Књижевне новине

SEJISITIKA

|. Lepota je reč koja je stekla neodređeno veliki broj različitih značenja, naučnih, filozofskih i poetskih; reflektovala se uvek na nov način u prazličitim istoriskim pogledima na svet, dobila nejednake akcente i smislove u zavisnosti od opšteg duhovnog stanja, ka» i položaja umetnosti i pravca umetničke produkcije u jednoj epohi.

Svest o mnogosmislenosti ove reči.

obavezuje nas da ru svakom razgovoru o lepoti naveđemo naš način na koji tu reč ođređujemo i upotrebljavamo, da bismo tako izbegli zabune i nesporazume koji neizbežno nastaju onda kada ovi reč uzmemo kao da ima jedno utvrđeno i posebirazumljivo značenje. Ako, međutim, nismo svesni ove situacije i reč nekritički, pr>»izvoljno upotrebljavamo, onda ta naša upotreba zahteva od sagovornika napor da utvrdi u kome smislu mi shvatamo tu reč u određenom kontekstu, to jest, ako naš sagovornik nije spreman da vodi razgovor u odnosu obscur par obscur. Stoga govoriti o lepoti uopšte, izgleda, više nije pristojno. U kompleksnoj situaciji estetičkog doživljavanja može se naglasiti ova ili ona strana ili tendencija, u tom složenom procesu možem) zastati bilo gde. možemo reći: lepota je u izrazu ili u specifičnoj for mi ili u socijalnim efektima umetničkog dela itd., itd., i razviti sistem koji odgovara ovoj definicij.. No ako proziremo jednostramost, metodički singularizam, asplektivnost ovog pristupanja svetu lepote, pitanje je da li smo kadri, da li je naše vreme zrelo za sintetički poduhvat u ovome području, za celovito naučno-filozofsko posmatranje sveta lepote,

Danas se mnogi mislioci „oslobađaju“ svakog suštinskog ispitivanja lepote kao idealističkog, metafizičkog i tradicionalno-filozofskog načina. Oni samo nastoje da diferenciraju, da razmrse različite. smi-

slove lepote. Prave se pri tome nemilosrdne razlike. Jedne lepote uopšte nema. Lepote razlikjemo prema umetnostima. Razlikujemo ih tipološki-individualno. Razlikujemo istoriski, jer ne želim» da ponavljamo grešku „rđave sadašnjosti“. Ne zatvaramo se pred mnogoobličnom stvarnošću umetnosti, kao što očekujemo da se umetnost ne zatvori pred punom stvarnošću života.

Ali, kada se govor O lemoti dovede tako do potpunog raison-aa, do maksimalne „preciznosti i racionalnosti, onda tek preostaje pjsao određivanja, teoriskog zasnivanja lepote kao integralne pojave. Sama analiza nije dovoljna, njoj izmiče živa pojava ukoliko se nc

1!

vrednosti u celini. Govor o harmoničnoj i mirnoj lepoti, osećamo, ne pristaje našem vremenu. Razaranja su nam tako bliska prošlost i još je u pitanju jesu li u ovome času kosmotvorne sile u svetu «zaista sigurne u sebe. Tradicionalna estetika koja ima kontemplativan karakter registrovala je samo mirna stanja duha u estetičkom doživljavanju, opisala estetičku iluziju i pridala umetnosti „ontički status privida; ali je izgubila iz svog vidnog polja .delamu stranu umetnosti, onu koja utiče na čitavog čoveka u realnim životnim situacijama i kyja stvara milie njegove! egzistencije.

Mi se, dakle, ne možemo pozivati na lepotu samo radi zabave ili utehe i kao na blagi melem oporog, i, pre svega, neizvesnog života. Još odmah na početku naše epohe i velike krize umetnosti, kada je došlo do prekiđa sa tradđicijom, Rembo je pevao:

„Nikada, ako se dobr> sećam, moj život nije bio svetkovina na kojoj bi se otvorila sva srca, na kojoj bi požekla sva vina.

„Jedne večeri stavih lepotu na kolena. — I nađoh da je gorka. I mvređih je“.

