Књижевне новине

i revolueionarne savesti

Beskrajna reč smrt nadnesena je nad imenima i sudbinama pisaca-revolucionara, Čiji se tekStovi nalaze u knjizi »Vreme i savest&. Ali, kod većine, kakva je

to smrt bila! Prava zavera, pro-

tiv čoveka, svirepost i tragedija koju nikakve suze ne mogu da oplaču, koju nikakve odmazde ne mogu da osvete. Ta tragično-herojska lista smrti počinje sa Augustom Cesarcem: odveđen iz zatvora u Kerestincu i streljan; jula meseca iste, 1941, gođine u Maksimirskoj šumi streljan Ognjen Prica; u jasenovačkom. logoru 1944 ubijen Stevan Galo-

; zajedno sa,Cesarcenm, jula 1941, streljan je i Otokar Keršovani; posle proboja na Sutjesci nestao Veselin Masleša; jula 1943 ubijen je iz zasede Đorđe Jovanović od Nedićevih žandara; u jasenovačkom logoru 1942 obešen Safet Krupić; streljan je takođe i Božidar Adžija; u ZlOglasnom. logoru Dahau, 1944, krajnje iscrpljen, umro Ivan Grohar:; u blizini Vlasenice 1943 ubijen Ivo Brnčić; uhapšen i potom bez ikakvog traga nestao 1938 u Sovjetskom Savezu dr Akif Šeremet; zaklan od četnika Ivan Goran Kovačić; ubijen ođ ustaša dr Jovan Kršić, zaklan od četnika dr Miloš Bavković; poginuli, ubijeni, umrli u logoru: Milan Jarc, dr Marsel Šnajder, dr Kalmi Baruh... Smrt je bila u punoj i stravičnoj vlasti.

Bila je to smrt pisaca-revolucionara koji svoju književnu delatnost ni jednog trenutka nisu odvajali od praktične, političke, borbeno-revolucionarne 'Gelattnosti. Potrebno je setiti se Tnijihovih imena, potrebno je setiti se njihovih stradanja — danas, kad se izobilno koristimo tekovinama za koje oni nisu mogli dati više nego što su nesebično dali svoje živote; danas, kad se Sporimo, prepiremo i nadmudrujemo oko nekih književnih pitanja za koja su i oni bili vidno zainteresovani, u čije su rešavanje ulagali sve snage i sposobnosti koje su mogli uložiti, sa punom iskrenošću i bez obzira na neminovne zablude kojih su bili ili moždđa uopšte nisu bili svesni. Potrebno je, kažem, nas njihovih imena, hovih stradanja.

Literatura, međutim, ne živi

od sentimentalnosti i ne priznaje sentimentalnost. Pa ipak, socl1ialna književnost — jer o njoj je, pretežno, ovde reč — nije takva da bi joj bila neophodn8, pekakva i nečija snishodljivo udeljena, milostinja. Ona čak, danas, ne traži priznanja i ne kiti se nekim svojim nesumnjivim gaslugama., Pravđa O predratnoj socijalnoj književnosti biće dovoljna i potpuna ako se ta književnost namerno ne zanemaruje, prećutkuje, i ako se O njoj kaže, kao što uostalom o svemu treba da se govori, koliko god se to može, precizna i jednostavna istina. i i Socijalna književnost je, društveno-politički, bila beskompromisno revolucionarna, aktivistička, angažovana, potpuno ođana i privržena borbi radničke kiase i Komunističke partije Jugoslavije za narodno oslobođenje; literarno, ona nije priznavala nikakav drugi zanos i strast Osim revolucionarne strasti: tražilo se, zahtevalo se, dođuše, da književnost zadrži i održi nivo, da se. ne srozava, đa se ne vulgarizuje, da se ne pokorava bukva no utilitarističkim shvatanjima, tražio se, kao rešenje, izvestan novorealistički okvir, ali sve to ipak nije bilo dovoljno da knji ževnost progresivne, antiburžoaske i antimalograđanske orijentacije u revolucionarno UsmeTravanom društvenom životu vodi i živi svoj samostalni, unutrašnji evoluciono-revolucionarni PŽIVOv, da, jačajući, krepeći naprednu socijalnu svest, razvija, unapTređuje i jača istovremeno svest O sebi samoj, o svojoi ne toliko neposredno iskoristljivoj ali zato ništa manje važnoj Tazornoj, otkrivačkoj, duhovno oslobaćajućoj funkciji. Takav, etO,. utisak ostavljaju članci i eseji U knjizi »Vreme i savest«. Ukupan utisak, razume se; jer postoje takođe preterivanja i ijanse, kao .što postoje i neka tačne, jasna viđenja s kojima ćemo 5e gotovo bez predomišljanja SlOžti. Ali, jedno je kombleksan problem socijalne literature, 48 drugo knjiga izabranih. tekstova bisaca-boraca i revolucionara O socijalnoj literaturi i drugim PL tanjima: to je raspon tema koji itekoliko nadrasta prostor JČGnog novinskog članka i u kome

