Књижевне новине

POETSKA PRETHODNICA

REVOLUCIJE

Znaš li, pesniče, Tako se zapitao u jednoj pesmi sMvenački liričar Oton Župančič, i u tih nekoliko reči sažeo, iskazao večitu pesnikovu dužnost i Obavezu, delić njegove sudbine, Pesnik je ličnost od koje se uvek nešto očekuje; njega nikad naročito ne zadužuju i nagrađuju, ali on celoga svog veka odđužuje jedan imaginaran dug pretvarajući ga u dužnost: dug prema zemlji, domovini, ljudima i čovečanstvu, prema voljenoj ženi. Pesnikov je život stalno, neiscrpno davanje: Što veći pesnik, to veće davanje, rasipanje, poklanjanje njegovog duhovnog bogatstva. 1 tako dug postaje pitanje najviše časti; a dug prema zemlii i narodu najodgovorniji i uz to najplemenitiji koji se može zamisliti.

Malo je pesnika u našoj književnosti koji se toj obavezi nisa odazvali: sudbina zemlje bila je najčešće i sudbina pesnika. A kako u prošlosti te zemlje, ove zemlje, nikad nije bilo mnogo svetlih časova, tako jie i pesnikov život bio, morao jie da bude borba, patnja i žrtva bez ikakve nađoknade izuzev suza i smrti. Bez ikakve nsd>knaqde izuzev stihova.

Rođoljubivo - socijalni aspekt postao je stoga naibitniia kJjmponenta najvrednijeg dela naše poezije u prošlosti. U gođinama između dva svetska rata, u sve veĆoj revolucionarnoj plimi, i u Na-

svoj dug? —

rodnoj revoluciji, poezija — svesnija sebe i svoje obaveze v#više možda nego ikad ranije — nalazi

mesto u reddvima radničke klase i naprednih snaga, u njihovoj prethodnici, u njihovom srcu: poezija sada ne samo) da svedoči, ona uz,ma oružje, postaje oružje, silazi na ulicu, među ljude i borce, odlazi na barikade, na bojišta. Poezija protiv neživota i ropstva. 1 nikađ valjda narod čija se volja ı svest budila, razgorevala, nije imao delotvornijeg prijatelja, i nigde valjda radnička „klasa nije imala vrednijeg i vernijeg saveznika. Pe snici su znali svoj dug.

„Poezija bunta i otpora“, zbornik jugoslovenske ·(srpskohrvatske, slovenačke i makedonske) socijale poezije, objavljen povo=dom četrdesetogodišnjice Komunjstičke partije Jugoslavije i SKOJ-a, svedoči, makar i delimično, o sil-

moj revolucionarnoj energiji, osećanju života i slutnji sutrašnjice, „O zanosu, požrtvovanju, nesebičnosti i predanosti s kojom su lične, subjektivne poetske ambicije izjednacavane s potrebama i zahtevima dana, trenutka, sa neposrednim zadacima revolucionarne akcije i borbe. Pesnik se opredeljivao. Pesnik se angažovao na strani istine i slobođe. Njegova opora, gnevna reč rušila je, sudila je jednom nemogućem vrćmenu, otvarajući istovremeno pred sobom prolaze i vra ta budućnosti.

Ničući, živeći na poprištu socijalna poezija mislila je na svoj cilj, na svoje obaveze, a nije uvek i dovoljno mislila na samu sebe. Tako je nastajala, kaže se u kratkom predgovoru ovome zbpborniku, „ona prigodna, dnevna, „socijaina“ poezija“. A to je, mislim, pogreŠno: jer tako je nastajala ona prigodna socijalna „poezija“, Ako već tražimo grešku neosnovano je tra žiti je u pojmu „socijalna“ nego u samoj poeziji. Dobre pesničke pobude nisu i ne mogu uvek biti Wu najboljem skladu sa ostvarenom poezijom. Ta činjenica potvrđena je takođe i u ovom zDorniku.

Dešava se, dođuše, da je i socijalna orijentacija pesnikova neprihvatljiva. Otpor i bunt u jednoj pesmi štampanoj u ovom zbor niku svedem je na vapaj za ute'hom u rakiji, u alkoholnoj magli.

