Књижевне новине

TRIBINA

; |D li ja savremena

književnost dosadna

Kritika mi bomaže da izaberem ono što neću čitati ·

MIROSLAVA KATUNAC, student

Pre svega, moram da pratim englesku Književnost, koju studiram, a zatim i našu, jer me ona interesuje. U mođernoj stranoj literaturi prevlađavaju, nalazim, u najnovije vreme, stilovi koji kao da hoće da udalje čitaoce od stvarnosti. Paneki od njih, kao naprimer, Beket, bave se tamnim, neispitanim strujama duše, i to je dobro, ali mislim đa nam je svima danas potrebno više žive, u pravom sm;islu savremene literature, koja će nam omogućiti da 'osetimo puls ži vota oko nas, i daleko bd nas. Knjiga nije skupa. Cd naših pisaca, mislim da je jeđini veliki Ivo Andrić.

DUŠAN STOJANOVIĆ, filmski publicista

Po zanimanju „nisam Književni kritičar, pa mogu iskreno da Vam kažem da, ako izuzmete Andrića, Krležu, pesnike i nekoliko bivših nadrealista, savremenu domaću literaturu nisam ni čitao. Ja nemam vremena za eksperimente: na svetu postoje Džojs i Sartr, Fokner i Kami, i još tolikx) nekada „preskočenih“ klasika. Govoreć: na osnovu takvog iskustva, ne pamtim da sam ikađa naišao na dosadnu knji gu. Priznaću i nešto u poverenju: potrebu za „istraživačkim čitanjem“, bar što se djmaće literature tiče, zađovoljavam pomoću domaće književne kritike. Ona mi pomaže da odaberem ono što neću čitati. Naša kritika je uopšte ideaları vodič — ali samo ako je čitate između redova,

TRIFKO SAMARDŽIĆ, taksi šofer Nemam vremena za čitanje. Ponekad, kad sam sloxodan, uzmem nešto đa pročitam, ali to nije rivek zanimljivo. Želeo bih da, kad već imamo pisce, oni buđu zanimljiviji i da pruže čitaocu više razonode.

VLADIMIR PETRONIĆ, lekar

Mi lekari imamo vrlo malo vremena koje bismo posvetili knjizi, ma koliko da nas interesuje savre mena domaća i strana literatura. Ono što, na dohvat, pročitamo (pored stručne literature koju moramo pratiti), smaram da ne može đa nam pruži punu sliku savremene književnosti. Ukoliko sam upoznat sa njom, smatram da nije dosadna, da je veoma interesantna. BEvo, da pomenem knjige koje su me u poslednje vreme dođuševile: to su Hemingvejev „Starac i more” i svi romami Fransoaz Sagan, koje veoma rađo čitam. Te stvari nis: nimalo dosadne. Što se tiče skupoće knjiga, kažem — da, knjiga je skupa.

BATA PROTIĆ, slikar Već sama anketa nosi u sebi odgovor. Po mome skromnom, neRkompetentnom, prosto — čitalačkom „mišljenju i ubeđenju, naša poratna, mlađa književnost nosi u sebi — dosađu. Beskrajno je dosadna. Da li je Mona pesimistička, puna na silu nađenih tema, neurofičarskih opsesija, kolika je njena vrednost, o tome nisam ni pozvan đa govorim. Ali — beskrajno je

dosadna. Knjiga često ostaje nepročitana do kraja. Kod nas stariji pisci pišu mlađim stilom — mla đi pisci starijim. Beskrajno su dosadni. :

Još jedna boljka: knjiga je skupa. Zar ima grđe bruke od knjige skupe pa i dosadne?

LJILJANA SPASIĆ, daktilograf U detinjstvu sam mnogo više či-

tala nego sad. Zašto? Pitam se i sama. Odgovor je tu. Zaposlena sam i više od pola dana provođim n kancelarij:. Neću ovom prilikom da kažem da baš uopšte ne čitam; bila bih neiskrena. Znači, uvek kada za knjigu imam vremena, posvetim joj đovoljno pažnje i čitam 5a velikim interes anjem. Volim da čitam Tolstoja, Puškina, Jesenjina, Drajzera, Moraviju, Remarka, Londona, Per: Bakovu, Luisa Bromfildđa, Lajoša ŽZilahija, Saganovu i druge.