setiti se nji-

KNJIŽEVNE MOVIN}

setiti se đa*

JOVAN POPOVIĆ

(„Vreme i savest“, zbornik eseja;

deluje bezbroj raznovrsnih činilaca, o Čijim. rezultatima i Dosledicama, možemo u mnogim. slučajevima, samo đa slutimo ili nagađamo. „Jedna, od zabluda i preterivanja socijalnih pisaca, bila je, naprimer konstatacija Stevana Galogaže u članku »Iskustva jednog urednika: »Teza đa je stil čovjek« za nas je neprihvatljiva. Ona je rekvizit individualističkih naziranja na svijet. Socijalno orijentirani književnici imaju biti načisto s tim da, je stil klasa, a ne čovjek«. Možemo se i danas prepirati oko toga đa li je i koliko je stil — čovek; ali uplitati u to »individualistička nasviranja na svijet«, pa zatim efektnu no ipak neođređenu krilaticu. da, je stil — klasa, pa onda uprošćeno povezivati literarni stil i prođukcioni sistem, kao što je to činio Galogaža, znak je, čak i za najobičnijeg laika, vulgari-

·zacije izvesnih marksističxih Dpo-

stavki, bez obzira što je do nje došlo, skloni smo da verujemo, iz sasvim dobronamernih pobuda. Međutim, takve vulgarizacije i uprošćavanja nisu bila usamljena; naprotiv; i nije zato ništa neobično što su kod nekih drugih naprednih pisaca i intelektualaca izazvala otpor i otvoreno neslaganje. i Bilo je, dabome, pokušaja đa, se u večito aktuelnom problemu umetnosti i tendencije određe dinamičnije granice; da se Kknjiževnost, dakle, ne posmatra kao dirigovana sfera u kojoj je mogućno postići sve što se hoće i želi, što je u datom trenutku važno i potrebno, već da u njenom stvaranju sudđeluju veoma složene, ponekad neođrediljive intelektualne, emotivne i psihološke komponente. Pritom se, kao u e-

seju Iva Brnčića »Umetnost i tendencija, išlo i u mistifikaci-

ju druge vrste: »Umetnost je najzamršenija pojava 'l1judskog duhac, kaže se u tom eseju; DB zabkim: whipnotičko sugeriranje neverovatne verovainostić, »pOkoravanje tuđe volje i svestić, mračna alhemija«ć; Đa „opet: »umetnost spada među najviše i najzamršenije proizvođe misaonog čoveka itd. Bilo je, zatim, u člancima Borisa Kidriča, Jovana Popovića i Augusta, Oesarca, određenih nagoveštaja da SsOcioOloško-politički, tenđenciozni, i Univerzalni, samosvojni,. estetički karakter književnosti nisu nepr

+

„Kultura“, Beograd, 1960)

jateljske i nepomirljive krajnosti, i da će se one, kad to nova društvena situacija bude omogućila, susresti bez uzajamnog ĐOdozrenja i netrpeljive mržnje. Najviše dalekoviđosti pritom pokazao je August Cesarec u značajnom eseju »Dostojevski Lenjin«, objavljenom 1994 godine; vrednost i veličina Dostojevskog nije tu osporena — odložen je samo čas kađa će mu to ponovo biti priznato: onđa kad prođu prve muke i teškoće Revolucije i kad novo socijalističko društvo bude čvrsto stajalo na svojim nogama.