VINJETE U OVOM BROJU IZRADIO MOMO KAPOR

KNJIZEVNE NOVINE

To je pseudosocijalna nepoez:ja. Inače je najčešći slučaj da pesnik nije bio dovoljno pripravan i pripremljen đa do kraja savlada svoju temu. Otuda su mnoge pesme socijalnih pesnika nedorađene, deklarativne, šture; lirska ·prcpaganda bez pravog lirizma; mn»sgo strasnih vizija i snova bez strasne imaginacije. Bilo je zbog toga pokušaja da se socijaina poezija omalovaži ili sasvim obezvređi; no uzalud.

„Ja stanem nasred ceste i Kkriknem iz svih snaga“

Tako se, na početku, oglasio A. B. Šimić; u stihovima Dušana Vasiljeva, Miroslava Krleže, Tina Ujevića, Dušana Matića | Aleksandra Vuča, Jovana Popovića, Jure Kaštelana i Ivana Gorana Kovačića taj krik se preobražavao, rastao, slavio „radne ruke, vrijedne, bi Jele il crne“, slavio „gromke radničke stope“, krepio, na mat.ćevski način, veru u život „bedan i nepobeđan“, u slobodu i svet!ost Što je „ko narod silna, ko sunce visoka“. Poezija se tu borila i pobeđivala. Ispostavilo se. sve ono što je zaista umetničk; vred-

·li nameru da pruže

(»Poezija bunta i , otpora«, »Prosveta«, Beograd, 1959)

no i značajno u našoj savremenoj poeziji vređelo je i vredi i ka» socijalna poezija.

Ovaj zbornik prilično jasno ističe taj sukob, tu neminovna podvojenost poezije i nepoezije. Sastavljači zyjrnika (Zoran Gavriilović, Skender Kulenović, Slevaen Raičković i Svetislav Ristić) barominju u predgovoru da nisu im:b„jednu subjektivnu panoramu“ revoluc enarne poezije, što je sasvim razžum-

'ljivo, đođajući malo dalje da „c ta

njihova knjiga „široko pravljcna“, što je i leno rečeno a i uočljivo. Mogli bismo se ipak prepirati: ok) nekih prisutnih ili neprisutnih imena; oko nekih nesenih ıl ncunesenih pesama. Ali to ui bio razgovor druge prirode. Ovac će biti dovoljno ako još jedno: haglasimo moralni smisao i revcolucionarni značaj socijalne poezije, i njenu umetničku dramu. pored mnogih drugih, ta poezija 9O1Oosi novom socijalističkom pesnicu ovo iskustvo i ovu dragocenu ickovinu: da će svome društvu i svOme vremenu služiti najbo:je ı PEjkorisnije ako pre svega bude služio svome pesničkom inst'hnkil, ako bude „služio poeziji.

\

Miloš Il. BANDIČ

MARIO MIKULIĆ: RIBLJE GLAVE

(Sa izložbe u galeriji Grafičkog kolektiva) srednjoškolska omlađina

Branko V. RADIČEVIĆ

Ti tražiš grad, najozbiljnije, a om se veselo prebrojava,

_ baš kao da neko izgovara, slog po slog,

najtoplija imena ovog sveta:

Spasoje, Vukašin, Milivoje, ja — Strajo. ja — Aco.

Petronije, Ranisavka, Leposava,

A ti nećeš da se pokoriš. I misliš, već neveselije:

Možda je gorak grad zbog neispunjenih prostora: tamo nekih ograda, trešanja i dvorišta

koja zažute seoskim letom.

I tada se dogodi čudo, najsmelije: grad ti se usred vida za dva koplja ozida.

Toliko da se zbiniš.

I opet prozivka, iskreno: najšaljivija: Ja — Mitar, Jevstasije, Milomirka, Ruža, ja — najčedniji otac Pantelija i Grozda.

Ti tražiš grad od Cvetka do Kalemegdana.

on izmiče Sawi.

Fa se zapitaš, setan, možda se i ljudi zagledaju

u nejspunjene proštore u sebi:

tamo neke ograde, trešnje i dvorišta

A grad izmakne

Ti tražiš grad u

( i - Taj 3 koja zažute seoskim letom. ši I tako do prvih lađa.

Ti tražiš grad od Slavije do Terazija. I zatičeš ga, najzad, kako stasa

do jedinomogućeg oblika

u koji se gradovi odevaju.

I kad je već sve jasno

više nema povratka prepukne grad na najgradskijem mestu, toliko da se provuče harmonika.