KATARINA VUČIĆ, službenik

Mođernom književnošću nisam naročito oduševljena. Možđa stranom, naročito Tomasom Vulfom („Pogleđaj dom svoj, anđele“), koja se odlikuje nama bliskim, realnim život)m.

Domnća mođerna književnost ne odgovara stvarnosti, ne odgovara nama običnim ljuđima, širokim ma sama; naročito poezija, koja je gtovo sasvim nerazumljiva. Mislim da ima dosta preteranosti u opisivanju ljudskih osobina, osećaja i odnosa međ'i ljuđima. Previše f{raziranja i glumljenja.

BRANKO MANAS, službenik

„Dosadno“ — opet jedna naša ve lika reč. Dosadno je u „Buđenbrokovima“ dok mali Hano svira. Ali, i lepo je. Kada se završi čitanje onda se ponovo vrati na početak. Kasnije opet, ko zna koliko puta.

Jeđan profesor mi je rekao u poverenju da je roman O Đoravku Hansa Kast»rpa u Davos: strahovito dosađan. Jednom je neki oduševljeni čitalac romana vratio jedini Židov roman „Kovači lažnoga novca“, kao đosađan. Njega je naslov zaveo na stranputicu... Mn2gi si bili oduševljeni romanom „Starac : more“ — nekima je bio dosadan... Takva mišljenja postoje za Beketa, za Foknera pa čak i za Normana Majlera.

Svet Miodraga Bulatovića je veoma interesantan, Knjiga Voje Terića o vojnicima je lepa, osećajna. Veoma je poštujem i ne mogu da je poredim sa jednom svetski Čuvenom Kknjinom. Shvat:li bi me krivo. A one stoje ravnopravn). .. Meni nije đosadna ni proza Vukašina Mićunovića. Njegov roman je knjiga čvrste proze. Roman „Lisopoljci“ nisam pročitao jer ja živim u unutrašnjosti i u našim kniižarama ne može đa se nađe. Kođ nas ima đa se kupi Lefevrova „Estetika“ i Lesinqov „Laokoon“, njima su nedavno upotpunjene seoske biblioteke. Knjiga proze Antonija Isakovića ni posle drugog čitanja nije mi bila đosadna. Proza Momčila Mi lankova ne može biti đosadna.

Na kraju, svakome je ponešto dosadno. Nekome sui dosadne opere. Nekome neđeljno posle podne...

Novi časopis

Posle osnivanja Izdavačkog pređugeća »Glase, mesto dotađašnjeg »Korijena« počeo je da izlazi časopis za Književnost i Kulturu »Putevi«, Tako je formirana nova ređakcija, a ime časopisa promenjeno smatra se đa su »Putevi« nastavak starog časopisa, Glavni urednik je Nikola Koljević koji je za ovaj broj napisao wvodni esej o problemu slobođe i odgovornosti umetničkog postupka — »Posle prvog stiha«.

Dragiša Živković u eseju »Umetnost i ne-umeinoste umetnički fenomen objašnjava elementima, fiksacije i transcenđencije i na taj način približava estetičku teoriju i teoriju Wnjiževnosti književnoj Kritici. 1ORumentaciju za svoje teze Živković wzima iz Književnih dela, O ovom, nesumnjivo zanimljivom eseju moći će đa se govori kađa u sleđećem broju budđe u celini objavljen, Nenad MRtađanović U pripoveci »Legenda o Kovilikuć služeći se prividno realstičkom fakturom izvlači iz

Šš

u Banja Luci

folklora i narodnih predanja nove poetske vrednosti i daje im modđernije rasvetijenje.