A dotle, socijalna literatura vodila, je svoje (ne male) borbe levo ·i desno, i borila se sa vlastitim (ne malim) protivrečnostima i raskoracima. »Socijalna književnost — pisao je Veselin Masleša — u svom razvoju teži da se formira kao pokret u knjiŽževnosti, adekvatan društvenom pokretu masa. (...) Ne didaktična, ne malograđanski utilitaristička, ne subjektivno tenđenciozna, nego veristička, prekretnička, socijalno tendđenciozna, kao nužni postulat istinitosti«. Ali i tu se bokazalo, više možđa no iede, da dobre namere nisu dovoljne za stvaranje ne samo dobre nego i bilo kakve literature: jer ona ne nastaje programatskim „zaključcima i odredbama grupe, pokreta, organizacije, već usamljenim individualnim naporima, pojedinaca. Gotovo sve Gdrugo izvan toga je »erzac«, pseudoliteratura, hartija.

O tome se govorilo, o tome 5e pisalo i polemisalo „godinama. Miroslav Krleža, Stanislav Šimić, Marko Ristić i neki drugi naši pisci dokazivali su da pozitivna i napredna društvena tendencija ne obezbeđuje umetnički naprednu, vrednu Književnost. Gromkost ideja ne spasava Xejakost i prazninu izraza i stila, Dobronamerna, idejna, socijalna književnost ostvarena bez prave umetničke imaginacije i strasti postaje suvišna. i štetna, dakle bezidejna (jer su ideje omalovažene, ponižene frazerskom, nespretnom organizacijom reči), pa prema, tome i potpuno nesocijalna, antisocijalna. Ništa, bolje na svome sektoru nije se pokagala ni takozyana modermristička književnost. Krleža, Šimić, nađrealisti — svaki sa svojih stanovišta — upozoravali su na zablu-

ĐORĐE JOVANOVIĆ

VESELIN MASLEŠA

đe i greške socijalne literature. Ona je, međutim, polemišući, vojujući, služeći revoluciji i SVOjoj (jednostranoj) viziji KnjiŽževne istine, nastavljala vlastitim putem, dokazavši, potvrđivši kasnije životima, žrtvama mnogih pripadnika „upornost i doslednost svojih uverenja.

Bilo je' potrebno mnogo darovitosti i mnogo snage da se DOletnost, polemičnost i borbenost socijalne književnosti iskaže u stvarnoj literarnoj . prođukciji. Ali to je izostalo. Slična sudbina, zadesila, je i nadrealističku Književnu grupu: isključivost se nalazila i u njenim osnovnim stavovima, (gotovo kao i u principima socijalne literature), -- a tamo gde caruje isključivost i dogma, nema. trajnih književnih rezultata; kao i socijalni pisci, i nadrealisti su bili osporavani, negirani: braneći se, obrazlažući svoja gledišta, oni su pokazali više elastičnosti, više smisla za procenjivanje, · Za prisvajanje bitne, suštinske vrednosti literature, pravilnije uočavajući njenu nepovršinsku, dublju, nesentimentalno humanu, doista prevrat ničku, oslobođilačku „duhovnu misiju. Sa takvih pozicija moglo jie biti nađe da Će se stvoriti slobodđna, nova, mođemra, socijalistička književnost.

Danas se ona stvara, i, bez ikakvog primiritelnog presuđivanja, može se reći·da su tome sa svoje strane doprineli, svaki na svoj način, i socijalni pisci i nađrealisti. Definitivnu, potpunu reč o svemu tome e pak književna i kulturna istorija. Zbornik eseja »Vreme i savest«ć (za koji je tekstove prikupio Branko Peić, a predgovor napisao Velibor Gligorić) stoga je prvenstveno dokumenat našeg Đurnog i kompleksnog međuratnog književnog doba; uzbudljivog koliko i neplodnog, promehnljivog koliko i principijelnog, ek sperimentalnog i artificijelnog, koliko i pronalazačkog, “tra gičnog i herojskog u nekim svojim aspektima. Slagali se mi s njim u celini ili ne, to je dokumenat vremena, dđokumenat budne revolucionarne književne savesti koja je, u SVvakodnevnoj društveno-političkoj akciji, sanjala i pevala o sutrašnjici i budućnosti, koja je, bez obzira na svoje čisto literarne gablude i olake zanose, verovala u slobođu, verovala u čoveka, i, u momeniu presudnom i odlučujućem, nije se pokolebala, nije ustuknula pređ opasnostima, pred beskrajnom reči smrt, uz dajući se u takođe beskrajnu, u čuđesnu reč — život.

