Књижевне новине

| DVE NOVE TEME

S4ŠA4 PETROVIĆ: JOFA4N HRISTIĆ:

Krajem oktobra beogradska pozorišta, prikazala su dve savremene domaće drame: u sSavremenom pozorištu izveden je komad Saše Petrovića Tri da na u pakl u, a na Maloj

Sceni Jugoslovenskog dramskog

. pozorišta igrana je drama Ć iste ruke, koju je napisao Jovan Hristić.

TRI DANA U PAKLU. Komađ Saše Petrovića odigrava se u našoj sređini i uvodi nas u privatnu dramu jednog mladog novinara, koji je bolesno zaokupljen najernjim slutnjama u času kad se njegov intiman život i karijera nalaze na raskrsnici; ubrzo po otpočinjanju komada, novinarova ličnost, se raspada, i na scenu stupa, đavo kao oličenje tamne strane mlađićeve prirođe; potom mladi čovek prividno dobija moć da čuje unutrašnje monologe svojih poznanika: ustvari, on podleže halucinacijama i projicira svoja strahovanja u misli ljudi sa kojima živi, što je ujedno i način da pisac govori o nekim viđovima savfemenog karijerizma ili besomučne trke za materijalnim vrednostima.

Petrovićev komad donosi, dakle, letimičan neorealistički snimak izvesnih izopačenosti našeg društvenog „života i pretstavlja prvi 'posleratni pokušaj stvaranja domaće satire; u đobre strane dela moramo ubrojati nekoliko vernih skica portreta naših savremenika, piščevu sposobnost đa povremeno dočara atmosferu i plemenito nastojanje da se ođ savremenog. beogradskog žargona stvori dramski dijalog. Ali u isto vreme uočavamo i neke mačajne nedostatke autorovog dramaturškog postupka. U komađu se jasno ocrtavaju tri raznorodna dramska' tkiva: dramaturški postupci karakteristični za psihološku dramu, scensku fantaziju i satiričnu komediju. No dok fantastični elementi samo omogućavaju razvoj komada, dotle su elementi psihološke drame i satirične komeđije podjednmo važni za život dela i pritom trajna neusklađeni, jer nije precizno rešen odnos objektivnih scena, u čijim okvirima se razvija psihološka drama i obrazuju kontre realnih ljudskih figura, i onih subjektivnih „viđova scenskog zbivanja, u kojima- se ispoljava autorovo satirično osećanje. Tačnije rečeno, sukcesivno narušavanje objektivnog toka komada nameće radnji jedan marionetski ritam, koji dramsku akciiu odvođi u meku vrstu začaranog kruga, u kome realističke ličnosti otkrivaju proizvolinost ubrzanog razvoja komada i neđostatak jeđ-

ne đublje satirične perspektive, ·

koja bi objasnila mehanizam grupisanija tolikih izopačenosti, a, marionetski ritam zbivanja naglašava jednodđimenzionalnost tih u Osnovi realistički koncipiranih jumaka, i situacija. a

Reditelj Milenko Maričić Dpostavio je u središte radnje punokrvnu realističku figuru, oko koje su se, kao u košmaru, okretala priviđenja jedne bolesno uznemirene mašte. Mihajlo Viktorović, koji je tumačio protagonistu Petrovićevog komada, stvarao je pomoću mnoštva \#treciznih realističkih pojedinosti lik

smušenog sparušenog čoveka, či--

ji je spoljni život neprirodno skučen a mašta stravično razigrana, i koji živo potseća na sli-

čne Čehovljeve junake. Istiovremeno, reditelji je onaj čudni svet priviđenja i halucinacija, dočaravao različitim nerealističkim scen skim sredstvima kao što su konstruktivistički dekor, groteskna gluma ili pantomimsko uobličavanje scena u samostalne satirične teme.

Treba naglasiti đa je reditelj sa retkom pronicljivošću izvršio podelu uloga i pronašao odgovarajućeg glumca za svaku ličnost drame. Time je postignuta velika ujednačenost glume ali su Olivera Marković, Mića Tomić i Radmila Urošević ipak ostvarili tri najupečatljivija lika.