Treba pomenuti poeziju filozofske vokacije Svete Mukića, svežn i meposređnu Đuška 'rrifunovića i liriku Huseina Tahmiščića koja ostaje u okviru onoga Što već o njemu zna» mo. Kritičke osvrte daju Dušan Puvačić, Predrag Protić i Bogdan A. Popović, a istoriske priloge đr Nikola Milutinović, Mato 'Đaja i dovan Spremo, U ovom broju časopis je đoneo preveden esej R·. Tagore »Shvatanje lepote« i bilo bi poželjno da i u sleđećim brojevima donosi Dptiloge iz stranih književnosti.

Treba istaći đa je najveći uspeh nove ređakcije u tome Što je uspela đa okupi veliki broj saradnika ne samo iz Banje Luke nego i iz ostalih kilturnih „centara, prvenstveno iz mleograđa i Sarajeva.

Casopis izlazi osam puta godišnje»

B. A. P.

Avram Hačaturijan, uz Šostakoviča najslavniji sovjetski kompovltor današnjice, u Parizu je ovih dana prvi put, Vera Volman, između ostalog, vodila je sa njime i sledeči razgovor: :

— Da li vas jermenski folklor inspiriše za vaše kompozicije?

— Kompozitor je sličan sunđeru: ako ima osetljivo uvo on upija u sebe ono što ga okružuje. I ako sam vaspitan u Rusiji, ostajem Jermenin, i svakog leta vraćam se u rodni kraj. Tamo obilazim i najuđaljenija sela: u klubovima, podđignutim od kolhoza, ima lepih sala u kojima po "5 muzičara sviraju. Događa se da na tim putovanjima moje uvo ugrabi po neki odlomak narodnih pesama. Jeđan kompozitor treba dobro da poznaje i đa voli narodnu muziku, ali ja lično protivan sam »transponovanju«. Neki put poslužim se nekom »temom«, ali sa željom đa je razvijem u svoju originalnu muziku, Služim se samo »motivima«, kao što je činio Musorgski ili kao što čime tkači tepiha; svaki kraji ima svoje smotive« ili svoje »boje«, ako tako više volite.

— Kad pišete pravite li razliku između muzike za scenu, film i koncert?

— Nikakvu. U principu, između igre za harmoniku i simfonije nema razlike. „Razlika dolazi samo Zbog osobenosti rođova. Opera · podleže zakonima dramaturgije, kao što i simfonija svojim; i balet ima svoje »imperative«, pa tako i film.

— Kakav značaj dajete muzici za film?

— Protivnik sam »zvučne pozađine«. U sintezu, koju pretstavlja film, muzika ulazi sa jednakim udđelom. Ona je odblesak radnje i treba da buđe neka Vrsta vizuelnog ekvivalenta.

Ali svako ostvarenje podleže istim zlatnim pravilima, koja su, po meni, sleđeća: 1) muzika treba da buđe bogata u materijalu i da izražava jeđnu ideju; 2) muzika, kao svaka umetnost, kao svaka civilizacija, ireba da ima čistu narodnu pripadnost. „listorija to dokazuje: ni jedna civilizacija nije postojala a đa nije nosila pečat svoga porekla. Ukoliko je nacionalni elemenat jači, utoliko će delo „više vređeti i imati širi značaj. „Kad je Čajkovski komponovao »Romea i Juliju«, on je to rađio sa osetljivošću jednoga Rusa; tako je i TRavel ostao Francuz stvarajući »Bolero«. Kad ja pišem jermenski balet »Gajane« ili »Maskarađu«, pozorišnu svitu po Ljermontovu, koja iznosi sliku Petrograđa iz 1830 gođine, ili balet o »Spartakusu« (Lenjinova nagrada) ili »Uđovicu iz vValencije« od T.ope đe Vege — ja ostajem dermenin; i pored raznolikosti me-

N{VI/S—CH ||| (|C

sta i epohe, moj stil ostaje isti, odnosno jermenski. To su možda samo suptilnosti stila, ali one su stvarne.

