Књижевне новине

Naša, sodobnosf

RaznoHk je dvobroj »Naše sodobnosti: 8—90. Pored mešuoliko prozni. rađova (Danilo Lokar, Keri Gorčanec i Dž. D. Salinger, kao i prevod Joneskove novele »Nosorog«) i pesama Alojza Gradmnika, Janeza Menarta i Nika Grafenoeuera, Kajetan Kovič i Tone Pavček «nastavljaju sa prevođima savremene ruske literature. Časopis obiluje i zapisima i kritikama, među Nhojima naHazimo i na kritiku Skerlićevih stuđija, koje su neđavno izašle „u sbowenačkom prevodu Toneta Potokara,

Dr. Bratko Kreft piše o Marksu i Tngelsu i njihovom odnosu do neččajevaca, a samim tim i do besova Dostojevskog, jer je u ličnosti Verhovenskog ocrtan sam Nečajew. Nije reč, naravmo, o fotografiji modela, Dostojevski je u svom delu oblicovao umetničku metamorfozu stvarnih događaja i ljuđi. Kreft veruje da je Dostojevski bio upoznat sa »katekizmom« Bakunjina i Nečajeva, koii su revolucionara pretvarali u nekakvog tajnog agemmta revolucije isto tako kao što ga je staljinsko-berijski režim pretvarao u SVOR policiskog agenta. Takvi i mlični postupci Bakamjina i Nečajeva izazivaju kritiktu Marksa i Engelsa i oni ih opravdano nazivaju »kasarmskim komamnizmom:«, a Dostojevski »besovstvom«.

U svom kraćem osvrtu „o drami »Antigona« od Dominika Smolea, Vladimir Kralj načinje veoma zanim)jiv problem savremene slovenačke drame, a u nekoliko reči se dotiče i stanja u savremenoj evropskoj dramskoj Kknjiževnosti, Kađa govorimo o krizi maše drame, skreće nam između ostalog pažnju i zastamelost dramskog oblikovanja. Rezultati raznih konkursa najbolji su dokaz za to. Primećujemo da se nismo još wđaljili od ibzenovske građanske drame i đa do nas još ni izdaleka nisu đoprli uticaji savremene evropske drame. I svi rezultati tih konkursa jasno nam govore kako se naši dramski pisci još uvek grčevito i sklerotično hvata-– ju za dramu s kraja prošlog veka, ti. ibzenovsku dramu. To pozorište koje proizilazi iz francuske drame s tezom, nastoji da goruće društvene probleme razreši u nekoj Žživotnoj situaciji ili čak i anegdđoti koju prenese na pozomicu. A tekvo vezivanje ideje koja je savremena u određeno vreme sa realističnom konkretnom situacijom, neminovno vodi u to, da je delo aktuelno, dok je aktuelan samo problem, a mrtvo čim taj problem zastari. A. novija drama raspravlja i o stvarima koje prevazilaze okvire aktuelnosti određenog vremena i konkretne Životne situacije i zato, celokupma dramska književnost traga „za novim rešenjima oblikovanja. A ti pokušaji granaju se u više pravaca: od neoromantičnog simbolizma u poetičnu dramu, od Strindberga u ekspresionističku i nadrealističku dramu, a pojeđini dramski pisci traže rešenje u grčkom mitu, tj. legendi koja nije vezana za savremenu okolinu, ali zato se u njoj može govoriti o problemima koji vremenom ne stare. Posle kraće analize Smoleove »Antigone« Kralj izriče i još jeđnu nadasve laskavu pohvalu autorovom tekstu, kakvog od Cankara naovamo, nismo još čuli sa slovenačke pozornice, P. Z.