ČISTE RUKE. Postoje mnogostruke veze između Hristićeve drame Čiste rukei antičkog mita o Eđipu; međutim, dramaturške osobenosti i složeni svet iđeja Hristićevog dela bolje ćemo razumeti ako Čiste ruke ne upoređimo sa izvornom amtičkom legenđom već sa posrednom slikom tog mita u Sofoklovom Caru Edipu. U oba đela pozornicu zbivanja „obrazuje građ Teba, suočen sa nekom neizmernom nesrećom, radnja se odigrava u kritičnom času Edipovog života, a junaci đrame su ličnosti pozajmljene iz klasičnog helenskog mita. Dalja analiza pokazuje da glavni junak biva u oba slučaja ubačen u nemilosrđnu mašineriju iz koje nema izlaza, ali se ubrzo ocrtavaju i neke ozbiline razlike: tako je Hristićev Edip neporočan pastir, bez bojan u svojoj običnosti, mlad čovek za koga pisac ironično kaže đa je »bez drugih Kkarakteristika« (naprotiv, Sofoklov Edip je sumorno neobično biće, oceubica, majčin ljubavnik i »odgonetač tajni prirođe« — kako kaže Niče). Na prvi pogled, ova promena. izgleda bez značaja; ustvari, ona je presudno važna, jer omogućava piscu da, na suštinski nov način suprotstavi Edđipa tragičnim okolnostima života i sudbine. Primetićemo, takođe, i iz menjen karakter onog strahovitog mehanizma sa kojim se Edip suočava po otpočinjanju koma da: u Čistim rukama nama se postepeno otkrivaju mnobrojne sociološke, ·'psihološke i biološke Karakteristike tog mehanizma, i pred nama, je, umesto neke neumitne neshvatljive sile, sam život u svoj svojoj čulnoj razigranosti i čudesnoj nesvodljivosti. Ovaj tok misli sugerira da, Hristić ima pred očima, dvostruki cilj: s jeđne strane, da Klasični mit, svede na razmere jedne konkretne situacije, i s druge strane, da se ta određena situacija Drirodno razvija od događaja do do-

„Tri dana u paklu“ „Čiste ruke“

gađaja i kao svaka istorija, naknadno sugerira, izvestan HYracionalan smisao.

U vezi sa ovim je i prevaga racionalnih elemenata u Hristićevoj drami: dok nad antičkim trageđijama obično lebđi jedna viša spiritualna nužnost, koja aodređuje pasivnu priodu ljudskih postupaka i situacija, u Čistim rukama čovek u izvesnoj meri postaje ravnopravan sa mitom; drukčije rečeno, čovek se nalazi pred životom i osuđen je da u njega stupi, ali pritom ima aktivnu ulogu, jer će tek kroz svoje neposređne činove steći definitivno obličje i konačnu sudbinu. Dođuše, u pozadini slutimo i postojanje nekih iracionalnih sila, ali kako one nemaju presuđan uticaj na razvoj zbivanja, očigledno je da su ti elementi prisutni samo zbog održavanja, kontinujteta sa antičkim mitom, iz koga su pozajmljeni mnogobrojni motivi i sve ličnosti Hristićeve drame. Ali i forma ovog komađa ukazuje na racionalnu prirođu inspiracije njegovog autora i upućuje na izvesna poređenja sa šoovskom dramaturgijom. Glavni junaci su, naprimer, personifikacije određenih ideja, dramatičnost izvire iz sukoba antagonističkih teza, a dramska akcija, u kojoj se odigrala „majotsudnija promena u odnosu na antičke drame, može se defihisati kao neprekidna diskusija, koja uključuje izmenu suprotnih mišljenja, ubeđivanja, intelektualne kompromise, 1 u kojoj se čovekov razum pojavljuje kao jedini i vrhovni arbiter.

Tako ćemo postepeno odgoneinuti dublji smisao „Hristićeve drame: ona će nam se ukazati kao sukob dva suprotno nastrojena osećanja sveta, kao Kkonflikt velike teme iskustva, koju oličava, Tiresija, i teme apsolutne

nevinosti, koju nosi Eđip. Iako drama prividno ne pruža ođređen zaključak i završava se na vrhuncu krize, nema nikakve sumnje da se pred Edipom neumoljivo prostiru neispitani predeli postojanja, i da će on u budućnosti prigrliti život i s njim

neku manje apstraktnu čistotu.

Hristićeva drama sugestivno Dpriča, dakle, kako se jedna mlađalačka fikcija wgcvileći povlači u mrak, i pretstavlja hrabar, gorak, izazivački pokušaj opravdavanja neminovnog nailaska, čovekove zrelosti.

