Књижевне новине

KSAVERA MEŠKA

_ Tihi julski đan pod đalekim pađinama jedne daleke, neznane plani ne. Teško je opisati te krajeve, ta raspoloženja... Nema mnogo onih koji znaju za seoce Kotlje pod Uršljom Gorom, za one zabačene sta ze koje vode preko prevoja i potoka, pored seoskih vrtova sa kapidžitama od „ruža, pored belih kuda utonulih u gladiole, cinije, karanfile, betonije i georgine, pa dalje preko jelovih i brezovih šumaraika, pa opet dalje, ivicama osunčanih livada iz kojih bije aroma pokošene trave, uz proplanke, nis proplanke, kroz slikovito mestance Sele i dalje, sve do Slovenjgraca. A sigammo ima takvih koji bi wvoleli da dožive to. Ja ih pozivam đa pođu tamo, na ispovest pred sobom, na katarzu duha, na osveženje tela. Neka naprave jednom istu ovakvu šetnju, kroz najlepši kaleiđoskop alpiskih pejzaža» bez susreta sa ljudima, u potpunoj, sa„wsenoj samoći, bez briga, bez misli, zagledani čas u ciklame na sma ragdnim travnjacima, čas u zaposlenog mrava, čas u plavičaste đaljine, sa obrisima „nekih neđosežnih urvina na horizontu. Koliko ima čari upravo u tome što je sve to tako udaljeno od naše svakidašnjice, kao kratka fatamorgana sa drugih nekakvih obala!

... Približavam se seocetu zvanom Sele, koje se ne vidi ni sa vrhova ni sa drumova, koje je tako skriveno među složenim ograncimia i u valama Uršlje Gore, da se vrlo lako može promašiti i uopšte ne naći. Sa jednog zaokreta staze, posle šu me, otvara se odjednom slika; u udolini stoji maketa crlovice, pravo na travi, onakva kakvu naši srednjevekovni vladari drže na dla novima ipo ziđovima starih zadužbina, samo, razume se, u drukčijem, u gotskom stilu. Oko nje nekoliko Nkućeraka i strmo groblje. Puno divljih ruža i drugog cveća,

Od 1921 godine živi u jednoj od ovih kuća, zapravo u jednoj sobi u koju se ulazi levo iz niskog pretsoblja, jeden od najstarijih živih Jugoslovenskih pisaca, Franc Ksaver Meško.

Ulazim „nepoznata i nepozvana. Za stolom, na kome #vlada neki nered, sedi okrenuta leđima figura stadca. Potrebno je izviniti se i bar nešto objasniti. Domaćin slabašan, onizaik (prešao je osamdeset petu godinu) zbrzano dohvata neki vrlo pohaban kaput, izvinjavajući se što je u košulji, pa se nešto zbunjuje oko kaputa, uzima drugi. Malo po sle već sedimo za stolom. Gledam visoki drveni krevet iz 19-og veka, malo prozorče u zelenilu, knjige, papire. Ovo nije sirotinja, mada bi se, formalno, moglo nazvati i tako, Ovo je askeza, život žrtvovan ili posvećen seljacima, prirodi, mueditaciji, rađu: U Meškovim biografijama piše da je nekada bbilo dosta borbe da se savlađa žar i želja za punijim životom.

Hoću mnogo da znam, te postavljam pitanje koje bi možda bilo preteško i za mlađeg sagovornika:

— Kađ biste morali na nekom stranom univerzitetu da držite pre davanje o Sloveniji» šta biste rekli ?

— ... Znate kako je. Ovde kod mas je tako lepo... Jedan koji je video mnogo sveta i poznaje Alpe tvrdio mi je da je ovo podnožje Uršlje Gore nešto najživopisnije što postoji. Pa možđa i to utiče na etiku ljudi. U priavu ste kad kažete da ovde ima relativno malo kriminala. Pogleda čovek ovo, pia se pre domisli... Seoskom posedu, naravno, nije lako. Sinovi odlaze u in dustriju, u gradove. Nekađa je to odlaženje imalo još teže aspekte. (Ja se setih: đavno, davno, Meško je sa gorkim žaljenjem pisao o om

ladini koja zauvek odlazi u tuđinu, na neznane pute, u. večna potucanja). Samo se jedno mora reći: Slovenija je sada našla sebe i svoje mesto i ne mora, kao nekad, da mi Eli pod čijom bi joj dominacijom bilo snošljivije.

