Књижевне новине

GORDOST KOJA

NE SU

STAJE

(Slavko Mihalić: „,Darežljivo progonstvo“, „Lykos“,

Zagreb,

Sve više, sve očiglednije, sve nestrpljivije poezija se izvlači, izbavlja, oslobađa doskorašnjih kalupa i navika, i to je dobar predznak njenog daljeg razvoja. Načinjući ovu (priznajem) ne baš naročito originalnu temu, ja namerno ne slušam, ne čujem izvesne promukle glasove Koji žučno raspredaju teoriju, staru najmanje pet godina, o tome kako poezija treba da bude, recimo, »moderna«, »modernistička«c ili »nadrealistička«a, a ne, recimo, »yrealistička«, — s čime su, uglavnom, prečistili gotovo svi iole promućurniji pesnici - početnici, izuzev, naravno, zabrinutih »teoretičara«; i ne slušam, takođe, žalopojke kako nam je poezija, po ko zna koji put opet u krizi; ili nekakve druge hotimično ili slučajno slične razgovore. Ovog trenutka, izgleda mi najpreče, najcelishodnije raspravljanje o pesnicima, koji su se izdvojili iz opšteg lirskog procesa, iz jednolične lirske procesije time „što pokušavaju nešto da, kažu, što je najvažnije, i da, to bude novo, dakle savremeno, i po mogućnosti rečeno na nov, poseban, nekonvencionalni način. Poezija je u jeziku, izrazu; ali kakav je to izraz koji ništa ne kazuje i ništa, ne izražava?

Nastojeći da se izrazi, da se stvarno izrazi, pesnik je, hteo on to ili ne, primoran da razaznaje, uočava duh vremena, da — ma koliko to izgledalo vulgamo i opštepoznato — osluškuje ritam i damare života. Zašto se danas toliko ponavlja, ta fraza? Stoga, rekao bih, što se neki savremeni pesnici, više nego đavola, više od svega, boje da im poezija.ne bude »lepa«, Kkitnjasta, nacifrana, dakle lažna, pa traže novu formulu lepog — u ružnome, u antiukusu, u raznim vidovima eksperimentisanja. Rezultati, a takođe i posledice toga, poznati su. Doduše, i takozvana, eksperimentalna poezija bolja je od celomudrene staromodne. starinske stihotvome i stihopretvorne lirske pnjavaže. Ali ako ne trpimo joedno zlo ne treba dozvoliti ni začecima drugog da se razvijaju i MgMkorenjuju. Primitivna, nedotubavna frazeologija starog pesni'Stva i Opsenarska, retorika, i verbalizam eksperimentalne poezije .su gotovo podjednaka beda i nevolja; podjednako su antipoezija. I jednoj i drugoj potrebne su čvršće okosnice, kičme smisla; uporišta bitnog, produhovljenog sadržaja; reči prezirne pred konfekcijom, pred otpacima duhovnog Života, reči oprezne pred bespućem, pred neizmernom. slobodom pesničke pustolovine. Poeziia je koncentracija: slobođe, zanosa, imaginacije, izraza. Ne shvatimo li koncentraciju — smirivanje u sve većem intenzitetu — kao ograničavanje, biće nam sad možda jasnije zašto je još uvek neophodno ponavljati upozorenje o pesnikovoj neprestanoj obavezi bdenja i osluškivanja i praćenja živih, promenljivih, đinamičnijih tokova savremenosti; o potrebi stalnog, meprekidnog, uvek novog Uuosećavanja. 5;

TI tu sad ulazimo u srž istraživanja: poezija je deo pesnikovog života, pa gotovo i razlog njegovog opstanka; samim tim ona bi prvenstveno trebalo da bude, — sažimanjem, uopštavanjem, glas, odjek, izraz ljudskog OPstanka u njegovom suštinskom, najcelovitijem. značenju. |