· Pa opet, tamo neka ograda, trešnja | dvorište koje zažuti seoskim letom.

I kaplju, slog po slog,

najtoplija imena ovog sveta:

Radovan, ja — Ljubinko, Ilija, Velizar, Masa, Milosav, ja — Lazar, Ančelko, Anđelija, Sava, ja — Marko, Jevrosima, Velisavljeva Zora, Svetozar, Ja — Radomir, Lepotinjka, Arsa.

a | pesma ti već Beograđanka,

ka Dunavu.

gradu

Roman o predralnoi omladini

(Bratko Kreft: »Človek mrtvaških lobanj«, »Cankarjeva založba«,

U Sloveniji je prošle gođine počela da se uvodi zanimnjiva praksa: preštampavanje romana koji su objavljeni između dva rata i u svOje vreme pretstavljali značajniju

: si jak pečat : izazvalo je kod ondašnje napredne

Ljubljana, 1959)

književnu pojavu. Tako je Cankareva založba u Ljubljani preštampala i roman „Čovek mrtvačkih lobanja“ poznatog. slovenačkog arıtora Bratka Krefta. Prvo izdanje ovog romana pojavilo se 1950 godine, dok ga je 1927—1929 godine objavljivala u svome modlistku mariborska „Delavska politika“. Ali je prvo izdanje odmah posle izlaska iz štampe bilo zaplenjeno i zato je ovo mladalačko Kreftovo delo jedva registrovano u analima slovenačke književnosti. J

Već prvo izdanje OoVvJg romana, koji i u obradi i u kompoziciji noautorove mladosti,

javnosti i kritike pohvalne komentare. Između ostalih roman su pozdravili Milan Durman u „Književniku“, „Miran Jarc tu „Domačem prijatelju“, Stanko Tomažić u „Socijalnoj misli“ ı drugi. Svi su ga jednoglasno pozdravili kao roman posleratne omladine · (posle Prvog svetskog rata), kao realistič ki prikaz prilika i života ondašnje omladine i društva, a neki su išli i dalje, a tome se pridružuje i savremena slovenačka kritika, i proglasili ga romanom generacije, Dok su dva prva mišljenja nesumnjivo

tačna, ovo poslednje je suviše Ši- .

roko, pogotovu kad se zna da je generacija koju Kreft opisuje docnije stvorila najveći podvig u naŠoj istoriji. Istina, autor je u svome romanu tačno predvideo budući put i razvoj omlađine koja se u njegovom romanu «suočila sa preživelim shvatanjima, protiv istih se borila, pađala, posrtala, tražila pravi i pravilan pat i posle raznih kolebanja od Biblije preko Tolstoja, konačno, izašla na put marksizma i socijalne revolucije. Centralna „ličnost romana je perifer-

\

Lirika PFladimira Kovačića

„Srce Ču gristi i grasti

i ipak će ostati isti, , pa ma me skršila kob. | Posječ ču žoalosme vrbe,

prezret ću žene i ljude i sđm ću iskopat si grob!“ („Danse macabre“)

Pesnika Vladimira Kovačića od prve („Skepsa“) do poslednje pesme („Noćni motiv“) opseo je neki tajni nemir i neverovanje da postoji lepota života, da postoji „bistrina, „zdravlje i snaga bivstvovanja. Njegova lirika lišena je svetlosti, račnih vedđrina, sunčanog kliktanja, prpošnog sme ha. Skepsa, bolest, neostvarena ljubav, samoća, smrt, beda, gorki pesimizam (ponekad) — čvrsto su se utkali u lirsko tkivo pesama ovoga tako malo poznatog pesnika. Kao da ga tek sada otkrivamo, a tako dugo, dugo (od 1925 do 1959) bio je prisutan u našoj poeziji i najviše što smo o njemu i njegovom pesničkom delu znali bilo je to da je, naime, učestvovao u čuvenom „zbDborniku, socijalne lirike „Knjiga drugova“ (1929). A te pesme (tri) nisu ni bile izraz, pesnikova bića, njegovih unutrašnjih trzaja i bolova, no. sam» spontan, „deskriptivno dnmt, revolt na društvenu .nepravdu i bedu koja je obavijala ljuđe među kojima je živeo. Takvih pesama, međutim, „poznaje istorija, naše međuratne „književnosti (i proze i poezije), naročito Tridđesetih godina, mnogo, a sve one pevane su vrlo često suvo, bez

(»Jantar na suncu«, »Lykos«, Zagreb, 1959)

najviše kao kakav novinarski dnevni zapis.

