Књижевне новине

| THEOKRKRFEF E NJEGOVA ŽETVENA SLAVA

Na Siciliji se razvio i književno UsavrSIO mim, naročita, vrsta narodne lakrdije, koja je, bez ikakve etičko-pedagoške svrhe, ss, trga ili iz krčme, na gozbi ili o prazniku, bez truđa uzimala gradivo za svoje fotografski verne otiske iz života širokih narodnih slojeva i u njima verno podraža vala komična lica, na primer bpjjanice, grebizdele, zaljubljene mlađiće, ili smešne strane Života, pa je otud i dobila ime. Mju su književno doterali i time pokazali znatnu meru umetničkih odlika Epiharm s ostrva Kosa, koji je već kao dete sa svojim O cem došao u Megaru na Siciliji, a docnije u Sirakusu, zatim, Sofron iz 'Sirakuse i njegov sin Ksenarh, koji su živeli u V-om veku s.e. Od njihovih mima, koje je veoma cenio niko manji nego Platon, sačuvano je samo maio odlomaka. ~

Na umetnički razvitak mima uticao je karakter sicilskoga naroda, koji je bio naročito šaljiv: yNikađa Sicilijancima, kaže Kikeron (Protiv Vera II 4,43), nije

snost koja je Sirakusi rot od Kartaginjana, Oko 2728 Bod: pošao je u Aleksandriju, gde je na dvoru Ptolemeja #iladelfa (285—246) naišao na prijateljski prijem. Tu se upoznao s merodavnim književnim krugovima i dobio jake potsticaje za svoje pesničko stvaralaštvo. Sva, je prilika da je iz Aleksandrije pesnik još jedanput pošao na Kos i u istočne zemlje i, kad je Sirakusom zavladao Hijeron Mlađi, BRE pesnika, vratio se u Pod 'Teokritovim imenom sačuvane su triđeset i dve pastirske i druge pesme, dvadeset, dva epigrama i jedna pesma koja se po svom obliku zove Siringa. Jedan od najlepših „njegovih seoskih mima, jeste Žetvena slava, koju je već D. Hajnzije nazvao »kraljicom sviju ekloga«. U toj vedroj maskerađi pesnik crta, kako je s dva prijatelja, Eukritom i Amintihom, pošao u selo prijateljima „FPrasidamu i Antigenu,

đa s njima proslavi žetveni braZnik. Još nisu prevalili ni DOlOvinu puta, sastanu se s kozarom Likidom iz Kidonije na Kreti tj. 85 pesnikom Dosijadom s Krete, najvrsnijim pevačem među svima pastirima i žeteocima, i njega Simihida, tj. sam Teokrit, poziva na pevačko nadmetanje. Likiđa prihvati poziv i u pesmi Želi srećnu ploviđbu svom ljubimcu Ageanaktu u Mitilenu, a Simihida ı svojoj pesmi moli Pana neka pomogne Aratu, Koji voli lepog Filina. Posle nadmetanja Likida Simihidi kao bogodanom. pevaču predaje svoju pa stirsku kijaču, kao Muse Hesiodu rapsodsku palicu, i polazi svojim putem dalje u Piksu, a Bimihida s prijateljima odlazi na gozbu da uživa u obilju svega.

Sjajno crtanje jesenjih bogatstava čini završni i najlepši deo Žetvene slave:

*

Takva slika seoske prirode mogla je nastati tek u doba he-

lenizma, Kad su se razvili veliki gradovi, u kojima pesnici, pošto su prestali đa buđu organsko jedinstvo prirođe 1 ljudskog roda, kavo je pretstavljao Homer, žive u senci biblioteka i celo svoje vreme provode u čitanju, beleženju i pisanju. Gužva zamršenog života u tim gradovima postala, je pesnicima neprijatna i dosadna, i zato su tražili baš ono što velikovaroškoj civilizaciji nedđostaje: prirodu i prirođan život u selu. Gornja slika poznog leta otkriva pun sklad žBelenističke dđuhovnosti sa starohelenskom vezanošću za, priroču.

