Књижевне новине

PISATI O KONCERTIMA

PRE IZVOĐENJA

Naši izdavači uveli su jednu dobru novinu u svoju delatnost: na omotima izdatih knjiga ponekad (ne uvek) oni, tojest njihovi referenti objave omanji tekst, kratak sadržaj dotične „knjige. Ova informativna beleška samo je “ı toliko reklama, što preporučuje knjigu; no pošto je data informacija u osnovi uvek tačna, čitav postupak je sasyim lojalan, jer ne obećava eventualnom čitaocu ništa

više ođ onog čega u knjizi ima.

Ako se ovaj tekst ne zadržava na sažetom izvodu iz konkretnog sadržaja knjige, nego nastoji da otkrije i formuliše uopšteno, apstraktno značenje datih konkretnih slika, sam potencijalni idejni smisao knjige, unutarnju njezinu suštini iza spoljašnje slikovitosti (verbalne deskripcije prizora, pojava, predmeta, ljudskih likova i njihovih postupaka ili iskaza), kan didat za čitaoca već ima malu estetsku analizu pred sobom, a time i pouzdani oslonac za slobodnu odluku, prema svom ličnom umotničkom ukusu, prema svojim misaonim preokupacijama, prema svo jim emocionalnim sklonostima i pređispozicijama.

Pišući godinama, po želji i nevolji, o muzičkim priredbama, ponajradije o koncertima (jer tuı nema mogućnosti za psevdo-umetnički doživljaj muzike gledanjem, već jedino za prijem tonskih umetničkih slika preko njima odgovarajućeg čula, preko čula sluha), često sam dolazio na pomisao da bi objavljivanje sažetih muzičkoestetskih analiza konkretnih kompozicija uoči njihova izvođenja pretstavljalo društveno korisniji posao nego objavljivanje muzičkokritičkih „recenzija po obavljenoni izvođenju. Doduše, davanje ocena izvođačima korisno je ili štetno po same njih, jer im omogućuje da isečcima dobijenih kritika iz štampe sakupe (ili izostave) dokumentaciju, koja će ih pred koncertnim poslovnicama kvalifikovati da budu (ili ne buđu) preporučeni za razna qostovanja i drugi dalji svoj javni muzičko-izvođački rad. Ali pravi ljudski smisao i značaj samih kompozicija — koje Širi slušalačii! krug samo putem izvođenja Uupoznaje, kao što i ovu izvođačku delatnost jedipo postojanje i nasta” janje muzičkih dela omogućava sasvim neznatno biva ili čak i nimalo ne biva otkriven muzičkim kritikama posle koncerta, pogotovu ako je uı ovim kritikama data samo formalna analiza dela ili lična kritičareva impresija o vrednosti muzičke kompozicije, impresija dobrim delom uslovljena baš kvalitetom izvođenja (iako bi pravi muzički kritičar morao biti u stanju da pruži estetsku a ne formalnu analizu na osnovu gledanja u partituru, a izvođenje da proceni proveravanjem kvaliteta slušanog izvođenja u notnoj slici partiture). Postavlja se, zato, ovde pitanje: može li se jednom kratkom ali jezgrovitom informativnom · beleškom o emocionalnom karakteru. jednog „muzičkog dela o kojem novinski oglasi javljaju da će uskoro biti izvedeno, može li se analitičko – estetski kondenzovanim

Šesta Pula tek što je prošla. Na ređu je sedma. Ali je s njom na redu i pitanje: treba li nam festival svake godine?

· Otkud to pitanje?

Prva Pula nije značila ·takoreći ništa. Nije bila ozbiljno shvaćena. Jedan popularni list, „Vjesnik u srijedu“, jedan humorist, Fadil Hadžić (tada glavni urednik VUS-a), Gradski odbor Pule i nekoliko filmskih entuzijasta organizovali su smotru domaćih filmova i zamolili. publiku da izglasa najbolje. Arena je dakle imala odlučujuću reč, arena je presuđila. Štampa je sve to propratila s manje ili više pažnje ie. kraj,

A prođucenti? a filmski radnici? Njih tamo nije bilo. Nije ih to interesovalo. Kurioziteta radi v#ivalja spomenuti da su nadležni jedva i filmove svoje poslali — i to već eksploatisane kopije.