Pisati pesme znači registrovati

. sirelovite, iščezavajuće trenutke nespokojne, štrahorađosne i tragične ljudske egzistencije. Sve je manje takozvanih opisnih, ljubav nih, ispovednih pesama, Sve Je manje zgodnih, prigodnih i ugodnih stihova i lepršavih lirskih pričica-ptičica; i sve je manje, građevinsko-instalaterskim Jezikom rečeno, parcelisanja, kanaiisanja i pivelisanja pesničke te-

matike. Sve što je ljudsko i Žži- ·

votno pripada poeziji. Voleći ili mrzeći život, odmeravajući, proveravajući smisao ili nesmlsao našeg postojanja, pesnik istovremeno, pronalazeći razne načine za to, odmerava, proverava ushite, ljubavi, gorčine, predanosti i vernosti prema svemu Živom

mrtvom što nas okružuje. Pesnik ne može da nas ugrozi, da nas uplaši pesimizmom, svojim CcInim, noeutešnim, grobljanskim poimanjem života; ne može da nas zavara šarenim konfetama i svijenolirskim bonbonama, nežnosti, nade, samozaborava. Pesnik je najveći onda kad sa dovolj-: nom istinitošću i ubedljivošću, i kritičnošću, sa dovolinom imaginativnošću i strasnošću dokazuje da je, uprkos svemu, živob vredan i dostojan življenja, da čovek ne sme da klone i da u njemu mora po cenu svih žrtava

KNJIŽEVNE NOVINE

1960)

i lišavanja jzdržati. A izdržati znači ustvari pobediti.

*

Bilo bi sasvim uzaludno o ovome govoriti da ne postoje pesnici čije je delo potvrdđa iznesenoga mišljenja. Treba li, pored možđa, još nekih drugih, pomenuti poeziju Dušana Matića, Stevana MRaičkovića, Vaska Pope, Branka Miljkovića? Pokušaj, napor vredan pažnje čini u tom pravcu, u savremenoj hrvatskoj poeziji, i Slavko Mihalić, čija, je zbirka, pesama, »Darežljivo progonstvo« ovoga puta, predmet našeg interesovanja.

„Slavko Mihalić je dosad objavio četiri zbirke stihova; imajući običaj da pesme preštampava iz knjige u knjigu (izuzev u ovoj najnovijoj) on ih je sveo na dve: »Put u nepostojanje, 1956, i »Darežljivo progonstvo«; one bi se morale posmatrati zajedno. Od svojih početaka pa do danas Mihalićeva, poezija, iako nije doživljavala izrazitije preobražaje ni iznenađivala, spoljašnjom novošću i originalnošću, razvijala se,

SLAVKO MIHALIĆ

snažila iznutra, sadržavala je posebno, individualno obeležje, jedmu naročitu svoju so, fantasmagorično, dijabolično značenje koje je retko kad samo sebi svrha, već pretstavlja stav prema svetu i životu: odbojnost, narogušenost, nepomirljivost prema Doretku stvari i zbivanja koja su u zavadi sa čovekom, u zaveri protiv čoveka, i ljudske egzistencije. Mihalić je uvideo da je pesnik podjednako jadan i bespomoćan kad cvili: i kuka ili kad se busa u grudi pozivajući se na zakom i pravdu; malo ko, niko ga ne sluša. Osećajući da su sile koje progone čoveka nevidljive, tajne, skrovite, noćne, i pesnik nastoji da sličnu avetinjsku urotu načini u svojoj poeziji, da je povuče Nastavak na 4 strani

Miloš I. BANDIĆ

„nost šbo se mi pamih č

| (TOMAS MAN: „KRALJEVSKO VISOČANSTVO“ | „MATICA SRPSKA“, NOVI SAD, M%0).