(USA i BILa yOSi (7 LJ OLI,

Stiven Spender, poznati književnik ıI urednik časopisa »Enkaunter«, u jednom ođ poslednjih brojeva govori o nemogućnosti objektivne kritike u londonskim literarmim krugovima. Po njegovom mišijenju London nijie intelektualni cemtar kao Pariz zgzde se beskrajno diskutuje o jdejama, ni kao Nju-Jork gde pisci uspevaju kao biznismeni. U Engleskoj uspeh se smatra ne samo vulgarnim već i suvišmim. Stvaran uspeh sastoji se u pridruživanju jednom od »klubova« i upoznavanju ljuđi od pera. Pisce .kao što su Lorens i Paund, koji život i rad uzimaju ozbiljno, London ne ceni, Predmet konverzacije treba da budu samo iičžnosti koje dozvoljavaju da se o njima priča, a nikako značajniji problemi. Londonski Žživokt nameće ton u kome se susreću akademski i literarni. Profesori iz Kembridža ili Oksforđa Sviše pripadaju literarmom ITomdonu nego svojim profesorskim zbornicama. Džom Vejn nije poznat kao mladi profesor — on je neko ko piše kritiku u »Observeru« i „o čijim se knjigama piše. Stramci se čuđe Koliko malo engleski „pisci znaju o svetu izvan njihove literarne· porodice, i kolika je razlika između privatnih i objavljenih mišljenja. U Engleskoj postoji veoma stara tradicija diskretne indiskrec]jje koja može biti i vrlina, a i učtiva korupcija. Ne postoji zemlja u

kojoj ljudi imaju tananije čulo za. određivanje šta sme Uliti rečeno 1 kome,

Kada treba prikazati knjigu, a pisci to jedan za drugog čine, kon=

8

THkt između privatmog atava diskretne indiskrecije i literarnih vredđnosti koje zahtevaju od XKritičara poštemje, često je veoma bolan, U slučaju »poznatih« pisaca, koji su ,poznati ne samo po svojim Knjigama, već i zato što su stalno među olegama, čine se napori da Se izbegne pritisak javnosti da se kaže istina koja može povrediti nevidljive zakone ličnih odnosa.

Pre ili kasnije čovek se odluči da ne piše o delima svojih prijatelja, sem u slučaju kad može »objektivno« da im se divi. Kritičari u nedeljnim listovima pridaju pažnju najnovijim „literarnim „kretanjima, ali ih ne napadaju miti hvale. Uglavnom, sve se svodi na vešto taktiziranje. Mlađ pisac uviđa da su priče o klikama nonsens; postoji samo Jedna klika čiji pripadnik om UuDrZo postaje — njegovi članci pojavljuju se poređ članaka „starijih „kolega, oni vođe brigu o izdavanju njegove druge knjige. .

O Engleskoj po mišljenju Stilvena Spemdđera — postoji velika opasnost od formiranja društva međusobno nekompeteninih lica koja se slažu da niko ne treba suviše

da podigne glas. B. A. P. »Pozicije Dušana Matića«, članak

koji je Vuk Krnjević objavio u septembarskom broju »Izraza«, privlači pažnju, pored još nekih eseja — kao što je mnmapis Dragana M. Jeremića »PFatetička shvatanja Anrija Lefevra«, Slavka Leovca »Tyradicija i umetnost« Ivana Fohta o Kjerkegorovom shvatanju pesničke egzistencije, Midhata Begića o knjizi pripovedaka Iva Andrića »Lica« Iako je Krnjevićev tekst napisan prilično nesređeno i aljkavo, prenosimo ovde iz njega nekoliko zanimljivih opažanja o poez!ziji i pesničkom stavu Dušana Matića. »Matićevo osjećanje svijeta utemeljemo je na poetskoj slici svijeta kao Jednog ogromnog sklada pred kojim je ljudska svijest nemoćna, pred kojim je upravo oma dovedđena u pitanje zbog svoje nemoći, ili zbog svoje ograničene moći, Ovaj sklad, ovo nepojamno i samozadovoljno biće koje jeste neovisno od čovjeka, od njegove volje i snage, ima u svojoj moći i samoga čovjeka i njegovo trajanje. Egzistencija te ogromne i nezaustavljive energije i čini stub nevjerice, osnovnog pokretača Matićeve poezije«.