Sledeće godine? Pa, iskreno rečeno, najpre niko nije verovao da će do te smotre opet doći. Razlog? Neverica u značaj pulske .revije, sumnja u nužnost domaćeg festivala ji, najzad, ona naša poslovična nehajnost za tradiciju.

Ali Pula se žilavo borila i Oosvojila svoje mesto pod istarskim suncem. \,

Danas je Pula vrhovni arbitar domaćeg filmskog sveta. Oko arene se sve vrti, sve Što na filmu već | jeste

0

i sve Što još nije. Svi

malim tekstom o unutarnjem, potencijalno, datom idejnom „smislu jednog muzičkon dela, može li se verbalnim izlaganjem o čitavoj duhovnoj klimi jedne muzičke kompozicije — izazvati interesovanje većeg broja ljudi za slušanje te kompozicije? Ili, u vezi. sa onim što je na početku ovog članka bilo rečeno, može li se jednim ovako „reklamnim“ tekstom o jednoj mu zici, objavljenim pre izvođenja te muzike, privući pažnja i zaintere” sovanost za tu muziku baš i kod onih ljudi koji inače na koncerte ne dolaze, i koji se tako prema mu zici odnose možda i zato što se, uwled nepostojanja' prakse objavljivanja tekstova o kakvima govorimo, nisu mogli uveriti da muzička dela „govore“ u suštini o istim stvarima o kojima i književna dela, i da bi zato oni i na nekim mu-– zičkim koncertima mogli naći i dobiti isto ono što traže i nalaze u nekim književnim delima, u onim delima koja odgovaraju njihovom ukusu, njihovim misaonim preokupacijama i njihovim ličnim emocionalnim sklonostima i predispozicijama., i ?

Kada ovako postavljam pitanje, ja, naravno, ne gubim iz vida značaj i ulogu izvesnog specijalno muzičkog obrazovanja u osposoblja vanju ljudi za slušanje muzike sa razumevanjem. Ali ja, uprkos tome što ovu nepobitnu činjenicu ne gubim iz vida, tvrđim ovde, da postoji i da se čak vrlo lako može formirati, izobraziti jedno isključivo slušalačko muzičko iskustvo i da, praktično uzev, ono pretstavlja sasvim dovoljnu osnovu za onako uspelo slušanje muzike kakvo u potpunosti odgovara umetničkom doživljaju onog čitaoca umetničke knjige (poezije, pripovetke, romana) koji se ne zadržava i ne ograničava na detinjski naivnom uživljavanju u same konkretne slike, na uživanju u zapletu, radnji, događajima, već se kroz ove, i preko njih, probija do samog unutarnjeg jezgra knjige, do njene unutarnje kiime, dŽ njene latentne životnofilozofske i „moralne inkantacije, do poetičnosti njene nedeklarirane a prisutne misaonosti, do misaonosti njene opšte pesničke arome.

Imao sam davno jednog odličnog

prijatelja — u metežima „nedavne burne društvene istorije izgubio mu se trag — koji je stekao dok”

torat sa tezom iz oblasti finansijskih nauka. Bio je to vrlo načitan

čovek, dobar i prefinjen poznavalac svetske književnosti, veoma verziran u problemima filozofije,

neumorni posetilac svih mogućih slikarskih vernisaža. Još u stuđent skim „godinama, u inostranstvu, kada bismo se neko vreme zadesili u istom građu, kulturnom · centru ove ili one visoko prosvećene evropske zemlje, viđali smo se redovno na koncertima. Taj čovek nije znao ni jedne jedine note, nije imao nikakve teoretske pretspreme u pitanjima muzičke umetnosti a slušao je i takozvanu najtežu muziku sa takvim „tananim razumevanjem, da je time izazivao divljenje i kod drugova kojima ta specifična, verziranost nije nedostajala. Toliko je taj čovek umeo opažati i uočavati sve bitne feno-

misle samo na Pulu, svi na nju če” kaju i od nje triumf ili poraz očekuju, ili, što je mislim najgore, konvencionalni smešak.