Oe možda jedina knjaga Tomasa Mama % i

je nepovoljno primljena od velikog dela publike # kritike, Man nije bio ni najmamje ravnodušan prema zamerkama i kritikama koje su mu tom prilikom upućene, Između ostalog, to pokazuje i okolebrdeset pet godina posle njenog objavljivanja, u trenutku kad se posle ovog rata ponovo probudilo kod publike interesovanje za kpmjigu, nije mogao uzdržati a da ne :polemiše i sa publikom i sa kritikom koje su pre toliko godina sa razočaranjem . primile njegovo delo. Prema publici, kaže Tomas Mom, trebalo bi da čitavog svog života pišem sve same »Budenbmokove«, dok je u mojoj prinodi da uvek i svakom prilikom pokušavam nešto novo i druk“ čije, da se stalno ogledam na novim stilskim problemima. »Kraljevsko visočanstvo«, prema Muanovim rečima, nastalo je iz raspoloženja jedne prirode koja je žudela za novim stvarima, koja je bila sva okrenuta eksperimentu, Što se tiče sadržaja. Man kaže da je romam snažno autobiografski obojen i odreden ličnim živobnim „kolnostima. To je knjiga mladog supružnika, njem je predmet pakt između usamljenosti i sreće, i ona je ojpitimiističkki wperena „protivu svega što poriče bu mogućnost. Da li ove wpiščeve reči mogu da objasne karakter i neuspeh romana? Alko se i ne složimo mu svemu sa negativnim sudovima o ,ovoj knjizi, poslednja velika dela ovog pisca (>»Doktor Fawstus« i »Ispovest varalice Feliksa Kornula«) nedvosmisleno će mas ubediti da je »MKraljevsko visočanstvo« daleko ispod Manovog literarnog proseka. Ali zašto je to tako Da li samo zato što je pisac hteo da se zabavlja iznalazeći nove stilske mogućnosti? Ili je delo moralo da promaši samim tim što je njegow pisac napustio onog dobro poznatog sebe iz »Budenbrokovih«, što je jednom lakomislenom i površnom imspiracijom za trenutak presekao svoj sopstveni put koji je vodio ka »Čarobnom bregu« ili ka nenadmašnim novelama kao što su »Tonio Kreger« i »Smrt u Veneciji«? Ili je jednostavno reč o iremulnoj „posustalosti koju pisac neće da prizna već je opravdava potrebom i pokušajem da proširi svoju literamiu osnovi

Odgovor nije lako dati. Činjenica je, međutim, da smo isuviše skloni da literarne proizvode velikana cdmeravamo njihovim najvišim dostgnućima. Uloliko pre što je kritika, kako i sam Mliam maslućuje, sklona da nje govu pesimističkeu i tragičmu ” epika prebpostavi svakom drugom lakšem sadržaju i vedrijem tonu. Pojam optimističke i hepi-endske literature mnespojiv je sa mjegovim imenom. Ovde se pisac Štaviše sa parodističkom lakoćom i banalmmošću zabavlja beznačajnim kreaturama i beznačajnim događajima. Zabavljački ton Manu uopšte ne leži, ali to ni izdaleka nije sve: on se zabavlja | u » Zamenjenim glavama«, i wu »Izabraniku«, ali kakva je to uspela literamma nonšalancija! I pored sve tankoće tkiva, to je neuporedivo tuspelija literatura. Svet mitova i legemdi pristoji Manu, on ume da mu se d stilski i tematski pri-

lagodi, da mu se macdcmoćno-snomičikij

a da ga ne svuče u banalitet. U »Kraljevskom visočanstvu« taj pokušaj stilskog prilagođavanja mije uspeo. Banalitet koji je trebalo da uđe u literaturu svmkao je litefaturu na svoj nivo, isuviše uzeo maha i dao ton čitavoj kmjizi: tako smo dobili parodiju parodije ili literaran ·promašaj. Ako je Man namemo težio banalitebu kao literammom sadržaju, omda razloge za bo moramo tražiti u nečemu što je više stvar psihološke dispozicije, čak možda i stvaralačke potrebe iako u negativnom smislu, jer pisci ne stvaraju na osnovu nekih spoljnih objektivnih kritenija, koje posle kritičari sa lakoćom i mnutinerskom uvežbanošću primenjuju na njihova dela. Što pisac takvog ranga kao što je Tomas Man ni posle toliko godina nije bio u stanju da uvidi i prizna 'jedan literaran poraz stvar je koja se ne odnosi na njegov estehski kriterijum već ma sputanost estetičkog suda jednom psihološkom + stvaralač-