»Poezija njegova razvija stamno 1 lucidno osjećanje relativiteta, ono osjećanje koje sve češće, sve budnije i žešće nagriza stvaralački akt, pjesnikov, ono osjećanje uzaludnog herojstva, uzaludne žrtve na jednom nemogućem poslu, na poslu umjetnosti. Matić je jedan od onih pjesnika koji su postavljajući pitanja, tragajući, postavili pitanje i svoje sopstvene egzistencije, svoga sopstvenoga smisla, smisla svoje poezije. Nije lt Matićeva poezija priznanje da se huk onoga falasa života, onoga samo naslućenog užasa, huk one sigurnosti za čČovjeka, pretvorio u nedostižšni, neostvarivi cilj, Nije li ta poezija svjedok u korist činjenice koja se pomalja, koja sve češće biva prisutna u savremenoj umjetnosti, či-

njenice (ili, ako hoćete, sumnje) o

čovjekovoj nemoći da vjeruje u SVOju veličinu, u svoju nepobjedivost i poređ svih iluzija koje mu daje ovo doba fascinantnog razvoja tehnike:.

»U traženju odjeka toga talasa u sebi on je odbacio, on je otkiđao mmoge iluzije, on je postao' poražem. On je poražen, ali nije izgubio vjeru da će pronaći. On traži, om se ne predaje, B.

PREUVES

U broju ođ septembra meseca Artur Kestler, govoreći o Keplerovoj »harmoniji kosmosa«, piše kako je Kepler došao do svoje genijalne teorije o »misteriji kosmosa«, koja mu je naišla sasvim neočekivano. Kepler je bio postavljen 1593 godine za »matematikusa« odnosno nastavnika protestantske gimnazije u Gracu. a dve godine docnije, tačno 9 jula 1595 (Kepler je zabeležio taj datum), on je crtao na času jednu geometrisku sliTu na školskoj tabli, kad mu je paia ta misao na pamet i ı času Je osetio da Je rešio čitav problem.

A evo u čemu je bila njegova miSao: vasiona je Wkonstruisana izmedu simetričnih figura trougla, kvadrata. pentagfona itd. — koji sačimiavaju jeđan nevidljivi kostur. Ali vre nego što se pređe na detalje treba reći da Je ta misao, iako je bila potpuno pogrešna, ipak vodila ka docnijim Meplerovim zakonima i rTU-

. Šenju točkova mašine antičkog uni-

verzuma. kao i stvaranju modđerne kosmologije. U predgovoru glavmog: Svog des

Kepler priča istorija »pnmonalaskac, Još kao a&ludemnt tv 'Tdbingemnma, on je sMušao svog profesora Mesti!ma koji je govorio o Koperniku, i koji se slagao s mjegovom teorijom da „je sunce u centru vasione »iz Yrezloga fizičkih, a ! — ako se to hoće — metafizičkih«. Ali već tađa Kepler se pitao zašto ima samo šest plameta »umesto dvađeset ili sto«, i zašto su razđaljine i brzine baeš te, a ne neke druge. Tako je počelo njegovo istra– živanje zakona o planetarnom hretanju., On je hteo prvo da proveri da li jedan orbit nije dva, tri ili četiri puta veći od drugog. »Izgubio sam: mnogo vremena na tom Dos6lu, ali nisam mogao da utvrdim nikakav red mi u numeričkim proporcijama, ni u devijacijama tih proporcija«. U svima tim istraživanjima bio je kao na morskim talasima: ništa slBurno. Neuspevši, on se odluči na jedan neobiŠmo smeo pokušaj: zamisli jednu sporednu planetu između Merkura i Venere, i jednu đrugn između Jupitera i Marsa, suviše male da se mogu videti, i sve to e nađi da bi dobio jeđnu zajedničku sekven cu njihovih odnosa. Nije maknuo ni za stopu sa početnog mesta. Ipak, nije prestajao sa rađom.