Za vreme razgovora ponuđio me dvema čašicama domaće rakije, Meško nije imo više čime da me ponudi, jer još nije bio dobio ručak od žene koja se stara za njega. Tek posle je primetio na postelji parče ražanog hleba, uvijeno u novine („tako su mi doneli“) i silom me naterao da ga ponesem na dalji put.

Zatim se izvinio: — Moram da idem. Sad je skoro dvanaest sati, a ja ovde objavljujem podne, zvonim u crkvi Naravno, može i ne. malo kasnije, ali ipak... '

Kad sam napuštala udolinu, penjući se po blagoj sunčanoj Kosi, u širokim „prostranstvima razlegalo se melodično zvonjenje. Do pr vog rata na ovoj crkvi bilo je zvono sa oznakom 1400-te godine. Freske su sa početka 17-od veka.

Na dva sata hoda ođande živeo je drugi veliki slovenački pisac, Prežihov Voranc. Danas je na njegovom imanju samo spomen ploča i minijaturni muzej. Ali zato još pola sata hoda dalje živi Vorančev rođeni brat, usamljeni čudi, šeret, skeptik. ?

— Kad će ova naša Mežiška dolina rođiti takvog čoveka ikao što je bio moj brat? Sigurno neće za deset hiljada godina. A i Meško je silan. Evo, dandanas piše za „Koroški fužinar“, koji ja uređujem. Lepo piše. Smetaju mu posetioci, a i korespondenciju vodi veliku. A ovo je moja televizija, — kaže odjeđnom Vorančev brat i pokazuje kroz

U POSETI KOD FRANCA

FP. K. MEŠKO

prozor planinske vence u izmaglici.

U tu izmaglicu, kroz godinu da

na, idem opet Mešku u pohođe. ' — Kako da vam se zahvalim za vašu knjigu iz celokupnih dela, ko ju ste mi zimus poslali? — pitam dragog, Sad već „davnašnjeg“ poznanila. — Meni ne vredi poklanjati ništa, — kaže Meško. — Ja sam tako star da pokloni neće više dugo da mi služe. Ali đobro, ako možete, onđa Ivu Andrića, molim vas. Njegova „Lica“. Samo molim vas latinicom. Znam srpskohrvatski, ali me Ćirilica sađ već zamara... Hoćete da vam skuivam čaj?

Meško ·opet ide da zvoni, a ja se vraćam duž Uršlje Gore, i ponovo mi se pogled raduje vidicimja. isto onako kao što se sluh rađuje najlepšem simfoniskom koncertu. Samo što ova umetnost ne podleže di menziji vremena. Priroda je neprolazna simfonija.

Dr. Irena GRICKAT'

(O) savremenosti savremeno

Novi književni časopis u Sloveniji

Odavno se u Sloveniji osećala, potreba za novim časopisom, »Naša sođobnost« okupila, je oko sebe uglavnom određeni krug saradnika, jer i samo po sebi je razumljivo da jedan časopis nije u mogućnošti đa angažuje sve kvalitetne pisce. Posle »Besede« pojavljuje se »Revija 57«, ali je bila kratkog veka. I najzad, pojavljuju se »Perspektive«. Skoro neminovno se nameće pomisao da su »Perspektive« nekakav nastavak „»Beseđe« i »Revije 57«, ali urednik Janko Kos o tome misli drukčije:

— Nesumnjivo, »Beseda« je svojevremeno odigrala pozitivnu ulogu. Pormirala je čitav niz pisaca, đanas već poznatih i Dpriznatih imena. Našim novim časopisom nemamo nameru đa nastavinf{o delatnost »Besedeq, čije se delovanje svođilo uglavnom na, literaturu. U »Perspektivama« smo sebi postaviil cilj da razbijemo uobičajene rubrike i tako sadržajno raširimo i obogatimo svoj časopis. Nećemo se zadržavati na registrovanju pojeđinih umetničkih manifestacija, i hroničarski beležiti ovu ili onu, često efemernu pojavu. Umesto toga posvetićemo veću „pažnju svim onim zbivanjima koja reprezentuju naše vreme. Jednom reči, nastojaćemo da se u našem ćasopisu oseti pulsacija našeg doba. I zato se nećemo ograničiti samo na literaturu, već će naš osnovni zadatak biti da, osvet, limo problem čoveka u savreme-

nom društvu i njegov odnos prema tom društvu. Tako ćemo naprimer „izvestan broj stranica našeg časopisa posvetiti savremenoj društvenoj publicistici, kako „domaćoj tako i stranoj. (Kao primer navodim stuđiju »Polnost i potrošnja« od savremenog nemačkog sociologa Helmota Šelskog koju ćemo objaviti u prvom broju.) Isto tako tretiraćemo i niz pitanja iz oblasti marksizma i tako otvoriti vrata zanimljivim polemikama.

— Što se tiče literature, pozval ismo na saradnju veći brojbpi saca, a pritom se nismo ogranlčavali na uski krug, jer je naš jedini kriterijum: o savremenosti savremeno.

— Našim čitaocima pretstavić ćemo i niz stranih pesnika, samo njihovo objavljivanje neće imati ipformativni Karakter. Prevodima savremene evropske i amoričke poezije želimo da izađemo iz dosadašnjih okvira, a prednost ćemo dati mođernoj meromantičnoj poeziji, koja je našem čitaocu ne samo nepoznata već i strana. Verujemo da će vrhunski savremeni pesnici uticati i na razvoj našeg pesničkog izraza.

— TI naravno, jedan od naših glavnih zadataka biće uspostavljanje što bližeg: kontakta sa piscima, iz ostalih republika, svakako sa onima sa kojima nas vezuju srodne težnje.

— Nastojaćemo da sadržinom · našeg časopisa opravdamo i njegovo ime.

P;::2.

| JEDAN FRANCUSKI

Kađa je poslednjeg februarskog

' dana prošle godine, dakle u vre-

mensikoj fazi zenita pretprošle kon certne sezone, pred Simfoniskim orkestrom beogradske radio-televi zije stajao, u dvorani Kolarčevog narodnog univerziteta: prvi put u ovom građu, dirigent svetskog ugleda i slave Andre Klitens, bio je to događaj za posetioce beogradskih koncertnih večeri o kojem je

domaća muzička kritika sledećih da

na sa divljenjem pisala, stavljajući na čelo svojih glorifikacija neodoljivo doživljeno dejstvo intempretatorske i stilizatorske delatnosti jed nog maestra dirigentskog posla. Objavljen posle „graničenih „pripremnh studija, tojest na probama sa orkestarskim ansamblom koji se sa dotičnim dirigentom prvi put susreće, taj prošlogodišnji Kliten-

| sov dirigentski posao u Beogradđu

bio je dovoljan da prikaže jednog veoma značajnog reproduktivnog umetnika, pa nam se zato čini ne= potrebnim. svako ponovno podvlače nje Klitensovih vrhunskih dirigent skih kvaliteta, pokazanih i sada, il.o.m., na.istom koncertnom mestu, no ovog puta sa orkestrom koji je do svih sitnica i detalja upućen u dirigentove intencije a koji i sam, pod poznatim. i visoko uglednim imenom Simfoniskog orike stra francuske prađiodifuzije Uživa. zjaslužena priznanja od svih koji su imali prilike đa ga čuju na talasima pariske radio-stanice.