(Jedna sezona u paklu)

N> ako se okrenemo prošlosti, ako aktualizujemo jedno sećanje koje parađigmatički treba da ozari naš život u ovom trenutku, onda nas susreće iskustvo da ne možemo izbeći retrospektivnu iluziju, iskustvo koje potvrđuju svi oni koji su imali najviše dara da se užive u stvarni ili izmišljeni antički svet. U tak» pristrasnom vraćanju rı prošlost, u ulepšavanju, idealizovanju i sublimiranju minulih epoha, ne možemo viđeti način koji bi nama bio ođ koristi, Pasatistički pogled na umetnost izrazio se u kontemplativnoj estetici i klasicističkom idealu u evropskoj umetničkoj tradiciji.

Prava umetnost okrenuta je unapred; ona znači pređ-sjaj (Ernst

Bloh), nagoveštaj onog što nado- ·

V ZLATKO PRICA: KOMPOZICIJA

DNNIZ BMBER >” MARIJA SA SEDAM GREHOVA (Rađ«, Beograd, 1960)

.

Glavni motiv je rođoskrnavljenje i propađanje bogatog seljaka Matije Ilemana, a glavna ličnost je nekrŠštena seoska »droljae kojoj su seijaci đali, po bibliji ime: Marija sa sedam grehova, Pisac je pošao od toga đa je Život u pravu i da sve što počinje i Što se završava iđe po nckom stalnom zakonu prirode, Pisac je hteo da buđe što verniji sredini, a ispao je neveran životu,

lazi, prodor u još nepoznato' područje čovečnosti. Ali, sa pogledom uprtim u nadolazeća stanja čovečam stva, savremeni umetnik nailazi na nesavladljivu metafižičku prepreku u sebi, u nama: „Naše oči okrenute su unatrag“, peva Rilke, „mi smo uvek u položaju nekog ko odlazi i ko se prašta“.

..„Jer lepota je

. samo početak užasa, početak

što ga još podnosimo i divimo mu se što tako i ne mari da nas uništi“

(Prva devinska wlegija)

Kako razrešiti ovu paradoksalnu situaciju u kojoj smo naizgled, egzistencijalno nužno okrenuti prošlosti i u kojoj smo istoriski i faktičn» oslobođeni pogleda unazad, tradicije i jednog imaginarno obaveznog sveta gotovih pretstava?

Uprkos okrenutosti naših očiju unatrag, Rilke je dopustio jeđan vrlo određen futur, izražen u terminima užasa i uništenja, pa je lepoti u toj vezi pridao anticipatorsku funkciju: lepota je samo početak užasa. Ako je lepota samo početak užasa, onda je umetnost nagoveštaj razaranja.

Za Ernsta Bloha, umetnost je pređ sjaj (Vorschein) budućeg punog, totalnog života koji opravdava docta spes, učena nada; života u kome će čovek čoveku biti čovek, a svet ljuđima zavičaj.

Pa je li ovo suko» utopiske doktrine i konkretne zbilje? Zar se ne može dovesti u sklad pogled „zasnovan na egzistencijalnom samoosećanju čoveka i racionalna izvesnost istoriskog zbivanja? Zar se anticipatorska. funkcija „čovekove svesti iscrpljuje u predviđanju njegove propasti i uništenja, zar je u tome naša dimenzija budućnosti?

Ali ako smo porekli građanski svet vrednosti i klasicističku „estet sku“ koncepciju lepote, onda možemo prihvatiti lepotu preobražaja čoveka i sveta i potvrditi otv»reno estetsko iskustvo za koje je prava umetnost uvek vezana.

Dr Milan, DAMNJANOVIĆ

Ivan V . LALIĆ

PROGRAMSKA ELEGIJA

Pokažite mi prostor gde je moguća svečanost

Neuplašene krvi,

Možda neki neubijeni voćnjak

Na južnoj padini vremena, neko jasno popoda Navstanjeno čitkom svetlošću, čistim senkama I čipkom ptičijih reči u provetrenom; sluhu,

ZLATKO PRICA: PEJZAZŽ

(Sa izložbe u galeriji GNO Beograđa)