I najzad, treći uslov: kompozitor treba da poznaje tehniku i da bude novator. Podrazumevam pod tim izrazom kKritičko priznavanje prošlosti, koje obogaćuje lično stvaralaštvo. Treba tražiti originalnost u etimološkom značenju te reči, Umetnost koja nije originalna nepotrebna je. Stil treba da buđe ličan; zar ne raspoznajete uvek jednu Debisijevu kompoziciju? A Uuzž to, umetnik koji voli svoj rodni kraj izražava aspiracije, snove svoga narođa. Treba biti iskren i ne zaboraviti đa je muzika spoljni izgled civilizacije i njen viši stepen.

— Šta mslite o dođekafoniji i o konkretnoj muzici?

— Smatram „da svaka teorija zaslužuje đa bude poznata, baš iz razloga koje sam maločas naveo, ali ne mislim đa će ti oblici muzičkog istraživanja imati budućnosti, i verujem da će ostati samo kao eksperimenti, „jer im neđostaje nacionalna osnova.

NT:

THR MW: TIMES LITERARY SUPPLEMENT

„Steta je što ova knjiga nije bolje pisana, jer su njene teze važne u danima kada simbolizam. i socijalni realizam privlače svu pažnju.« Ovim rečima počinje prikaz knjige prof. Edvina Honiga »Stvaranje alegorije« u broju od 25 marta. Autor prikaza tvrđi dđa ova vrlo značajna Knjiga donosi osveženje i inovacije u fretiranju i shvatanju alegorije.

Po prof. Honigu alegoriji se nije verovalo jer je često pogrešno upotrebljavana za polemičke ciljeve, a ne zbog neke njene unutrašnje slabosti. Tu predđrasudu, sa starijim značenjem, on otkriva još kod Platona (iako se ovaj služio alegorijom) i sa modernijim kođ romantičara uopšte, a kod Kanta, koji je đo nje došao preko Kolridža, delimično.

Definicija alegorije, ili još bolje njeni kvaliteti su u »dvaput pričanoj priči koja izražava veru u Život, a pisana je retoričkim ili figurativnim jezikom«. Ova neočekivana definicija i toliko jednostavna buđi ı prvi mah Ssu-

mnje, ali uskoro viđimo đa je shvatanje prof. Honiga izvan svakog filozofskog ili psiholo-

škog brbljanja. | U razvijenijem obliku njegova đefinicija alegorije glasi: »Progresija jedne aleporije je epiralna — dejstvuje istovremeno u tri pravca: nazad –— prema izloženom predmetu (priča, literaran opis stvarnosti) koji je sam po sebi simboličan, bogat smislom, i napređ i gore

—ouzannuiiiiy>

— ka potpunom savyšenstvu njegovog značenja u celom delu. Prof. Monig na tome da alegorija ne poriče realističko objašnjenje univerzuma, već naprotiv »njena snaga leži baš u dokazivanju materijalnih i etičkih realiteta života objektivno shvaćenih ... „Samo programatskoj grani realizma ona pretstav1ja antagonizam.ć Prvi njegov primer je besprekoran: alegorija O otkrovenju apostola Jovana uzeta zajedno 5a Genezom, kao jeđinstvo tekstova u sklađu 5sa aparatom srednjevekovne analogije. : Da bi dokazao svoje teze, a to čini vrlo uspešno prof. Honig ih ilustruje delima Dantea, Spensera, Banjana, Svišta, Hotorna, Melvila i Kalike. B. A.P.

Harpers

Pozorišni Kritičar, prevodilac Čehova i Molijera, Stark Jang, u martovskom broju objavljuje članak »O umetnosti pozorišne kritike«. Predmet njegovog interesovanja nije pozorišna kritika uopšte, već samo jedan njen 5sastavni deo — obraćanje pažnje na izvesne tehnićke aspekte umetnikove glume - izvođenja drame, a o tome se retko govori bez obzira na to da li pretstava dobija dobru ili lošu kritiku. Isticanje takvib beznačajnih problema izgleđa možda nepotrebno, ali baš ti elementi mogu doprineti da drama buđe mnogo više nego beznačajna.