Pula je dakle centar, sudija, mecena, Pula je naša filmska majka ali i maćeha. |

Za nama je šest festivala, ispred nas je sedmi. (Sedam mršavih ili debelih godina?) U Pulu ide sve što se proizvede — kad, je reč o igranim, odnosno idu izabranici — ako se govori o dokumentarcima. Doduše, otsada ćemo imati poseban

SCENA IZ FILMA »DILIŽANSA SNOVA«

mene muzičkog jezika, da su se svi pojmovi osnova muzičke teorije pred njegovim budnim i silnom pažnjom naelektrisanim umom takoreći sami od sebe otvarali i razjašnjavali. Umeo je, ukratko rečeno, da pazi, da zapaža i da svaku pojedinačnu novu tekovinu znanja uključuje „(da je sistematski, po jednom izvanredno logičnom ređu i raspoređu utkiva) u obimni fond već od ranije poseđovanih znanja iz svih oblasti koje sam pomenuo i po kojima se on kretao — kao po svojoj kući. Znam da će mnogo koji muzički stručnjak skeptično cdmahivati glavom kad kažem, da je čovek o kome je reč iznosio izvanredne suptilne misli iz sfere filozofskih nauka „obično u našim noćnim šetnjama, lagano, korak po korak, posle simfonijskih večeri na kojima je ızvođen Sezar Frank, ili Brams, ili Brukner i, naravno, nezaobilazivi Betoven.

Ali, istini i pravdi za' volju, mi, kružok drugara iz ove naše balkanske postojbine, razgovarali bismo, skoro redovno, uoči odlaska na koncert, baš o onim delima koja ćemo slušati, i kako je u „ma” loi gomilici“ bilo i dobri poznavalaca duha i karaktera muzičkih opusa koji su naš sluh očekivali, padale su tu, u tim improvizovanim konverzacijama, „lucidne muzičkoestetske opaske i primedbe, kakve bi mogle poslužiti za zdravu bazu jednog kratkog, sažetog člančića o muzici, dan, dva ili tri pre njenog izvođenja.

Godine su prolazile i svi smo u njima nešto naučili i nešto postali, a pisac ovih redova morao bi biti daleko nepravičniji i noezahvalniji no što to stvarno jeste, da bi ovu priliku ovde iskrslih starih uspomena propustio, da drugu koji nije poznavao note neadresirano uputi zahvalnost za mnogo koji potstrek u pravcu sticanja, stabilizovanja, „sistematizovanja i produbljivanja svih onih znanja i mišijenja koja su ga načinila ovim što je, — uprkos činjenici da ni on nije akademski obrazovani mu-– zičar, već samo estetičar i teoretičar umetnosti.

Međutim, ideja o estetsko-analitičkim, kratkim, informativnim članoima o muzičkim delima koja će uskoro biti izvođena u našoj sredini ovđe je samo jeđan naba"'Čeni. i sasvim neobavezni . predlog. Govori se dosta u nas o potrebi kulturnog uzdizanja, zna se, isto

tako dovoljno, da je muzika u po-

qledu masovnosti umetničkih kultura na sigurnom i čvrstom. vazda poslednjem mestu. Zašto onda, zbilja, dnevna ili nedeljna štampa, sa svojim konstantnim kulturnim rubrikama, ne bi izvršila oqleđ sa tinom malog muzičkod članka o kakvom se ovde govorilo, sa beleškama u muzici, koje bi odqovarale i pretstavljale pandan malim tekstovima na omotima „nekih ođ onih mnogih dobrih kniga koje vredno i neumorno ubacuju na knjižno tržište mnoga naša izdavačka preduzeća? Rizik nije nikakav, a možđa bi se mogla pokazati i neka kulturna korist od jednog takvog dopita. Možda. _

Pavle STEFANOVIĆ

festival za sve filmove koji se ne mogu svrstati u igrane i ta smotra neće biti u Puli. Tačnije rečeno, Pula će videti samo pobednike sa tog festivala. Znači, sedma Pula treba da bude ekskluzivno takmičenje igranih filmova.

Ali, treba li u Pulu poslati sve filmove s proizvodne liste? To pitanje se stidljivo postavlja već dve-tri godine. Zašto? Zato, mislim, što u suštini Pula nije odlučno definisana — festivalsko. tak'mičenje il smotra, godišnja,

)

· učinio za afirmaciju takve vrste komada.