NE BI ZNAO DA KAŽEŠ

Nastavak sa 1 strane

|| činjalo, „činilo mu se. Šta kaže: činilo mu se? Ne, bez tog odgovora, nije bilo mogućno dalje živeti. Bio je nemoguć dalji život. A ipak, čas za časom, dan za danom: to se zove život, zar ne, Život: ta svirepa nepodudarnost života sa životom. Izgledalo mu je da bi posle tog odgovora, ili bar dovršenog pitanja (nije mogao nikako da dokrajči to pitanje), opet bi sve bilo kao što je i»ilo mekada. (Sumnja ga je jedino „obuazimala: kad bi mogao da se do kraja seti tog mekadđa, kako je to baš bilo nekada, pre #foga, kad bi mogao da'gnm dokraja smisli — problema bi svakako nestalo, sva stvar je bila: kao da ga je neki zaborav zahvatio, neka amnezija, neka konačna izlapelost.) To mekadđa bilo je ka» neka misao koja se u njemu javila, pa iščezla najednom. Zaboravljena zanavek. A ipak, tišina kao da je uzalud nešto zapamtila. Kamo sreće da se nikad nije ni javila, Sve bi bilo kao što je. Mirna krajina. Ovako? Neočekivano, najednom: Dezdan. I kikot. Nevidljivi za druge; i za njega samog. Ali nepobitni.

Podne. Mlak jesenji dan. Razgovor kao toliki razgovori. Vuku se koraci. Misli teku. I istine. Tro-

toar. Kuće. Juče. Danas. Sutra. Fiksirani, Bez pogovora. I najednom: · zjapi praznina, praznina odasvud. I neko bezglasno kikotanje. Tralalala. Još kad bi dolazilo samo s jedne strane. Pa da dohva tiš Što ti je prvo pod rukom, te kuće, taj list, te tvoje prijatelje što tako vuku korake zajedno s tobom, te reči što teku i što ne prestaju, sad besmislene, i da zapušiš pukotinu, kao kad na jednom mestu vođa prodre u brod. Ili da dolazi odnekuda, spolja ili iznutra. Da mu čovek može odmah zapušiti, tom kikotu, gubicu. Ne. Praznina koja proždire sve. Odjekuje kao đa lupaš u ogromn pra zno bure. Kikot celog tebe okrenut celom tebi. Svemu. O tebi se rađi, a tebe nema. Razgovor se nastavlja tamo gde je bio stao. Podne teče. Mlak jesenji dan. Samo seva neki hladni čelik u očima. Katkad bi ga spopala sumnja da to nije nikad ni počelo, pa da prema tome ne može ni da se jednom svrši, okonča: kao da je oduvek ležalo negde na dnu njega — blesnulo s vremena na vreme

kao munja — hladan čelik u oči-

ma — neočekivani hitri ujed pčele ili zmije; a katkad, taj grč što ti veže dane čini ti se, osxmana je, varka. Fausse\ reconnaissance. O lakoćo psihologije, govorio je. Kao da je negđe ni na nebu ni na zemlji egzistencije i bića! Da, snoviđenje! I baš si bio to utvrdio; kad, najednom, Wve bi se izvrnulo: Žživot ti se činio snoviđenje, a taj grč bez lika, bez slika, jedino i»itan i stvaran, -

Pred njim, sve bledi, postaje tama, dim, izgubljen kao u nekom opasnom smrtnom beskraju iz koga povratka nema. I zato se to pitanje „tebi ukazivalo i iz neke tamne osnove: kad je najzad suve bilo svršeno. I tako, nisi znao još šta je to počelo, ali si znao da je u pitanju bilo sve, mada nisi znao šta je sve fo bilo svršeno i šta je sve bilo u pitanju. Tako je tapkao u mestu, u svom mesu. Za njegovu jasnu „dušu“ slikara, čija su besprekorna platna bila poznata p3 svojoj preciznosti crteža i intenzitetu boja, da je tek u njima puno živela stvarnost, najteže je bilo upravo to što se to toliko jasno doživljeno „nije dalo izraziti. Kad bi fo bio bar bol? Kakav izvor preciznog saznanja. „Može čovek da prati kako se u njemu otvara list po list, krunica bola, da neočekivano otkriva sve krivine, prevoje, zglobove, „naglaske, pokore, skrivene bokore razlistanih likova svoga mesa, kad se nepovratno bol u njemu rascvetava. Bar nešto: čovek bar upoznnje, bez posrednika, svojim sopstvenim mesom, svoje nespretno užljebljen), nerazdvojno telo, svog dvojnika, tačnije, svog „sabrata i blizanca. Istina bola ne mora biti bolna, nije bolna. Ona može đa buđe radosna. Radost saznanja. Dvaput radost. Bar da je bila katastrofa, koja, kao ništa i kao niko, najtačniji je, najprecizniji aktiv, da čovek sagleda svoje razmere.