preode već be id cd objektivne važnosti. Alko se čak i dopusti da je Man preterao u isticanjn idejnog značenja ovog romana za pomenuti proces, to ne treba da nas čwdi: posle svih strahoinih islkmistawa sa nacizmom pre i u toku Drugog svetskog rata, ma čijoj su psihološkoj i filosofskoj poleđini nastala dela » Josif i njegova braća« i »Doktor Famstus«, pri

je da je on sklon da sa mnakmadnim intenzitetom pojačava idejne boje, koje za njega Mičmo kao i za svet oko njega već godinama ne . značaj osobite aktuelnosti, jednog tako ranog dela kao što je »Kraljevsko visočanstvo«. On dopušta, kad o njemu sudi, da wvek iznova bwe zarobljen, ne samo magijom jednog ekspemmmenta, čiji je psihološki epicemtar u iežnji ka relaksiji, već možda još i više

onom idejnom klimom njegove najdu- . ·

blje dileme i njegove najdublje metamorfoze: od života um artisbički izolovanoj musamljemosti do života radi zajednice, od ezoteričnog imdividualiste do socijalno aktivnog altruiste.

Kad se pisae

zabavlja

kom pobtebom koja se više puta obnavljala i javljala kao relaksija i stanje koje leži potpunoj ispražmjenosti posle velikih ostvarenja. Zato nas pre čudi žito mije bilo više ovakvih neuspelih pokušaja nego što Man sa upornom doslednošću brani jedam svoj literaran rivijalitet kakay je »Kraljevsko visočanstvo«. Jer om ne posmatra svoje delo »spolja«, već pod uglom jedne subjektivno-literarne funkcije koju je ono odigralo i čije obnavljanje u svesti uvek izaziva ošsećai relaksije. ·

Kad je pisao predgovor u njegovu odbranu 1954, on nije samo oživljavyao svoj prvobitni stvaralački kontekst, već još više i onu oporu pesimisbičku klimu gotsko-epske napetosti iz koje su nastala tolika njegova značajna dela, od »Čarobnog brega« do »Doktora Fauwstusa«, i od koje se on psihološki uvek rasterećivao kad god bi se setio »Kraljevskog Yisočanstva«. On bi verovatno uvek u takvom kontekstu posmatrao svoje delo i uvek bi iz takvog rakursa pronalazio opravdanje. Samo i to nije sve. Ima, još jedna veoma značajna ide:o-fihysofeža komponenta, koju sam Man pominje, koja se provlači

·kroz čitav njegov stvaralački razvoj i

koja upravo nekom banmalnom igrom slučajnosti počinje literarno da se fiksira baš ovim banalnim romanom sa predmetom banalnosti.

To je proces Manovog laganog oslobađanja od individualizma i od artistbičke otuđenosti od života i zajednice. Zakoračujući u taj proces, roman je dobio neizmerno veće. značenje mego što bi ga uopšte mogao imali sudeći po banalitetu fabule i stila koji ga skroz naskroz prožima, i taj

njegov značaj mije samo subjektivne

POEZIJA RENESANSE | BAROKA

(Dr Dragoljub Pavlović: „Antologija dubrovačke lirike“, „Nolit“, Beograd, 1960)

U svome eseju »Šta je poezija«, objavljenom 1844 godine, engleski esejist i pesnik Li Hant, pošto je poeziju nazvao shrašću, ističe, pored ostalog, da je ona i »strast za lepotom, jer njena je služba da uzdiže i oplemenjuje putem zadovoljstva; jer lenota nije ništa drugo do li najljupikiji oblik zadovoljstvae. Možda najbolji prinef za tačnost ovih reči moče da nam pruži naša stara poezija — pot zija nastala u renesansno i barokno

doba n gradovima našeg primorja, u

Dubrovniku naročito. Nimalo nije čudno što su naši stari pesnici uglavnom pevali ljubavne pesme: nije to samo odraz suvremene evropske literature, Već, najpre, potreba, st oslobođenog renesansnog čoveka koji je svoje poglede upravio — k sebi, ka svojim osećanjima, raspoloženjima i potrebama. Zbog toga je ljubav jedan od osnovnih Toa „1aEa PO oezije, pa nije ni čudno što ı u amTRR URNS preseku kroz dubroyačku liriku nailazimo uglavnom na ljubavne pesme, počev od Menčetićevih slihoya,.među kojima je i ona} uspeo pre“ pev. jednog Petrarkinog soneta (»BlaŽena ti i sva tvoja ljepota«), i ljubavnih pesama Džora i Marina Držića, Dika Ranjine i Zlatarića pa do poezije našeg najboljeg liričara 17 veka