Miloš I. BANDIĆ

Tako je i pre antologije tra Mitreva, bilo pokušaja da se, pretežno u informativne svrhe, sastave zbornici novije makedonske poezije, tek njena poja· va omogućava srpskohrvatskom čitaocu da prodre u mnoge fajne i nepoznate lepote savremene makedonske lirike, u jedan zanimljiv i izuzetan svet koji mu je ranije, u ovom i ovakvom: svetlu, bio i nepoznat i zagonetan. Omogućava mu da upozna ne samo opšta. kretanja i zajednički rast posleratnih makedon-

DIMITAR MIT'REV

skih pesnika već i da sagleda bicije određene vidove njihove poezije. Sama ta okolnost đa su u jednoj jedinoj knjizi sakupljene pesme kadre da reprezentuju čitagenezu, obapre nego što o stanju suvremene makedi an- ske poezije«. Sam izbor pesama, nje- i po prisnanju sastavljača,

vu jednu pesničku vezuju čitaoca da, oceni subjektivne odlike te tologije, određi sebe pred nim „objektivnim

GENEZA | MAKEDONSKE LIRIKE

(Dimitar Mitrev: „Poslijeratni makedonski pjesnici“ „Kočo Racin“, Skoplje, 1960)

Dimi-odlučio

značenjem,

za, antologiju pesnika, tako da je njegova knjiga »ne antologija najboljih pjesama. već antologija najizrazitijih pjesničkih ličnostić«. Ta antologija na sadrži, dakle, toliko »lijepih stihova već individualnosti s autentičnim osjećanjima, pjesniks koji su nosioci jedne sudbine, igvornih inspiracija i imbpulsac; ona »traži ono što je obilježje izabranih«, Ispunjavajući, na taj način, jednu ođ osnovnih ambicija svoje antologije, Dimitar Mitrev se doista reprezentativnim izborom imena pokušao da osigura od mnogih zamerki koje bi se sa literarnog i estetičkog stanovišta svakako mogle da U: pute njegovoj antologiji, DOgO tovu zato što za nju nisu iza“ brane ni najbolje ni najcelovitije pesme pojedinih pesnika, već is“ ključivo one koje rečito mogu da govore o razvitku i sazreva nju njihovih pesničkih inđividu. alnosti, o njihovom munjevitom rastu koji, ujedno, pretstavlja i rast čitave posleratne makeđomn· ske poezije. Samim tim, antologija je indirektno ispunila, i sv.“ ju drugu veliku ambiciju, pošta su njene stranice trebalo da bu. duri »dokaz pjesničkog sazrije vanja, dokaz poezije zrele da bu de antologijski prikazana«. ” Neskladđi, međutim, počinju da se primećuju kada se te dve am antologije »Poslijeratni makedonski pjesnicić doveđu u vezu sa njenom isto toliko ja. snom namenom da »buđe i ne sumnjivi prilog jednom pregled. nijem i cjelovitijem informiranju On-

na reprezentuje ni najizrazitije stva

svestan prilike koja mu je data ralačke preokupacije današnjih da svedoči silovitom i moćnom makedonskih pesnika ni najvišd

razgranjavanju jedne Kknjiževnosti, njenom zrenju i napretku. Da se određi kao sveđok i sauretkog lastima ı izražavanja. Birajući karakteri.

česnik jednog izuzetnog, i zaista istoriskog „trenutka

našoj savremenoj, književnoj sizvezđanog trenutka afirmacije i slave jednog do juče misao samo jeđan, obezvređenog već

tuaciji,

zapostavljenog i

jezika, čija je potencijalna stva-

domete makedonske poezije, koja se svakim danom sve smelije i sigurnije određuje u višim OD. autentičnog pDesničko#

stične pesme „karakterističnih pesnika Dimitar Mitrev je afirunekolika anahroničan i prevaziđen vid te lirike, prenebregavajući okolnost da su romamtičarski i

ralačka moć tako snažno Oplodi- fojklorni akcenti u st ŠLGIASE ATA TUNARAA i varalaštvu 1a makeđonsku poeziju đa je ona, izabranih pesnika u većini slu-

samo za jednu kratku i cvetnu mlađost prevazišla čak i samu

čajeva danas već · preboljen6 dečje bolesti, jednako kao i njihovi naivni deskriptivno-real-