Svega u njoj ima u izobilju: tu je blistava vedrina mediteranskog neba, mekoća, hoda po suvoj travi, i slast lastovanja u debeloj hladovini, i ćarlijanje Vvetrića, i trepetanje lišća, penušavo žuborenje izvora i zvučno i oštro pocvrkivanje cvrčaka, helenskih neumomih zvukolija, kreketanje vremenjače u šipražju i lisnatu drveću, umilno .ćurlikanje, cvrkutanje i grgutanje pfica, ceo nji-

LIMHIKA U

poadvarotaiij

PREVODU

SAVREMENI italijanski pesnici

Rajael Karieri

Rafael Karijeri izdao je do danas čitav niz Knjiga pesama. Prvi kmjigu izdao je pre 18 godina i a tom vremens skom razdoblju njegovo ime se ubraja među imena madjs

poznatijih pesnika damašnje Italije,

LUPA RAMENJEM

Lupate kamenjem,

da ne bih mogao da čujem onu koja me zove

mislite da je to glas

i lopate,

lupate kamenjem.

Rušite mostove, rušite prelaze sve zaslone

sve skele

i sve Žice, sve pragove

mislite đa je na drugoj strani ona koju očekujem. Raspirujete prašinu i pepeo da ne bih mogao da viđim onu koja me voli,

Mislite da je odvojen:, od mene: i hoćete da nestane

u bepelu i prašini.

Luiđi Bartolini

Ja i Kukrit i lepi Amintih zakrenusmo dvoru Frrasidamovu, pa se odmarasmo veseli tađa

legavši na tle na dušek od prijatne debele site

i po svežemu lišću što tek se odreza, s loze.

Mnoge topole nad glavom i bresti su šuštali blago, a u blizinu sveti romonio kladenac štono

teče iz pećine nimfa, sa žuborom u do se sliva.

Od sunca, pijani cvrčci u senastu granju zelenu revno se takmili cvrkom, a odnekud s polja daleko stizo vremenjačin kreket iz gusta trmova grma. Pevale ševe i zebe i grličin čuo se grgut,

plave su zujale pčele nad zrcalom bistra studćnca. Sve je mirisalo letom i danima jeseni šteđre.

Svud nam se kraj nogu kruške, a okolo bokova silne

hov aristofanski stoglasni oOrkestar, pa zujkanje čela, šiela simfonija najrazličnijih zvukova, pa polihromija zrelog voća, i euodija njegova mirisa i, naposletku, zagašivanje žeđi rujnim vinom i kladđenačkom vođom. Tu sve tople boje i svi prijatni mirisi i svi slatki zvuci seoske prirode izazivaju igru svih pesnikovih čula, i cela se prirođa ne „samo gleda i čuje nego še pipa, miriše, kuša i diše.

tako zlo da ne bi rekli koju šaljivu ili podesni reč«a. Prema takvim narodnim šalama Sofron i Ksenarh pisali su svoje umetnitfke mime. Kakvi su oni, bili, moće se donekle videti iz 'Peokritovih pesama, koje su ispevane Ugledanjem na Sofronove mime. Teokritova, pesma Sirakušamke ili Adoniđovo, u kojoi se opevaju doživljaji dveju Sirakušanki o Adonidovu prazniku u Aleksandriji, ispevane su prema Sofronovu mimu Svečarice s Istma.

Luiđi Bartolini, Kmjiževnik, slikar i polemičar svojim napisima i poezijom pojavljuje se često na stranicama Vo dećih italijanskih novina i časopisa. Prvu svoju knjigu izdao je 1924-te gođine i do danas se taj broj povećao na preko 30 knjiga poezije, studija, rasprava i književne proze.

