rex magne, dolorum?

Tamo gde smo ušli w čamac bio je dug zaliv Puškomet širok, okružen uzletelom stenom +—6 Izbledela ivica oko polja starina,

I mi smo izišli iz monotonije vremena:

"Tamo gde smo ušli u tamnu utrobu broda svetlo se nije kretlalo ' Sem jednog galeba, belokrilog nad bistrim: talasima,

Povetarac, nevidljiv ali snažan kao voljeno telo, Gonio je čamac napred kao dobrovoljni rob.

'Tamo gde smo ušli u mali brod alge

Su se razdvojile i propustile nas do šaputavog žala I gozbismo se tamo i m našoj potajnoj nevolji Proždirasmo iz istog posuđa koje su Enejci imali:

"Tamo ii, beskućniče, posmatraš kroz slabašan sumrak

Zelenu obalu, koju bi, gromovima uznemiren, da osvojiš;

Kapljice šho brodiš, užurban piješ celu noć,

Jedeš đakonije iz čankova — 73da bi zavarao.tu pitomu obalul

i \ SO. ae

Tamo gde smo se gostihi i bančili na ošljunčanjim Obalama bez peska, razmećući se našim Kakvo bi proročanstvo iz praznih pladnjeva mogle Skimice bez otadžbine ispuniti ukraj drevnog mora?

Mogli smo tog puta okusiti to slavno doba

Večno ovde a ipak skriveno od naših očiju

Pošto je Žudnja za snagom istrošila svoj isprazni bes; Oni, u vinskom mehu, stvoriše ovozemaljski raj.

Legnimo 36% jednom pored dahtave obale Okeana, gde naši vreli praoci snivaju Kao da je Poznato More još. nwvek mesec Atlantisla ječi, ne uzdiže se više!

Koju ćemo zemlju osvojiti, koju će pitomu obalu Opustošiti naš pohod i gde će msmeriti našu krv» Raspolutili smo hemisfere našom nemarnom rukom! Sada, od Herkulovih vrata mi plavimo

Na zapad, na zapad dok nas varvarske vode Ne prenesu do umornog sveta gde izraslo žito, Krupanm pasulj, grožđe slađe neg' muškat Trule nad vinom: u toj zemlji smo se rodili.

KLETVA

Bilo je to predveče, soba je bila hladna, Polumračna; ujka Benov tužani kalup za metke I rog sa barutom i lice majora Bogana

U polusvetlu nad vatrom rekoše jasno: Beskorisno je ubijati sve sem vaskrsle mrbve. Rog ni kalup, ni major nisu pratili hajku.

Pošto mu je bilo hladno, naterao sam Litla da se primakne vatri Pri bledom sumraku kada nije ostalo mnogo neizrečenog Između mene i dva prijatelja od kojih ni jedam nije veliki lažov.

Sedeli smo podjednako trpeći zadimljenu hladnoću.

Tako malo vrednog ima da se kaže na međi dana i nođi,

Možda nekoliko reči o neumoljivoj volji

Vremena koje plovi kao magična barka

Ili nešto tako fino radi lpmbaznosti,

Dok mrak ne zapečati prozor, vatra postane svetlija, I vetar ne prepolovi brdo rojem pčela,

Sada meditirajući pomalo nad vatrom

Čuli smo da se mrak hvata m koštac sa noći Naterujući oproštajni dahtaj mmirućeg

Iz njenih zapadnih grudi, iz njenih polarnih čeljusti; Onda je Liti zapitao: Ko sa mrbivi?

Ko sn živi i mrtvi?

I ništa više nije bilo večemo sva

Tako ostavljajući Litla njegovom snevanju Zaključio sam šta to u vrememu izjeda

Tenući bes planinskog potoka

Kad iznenada, kao što bi to neki newk wm mćčinio Pomislio sam kako čujem mrak da lupajući Glavom o stemu wzvikuje: Ko sm mrivi?

dana široko — '

Klint Bruksom i Džon Krou Rensomom. U prvom periodu njegovog pesničkog stva ralaštva dominantne feme su Građanski rat između Severa i Juga i, kako je jedan njegov kritičar definisao, »smrtna idiotija života«, Oko 1948 godine petpuno raskiđa sa Kklasicizmom i trađicionalizziom, počinjući da piše novu, sveži i vitalnu poeziju, punu razumevanja za stra» đanja rastrzanog današnjeg čoveka. i

danom odmelništva,

Tada se Liti okrenu sa kletvom — Tako mi Boga, istma 'el

VUKOVI

Vukovi čekaju u susednoj sobi

Sa glavama nisko pommutim, nasrću, dahćući,

Na ništa u tami: između njih i mene

Bela vrata sa krpama svetla iz hola

Kojim čini se (tako je u kući tiho)

Da čovek nije nikada prošao od vrata do stepeništa. Sve je bilo trajanje, Zver grebe po podu.

U mislima sam susretao andele i demone

Ali nikad' ni jedan čovek nije bio u prilici

Da mu u susednoj sobi prebivaju vuci, a nadi Časti čoveka priznajem da pre toga ni ja nisam.

TI dok sam tražio večernjaču wu hladnom prozorskom oknu

I zazviždao kada je Arkturus prosuo svoje svetlo,

Čuo sam da se vuci grizu, i rekoh: Tako znači, ovo

Je čovek; tako — ima li boljeg zaključka —

Iza noći neće doći dan, a srce čoveka

Poseduje neko malo dostojanstvo, no manje strpljenje

Nego vučje, i glupu osetljivost što

osi miris sopstvene smrinosti (ovo i druga

Razmišljanja biće zgodna za jedno drmgo vreme

Kad pseća tišina bude zaurlala moj epitaf);

i | MLONRRa idi | a 3 O tvori il pogledaj da li će sklupčana na elji

li puzeći kraj zida neka divlja zver FE

Možda sa zlatnom dlakom, sa dubokim očima

- Kao dlakavi pauk na oswnčanom patosu,

Zarežati — i čovek nikada ne može biti sama,

A (Preveo Nikola PRERADOVIĆ)

Steoni, BOGDANOVIĆ p—A.ič 1 1 ——

Glavna đela: zbirke »Gospodin Poup i druge »Međiteranac i druge pesme« (1935), »Zimsko muore« (1945) »Pesme 1922—1947« · (1948); eseji: »Na međama poezije« (1948), »Muva »Napušteni dđemom« (1957); roman »Očevic (1938) i niz biografija.

\