Jamg misli da bi češće trebalo prilaziti zanatskoj strani pozorišne umetnosti, kao što se to čini u muzici i slikarstvu. To bi značilo da kritičar o pozorištu treba da govori kao što se govori O svim umetnostima — on mora da zastupa savršenstvo interpretacije i stila. Trebalo bi da shvati pozorište i kao tehničku umetnost, bez obzira na ograničenja, mogućnosti i otkrića koja bi mogla nastati.

Služeći se svojim bogatim pozorišnim iskustvom, Jang navodi slučajeve U kojima dobro sprovedena tehnika govora, disanja i pokreta i odgovarajuća upotreba grimase i maske, mogu đa učine pretstavu boljom. On ne traži da kritičar spominje gomilu tehničkih podataka, već da učini sVoOju Writiku Što korisnijom za publiku, a i za glumce na sceni, jer ističući te elemente on doprinosi opštoj teoriji i praksi pozorišne umetnosti.

B. A. P.

EUROPI

U toku marta meseca u {rancuskoj književnoj štampi bilo je više napisa o američkom književniku Džeku Keruaku, povođom objavljivanja francuskog prevoda njegovog romana »On the Road« (na francuskom »Sur la route«), S. Arnavon u časopisu »Europe«, piše duži esej o tom novom talasu u američkoj literaturi. »Pisac »On the Road« prelazi polako i na našu stranu okeana, predvođen pomalo drečećom slavom »bitnika«. A ti »bitnici« ustvari su ona stara vršta buntovnika, nezadovoljnika, koja se nekada nazivala: boemi, izgubljena generacija, opterećeni »bolešću« veka. Drugim rečima, to je mlađa generacija pisaca koja

mrzi »buržoaziju« „njihovi su protivnici sauare (oni koji su »zaseli« i koji otprilike odgovaraju nekađanjim „»ćiftama ili bakalima« kao protivnicima ro mantičara); »bitnici« se strasnom naklonošću bave izvesnim oblicima umetnosti: poezijom, džezom, apstraktnim slikarstvom; baš kao i »dendijic ođ pre sto godina, i oni imaju svoj kostim, dekor, „Svoje manire. Njihova želja da se izraze što iskrenije i potpunije, vođi ih izvesnom misticizmu. Jeđan od njihovih pesnika prešao je u dđominikanski red i postao brat Antonijus, a i sam Keruak se približio buđizmu,

»Keruak je najjasniji ođbljesak ili još bolje iđealizacija čitave grupe, koja je, iako nešto izuzetno u američkom društvu, ipak dala nekoliko dobrih knjiga. Sa te tačke gledišta, Keruak ostvaruje neku vrstu opozicije u začetku, koja će možda biti ugušena zbog svojih antisocijalnih zahteva, ali koja je ipak jeđan protest, možda suviše lakonski, često mucav, bež stvarnih za» hvata, ali prihvatljiv kao simptom i čak kao izvesna pozitivna afirmacija antirasizmu.

»Džek Keruak je došao do šire reputacije, đa ne kažemo i slave, 1958 godine svojim romanom »On ihe Road«. Sam naslov kaže u čemu je stvar: procedura kao kod starih pikaresknih romana, pustolovine iscepkane na epizode i sa usputnim portretima. ima nešto kod Keruaka od raspojasane veselosti Mark vena, briga đa se da pun utisak odmah, smesta, a ne da se dugo priprema kao kod Hemingveja. Govorni jezik eruakov inače je neo» sporno Hemingvejev, kao i njegov stoicizam, kao i njegova koncepcija vrline postavljena iznad konvencionalnog morala. Čak i one njegove kratke i suve, a jasne rečenice imaju prizvuk Hemingvejev; kao i u »Mobi Diku razlog polaska nije jasan: pripovedač, mlad student-pisac, razumniji od svih drugih ličnosti, napušta sve da bi otišao u Kaliforniju đa nađe jednog mlš« dića sveže izdeljanog u nekom zavodu za popravku, i koji studenta oduševljava. Pisac uživa u ovoj drugoj ličnosti i oma je glavni impuls čitave Knjige.