OUN MJ

BENTLEJ

Tokom poslednjih godina „pokušavao sam da pratim sve važnije francuske diskusije i knjige o pozorištu. Čini mi se da se jedna ideja beskonačno pomavljala: ideja o pozorištu u kome se život pre“ obraća; o pozorištu — magiji, jednom rečju, o reli-

gioznom pozorištu, Gotovo je izvesno da je Pol Klodel

najviše Moramo shvatiti da Klodel nije samo vernik koji piše drame i masloji da otelotvori svoje »vjeruju«; om je nešto više: nosilac ideje o religioznom pozorištu, koji smatra da je teatar, po svojoj suštini, religiozna institu“ cija. Klodel kaže da je katolički pogled na život u suštini duboko dramski, jer sagledava život kao konflikt između božanskog i Gavolskog, razuma i strasti. U svetlosti hrišćanske vizije, svaki čin (ja sažimam esej »Pozorište i religijać) ima dramski sadržaj i smisao. Vernička dužnost samojispitivanja, koja pridaje izuzetan značaj i majmanjem činu, obogaćuje unutrašnji život i preobraća ga u dramu, Samoispilivanje nema egoistički karakter jer predmet interesovanja nismo mi sami već neka svrha koja postoji objektivno van nas. Iz tog samoispitivanja ne proizilazi haos jer drama života ima svoje određeno kretanje i neminovan ishod. KKlodel zatim kaže da je antireligiozma koncepcija umeinosti preovladiyala od Renesanse do naših dana; njene mogućnosti su is crpljene; budućnost umetnosti, nagoveštava Klodel više nego što ivrdi, počiva u religioznoj inspiraciji.

LJUBIŠA JOCIĆ: DEVOJKA

IU savremenoj framcuskoj umetnosti postoji pored religiozno ortodoksme i jedna drukčija vrsta mistike; to je mistika bez vere, teologija bez boga. Kad ima kritički karakter, taj pravac je duboko poricajući jer uglavnom osporava buržoaski poredak i vladajuću vulgarnu materijalističku filosofiju. Kad je nekritički (što je češći slučaj), on potvrđuje ustvari jednu iracionalnu stvarnost instinkata i vizija, Taj iracionalizam — uzmicanje od. klasičnog francuskog racionalizma — ispoljio se u mnogim oblicima od vremena Bodlera, Remboa i Lotreamona do naših dana u kojima

"preovlađuju egzistencijalizam i dolorizam. U pozo-

rištu tridesetih godina protagonist tog pravca bio je glumac A. Arto, koji je formulisao teoriju o »pozorištu surovostić. Artoovo pozorište želelo je »da po. vwrali sve prirodne i magične ekvivalente dogmi u koju više ne verujemo«. Tehničke osobenosti pozorišta, za čiju se rehabilitaciju zalagao Arto, trebalo je »da vrate pozorište njegovoj prvobitnoj suštini metafizičkom i religioznom aspektu — i da ga izmire 5 universumom«, Gotovo je sigurno da je današnje avangardističko pozorište u Parizu inspirisano Artoovim shvatanjima. ; Religiozno pozorište nadmoćno je nad konvenciomalnim teatrom iz dva glavna razloga: prvo, što komnvencionalno pozorište živi poglavito od nižih vrsta doživljaja, i drugo, što konvencionalno pozorište mneminovno usvaja maturalistički stil čak i kad tretira više vrste doživljaja. Prva činjenica je svakako očigledna. Svaki ozbiljan umetnik u savrememom pozorištu sputan je komercijalizmom (što je slučaj u Americi) ili akademizmom (kao što biva u Nemačkoj ili, na jedan drugi način, u Rusiji). Pohlepa za novcem i kon-

Zašto?

Prva Pula nije nikoga uznemirila,

(QDEb ds WR

formistički pritisak mrve svaki neobičniji duh. Pro. blem stila je obično manje očigledan.

Ali upravo Francuska — kolevka klasičnog racionalizma i naturalizma — bila je svedok najodlučnije pobune protiv racionalističkog pogleda na svet 'i naturalističkog shvatanja umetnosti. 'Zola je mamelnuo nmaturalizam evropskoj literaturi, | a Antoan evropskom pozorištu. No već posle godinn ili dve od osnivanja Nezavisnog pozorišta, pojavila se opoziciona škola koja je istakla sledeće načelo: »Pozo„rište će biti ono što mora da bude: povod za san«, To se odigralo 1893 godiae i bilo je preuranjeno, Značajnija je godina 1911, kada je Žak Ruše postavio »Braću Karamiazove«. To je jedan od prvih pokušaja, u savremenom pozorištu, da se život osvetli iz religioznog ugla, no ta je godina možda još važnija zato što obeležava debi Žaka KMopoa, koji je bio jedan od autora dramalizacije.