I u jednoj sasvim sporednoj prilici najzađ se približio istini. Odđiučna pri lika bila Je u geometriskoj slici, koju je bio nacrtao za svoje učenike: dva kruga oko jednog ravnostranog frougla, tačno rečeno: jeđam oko trougla, drugi u njemu.

»Posmatrajući oba kmuga — kaže on — odjednom sam primetio kako je njihov odnos bio isti kao orbit Saturna i Jupitera. Ta inspiracija je sleđovala u magnovenja. Saturn 1 Jupiter su »prve planete, a trougao je prva figura geometrije. „Odmah sam pokušao da upišem u intervalu između Jupitera i Marsa jeđan kvadrat, između Marsa i Zemlje pentagon, između Zemlje i Venere beksagon«. Nije uspevalo, ali je osećao da Je blizu rešenja. I ubrzo je uepeo: ako nije mogao da reši problem pomoću figura sa dve dimemzije, onda če pokušati geometrisltim Tigurama sa tri dimenzije. Pošto rešava problem prostora a ne površina, morao je uzeti oblike geometriskih tela, a ne slika. I rešio ga je. Kako postoji samo pet osnovnih geometriskih tela, postoje samo i pet intervala između planeta. I onđa Je razumeo zašto ima baš šest planeta, a ne dvadeset ili sto. Tako je razumeo i razdaljinu između orbita. U orbit Saturna Kepler je uertao jednu kocku, u kocku jednu drugu sferu: Jupitera. Zatim je uzeo tetraedar, sferu Marsa, Između sfera Marsa i Zemlje, ucrtao je dodđekaedar zatim, između Zemlje i Venere ikosaedar, i najzad, između Venere i Merkura oktaeđar. Slagalo se. Eureka! Mladi Kepler, profesor matematike u protestantskoj gimnaziji u Gracu, rešio je talnu vasione.

Tako je srušen Pbolomejev Uunjiverzum i postavljena osnova moderne kosmologije. Mladić od 32 godine, stuđent teologije sa nešto znanja iz astronomije, odlučio se da reši i rešio je tajnu kosmosa. Danas kad se već i putuje kroz vasionu, treba se setiti omog koji je prvi rešio bar njen osnovni zakom. N. T,

III “ćae/00%w 004

Okvir napisa IL. Zonjine o Sartrovoj drami »Zatočenici iz Altone« je istorisko-politička argumentacija, okosnica — pitanje zločina glavnog Junaka fon Gerlaha, intencija — diskreditovanje svih umetničkih vaYrijacija ove teme koje nemaju za podlogu pozitivistički stav socijalističkog realizma.

Poredeći Sartra s Brehtom, Zonjina mu ne osporava sposobnost izbora neobičnog rakursa, situacije koje omogućava najoštrije potenciranje problematike o kojoj je reč, ali njegove drame se, tvrdi, ne odlikuju završenošću i monolitnošću brehtovskih pozorišnih shvatanja; poredeći ga s Gorkim kaže: »Dok je kod Gorkoga rešenje konflikta u sudaru samonikle i nepobeđive snage mase s negativnim elementima, kod Sartra se radnja odigrava tu zagušljivo] atmosferi zaključane Altone, u kojoj se ne zna da van ziđina teče neugasiv Život Zasšsnovam na drugim načeljma. Sartrovu dramaturgiju određuje 050 bena težnja đa se asimiluje vaskolika složenost stvarmosti i da se gledalac drži u neprekidnoj intelektualno] napetosti. Njegove drame, razvijajuči 1 ilustrujući određene filosofske ili političke postavke, pokreću gledaoca da, nezavisno od onoga Što še na Bceni dešava, đonosi zaključke koji su u vezi s njegovim ličnim životom, Od njegovih ličnosti, prema tome, ne tre ba očekivati plastičnost, pretmire-