sebe, ravnopravno se izjednačUu- atički stihovi kojima je Dimilar

jući sa onim

kniiževnostima Mitrev ukaz i koje su do tih visina, na kojim& svojoj BO: OBOPr EVO

antologiji, „prikazujući

se ona danas nalazi, dostizale strelovit proces formiranja Dpo-

mučno, stolećima. Polazeći

aan RIVER RNA IJ JAA AC: iii. ; Pogled na našu pozorišnu prošlost

· (Pavao Cindrić: „Hrvatski i srpski teatar“, „Lykos“, Za

Naša, bogata pozorišna PrOšlost još uvek nije, dovoljno proučena: ne samo da još nemamo izrađenu istoriju pozorišta za= snovanu na rezultatima temeljnih naučnih proučavanja istorijskog razvoja i puta našeg teatra i naše drame, ne samo. d nedostaje jedan celoviti pregled svega onog što je pretstavljalo gnačajne đatume u našoj pozoTišnoj prošlosti od prvih početaka i pojava ove umetnosti na na

šem terenu pa do danas, nego

prilično značajni perlOdi nisu dosad uopšte proučen, tako da je prilično teško, bez obzira koliko to nalažu dnevne potrebe, prići stvaranju istorijskog pregleda razvoja naše DpO-

pojedini

zorišne umetnosti. Zato je pOzai da se u jednoj knjizi, 0 stogodišnji-

ovodom proslave. a 08 postojanja prvih naših profesionalnih pozorišnih ansalbla — Hrvatskog narodnog, kazališta u Zagrebu 1 Srpskos narodnog pozorišta U Novoin Sadu, da sumaran pregled naj značajnijih događaja iz naše pozorišne prošlosti, koristan i zanimljiv. Utoliko pre što se ne zaboravlja, haotičnost i nepou”danost, naše prilično skromne literature iz oblasti istorije pOZOrišta u kojoj se teško mogu razdvojiti memoarski radovi od OZbiljnijih i dokumentovanih pr loga i kadđa se zna da je dobar deo arhivske građe, osobito Oonc koja se odnosi na istoriju pozorišta u Brbiji, propao. Osim toga, prilikom proučavanja DOZOrišne prošlosti nikako se ne

smemo zadovoljiti samo „konsultovanjem pisane građe i literature, jer pozorišna umetnost, nije isto što i književnost i za njenu rekonstrukciju potrebno je gnatno više elemenata. Upravo tu i leže velike teškoće Dpozorišnih istoričara, tu su i Osnovni razlozi što dosada nismo dobili celoviti istoriju pozorišta. Pavao Cindrić nije imao veiikih, pretenzija kada se prihvatio posla da u knjizi »Hrvatski

i srpski teatar« obradi najznnčajnije pojedinosti iz prošlosti našeg pozorišta. On je, pre SVega, nastojao da savremenom Ćitaocu — i onom koji se intercsuje za prošlost a i onom kod kojega će se taj interes „VerOvatno, probudici (u danima proslave naših najstarijih pozorišta) — pruži najosnovnije informaci-

· ključke

je o pozorišnom životu u našim najznatnijim kulturnim centrima, a, naročito u Zagrebu, Novom Sadu i Beograđu. Pritom je izostavljen „pregled DOZOTIšnog života u mnogim građovima Koji, takođe, imaju bogate pozorišne tradicije. I, što je možda još važnije, nije makar i delimično, dat prikaz delatnosti mnogih putujućih pozorišnih družina, koje su u prošlosti imale itekako značajnu ulogu obezbeđujući najširim narodnim slojevima dodir sa scenskom umotnošću. Iz ta dva osnovna nedostatka, koji se samo donekle mogu pravdati obimom knjige, proizilaze i ostali i to naročito u tretmanu same materije.

Ako se, kada je reč o odeljcima knjige posvećenim pređistorijatu našeg pozorišta, i možemo zadovoljiti sumarnim iznnšenjem najosnovnijih podataka, taj metod je neprihvatljiv kada su u pitanju noviji periodi istorije našeg pozorišta. Bilo je, ipak, potrebno, uz iscrpna navođenja činjeničkih materijala i nabrajanja mnogobrojnih scenskih umetnika, dati i opšte zao pojedinim pozorištima, periodima i, svakako, O pojedinim „značajnim ličnostima. Leksikon, štampan na kraju knjige, sa popisanim ličnostima, samo delimično to dopunjuje, jer su karakteristike i podaci o nekim glumcima i rediteljima ne samo nepotpuni nego i netačni, Tako u tekstu O Peri Dobrinoviću, jednom od najvećih jugoslovenskih scenskih umetiuika, čitamo samo: »Beogradski

greb, 1960)

glumac i reditelji, istakao se naročito ı narodnim komadimac«.