»PoslJe neuspelog polaska i povratka po kiši — epizođe neuspeha i tuge česte su kod Keruaka — imamo sukcesivne scene autostopije, koje ' nas uvo= de u jedno neobičho dvojstvo utisaka: jedno ođ uspomena Velikih migracija „nezaposlenih iz 1930 godđine, i drugo od aspekata naprednih i veselih SAD u Bgodini 1947. I tu su gomile lutalica, tipova asocijalnih i pustolovnih, nestalnih jer njihovo lutanje je bezrazložno i koji traže kao i njihovi pikareskni prethodnici neodložno zadovoljenje svih sVOjih strasti: gladi, žeđi, potrebe za alkoholom i za duvanom, a takođe i za seksualnim smirenjem. »Ne vide se, kao Što kažu nekadanji Kritičari, sve intencije pisca u njegovom delu. Ima impresija iz detinjstva, nesumnjivo veoma transponovanih, ali u halucinacijama na način Dikensovog »Velikog iščekivanja«. Pojedine ličnosti nose u sebi nešto strašno, demonsko, na način Edgara Alana Poa, izvučeno iz starih nemačkih romana i iz melodrama. Zaista, ovaj pisac umno žio je efekte straha i užasa. Ali, on je ipak arhi-amerikanac, na način Melvila i MHenria Milea.c

N. "Te

ONIITGODL

Tt rubrici »Dnevnik Kritičayas, moskovski časopis »Oktjabr» objavljuje napis T. Trifonove »O ruskom stvaralačkom stilu«, 'dogmatizmu i Životu«, Pored ostalog, 'rrifonova se polemički osvrće na članak mvkrajinskog Kritičara 1. Stebuna · „»Swetlost „u Kkristalu« (štamipamom u časopisu »Sovjetska WUlrajimms). 'Drifonova i Stebun me mlaežami ge u oceni dela poznaftih prozaika Vere Panove (»Sentimeznimissi roman) i Viktora Njekrasova (»U rođnom gradđu«), kao i u mđu O italijanskom neorealizmu koji pojedini sovjetski kritičari, a među njima i Stebun, pominju upravo u vezi Sa »Sentimentalnim romanom« i knjigom Njekrasova (koja je ranije upoređivana i sa Remarkovim delima). Ne prihvatajući Stebunovo mišljenje đa Njekrasovu i Pamnovoj međostaju »Žživotvorna misao i zahvat u Živote, Trifonova ističe da je potrebno temeljitije razmatranje ovog pitanja i nastavlja:

) »Na čemu su zasnovane optužbe izm : protiv neorealizma? Pre svega, na tome što se ovaj pravac proglašava „.. tuđim realizmu! Da, upravo tako je i rečeno: neorealizam. »i poređ svih

crta koje ga, spolja gledano, čine Lliskim realizmu, ipak se korenito razlikuje ne samo od stva" ralačkog metođa sovjetske umetnosti, već i od realističkih tradicija Klasične umetnosti«. Potpuno poistovetivši neorealizam sa naturalizmom, kritičar dolazi do osporavanja ma kakvih pozi" tivnih strana neorealizma. A #Ža” tim prelazi na Kkritikovanje VV. Panove i onih autora članaka koji su povoljno ocenili »Sentimentalni roman«. Stav Panove u »Sentimentalnom romanu« Obeležava se kao stav ravnodušan, ne” zainteresovan, objektivistički, a nisu bolji ni stavovi kritičara koji su hvalili roman ...« Pozivajući se zatim na analizu italijanskog neorealizma datu U delu A. PF. Ivaščenka »Socijalistički realizam i savremena ino” strana „Književnost«, 'prifonova kaže: ~ %O »Dakle, po mišljenju ovog struč njaka, neorealizam nije u svemu rđav, i neki njegovi pretstavnici nisu baš tako daleko od SOCi" jalne problematike „kao što t0 ponekad itvrđe prekomerno ene!” gični Mritičari. Sve ovo ireba

KNMJIZEVNE NOVINE