| zavičajne Mre, otvoreno, neposredno,

čije, životnu sočnost. (Oni wu trebe

ideja«.) y

Zato se bez velikih mapora može uočiti da Sartr ne veruje u neke objektivne ljudske kvalitete, u objektivmost ljudske pravđe, u postojanje bilo kakvih objektivnih kriterijuma ocenjivanja čovekovih. postupaka, 1 istoriskih zbivanja. »Ideja ljudske ođ govornosti za sve što se događa u svetu dovodi ne samo do toga da Je čovek dužan da buđe aktivan da bi

odbranio svoju poziciju, več i do ne-

verovatnog zaključka da su svi krivi čak i za zločine protiv kojih su se

borili«. Tako je na stremi pozitivnih ličnosti, iako se bori za slobođu i đemokratiju, za poboljšavanje uslova života i rađa, om me veruje u ostva– renje ciljeva te borbe, U »Zatočen!cima iz Altone« on upravo prikazuje otsustvo istoriske perspektive i nepomirljivost protivurečnosti, zaključuje T.,. Zonjina. S. B.

ŽIVOT

Na uvodnom mestu, septembarska sveska »Života« objavljuje esej Riste wrifkovića »Putevi i tokovi bosansko-hercegovačke poezije“, napisan kao predgovor za »Panoramu savremene bosansko-hercegovačke poezije«. »Panorama« će uskoro biti štampana kao prva knjiga nove biblioteke koju je pokrenulo Udruženje Književnika Bosne i Hercegovine.

Trifkovićev esej, po mnogim svojim ambicijama, „pretstavija jeđan od najozbiljnijih pozušaja da se određe dometi i vidovi bosansko-hercegovačke poezije u celokupnoj našoj literarnoj situaciji „Dvađesetog veka. Pisan više informativno nego analitički, Trifkovićev esej često ne prevlađava uproščćeni šematizam, mađa, u velikoj meri, baš tim svojim osobinama može da posluži kao puftokaz ka razumevanju fenomena jedne regionalne poezije, čiji su majbolji pretstavnici, kao ukleti, bežati sa njenih prostora i prilazili drugim našim nacionalnim literaturama, predajući im se čitavim svojim delom.

"rifković polazi sa stanovišta da od svojih zvezđanmih trenutaka, početkom Dvađesetog veka, bosanskohercegovačku poeziju prati zla kob

i amgažovano zalazeći u i oslobođene za-

nesputano Konačno pristupačne prostore jugoslovenske poezije jedničkog srpsko-hrvatskog jezika...«

»No dugi niz godina, naročito u pe> riodđu između dva rata, doprinos Zavičajne lirike nije išao tim višim i najvišim i jeđino mogućim spiralama i smjerovima kretanja, i ta njena već notorna skučenost i zatvorenost u nekakve svoje ljuske i ljušture, u nekakve prizemme, potleuške i kolibarske simbole, u lokalno-reglonalističke okvire, usporavala je i onemogućavala njeno dejstveno i za-

ista poetsko ispoljavanje 1 ostvariva– nje baš na tom i njoj životno majpotrebnijem, na opštejugoslovenskom

planu. \

wWrifković se, nažalost, ne zadržava ma tome problemu regionalizma bosans&ko-hercegovačke | poezije, već daje sažete karakteristike pojeđinih njenih preistavnika, smatrajući đa tu poeziju, pre svega, mogu da reprezentuju izvesne snažne ličnosti više čak nego i njihova poezija! Tu skučenost „uslovila je i nametnula, verovaino, praktična namena njegovog eseja, ostavljajući da kritika, možda baš povođom izlaska »Panorame savremene bosnsko-hercegovačke poezije« reši fenomen njene mršave i jednostrane literarne trađicije, s kojom ona, đanas, pokušava đa raskine. Razumevanje te poezije neće biti moguće sve dok se ne objasni čudnovata i možđa fatalna okolnost koju Trifković maznačuje, ne zadržavajući se na mjoj koliko bi trebalo: »dok poetski Beograd negdđje oko "Tridesete doživljava svoj trenutak sustizanja i prestizanja Evrope, đotle lira Bosne i Hercegovine u svom mlitavom prosjeku i presjeku zaupokojeničko tupo i đremljivo hramije u razblaženom i omekšalom nađripa= triotskom postšantićevizmu.«