Sve dosad neprevaziđeni majstor scenske umetnosti, izvrsni karakterni glumac koji i danas živi u sećanjima starijih nOVOsadskih i beogradskih ljubitelja Sterijin Kir Janja ili kao Luda u Šekspirovu »Kralju Liru«c zaista ne zaslužuje ovakvu sudbinu u makar i na informativan način, tretira našu Dpozorišnu prošlost. Iz OVOg Leksikona radoznali čitalac meće mo ći ništa da sazna o Julki Jovaisto i o Lazaru koji je, zajedno sa Aleksom „Bačvanskim bio prvi reditelj beogradskog Narodnog: pozorišta, jer njihova imena nisu naprosto obrađena. A to su sve ličnosti koje nisu smele izo stati! Ovde nećemo porediti ko

pozorišta kao nezamenjivi

knjizi koja,

nović, a tako Popoviću,

liko je pažnje posvećeno ovoj ili onoj ličnosti, ali ne možemo a da ne ukažemo na tako krup ne propuste koji itekako krnjs

sliku o pozorišnoj prošlosti, ko-

ji čine Knjigu zaista nom.

Autor ove knjige uspeo {ie, ako ostavimo po strani navedene nedostatke, da, ostvarujući sasvim umesnu i opravdanu po riodizaciju čitave građe, Dpostigne preglednost izlaganja, nesvakiđašnju kada je u pitanju literatura iz oblasti naše istorije pozorišta. , Ko je, makar i jedanput, bio upućen na ključna

Nastavak na 6 strani

Raško JOVANOVIĆ

nepotpu-

sa stanovišta da je poezija »prije svega kvalitet teni peramenta«a Dimitar Mitrev se

sleratne makedonske poetske tra dicije. S izvesnom tvrdoglavom nepopustljivošću u svojoj doslednosti, Mitrev je prečuo gOtOVO sve netradicionalističke akcente savremene makedonske poezije, lišavajući „čitaoca, izvanredne mogućnosti da doživi mnoga suptilne, autentične pesničke tonove, kojih u današnjoj make. donskoj lirici svakako ima više nego u njegovoj antologiji. Ispuštajući iz ruku jeđinstvenu Ppriliku da afirmiše vrhunska ostvarTenja najboljih makedonskih Dpesnika, Dimitar Mitrev nije uspeo da ubedljivo, sigurnim i nesumnjivim ostvarenjima, reprezentuje pravu zrelosk posleratne makedonske poezije nego je prikazao proces njenog sazreyanja, čime je, u izvesnom smilsu, njoj samoj učinio medveđu uslugu, pretstavljajući je kao pojavu či•

ja je umetnička vrednost ispod

nivoa na kome se ta, poezija da, nas stvarmo nalazi. Dorasla jednom opštijem merilu za vređnost savremene naše poezije, makeđonska lirika se, međutim,

sasvim ravnopravno tome meri-

lu i podređuje, primajući SsVvO-

jim rastom i svojom stasitošću,

surovu obavezu da bude cenje-

na kao deo jednog jedinstvenog pesničkog nastojanja.

Objektivni značaj antologije

»Poslijeratni makedonski pjesnici, čija je pojava dragocena naročito za utvrđivanje integralnih osobina savremenog našeg bpesništva, natkriljuje ipak, u velikoje meri, njene subjektivne pro tivrečnosti i sve zablude njenog sastavljača. škama i slabostima koje, sastavljajući ovu antologiju, nije savla dao, Dimitar Mitrev je, s plemenitim namerama plemenit posao. Njegova antologija, trudom prevodioca Branka Karakaša, približava jugoslovenskog čitaoca najboljim makedon skim pesnicima; ona ga uvodi u jedan njemu ranije nedovoljno poznat svet, u kome on s radošću i bonosom otkriva svoja lica, svoju toplinu i svoju dušu, one iste boje i tonove koji ispunjavaju njegov vlastiti život.

Uprkos svim gre-

obavio jedan

Predrag PALAVESTRA

3