Ne. Ni bol, ni katastrofa (negde daleko ležali su već među mrtvim poznanicima).

Ne. Bila je to gola, sirova, surova istina bez ishoda.

Da zapuši taj bezdan, tu prazninu, zatvorio se u svoj atelje, i tako je nastala ona njegova, toliko čuvena, „žarka epoha", Na dan otvaranja „njegove izložbe, svi su bili zapanjeni, kao zaneseni tim žarom, bljeskom, nekim nadživotom boja. Nikad se nije videla toliko bogata, toliko svetla, toliko

a _—_-—__-— _____________________ _

Miroslav Slavko MAĐER

Gole ruke

CRNI PEJZAŽ

bolesne ruke.

Ukotvljene u bijeloj postelji, ; Teške ste mi i u očima.

Riješio bih vas se. Dao vjetru za sviralu Osglodale vas gladne ljubavi, * To u čelo grozno sija mjesec.

Baš u čelo.

Da ga udahnem i očvrsnem u njemu

Kao što mulhna voda čvrsne u lisnato stablo,

I slušam kako visoko prolazi i peva Kratka strela leta, vidljiva za trenutak

Rođen mjesec najmlađi,

Juri vlak cm kroz noć i misli.

Mogao: bih od mirisa umrijeti u mirisu mogao bih od mjesečevog čela poludjeti

plamena paleta. To nije. blještalo; to je gorelo. Izgledalo je nemogućčno, bilo je to istinsko čudo; _toliko sjaja, toliko žara, toliko ŽživoOta, samo na jednom mestu zgrudvano. Svi sur bili kao poneseni, vaho, Svi su bili kao poneseni.

Svi su govorili: „Kakav sjaj!“. · Onaj koji ga je progonio. Onaj koji je 'o slikarstvu govorio s toliko istine i s toliko smisla, „kao da je naslikao sve svoje slike, sve slike sveta; toliko je o svemu nenadmašno govorio; naslikao sve slike pa ih pocepao, ili ih je toliko bio jasno zamislio do kraja da mu je izgledalo jalovo i glupo da sam seb»e i svoju misao kKopira, ostvarujuaći ih na platnu, tako da je, najzad slobodan, mogao da živi. Pošao je od slike do slike. Videli su ga kako korača od jedne do druge, sa sleđenim užasom u očima, kao da je svaka slika bila otvoren prozor nađ bezdanom. Sav bled, jedva je prošaptao: „Kakav mrak!“ Sutradan su u svim novinama pisali: „Kakav mrak!“

Posle toga ga je nestalo. Nije ga bilo dugo vremena.

Kad je posle više godina opet otvorio svoju izložbu, svi su bili iznenađeni, Bila je to njegova dru ga epoha, takozvana „crna epoha“. Sve slike su bile samo crno na crnom, crno na sivom, sivo na crnom, i sivo na sivom.

Njegov dvojnik, onaj koji je bio naslikao sve svoje slike, koje niko nikada nije video, jer ih je ili sve pocepao ili ih nije bio ni naslikao, pošto ih je bio tako jasno zamislio, da mu je izgledalo glupo i jalovo đa ih na platnu ostvaruje, došao je opet na izložbu. Koračao je od slike do slike, kao i prvi put, ali svi su se prjsutni začudili: u njegovim očima, sa svakom daljom slikom, palio se neki svetao zanos. Jednim gotovo nadzemaljskim glasom, jedva su ga čuli, kad je pred poslednjom slikom, izustio: „Kakav sjaj!" Sutradan su u novinama svi kritičari pisali: „Kakav sjaj!“

Nije se više vratio u svoj atelje. Shvatio je najzad da se gola, sirova, surova istina bez ishoda ne može da naslika.