Ivana Bunića. Među ovim slihovima ima, svakako, i takvih koji u plod ugl ijanske liričare #li takvih koji su proizišli kao rezultat digog vremena. Žato su antologijski pregledi vrlo pogodna forma za ponovno izdavanje stihova starih pesnika; jedino u antologijama može i do savremenog čitaoć# da dopre lepota pojedinih staviš višlbsvva,

strast ·

edania wa suvremene italijan

jedino tako možemo danas da na najlepšim primerima dočaramo sebi raspoloženja i preokupacije nekadašnjih

pesnika. :w Izbor Dr Dragoljuba Pavlovića pruža savremenom čitaocu «dosta sli-

hova koji mogu i danas da deluju emotivnošću, iskrenošću i neposrednošću: »Odiljam se, moja vilo, Bog da nam bude u. družbu; plač i suze i moju tužbu da bi | znala, moja vilo! Odiljam se a ne vijem komu | ostavljam ličce bilo«.

(Džore Držić: »Odiljam se«)

Slično je i sa rodoljubivom lirikom zastupljenom u ovoj antologiji dubrovačkog pesništva: najbolji patriotski stihovi dubrovačkih pesnika, među njima Sasinova pesma »Mrnarica« i čuvema himna slobodi iz Gundulićeve »Dubravke«, moći će da oduševe i današnjeg čitaoca. Osim ljubavne i patriotske lirike zastupljene su u ovoj knjizi i još neke lirske vrste, tipične za staru poeziju, što čini Pavlovićev antologijski izbor potpunim, Tako imamo i nekoliko ljubavnih pesama inspirisanih narodnom poezijom, Zatim nekoliko opisnih pesama, a objavljena je i izvrsna parodija Stiepa Đurđevića na petrarkističku poeziju — »Derviš«. ·

Ovom antologijom Dr Dragoljub Pavlović zaista je obuhvatio sve što je u staroj dubrovačkoj lirici najbolje, sve što je vredno pažnje i današnjeg čitaoca. LJ rasporćdu pesama Pavlović se dosledno pridržavao. hromološkog eda, što čini čitavu knjigu

preglednom. Osim toga, priređivač ove knjige učinio je šve što je mogao da olakša čitanje i razumevanje stare dubrovačke poezije: tumačenja svih nepoznatih starijih reči i provincijalizama data su odmah, u primedbama štampanim ispod teksta svake pesme, a i u rečniku na kraju knjige. Ovome treba dodati i beleške o piscima zaskupljenim u ovoj antologiji, sažete i informativne, koje će, isto tako, pomoći savremenom čitaocu. A predgovor Dr Dragoljuba Pavlovića sadrži jedan opšii pogled na staru dubrovačku limiku, na uslove u kojima je nastajala i razvijala se, kao i na uticaje koje je trpela. Sve io čini ovu antologiju pristupačnom i pogodnom i za neupućenog čitaoca, a korisnom i potrebnom onom koji se dublje i više zanima za staru književnost, Antologija dubrovačke lirike pokazuje, takođe, i puteve kojima bi, možda, pošla naša književnost u celini, da nije bilo turske najezde, koja je sprečavala | ometala svaki kulturni rad, pa i rad na književnosti. Zbog toga, dok su dubrovački pesnici slobodno

pevali o ljubavi i o drugim svojim.

osećanjima, pesnici i stari pisci iz drugih naših krajeva opisuju težak život, stradanja i pogibije od "Turaka, njihova zverstva i nasilja. I upravo zalo slara dubrovačka poezija zaslu-

Žuje našu pažnju i interesovanje. A

ako se uzmu u obzir i svi njeni kvaliteti, koje nam olkriva i pokazuje ova antologija, onda se može u pobpunosti sagledati smisao i značaj objav-

jivanja stare dubrovačke lirike, jer .

pored umetničkih vrednosti ona ima i ne mali dokumentarni značaj.