Tako esej Riste Trifkovića đetaljno obaveštava o mmogim, čak i nedovoljno značajnim vidovima Đosanskohercegovačke poezije, omogućavaju= ći da se, koliko-toliko, stekne wvid u njene oblasti i njena kretanja, ne može biti sumnje da je autor propustio priliku da bosansko-hercegovačku poeziju osvetli i objasmi tu njenim „najznačajnijim karakterisbi-= kama i oblicima,

P. BP.

LES LETTRES GD

< J/rancalyc.

Tako se tek 7 novembra navršava 50 godina ođ 'Tolstojeve smrti, Aragonov pariski književni list već u broju od 1 septembra otvara anketu pod naslovom »Tolstoj pređ piscima današnjice«. U istom broju đonosi, kao početak ove ankete, dva napisa od Anre Moroa i Armana Lanua.

Pod naslovom »Najveći« Moroa odmah u početku upoređuje Tolstoja sa SŠekspirom i Balzakom,; pa ubrzo dodaje još dvojicu, Homera i Dostojevskog. I Moroa kaže: »istina je da u delima ovih pisaca ima svega: rođenja i smrti, ljubavi i mržnje, gospodara i slugu, veličine i beznačajnosti, rata i mira. Ali Tolstoj slika svoja lica uprošćenošću i prirodnošću Koje ne dostiže ni jeđan drugi. Balzak i Dostojevski deformišu uvek malo; Tolstoj Je savršeno i mir no ogledalo i odbija celokupno bitisanje. Čitaoca povlači sa sobom kao mirma reka. To prolazi Život...ć

Romani Tolstojevi više su nego roOmani. U pozađini »Ane Karenjine«, kao i »Rata i mira« postoji uvek jeđna muetafizička drama. Komstantim Levin 1 Anrija Bolkonski odražavaju spiritualni život svoga kreatora, Tolstoj deli sa mjima njihova razočaranja, kajanja i nadanja.

Šta Tolstoj đuguje Balzaku i PFlo-

beru? On ih je čitao. Aii se ne može.

reči da je uzeo njihovu tehniku. Rusi su »realisti«, ali ni u čemu ne liče na naše naturaliste... '

Čovek, kađ danas bonovo čita Tolstoja, pita se kako današnji kritičari mogu reći da je roman prevaziđeni književni oblik? Prirodno je da mladi romansijeri traže novu tehniku. Ali oni još ni iz bliza nisu došli do spontane Tolstojeve kreativnosti. Sve što dolazi danas kao novo, već se nalazi kod njega. Tako, ono što najviše volimo kod Prusta, nalazimo i kod 'TTolstoja. Uporedimo samo njihove »đevojke u cveću«. Pa Projd i njegove potsvesne radnje? Kod Tolstoja su fačnije, prirodnije...

Arman Lanu, u početku svoga članka o Tolstoju, govori o svome poslednjem susretu sa Alberom Kamijem na pariskoj ulici. Govorili su o Tolstoju.

Mami je cenio Tolstoja ogromno. duboko i Živo i stavljao ga ispred TBalzaka, Igoa, Zole, Dikensa. Tom prilikom je rekao zamimljivo Dpoređenje: »Versaj je veći od Trianona. Tako i Tolstoj je prema drugima dine; snobovi

podržavaju dela sa mršavim predmetima i slabih đi-

Danasy

menzija. Ono, zaista, »male stvari traju...« Ne preziremo ih. Imaju one svoj značaj i wvoju potrebu. Knji-

ževnost koja ne ide dalje u traženju novih oblika i novih puteva, bila bi — mrtva! Nama wu potrebne i Ka-

fike, Bitoit, Katarine Mensfiid... A11, Književnost je stvorena od mih koji pišu i koji čitaju. Ako oni prvi sistematski odbijaju epiku, plemenitost, bratstvo, — izdaće čoveka. N. TT.