Vladimira Kovačića kao da tek danas treba otkriti i govoriti o njegovoj poeziji. tananih osećanja, ali ne zbog toga Što smo svesni da je humka njegovog groba, još uvek sveža. Za kritičara i istoričara književnosti, koji dođuše ne treba da buđe lišen saosećamja, to pri oceni dela jednoga, pesnika ili pripovedača nije uopšte važno... „Zbirka „Jantar na suncu“ je izbor iz pesnikova stva

·ralaštva, dostatan za ulaženje u svet jedne poezije i ocenu njenih vrednosti. Već napred su

nagovešteni motivi poezii Vladimira Kovačića, ali od svih njih ljubav i smrt najviše su prisutni i to dvoje — najneminovnije čovekova življenja — čvrst) su se isprepleli, te čine osnovnu ovih pesama. Njegova ljubav je nestvarna, pesniku je donela samo bol i teško razočaranje. Ono Što neđostaje u ovim pesmama, kada je reč o ljubavi, svakako je ona radost i prolećnj osmeh, saznanje da je ljubav nešto za čim Se neprestano traga, luta, nešto zbog čega su ruke ispružene uvek prema suncu i visinama. Kod Vladimira Kovačića toga nema. Doživevši valjda jednom razočaranje, on je večito bio okrenut nekoj naivnoj devojčici, povučen u sebe, pun nemira i snova o prošlom, pa otuđa „sigurno i nenađeni smisao životu, nesvesnost da život, ma kako bio kratak, pruža "obilje lepota, ljubavi, zanosa i sasvim ostvarljivih snova. Pesnik

zanosa, pa nas se obično doimaju svakako mora da otkriva te lepo-,

srž

te, đa ih doživi i oseti, jer je to najbolji put da se pobegne od se-, be i svoga prvog razočaranja, Kod Kovačića nema bežanja, on nema snage da to uradi, pa je onđa opsednut i živi od svoje prve lju-

bavi: + „Zar 76, bi bilo bolje, mlada ženo, da smo' davno, davno živjeli do neba kad je rosna paprat rasla i bila viša • nego paprath?“

(„U album“)

Lirski svet Vladimira Kovačića, siromašan je za jedno proleće, osmeh i sreću. Tuga, očaj i tupo padanje jesenje kiše u očekivanju smrti u samoći nemilo su prisutni. Oni su naročito naglašeni u pesmama „Pjesma bolesnika“, „Jesenja“, „Bez nje“, „Kraj rijeke“, „Tiha ljubav“, „Madri-i gal” i dr. Tu se ti motivi ne mogu odvojiti jedan od drugog, jer se oni jedan u drugom kriju, nadopunjuju se, objašnjavaju. U pesmi „Ljubav je ušla u kuću”, nastaloj daleko docnije, u poslednjem periodu. Kovačićeva stvaranja, pesnik je smireniji i ispunjen tihom radošću; ali, ipak, to je samo trenutak, jer u „Povratku“ Opet je okrenut prošlosti.

Na svemu ovom bilo je nužno, makar i ovako škrto, zadržati se malo više, jer je to osnovni svet

Hovačićeve poezije i, ujedmo, to su opšteljudski motivi i proble~

mi, Kovačić je u ovim · pesmama

pesnik sebe i svojih osećanja, klonuća, padova, smrti svoje; tanan i mek, nežan do suza, zaljub ljen do smrti. i

i

Kod ovakvih pesnika, kakav je u svojoj suštini bio Vladimir Kovačić, najčešće se događa da su, zaneti sobom i problemom svoje lične sreće, gluvi za svet oko sebe. Za njega, međutim, to se ne može reći. Osećajan, on je u isto vreme shvatao i tuđe Molove i teško življenje, žalio ispijena tuber kulozno bleda lica mladih „majki i gladne, rahitične đece (pesme u „Mnjizi drugova“), svestan dru-j štvene nepravde. Njegova pesma, „Pismo mrtvom prijatelju“ svakak» je Kovačićeva najbolja socijalna pesma sa nagoveštajima nekoga bunta koji je najjasnije naglašen i sasvim otvoren u „Pjesmi pralje“. Gotovo čitav ciklus „Sokačke varijacije“ obojen je socijalnom bedom ·pesnikova rodnog kraja. U tim pesmama Kovačić je najoriginalniji. Razdraganim i vedrim, životnom radošću natopljenim šokačkim · pesmama, iz kojih za moto svojim ·uzima najkarakterstičnije stihove, on je suprotstavio memlu «#života, izgubljenost, bedu, vapaj.