POSLE KUKUREKANJA PETLA

Tek što petao kukurekne na Monte Mariju u samu zoru pojavljuju se laži građana

na svakoj ulici Rima.

Čak i cvrkut vrapca i zebe

kreštav je i lažan: u gradskim Kkrletkama,

Da. se i takvo pesništvo množe odlikovati dubljim „pogleđima u ljudsku prirođu i takvim poniranjem donositi istinu, snagu i svežinu života, za tO su najbolji dokaz Šekspirove đrame i Servantesov Don Kihot. Mada 'mim služi zabavnim potrebama dana, on ipak stiče književno Obeležje ili time Što genijalna ličnost kao Sofrom svojim mimskim proizvođima, dobiva prizna nje veoma učenih glava, ili time žto obdareni mimografi umeju da prizore iz života, tako pune pravog realizma, upotrebe za svoje mimsko stvaralaštvo i dadu mu puno književno dostojanstvo. Ođ Književno izgrađenih i SBačuvanih mima, veoma istaknuto mesto zauzimaju gradski i SeOski mimi Teokritovi. Osnova ovih poslednjih jeste sviračko i Dpesničko nadmetanje između dvaju pastira, naročito govedara. Seoski mim se razvio iz pastirskog iii bukolskog pesništva, koje već Homer spominje u Ilijadi CLVIJI 525), a zemlje u kojima ie ono cvetalo bile su Rubeja, na kojoj Hermesljanakt iz 'Kolofona lokališe pastire Dafniđa i Menalku, zatim Arkadija, gđe je bĐukolske motive negovala, Anita iz Tegeje, a naročito Sicilija, koja je bila puna mekotravnih pašnjaka 5 neizbrojnim stadima EOveda, ovaca, i koza, i zato se ođvajkadđa odlikovala· razvijenim stočarstvom. Tu Je lokalisan Dažnid, lepi i mlađi junak sicilskih pastira, o kome Je TĐilo mnogo priča: DO jednoj neka nimfa, poklonila mu je svoju ljubav, 8 kad joj je krenuo verom, ona. > ie oduzela vid. Već je Stesihor iz Himere ispevao rofnantičnu pesmu o Kaliki i slavio SĐomenutog Dafnida, tradicionalnog JUnaka DravoE pastirskog pesn štva. Zato je Stesihor smatran kao začetnik pastirskoE OPE štva, Drugi su kao takva sma S li nekog Dioma, o kome se O samo to da je živeo pre Epiha.

j minj vama, ma, koji ga spominje u 3 svojim gkomađima. NOI 3

m pesništvu ; ŠP ogohkcim: Pradovima edu stičkih država, gde Je Živo Po stao ukočen i dosađan, jer S ita njima glavna SitvaT mnogo a bili dinastički nego nacional interesi, pa je pesnike koji su

žudnj riro a, ca BriyoćiaOg seoskog života.

= * *

\ e: bi

Jedan od pesnika koji su Se u pamet dotyali prizore COVa skog i pastirskog život, bra ga poznavali i prostor O: pastirsku poeziju ume č ol savršavali, bio je. Teokri „kavi se, kao sam Što kaže, TO' ta

Sirakusi, ali je već rano po580 !

đe g1O Mote oralna i epigramatičar Asklepijad sa Sama davali ea :: stva za pesnički rad, LOVA sprijateljio s lekarom 1 i iz Mileta i pesnikom Arato ikiii, i Oto Na PLO u zavičaj, gde ie Hijeron Mlađi oiklonio OP

KNJIŽEVNE NOVINLE

jabuke valjale zrele, a šljive od obilna roda

teške savijale grane, do crne se spuštale zemlje. Četverogodišnji skido se lem na zaklopcu vrča. Kastalke nimfe što na parnaskom živite vrhu,

da li je vrč sa takvim nektarom starina Hiron metno pređ Herakla nekad u Folovoj kamenoj spilji? Je li Polifema onog, na Anipu silnog pastira,

koji je planine teške za lađama nekada baco,

takav nagnao nektar da zaigra kolo po toru

kakvo ste piće, nimfe, x. vodom pomešale onda

kađ smo Demetru slavili mlatilju? O da bih opet veliku lopatu zabo u žito, a da bi se ona

s makovim cvećem i snopljem u ruci osmehnula na me!