Jedem. „od mnmajwowijih brojeva se. vjetskog Kmjiževnog časopisa »Mo. skva«, donosi zanimljiv izveštaj o rađu moskovskih književnika, Autor članka je poznati pesnic · Stjepan Sčipačov; na gotovo dvađeset stra. nica gusto štampanog teksta, Ščipačov govori o najnovijim ostvarenji ma muoskovskih pripovedača, pesni„ ka i kritičara, posmatrajući njihova „dela sa jednog jeđinog stanovišta njihovog osećanja i oduživanja sa, vremenosti.,

Osećanje savremenosti je, „prema Sčipačovu, jeđan ođ najznačajnijih kvaliteta svakog | književnog dela, »Njega — kaže on — ne možeš zameniti ničim, nikakvim stilističkim bljeskom. "Možeš ·jeđino da sažalje. vaš one pisce koji to sasvim ne shvataju. Meni se čini da čak ni najta. lentovaniji pisac neće ispuniti najva„ Šmiji zađatak svog Života, ako čita. vim svojim delom ne stekne moral. no pravo đa, kao Majakovski, kaže: »Sam ću pričati o vremenu i o sebi.

wBez dubokog izučavanja Života nastavlja Ščipačov — bez nemirnog stvaralačkog razmišljanja o njegovim problemima, bez umetničkog istra– živanja, ne bi, poslednjih godina, mogla đa se jave takva dela kao što su blistava poema 'Tvardovskog »Daljina za daljinom«, knjiga pripoveđaka 'Trifonova »Pod sunceme; ne bi bilo »Puteva vladimirskih« Soluhina

i mnogih drugih dela „..« Među knjigama koje maročito ističe, ŠMi. pačov pominje i novi roman Konstantima Simonova »Živi i mrtvi« koji »već od prvih stranica oživljava awimosferu tragičnih prvih meseci ratae i povesti Jurija Bondarjeva »Poslednji plotuni« i Grigorija Bakla« nova »Pedalj zemljec. Obe knjige SŠčipačov naziva »neosporno značaj“ nim«e i »nesumnjivo talentovanim, mađa im, uzgređ, stavlja i neke site nije, mahom stilističke zamerke.

Bčipačov neročitu pažnju ukazuje delima koja govore o savremenom životu sovjetskog čoveka; na izvestan način, om afirmiše „ta dela + kađa izražavaju »pozitivnu tenden« ciju — kao roman Mihaila Bubjono= va »Orlovska stepa« o naseljavanju na neobrađenim sibirskim „stepama — i kađa zatzimaju Kritičan stay prema negativnim društvenim pojas vama. Od fih dela, Ščipačov ističe Gorelikov roman »Obećanje«, u kome se govori o »rukovodiocima fabrika koji špekulišu sa slavom radničkih pronalazakae i roman Galine Nikolajeve »Bitka ma putu u kome se kroz klasičan sukob dobra i zla, naročito ocrtava karakter rukovođiocča koji Je Tavnođušan i prema rađu f prema ljuđima. |

Govoreći o pesnicima, bpisac, član» Kka pokušava da objasni fenomen nagle popularnosti „mlađog pesnika Jevgenija Jevtušenka, kome i pohvale i pokuđe „»čine nezdravu reKklamu«. Ograđujući 6e i sam od »kritikovanih temdemcija u tim pesmama«, Sčipačov ipak uzima u odbranu mlađog pesnika, naglašavajući da se njemu lično čini da je »Jevftušenko najinteresaniniji u onim pesmama koje govore o društvenim temama«. Ođ ostalih pesnika Ščipačov sa mnogo komplimenata navodi imena VvVlađimira Liuugovskog (Plavo proleče«), Vasilija Pijodorova, Semjo“ na Kirsanova, Jaroslava Smeljakova, Mihašla BSvetlova, „Viktora Bokova, Mihašla Tiukonina } Grugih. |C]