Kopo nije naročito značajan za razvoj francuskog religioznog pozorišta i ima daleko više zasluga kao prolivnik maturalističkog pravca u pozorištu. Ustvari, on je otpočeo pobunu koju su nastavili njegovi učenici Žuve i Milen, i u najnovije vreme Baro, Sa tom pobunom bila je u skladu i dramaturgija većine značajnih pisaca onog vremena: Žirodua, Bali, Koltoa ili Obeja, naprimer. Francusko pozorište namenjeno intelektualcima, zabvaljujući njihovom uticaju, postepeno se preobrazilo u lealar iluzija. Arto je otišao korak dalje, a isto tako i Žan Vilar, koji je nagovestio da se sa Žiroduom završava cela tradlicija francuskog pozorišta od ŽX.VII stoleća naovamo, i da nam danas jedino preostaje da se vratimo izvornom, prvobitnom shvatanju lealra,

Ali šta smo time dobili? Uočićemo da je naturalizam devedesetih godina prošlog stoleća bio isuviše ograničen, ali ćemo istovremeno zapazili i prirodnu sklonost čovekovog duha da se predaje magiji. Listajući stranice Klodelovih eseja, primetićemo da je najsrećniji u pozorištu »kad mu ono pruža snove i mesečarstvo«. Avrto se oduševljava »čarolijom i magnelizmom«, Obojica govore o iransu i hipnozi, A. magija se nesumnjivo pojavljuje kao ključna ideja,

Pretpostavljam da smo obično upotrebljavali reč »magija« kao metaforu, koja treba da označi sugeslivnu snagu pozorišne slike ili pretstave. Ali ako iu reč shvatimo ozbiljnije, ulazimo u suštinu religioznog shvatanja pozorišta. Pritom je- neminovno da razlikujemo dva načina prilaženja tom pojmu: prvi način, kad se pojmu »magije« prilazi sa religioznog stanovišta, i drugi načim, kad mu se prilazi sa estetskog. stanovišta. U prvom slučaju, »magija« označava da je uspostavljen jedan stvaran kontakt sa nekim drugim svetom; u drugom slučaju, obeležava stanje u kome kao da je poslignut sivaran kontakt sa nekim drugim svetom. Kad Jits ili Meterlink, naprimer, govore o plitkosh naluralizma i dubinama u koje pozorišle treba da zadire, shvatamo da govore o prirodnim a me nalprirodnim dubimama. Striktno govoreći, njihovo Iretiranie pozorišta nije religiozne pri. rode, ali u krajnjoj liniji i ono stremi sličnom cilju. Jer ja nazivam religioznim pozorištem uglavnom onu vrstu fteaira kojim domintra željia da pozorište bude nešto više od samog pozorišta. I to me samo nešto više od današnjeg degradiranog komercijalnog pozorišta, već i od pozorišta određenog u njegovoj suštini (pod suštinom pozori-, Šta podrazumevam igru koja prvemstveno pruža zadovoljstvo, pa makar ono bilo itekako sublimno i kompleksno ponekad).

: Obično se upoirebljavaju ri vrste argumenata da bi se istaklo preimućstvo pozorišta koje je nešto više od igre: istoriski, psihološki i politički argumenti. Istoriski argument naglašava primarnu važnost veze izmeču prvobimnih oblika pozorišta i suštine tealra i kaže: da pozorište, koje ima svoj izvor u religiji, mora biti i po suštini religiozno. U osnovi, reč je o genetičkoj pogreški, jer takvo shvalanje zanemaruje ćinjenicu da je pozorište postalo samostalna umelnost teh u trenutku kad se odvojilo od religije,

„Psihološki argument svodi se na ivrđenje da gledaočev doživljaj u pozorišlu nema individualno obeležje. Taj argument pridaje najveću važnost kolek-

livnoj psihologiji publike i afirmisanju takve psiho- ~

logije. No treba biti primitivac koji bezgranično veruje u osvelu pa poverovali da su sve kolektivne. emocije pozitivne. Arto je sentimentalan do perverznosti kad tvrdi da su primitivne kolektivne emocije uvek dobre, a izdvojena civilizovana svest uvek rđava. Me-

karika nacini in ansa oi udio Su O a i u MU Nu

Praktično, snima se od proleća do Pule. Kratko se snima. Kratko i

Treba li nam festival svake godine

jedne kinematografije? Pula je dosad bila i jedno i drugo. Sada, pak, valja to pitanje prečistiti. Jer, ako je Pula ređovna godišnja smotra onda nekolike njene propozicije a s njima i karakter treba promeniti. Ako, međutim, to nije, onđa je nužno akcentovati festivalski i plemeniti takmičarski duh Pule.