BO WO II JI NJ Ok,

Niko nije takvom umetničkom ekonomijom prikazao neizrečni čar helenske rane jeseni kao Teokrit u gornjoj slici; velikovaroškom obrazovanom svetu, koji se svojom teškom učenošću i kapricioznim „estetičko-književnim igrama potuđio od prirođe, on8 je mogla zazvučati kao zvuci iz nekog drugog sveta.

Miloš N. ĐURIĆ

Sunčani deo norveške prirode

Povodom S0-godišnjice smrti Bjernstjernea Bjernsona

U poslednjoj instanci, bez obzira na vreme koje je za to potrebno, istorija je pouzdan, gotovo nepogrešiv „procenjivač vrednosti umetnika i umetničkih dela. Ona briše prah vremena sa đela ili ih predaje zaboravu — jednom umetniku Ppotvrđuje vrednost, drugom poriče a trećeg svodi na istoriski značaj. 'Bjernstjerne Bjemson, dobitnik Nobelove nagrade za književnost, ocenjivan po Ssavremenim kriterijumima, jedan je od onih pisaca čiji se literarni kva liteti, pored sveg njihovog ne malog značaja za svoje vreme, smatraju više ili manje efemirnim. Siguran razlog tome je u njegovoj „raztrzarosti između akcije i poezije, u činjenici da je njegova ličnost ujedinjavala nacionalnog „tribuna i skalda, Reputacija govornika i političara, novinara i nacionalnog Dpesnjka, bopularnost borca za Tepubliku, za svetski mir, za Te-

habilitaciju Drajfusa, za nacionalno oslobođenje Srba i Siovaka, za afirmaciju književnog jezika — sasvim „razumljivo bili su ogromni, toliki đa je smatran »nekrunisanim kraljem Norveške«. Ibzen je jednom rekao da je Bjemsonovo kapitalno delo njegov život.

Bjernson, nacionalni pesnik koji je Norveškoj dao narodnu pesmu i Bjemson pripovedač idila i pastorala koji je selo i seljake video u okviru moder. ne sage, uzđigao ih dO monumentalne istine, a sižeima koje saga pruža udahnuo sasvim Običnu, često trivijalnu istinu, »u svemu bitnom sa istim pogledima na svet kao i njegovi junaci (Brandes) — bpamtiće se sigurno duže nego Bjernson romansijer i dramatičar.

Njegovo dramsko stvaralaštvo, iz perspektive „današnjih obrazaca, čini se preterano idiličnim i sentimentamim. »Omn nema iIbzenovu koncentrisanu udamu snagu zbog toga što u njemu „pored dramatičara živi

i političar koji kvari zanat pe-

snikuc (Mering); njegove drame su defektne bo konstrukciji, a po temama nezamenljive za savremenog gledaoca. Pre pola veka prestavljale su epohalnu novinu u Norveškoj zahvaljujući baš »divljini sadržaja i grubosti raspravljanja«. Nacionalni repertoar je, zapravo, Ibzenovo i Bjernsonovo delo.

Pod uticajem S. Mila i Darvina, drugi period njegovog stvaralaštva, bogatiji idejama, ali koban po pređašnje savršenstvo forme, obojen je prevashodno istorisko-socijalnim tonovima. U to vreme on je poet engageć u najboljem smislu te reči (ako savremeno shvatanje literature taj smisao dopušta?). Neobuzdan i bplahovit, častoljubiv i strastan, svakom od SVOjih drama rešavao je moralne ili političke, socijalne ili religiozne probleme, redom je sagledavao. Njegova kritika nije bila destruktivna, već nošena upravo pomamnom ljubavlju i verom u dobro.