Viđali su ga otsad samo kako u društvu jedne žene luta ulicama, uvek najživljim, u gomili prolaznika; vraćao se kući tek duboko u noć, kađ na ulicama nestane i poslednjeg prolaznika. I na koncertima su ga viđali u društvu iste žene. ]

Jednom je na ulici rekla (inače je_ćatala): „Gle, jedne lepe glave!“ On joj je tiho rekao „Čuti!“

Posle jednog koncerta, noć je bila ”laga, prve prolećne tihe noći, oha se zaboravila i rekla:

„Zar nije bila divna sonata!“

On samo kriknu: „Čuti!“

na uvo:

I, nemi, vratili su se kući.

Nisu ga više nikađ viđeli zajedno s njom. ;

Viđali, su ga još po koji put, predveče, u jednoj kavani. Bio je okrenut uvek zidu, na kome je visio neki zaboravljeni kalendar

od pre nekoliko qodina, sav pokriven upljuvcima · od muva. *

U svom sam pamćenju; ali i u

Između moje prazne šake i slepog sokola dok užareni kolosjeci sjeku se na vjetru

drži neprekidno aktivan pogled na celinu.

I tako kod mnogih savremenih mislilaca nedostaje težnja .da se sintetišu prethodno met»dički raz-

Najživotniji lik je Marija koja postaje sluškinja i mezvanična žena Wlatije Klemana, njegova kob i njegčova mesreća. U selu se govorilo da je ona njegova kći, on se tome opi-

Pod čijim krilima. drhti velika ruža vazduha I osipa se, sloj po sloj, godinu po' godinu;

Pokažite mi prostor, omeđite ga rečima .

mogao bih zavijati zavijati

Kose stvorene za bjelinu jastuka i prsle upaljene svijeće u tamama ljubavi

Svom zaboravu. U onom što sam rekao; ali i u onom što nisam rekao. U onom što sam učinio; ali i u onom što nisam učinio. Možda ni u jednom ni u drugom. već u

lučeni izgledi lepote; da se iz jed- ao, onda je sve više padao, rašturio Koje ću da zaboravim, omeđite ga moževima iikni dijalogu između pamćenja i zabjnog neposredno sagledanog jezgra svoje imanje, i kada se sam uverio Koje neću, i dajte mi krčag vatre, pramen vode, krikni rava, između rečenoga i nerečeno-

lenih pojava odredi njihova sU- qa je to tačno, hteo je đa zajedno „T moju senku, mecima zakovanu u zid vlakovima u noći ga, između učinjenoga i neučinještina. | : - završe i đa im nesreća bude zajed- Vašeg najvećeg groblja, i koji te. čine swludim i bolesnim. noga. Između njih su tišine razno Međutim, mnogo je značajnija Wička, Marija ga ostavlja. Matija Kle- Prebaci maramu likog ukusa, |

pojava da je naše vreme najpre odbilo, rađikalno poreklo jedan određen svet lepote, i zatim, mada protivrečno, poreklo i svaku lepotu. ;

U pitanju su istoriski rmz Naše doba odbacuje trađi"onnF klasicističko – građansku · estetl:; naše doba poriče građanski sister:

KNJIŽEVNE NOvINE

man pali kuću i izgori sam na imanju. "To je, uglavnom, sadržaj romana, od koga je, s više veštine moBla da se nmapravi lepa knjiga. Pisac, međutim, nije imao snage, ni zna'la da učini ma šta, đa ma šta preme da bi knjiga bila prihvatljiva. uto je sedmi i najveći greh prei Knjige sumnjive vrednosti.

Mirko Kovač

I pustite me da izmislim svežu svečanost Za neko popodne protkano čistim zastavama od svile neuplašene krvi, kao što je more Protkano jatima nežne mesnate svetlosti;

Gutač slatke vare, 2)

Opkoljen vašim rečima, oplkoljen vašim ·noževima, Istraživač usijane pustinje vašeg ana, . Ali ne begunac šz vaše ugrožene jave.

da ne moram gasiti vrele bionjače u dojkama rijeke. :

Bole me prazne šake ožareni prsli.. Pobjegni da ti ne zapalim kosti i kosu

u plamene rasutu ne zatrgam po smeđem vratu haljini zelenoj

bjemi da ne zamulim dugu prosutu kosu E cri blještavi vodopad:

b NUNS , »

Dušan MATIĆ