Raško JOVANOVIĆ

Zar on može onda da bude ravnodužan prema delu kojim započinje taj mučni i dugogodišnji preobražaj? On nikad ne bi mogao da svoj odnos prema njemu izoštri do kriterijuma objektivme neprisbrasnosti, on bi umesto kritičkog odnosa uvek vaskrsavao čitavu stvaralačku klimu jedne idejnosti koja se za njega nesumnjivo Vezuje i on bi uvek bio u pravu u atrgumentaciji koju bi navodio u njegovu »odbranu«, jer to i nije argumenitacija kritike, već objašnjenje iz jednog produženog, uvek iznova aktuelizovanog subjektivno-stvaralačkog i idejnog konteksta. Ali kao i u drugim sličnim slučajevima, bez obzira na mateniju raspravljanja, razumeva-

nje ni ovde ne može da bude oprav-

danje, bar ne za kritičara sa strane. Pokušajmo onda sa dužnim pijetetom

ema piscu i sa nepristrasnošću koiko nam je dostupna da odgovorimo na pitanja kakva je vrednost romana i na koji ga način možemo danas da

prihvatimo.

Roman je izišao 19090 &godine. Prethodili su mu »Budenbrokovi« (1901) i zbirka novela »Tristan«

(1903), iza njega je isto tako niz značajnih dela: »Smrt u Veneciji«, »Tonio Kreger«, »Čarobni breg« (poslednji 1924). U neku ruku, »Kraljevsko visočanstvo« zaista je roman koji prekida jednu jedinstvenu literarnu tenziju, on je olakšanje, opadanje intenziteta da bi se.novim zamahom i movom tematikom nastavila analitička ekskurzija u vreme i u probleme realnog odnosa prema njegovom objektiviteku. Alko se već prihvati ovo stanovište, onda to nije nimalo ncuobičajena stvar za Mana: »Izabranik« je zauzeo mesto između »Doktora Faustusa« i »Lspovesti varalice Feliksa Krula«. »Lota u Majmaru« pada usred rada na »Josifu i njegovoj braći«. Štaviše, kao po pravilu, velika epska forma (romani) smenjuje se sa malom formom (novele). Postoji dakle neki ritam i formalnog i tematskog pulziranja, ali to nas ipak ne sprečava da zaključimo: »Kwraljevsko visočansivo« znači podbacivanje za pisca Manovog ranga. Roman je istviše tanan u svakom pogledu.

On ničim nije obogatio Manovu viziju i strukturu romana, niti je bilo čime pripremio puteve za dalji razvoj. Fabula je jedinstvena. lako pričljiva, radnja teče glatko, bez zapinjanja, ni iraga ni nagoveštaja od one moderno-esejističke strukture romana koja će prvi put doći do izražaja u »Čarobnom bregu«, ali će potpumo brijumfovati tek u » Josifu i njegovoj braći«. Likovi su postavljeni povišno, ocrtani sa nekoliko poteza, nema pnodubljavanja niti psihologiziranja, rečenica je laka, za Mana neuobičajeno kratka, simetrična, ni govora od »gotskih neravnina« i impozanmih baroknih preplitanja sa kojima se susrećemo u glavnim Manovim delima. Ali sve to ne bi bilo nikakvo zlo kad ne bi bilo duboki simptom za psihološko i misaono siromaštvo, za trivijalnost sadržaja i fabule. Neshvatljivo je možda samo jedno: kako je Man mogao kroz svu tu banalnost da saopšti jednu ozbiljnu idejmu poruku: oslobađanje od egotizma,

TOMAS MAN U GETEOVOJ KUĆI U FRANKFURTU 1949 GODINE

Sšm je Man tako definisao idejno značenje romana do koga mu Je i posle nekoliko decenija neobično stalo: jer on je sklon, i u tome se vrhuni dilosofska misao zrelog Mama, da sva zla u svebu pripiše nedostatku smisla za socijalnu integraciju i hwmanu službu zajednici. Ne samo da nam je la ideja neobično bliska i dragocena, već i literarni postupak kojim je on uvodi u život neobično odgovara duhu našeg vremena: slike otuđenja od života i od humane de[inicije čoveka pretstavljaju literarno

sredstvo kojim Man započinje svoj obračun sa individualizmom. Ako apstrahujemo svu banaknost