Nije nikakvo čudo što Norve- čoveka,

žani priznaju da Bjermsona VOle više od velikog mislioca Ibzena i pored njegovih nesun

njivih literarnih prednosti. »Jeste bio kralj — kaže za Bjersona jedna, od ličnosti koju je Isidora Sekulić susrela na svom putu Severu — sunčani deo norveške prirođe od kojeg smo živi6.

Bjernson je verovao u etički zakon humanosti, ali je osećao ijegovu neodređenostb i nedovoljnost. Tako samostalan, potpuno ograđen od crkvenih dogmi, prihvatio je hrišćanstvo misleći da ono svojom unutrašnjom snagom može da ublaži borbu klasa, U hrišćanstvu on nije nalazio samo kulturu, nego i najbitniji elemenat čoveka i društva: snažno razvijen indi-

jih vidualizam. „Jntegritet ličnosti

zahtevao je kao humanista, a ljubav i veru u ljuđe kao hrišćanin. Devizom Bjermsona pesnika i mogu se smatrati reči jedne od ličnosti iz njegovih romana: »ŽIVOT' JE SVEIG

Bogdan A. POPOVIG

Elio Paljarani

Elio Paljarani donosi u svojoj poeziji teme tegobnos gradskog Života. U neorealističkom književnom „pokretu

njegovo ime je jedno od vodećih. DVE OBIČNE TEME I

Danas je sunčan đan, januare, đođi,

i satekni me naslonjenog na zid dok čekam da me snimi Laijka. Devojku koju držim za ruku uzeo sam u najam.

imamo spomenik Garibaldija kovano gvožđe gospodskih ograda

- i ovaj zid koji je zarobio sunce.

Neće biti zalaska sunca ako posle toga ođemo u bioskop.

II Sadn sam krojačica,

jer u Milanu treba neštc da se radi — Kako bismo inače sastavili kraj s krajem? -—

A i sjajne su crvenc oči

jer u jednom trenutku treba kada porastem biću pevačica, smiriti vene koje guš

e inače oteknu tiroidne žlezde i iskolače se oči

uostalom to je moja velika, želja i hoću da zaspim

isznenađa,.i govorićemo o čistim stvarima

kada ću prestati da se plašim

ako me neki čovek u tramvaju bude dirao grubim rukama

i gnaću dobro kuda vođi poljubac.

Znam, moramo biti na oprezu, da nam ne naraste stomak.

Mario Luci

Mario Ivyuci, jedam ođ najznačajnijih ppesniks novije generacije, hašao je izvor svoje poezije u simbolizmu i nađrealizmu, zatim u poeziji Malarmea i Valerija J.eđan deo njegove poezije nosi i sva obeležja humanmnističko-petrarkističke trađicije koja se u jtalijanskoj poeziji zadržala do naših dana. Rođen u Firenci 1914-te, a od 1935-te do đamas

izđao je više knjiga pesama.

U KUĆI DRUGARICE NAŠEG DETINJSTVA

Oštar vetar korizme

stenje u pukotinama, ispod vratnica,

huji po sobama i beži;

napolju kida komad po komadđ svetlećS zvezde repatice, juri one koje jebdo i trepere zapletene u žice, i otima ih u ačajanju.

Sada san tu, čovek u jednoj sobi, na dnu jedne Kuće, slušam pucketanje vatre, sa srcem

koje sve brže kuca, seđim i čekam. Gde si ti? i trag ti je nestao... ako pogledam ovde -- besnilo,

tamo dalje trava i siva beda bplanina.

(Sa italijanskog preveo Vladimir BUNITAG)

VINJETE U OVOM BROJU IZRADIO SLAVOLJUB BOGOJEVIĆ ;

2