„Šokačke varijacije“ kao i pesme u kojima je pevao o visokim jablanima, tišinama, „jeseni, samoći i ličnome bolu — 3upućuju na nesumnjive kvalitete pouezije ovoga pesnika. Mada „mvspeva wu vezanom stihu, daleko su uspe-| lije one pesme koje.su kazivane slobodno i neukalupljeno. I još nešto: samo ono Što je pesnik bsetio i proživeo deluje toplo, ubedljiyo, nenametljivo, iako de-, čački naivno. Kovačić ne uspeva, u onim pesmama u kojima je pod.

* O. nog grada Slovenije, a kao njen najvitalniji pretstavnik javlja se Leon Vuk koji nosi izrazito autobiografske crte autora. Već na pr=«_ vom koraku u život, ta omladina nailazi na strašne prepreke: glad, društvenu pokvarenost, moralnu izopačenost, filistarstvo, „nemilo= srdno progonjenje. bedu i poniza= vanje. I mnogi u toj borbi padaju, umiru, propadaju, dok oni moćnije· volje menjaju svoja dotadašnja shvatanja, opraštaju se sa ranijim idealima i prihvataju jedino spasJnosne ideje Oktobra. I ti roman” prestaje. Autor se držao strogo iz-”nošenja realnih činjenica, prikazi= · vao stvari koje je proživeo i koje, ponekad, faktomrafskom realnošću” prikazuju ondašnje prilike, i nije” hteo da se upušta u kakva umetnička i prognozirajuća kombinova· nja budućnosti te generacije.

Pored tih navedenih osobina, roman je neobično značajan i kime / što nam ubedljivo prikazuje jtazne etape razvoja provincijske lomladine između dva rata, a OsDbito dvađesetih godina ovog veka. Bez čvrstog idejnog putokaza, razoča– rana moralnom kaljugom . vođećij društvenih i državnih, prosvetnih i kulturnih krugova, ta omladina” prihvata ideje hrišćanskog socijalizma, tumači ih na svoj način smatra ih jedino spasonosnom Takva pojava je u svoje vreme okupirala duh znatnog broja slovenač- – ke omladine, a poznato je da se i u Rusiji svojevremeno javljao Či- | tav. pokret „bogoiskateljstva“ od”. kojeg se čak i Gorki otresao pod . uticajem Lenjinovih pisama i ob- . jašnjenja. Ovo je prilično značajna | činjenica za upoznavanje stava I_ delovanja slovenačke inteligencije u oho vreme i docnije.

Dr. Milan RAKOČEVIĆ ~

legao deskripciji („Noć u MOT skom Peristilu“, „Na Sustjepanu", · „Pred Radovanovim portalom“ i sl); u njima se oseća dekl i tivnost, patos, poza („Gdje jB. Dujšin?“), prigodnost, dakle ono od čega mora ” biti meeoo JJ

poezija. No te i slične pesme ni-

su karakteristične za «poetski svet Vladimira Kovačića, jer je · on prevashodno «Bsuptilni pesnik; ZA

proživljavanja svoga finutrašnijegi, sveta i unutrašnje patnje, i sg njima on ostaje u našoj međuratnoj poeziji. Fakturom svoga stiha on najčešće potseća na Dragutina Tadijanovića, svojom nežnošću na Dobrišu Cesarića, a svojom neostvarenom ljubavlju za Dra gutina Milivoja Domjanića, No to. ne znači da ga zbog tih paralela koje nam se momentano nameću, O treba proglasiti epigonom. „On“ nije pionir, nego kolonizator.“. Prihvatajući možda tuđi izraz, om Je uspeo — i to je za nas bitnc — da ostvari svoj svet. Stoga . nije neprihvatljivo tvrđenje Jva na V. Lalića kada kaže da j Vladimir Kovačić „jedan od ne.

kolicine u hrvatskoj poeziji NX, veka. Ne jeđan od mnogih.“ ~ | h

Tode ČOLAK