THE io TIMES,

LITERARY SUPPLEMENT

Za sve britanske romanopisce, od viktorijanskih vremena pa sve do naših dana, osobena je jedna zajednička crta: svi su oni veoma uzdržljivi kad treba da pokažu svoje ličnosti na poslu; pogotovu kad je u pitanju fizički rad. Ovo mišljenje iznosi anonimni pisac članka »Svet sva kidašnjice u koju romanopisac nikad ne ulazi«, objavljenog u specijalnom broju od 9 septembra, koji je posvećen »britanskoj imaginaciji«. Za sve ličnosti njihovih romana uvek se govori đa rade; ali to je nešto drugo: one se ne vide na poslu. Ako se pogleda junak Sola Biloua Ogi Marč i iserpnost kojom je pisac opisao čitav niz poslova kojim se on bavi, podrobnosti koje dokazuju visoku piščevu obaveštenost o stvarima o kojima govori, razlike se mogu lako zapaziti.

Istina je dđa se britanski romanopisci obrazuju tako đa nišu u mogučnosti da steknu neki širi obim praktičnog znanja i iskustva. Oni se ne bave poslovima koji bi ih doveli u vezu sa ljudima koji ne pripađaju njihovoj klasi (osim u ratu). S druge strane romanobpisci koji potiču iz radničke klase tako se brzo emancipuju da im mladđalačka iskustva služe jedino kao uspomene, koji oni ne prenose neposredno i nesentimen talno u svoje knjige, kao što čine mnogi američki pisci.

Činjenica je da »ideja klasnih razlika ostaje najvažniji posebni činilac u savremenom engleskom romanu«. Rad je nešto o čemu engleski romanopisci veoma malo znaju, ili e čenrnar:ne. žele-đa TBey Kejige koje

govore, O SVakidašnjem, iwudu, prava su, retkost. Glavna naklonost, engles" kih pisaca je da »posmatraju svoja sopstvene prirode, i ve ljudske odnose, u Ovome kontekstu, 84, posebnim naglašavanjem, detinjskva, to ih vodi prema fantazijama greha i nevinosti«.

Dokaze za svoju tezu pisac OMVOBŠ članka, nalazi analizirajući Knjiga istaknutih engleskih savremenih DO mansijera: Snoua, Pauelsa, Viljema Goldinga, Džordža Orvela, L. P. Hartlija, Elizabete Bouin, Ajvi KRompton-Bemet itd, Po njegovom mišljenju, jedino su se Engus Vilson i dva ili tri pisca kriminalnih romana, #& naročito Grehem. Grin, latili dužno“ sti da prikažu stvarnu sliku sveta MH kome Živimo«,

Grin koristi skoro sva sredstva kri+ minalnog romama za ozbiljne ciljeve. Kroz zabavu i uzbuđenja on iz“ riče mnoge istine i njegova umet“ nička poruka je mnogostruka: o Timokatolicizmu, o oblicima društva i o prirodi čoveka. Vilson približuje roman realizmu kakav bi se mogao očekivati od nekog Zolinog odanog privrženika, realizmu čiji je on je“ dini pravi pretstavnik u savremenoj engleskoj književnosti.

Ostaje kao činjenica da su teme savremenih engleskih romanopisaca i njihov stav prema tim temama, od“ već »usko Knjiški« Čini se da 5U Grin i Vilson pravi putokazi Za bus dđući razvoj romana u Engleskoj. »Ne manje umetnosti, već više života, ono je što roman u prvom redu dead nas irebac, zaključuje pisać. MD =

| KNJEZBVNE NOMUENH