životnog sadržaja kojim se prikazuje lik jednog malog vladara, sama ideja otuđenja u stanju je da nas neobično impresionira. O ovom romanu kneževi su se srozali do značenja »isključrvo dekorativne ličnosti«. I ta dekorativnost ustvari je otućenje od ljudskog, individualnog, sadržajnog. To više i nije ljudska ličnost, jer nema ništa svoje, intimno, već Živi u začaranom krugu niza spoljnih konvemcija, privida i formalnih radnji. Ličnost je postala automatska lutka koja mehanikom navike obavlja propisane spoljne radnje, »izlaže« se svebu, održava ceremonijalni privid svojih vladarskih dužnosti i obaveza, dok je sve to Ustvari puka fonma, zaostatak prošlosti koji ništa ne znači, pored koga život teče dalje i koji je osuđen da u sebi dotraje i zamre.

Mora se ipak priznati da je i u materijalu životno banalnog Man uspeo da potpuno zaokrugli sliku jednog slučaja postepenog tiuđivanja, zamiranja ljudskosti i fiksiranmja egzistencije u dekorativnom mrtvilu. Ali dok je laj proces raspadanja ipak donekle bleda slika Mana, dok u njemu bljesne ponešto od Manovog manira, dok je on i ovde manovski sklon da jednom motivu izvuče dublju dimenziju, da iznađe jednu apstraktnu opštost višeg reda, da bi njome zasnovao jedan stav, jedno držanje, jedmu ličnost, jedno životno ponašanje, dotle 'je taj veliki pisac polbpuno za-

tajio u postupku »ozdravljenja« svog.

junaka, u #ptimističkom preokretu njegovog udesa i u njegovom hepiendskom povratku životu i korisnoj službi zajednici.

Ima, međutim, u ovom romamu boš jedan, trpično »manovski« tremwtak, trenutak manovske literame »perverzije«. Nas ne interesuje ovde sama njegova bizarnost (kad Ima ljubi zakržljalu ruku primca Klausa), već dublja filosofska implikacija. Ovim poljupcem Ima ustvari favorizuje ono što je kod »otuđenog« Klausa još jedina prirodna prepreka i vidljiva dijsharmonija uw njegovom biću koje je potpuno podleglo dekorativnom pomnašanju i formalnom življenju. Jedan fizički nedostatak u građi tela suproistavlja se bezličnosti egzistencije, jedna anatomska anomalija pokazuje se kao svrhovita odbrana same prirode; ono što je po svim pravilima simetrije anomalno pokazuje se kao pozitivan faktor u odbrani od veštačkog svođenja Života na »reprezentaciju«.

Tako Man u jednom dubljem sloju značenja pokazuje raskol između pri-

vida i suštine u protivurečnom liku ·

stvari. I ovde, kao i wu onom slrogo simetričnom rasporedu nameštaja i ukrasa u dvorani za ceremonije, f[ormalna simetrija postaje spoljni izraz i simptom za otuđenje koje Wwništava ličnost i svodi je na formalno, apstraktno ništa. Asimetrija naprotiv sredstvo je za odbranu i samopotvrdu individualiteta. Pod inadividualitetom ovde, međutim, ne treba shvatiti izuzetnu ličnost koja potpuno otskače od normalnog ljudskog proseka. Zapravo Klausova ličnost je »izuzetna« sve dotle dok ie otuđena, dok je zarobljena u dekorativni privid kneževske egzistencije. Tek kad se oslobodi svoje dekorativne opsene, ona poposlaje normalna individualnost, što ovde znači: njene radnje i postupci nose u sebi predmetan, ljudski sadržaj i neposrednu intimnu motivaciju, a visu više u službi prazne, gole i apstrakinc forme, Zoran GLUŠČEVIG

N