Mislim da bi Pula za domaći film bila itekako korisnija kao pravi, istinski festival, kao ferplej natjecanje u jednoj umetničkoj disciplini. Ali u tom slučaju u Pulu ne može ići sve Što u jednoj godini proizveđemo. Nikako. (Jedna asocijacija: kad bi bilo izvodljivo da li bi na Sterijino pozorje imalo umetničkog opravdanja izvesti sve pretstave svih teatara?) Znači, izbor fil" mova. I odmah polemičko pitanje: Ko je pozvan da izvrši taj izbor ? Ko — filmski saveti pri preduzećima, prođucenti ili festivalski žiri? I odmah poređenje s Venecijom, na primer. Izbor pravi festival, izbor od već izabranih pretstavnika kinematografija. Ili paralela s Kanom. Tamo svaka zemlja-učesnica kandiduje svoj film. Onda, hoćemo li da svaki producent pošalje svog preistavnika ili da specijalni žiri selekcioniše, ili festival? Priznajem, nije lako odlučiti se.

Ali, najpre odgovorimo na OsnoOVno pitanje: treba li nam festival svake godine?

Ne treba, mislim.

čak ni uzbudila. Ali četvrta ili peta, recimo, ne samo to već je i oduševila, ogorčila, potakla, spotakla... I strah se javio. Strah od suda pulskog. I taj strah' bio je dobrodošao. Bioje toatakna svest i savest — producentsku i autorsku. Strah pozitivan, pregalački, mobilni, strah plemeniti uhvatio je sve kojima film egzistenciju i više nego to znači.

Ali taj strah je danas prošao. Samo, da ne bude zabune: straha ima, ali suštastveno drukčijeg. Sad je to strah demobilizatorski, onaj koji tera u vode „ziheraške“. Strah je to protiv traganja i lutanja, strah je to kukavički. Ali, ne uopštavajmo, taj strah nije kođ svih, ali taj strah, — to je opipljivo smenio je onaj plemeniti i sad ga snažno potiskuje. Opipljivo? Da. Opipljivo je to u stavovima prođucenata najpre, pa onda i u onima filmskih radnika.

Znamo već da se kod nas uleto i s jeseni najmanje snima. Pa i dobar đeo zime prođe u razgovorima.

Noćni

žurno, žurno. Pula čeka, za Pulu se ne sme zakasniti. Rezultat? Svi znamo koji su to filmovi posle Pule stvarno dovršeni i svi znamo koliko su time dobili. 1 koliko su izgubili, jer Pula ih je videla na brzinu montirane, dakle nedorađene. Svi to znamo, zar ne?

Naša filmska prođukcija je mala. Da, mala je čak i prema našim pri likama. Od toga malog broja filmova prirodno je očekivati i mali, malecni broj onih o kojima vređi ozbiljno raspravljati.

Pa, nije li onda logično: Dođimo u 'Pulu svake druge godine, uđimo u arenu sa na miru i bez štetne žurbe urađenim filmovima, pretstavimo se izabranim delima i suđimo o njima s OŽstance vremenske i ng samo vremenske, suđimo kriterijumom koji nije ni slučajan ni proizvođ brzine, ni plod kompromisa, niti je izložen pritisku... ovom ili onom...

Ljubomir RADIČEVIĆ

Vetar

Poslednja svetlost zavrtela se oko sebe i nestala. Poslednja ptica, udvojivši krila, odlete u dozvano.

Noćni vetar na jednoj zvezdi i na jednom drvetu. Noćni vetar kao zategnuti luk podrhtava. ı

Zatvorim oči i umirim se. Sad će sreća: Putevi oslobođeni i savladano vreme smrti.

Mića CAJIĆ KNJIŽEVNE NOVINE

'

Re =: E == = =

_ S me ZR ME I= JE _ = E

a ———