Fini i ubančani muzički senzibilitet Šefa i tehnička, izvođačka perfekcija orkestra uvek su dva bitna i neizostavna uslova za potpuno <belođanjivanje specifične muzičko-jezičke fakture a kroz nju i idejno-emocionalne „potencijalne sadržine izvođenih simfonijskih dela muzike. Vazda budna i živahna, na muzičkoj materiji i njenom latentnom smislu iskovana dirigentska pažnja Andre Klitensa (jedna alttivno emanirajuća muzička svest koja ne ustupa svoje vitalno mesto automatizmu rutine i dobrog pamćenja) totalno je ispunjavala prvi pomenuti uslov za zvučno Oživljavanje kompozicija na programu koncertne večeri Simfoniskog orkestra francuske radđiodifuzije; izvanredna elastičnost u ra agovanju na potstreke predvodnika, zdmužena sa instrumentalističkom virtuoznošću svakog pojedinca u orkestru Francuske Wmradiođifuzije omogućivala je u punoj meri ostva renje drugog ovde istaknutog Uuslova za prinošenje značenja .izvodene muzike sluhu slušalaca, prisutnih na koncertu o kojem je reč.

"Pa ipak, snažni i jednođušni aplauz

ljudi u punoj dvorani ne može mo uzeti kao svedočanstvo o svugde i sasvim realizovanom kontaktu između svesti slušalaca i unutar njeg ljudskog smisla prikazanih opusa, smisla koji počiva u prigušeno programskim arabesknim struktura ina Berliozove koncertne uvertire „Gusar“ (18531), u bujno grotesknim tonskim šarama svite „Petruška“ (1946) iz istoimenog mladalačkog baleta Stravinskog, u klasično logičnim zvučnim formama prve sim fonije Anri Ditijea (1951) i u praskavo kolorisanim stavovima „Pro vansalske svite“ (1957) Dariusa Mijo-a.

Ne čini se ovom konstalacijom apsolutno nikakva zamerka niti bilokoje otstupanje od već dejklariranih maksimalno pozitivnih priznanja, kako odličnom majstoru danas već uveliko proverene autonomne muzičarske specijalnosti di rigovanja velikim simfoniskim orkestrom Andre Klitensu, tako ni izvođačkom kolektivu precizno u tonu izjednačenog, uzorno uravno teženog i dinamičko-agogički kraj nje pokretljivog Simfoniskog orkestra francuske radđiođifuzije. Učinjena je» naprotiv, primedba da čak ni jedan tako prvorazredni instrumentalni ansambl kao što ja ovaj pariski orkestar, pod vođstvom tako blistavog dirigenta kao Sto je Andre Klitens, ne može sa-

\

KONCERT

vlađati i poništiti oštre ivice smet nji prisnom doživljavanju muzike koje su fatalno izgradili nekoliki društveno-istoriski fiksirani činioci; pa ako se tome doda, da je za poslednjih stotinak godina muzic ko vaspitanje zapostavljalo estetič ki aspekt na suštinu a favorizovalo virtuoznost izvođenja kao efektnu sliku, đa je sva svetska 'današnja koncertna publika razmaženo navikla da prisustvuje skoro teatralnim scenama simfoniske buke i disciplinovanog sklada u jednovremenom naprezanju stotine osoba, đa je u susretu sa stranim orkestarskim ansamblom svaka publika orientisana na novost liqa, prizora, držanja i izgleda nepoznatih ličnosti, i da je, najzad, uobičajena re klamja (recimo: kulturna propagan da) organizatora koncertnog života u svakoj sređini za ljubav komercijalnog ideala zavela praksu prena glašavanja jednog večernjeg muzičkog „događaja i zanemarivanja značaja onog što je u jezgru koncertnog programa, onđa su pomenu ti društveno-istoriski činioci ovde gotovo svi i nabrojani, a dirigentu i orkestru na koje se ovde osvrćemo pripada visoko priznanje što perfekcijom svoje umetničke delat nosti jednu istoriski nastalu tleformaciju društvene svesti svode na najmanju moguću meru.

Sastav koncertnog programa igra: razume se, takođe važnu ulogu pri ostvarivanju unutarnjeg „kontakta slušalaca sa spiritualnom klimom simfoniskih dela. Koncertni program, za razliku od antologije poe zije, naprimer, — iako i sam hrestomatija svoje vrste — ne može se slušati u navratima i sa drugim, lično izabranim prekidima, osim onog jednog predviđenog, a na slušalački kapacitet prijemčivosti

utče svakako i pozicija „tačke te- |

tišta“, najsadržajnije i najkomrpli

kovanije kompozicije u programu, |

koju je ovog francuskog večera u Beogradu nesumnjivo pretstavljala simfonija Anri Didije-a, delo prepuno jedne teške i mučževne ozbilj nosti, francusko do korena upravo onoliko koliko je francuska i karte zijanska filozofija, i sa kojim je: zato, trebalo možđa i otvoriti ovo muzičko veče, namenjeno- muzičkoj reprezentaciji jedne visoke i svetle. kulture, čija đionizijska i pitoreskna simana ima svoj puni kontrabalans u apolinijskom, kontemplativnom, đuboko racionalnom i istinski serioznim „umetničkom stvaralaštvu. Jer — budimo otvoreni — nekada frapantna Berliozova orkestralna tembrizacija ne može više nikog zaseniti uvertirom „Gusar“ (početnom tačkom progra ma ovog večera), kada su stekle široku popularnost uvertira „Rimski karneval“ i ona za operu „Ben venuto Čelini“, sa kojom nam se dirigent Klitens pretstavio prilikom svog prvog beogradskog gostovamnja; a svita iz famozne baletske muzike Stravinskog o tragičnom simbolu „čaplinovski-zaljubljeničke osećajnosti, zasužnjene u oklopu mehaničke vašarske lutke (ili o stravičnosti mehanizovanih, „društveno-konvencionalnih ljudskih manira posred živog jada proklete ljudske sentimentalnosti) izgubila je dosta od svog smešnog užasa krivicom samog kompozitora, koji je, trideset pet godina posle eruptivnog postanka scenskog đela, uneo u njegovu simfonisku pre radu cerebralni hlad svoje staračke mudrosti, možđa i sa dahom one divne olimpiske dosade i introspektivne gadljivosti, sa kojom snažhe individualnosti uzimaju u ruke ispovesti o svojim mladalačkim strastima. Najzad, i „Pro vansalska svita“ Dariusa Mijo-a, krasna starina južnofrancuskog folklora.

Pod ovim uglom „gledanja, sim-

fonija Anri Ditije-a prava je gromada u ovom francuskom programu (francuskom i sa uključenjem ruskog „Petruške“, koji je upravo iz Pariza, za apogeje delovanja ba letske trupe Đagiljeva, prnuo u ši roki svet): a gusto natuštena atmosfera Pasakalje (prvog stava) u ovoj simfoniji, hofmanovski noć. nička stravičnost njenog Skerca, duboko dramatična meditativnost Intermeca i, po ličnom ukusu pisca ove recenzije, eklatantno snažni, svojom unutarnjom klimom totalno savremeni Finale — sa grozničavo potresnom Ssilaznom kaskadom je, dne ostinatne figure, izvanredno srodne sa uzbudljivom geometri, skom mirnoćom, apstraktnih motiva jednog Mondriana, Riopela, Pio. bera ili Sulaža, — i pod svakim drugim uglom gleđanja „pretstavljaju veoma ubedljive izraze t|pičnih duševnih stanja čoveka naše epohe.

Zasuti burom zahteva za produže njem muziciranja, Klitens i njegov vrsni orkestar dodali su čuvenu, vatrenu provansalsku Farandolu s kraja druge Svite izabranih stavova iz Bize-ove scenske muzike za Do-

IGOR STRAVINSKI

de-ovu dramu „Arlezijanka“, Ogromna dinamička gradacija i akceleracija u prikazivanju dveju kohtrapungiranih tema (marša i igre) pojačale su buru potmažnje i zahvalnosti, a na to je guđački deo orikestar, kao da kazuje „laku noć“ pokazao jednu starinsku, u zvuk pretvorenu sliku, Bize-ov Adadjeto iz prve Svite za „Arlezijanku“..Slu ga Baltazar je potajno zavoleo svo ju gospodaricu Renod. Ona mu je jednog dana rekla: „Baltazare, osećam da sam te zvolela, iđi!* OtiŠao je, i sada, posle trideset godina, oni se prvi put ponova susreću, na veseloj svadbi njezine unuke i unuka njegovog drugog go spodara. Dugo i nemo ćutanje» polu ugašene oči, smežurana staračka lj ca. „Neka te bog štiti majko Renod!* — Na staričinom obrazu jedna zaustavljena, mirna, skamenje na suza: „O» to si ti, jadni moj stari, dobri Baltazare!" — Predra sude prošlosti, nepremostive klasne prepreke. Pol Lafarg je tačno nazvao Dodeov roman „Safo“ „Književnom formom buržoazije“. Takva je i njegova drama „Arlezijan ka“, No Bize ju je zapljusnuo i pre lio jednom opštehumanom vrelinom — zagrcnutom „tugom i nežnošću, koje su u ovom Ađadjetu neodoljive. Kada smo se razilazili sa francu skog koncerta, noć je uveliko vla= dala građom. Motor trolejbusa je ravnomerno štektao a tiha, lagana melodija Bizeovog Adadjeta, probijajući se kroztutnjavu kola, sme Ššila se kroz suze na nas, putnike s koncerta. Nisu savremene ni ove reči ni ta muzika, ali ljudi su izgledali zamišljeni, rasejani, neki su krišom šmrknmli. Kijavičavi smo, sti žu sezonske kiše. Ta zalazimo več

u jesen! „Pavle STEFANOVIĆ

„Kapetan Leši“ — film akeije

Dobri filmovi akcije su još uvek retki u našoj kinmematografiji. Možda je slučaj hteo da se za prvi takav film kod nas odJuči režiser Žika Mitrović i da je njemu, uglavnom, palo u deo da i dalje neguje taj žanr. On je za poslednjih · deset godina zaista stekao sve Kvalifikacije da uspešno odgovori OvOm. zadatku. To punom merom dokazuje njegov poslednji film. KAPRTAN LEŠI, koji u poređenju sa prvim njegovim delom. RBŠALON DOKTORA »Mc -znači jedan ozbiljan korak unapred ne samo u zanatskom, već i u umetničkom pogledu. Veoma, je teško govoriti o umetničkoj

vrednosti jednog filma koji ire-

ba da budč, pre svega, atraktivan, jer je u tom žanru obično sve usredsređeno na ritam, boju, dinamiku i dopadljivost,

Ali režiser Žika Mitrović je u svom dosad najboljem filmu, MIS STON, dokazao da ne želi da se, služi uobičajenim „površnim i jevtinim efektima, koje ovaj filmski rod teži da nametne. To je potvrdio i filmom KAPETAN LMEŠI, koji je na festivalı u Puli, u pogledu režije, pretstavljao čisto i ujednačeno ostvarenje. Film te vrste, naravno, ne može da se upoređuje sa ozbiljnim psihološkim „dramama ili realističkim delima domaće i strane kinematografije, niti mo-

že istim merilima, da se ocenjuje. Težnja je akcije filma da do kraja zadrži pažnju gledaoca, postizanjem atlmosfere nanpetosti i uzbudljivim ritmom. KA. PETAN LEŠI je u tome uspeo.

'U pogledu teme ovaj film nam je zanatski precizno i sa vanrednim detaljima pružio sliku boslednjih dana rata, kada su na Kosovu i Metohiji zaostale balističke bande pokušavale da odtiže po svaku cenu svoje profašističke terorističke mreže. Sukob jeđinica Narodne odbrane sa jednom grupom balista je ošnova na kojoj je građen „ovaj film. Ljubavni zapleti su tu sporadični i nenametljivi.

Svi likovi u ovom filmu si građeni plastično, s puno mere i ukusa. Ne bi imalo smisla posebno istaći neke od glumačkih kreacija, jer su one sve redoni — možda sporedne još više od glavnih — solidne i upečatljive.

Žika Mitrović upravo snima svoj četvrti film, SIGNALI, 53 kojim želi da nadmaši svoj najbolji film, MIS STON (citirali smo reditelja). Želimo mu da uspe i da na taj način održi kontinuitet u stvaranju dobrih fimova akcije koji bi iako. bež većih umetničkih pretenzija, m0ogli na svoj način da obogate na8-

šu Kkinematografiiu. _iFe,

KNJIŽEVNE NOVINE