Dodajmo, najzad, da je Hristić vešto izbegao opasnosti, koje presreću pisce sa sličnim Drosedeom. Junaci Čistih ruku su, kao što je naglašeno, personifikacije odđređenih ideja ili teza, ali u dubini svake ličnosti Dostoji po jedno vibrantno, gotovo čulno jezgro, koje im daje dimenziju stvarnosti na, sceni; istovremeno, u ovoj drami „zasićenoj moralnim „problemima i racionalnom akcijom, svaki „pokrek ruke ili izgovorena Teč ocrtavaju se prema nekoj beskonačnoj pozađini. ij

Mladi reditelj Predrag Bajče-

tić znatno je skratio Hristićev

Nastavak na 7. strani

OB O WII OBE o... eee _ Prvi oktobarskt salon

U čast oslobođenja Beograđa organizovana je velika izložba savre mene srpske umetnosti. Oktobarski salon održavaće se svake godine i trajaće po mesec dana. Na ovogodišnjoj, prvoj izložbi zastupljena su 82 autora sa 150 eksponata. Od tehnika salon obuhvata

· slikarstvo, grafiku, vajarstvo i tapiseriju. Slikarstvo

U salonu je slikarstvu dato najviše prostora. Veliki broj učesnika doneo je i bogatu stilsku i idojnu raznolikost umetničkih rešenja, što svakako pretstavlja jednu od osnovnih karakteristika našeg savremenog slikarstva. Već sam broj naših eminentnih slikara koji »vđe izlažu bio bi dovoljan da cpravda jednu okvako veliku manifestciju. Njihova dela zajedno izložena pređ stavljaju jednu vrstu rezimea našeg savremenog slikarstva. Taj i bakav mmegled potstiiče zaključke,

4;

izaziva konfrontacije i poređenja, i daje mogućnosti posmatranja sa raznih aspekata. Ipak, za kritičara, na ovom mestu, najlogičnije je proći u sećanju još jednom lMroz salon i zabeležiti ono što je iz ovog ili onog razloga najviše izazvjalo pažnje.

Ne bi trebalo posebno isticati generacije, gledalac se ionako ne obazire na njih. Pa ipak, treba odmah naglasiti dia je vitalnost našeg starog majstora, JOVANA BIJELIČA morala svakog da obrađuje. Zato njime i počinjemo ovaj kritički osvrt,

Navikli smo dj s nepoverenjem prilazimo kompoziciji s više figura. Međutim, na izložbi, dve slike sa ovim likovnim motivom, međusobno duboko različite, pretstavljaju sva ka na svoj način po jedno odlično rešenje. KUNOV „Odmor“ je ozbiljna, izvanredno stuđioznsa, u formiu prošćena, u boji sažeta kom pozicija u kojoj tradicionalno tr”tinani odnosi bojenih površina n:su

umanjili snagu jednostavnog i mo= dernog kazivanja doživljaja. MIRJANA MIHAĆ dala je svojom „Porodicom“ vrlo originalno rešenje. Sukobom svetlih i tamnih površina postigla je dinamičnu i u koloristitčkim odnosima neobičnu celinu. Umetnica ne izlaže često, utoliko više ova odlična kompozicija upozorava na zanimljivost i uspeh nje nih sadašnjih trženja. GVOZDENOVIĆ je jedan od naših retkih slikara koji nije nikada razočarao gledaoca. Nepogrešiva tem peratura njegove palete, majstorstvo metjea i onaj njegov najzvonkiji izraz čuvaju mu visoko mesto u našem slikarstvu, kako juče tako i danas. Znalački rađene, MARKOVE mrtve prirode ovog su puta hešto hladne i uzdržane. Dok KONJOVIĆEV pejzaž donosi zvučnost majstorove palete ostale dve slike zaista nisu srećno odabrane, ZORA PETROVIĆ daje hitre varijacije na svoju omiljenu temu ženskog akta; u trećoj slici sa figurmom it pro

LIRIKA. U..PREVODU

Semjuel BEKET

IZ JEDNOG

NENAPUMSTE-" NOG RADA

kako to bješe kažem prije Pima s Pimom poslije Pima kako je to dio prvi dio drugi dio treći govorim kako čujem

glas jednom vani quaqua na sve strane tađ u meni kad prestanem dahtati sad u meni reći mi ponovo prestati mi pričati prizivanje

prošli trenuci stari snovi iznova ili novi kao oni što prolaze ili stvari još i sjećanja kažem' ih prošli trenuci stari trenuci stari snovi novi snovi sjećanja prošlih stvari kažem ih kao što ih čujem kad prestanem dahtati

u meni sada što bješe vani čujem ih kad dahtanje prestane zvukove drevnog glaša u meni ne moga

moj život posljednje stanje posljednje izđanje slabo rečeno slabo čuveno slabo preoteto kad dahtanje prestane slabo promrmljano blatu kratki pokreti donjeg lica gubici se svuđa.

zabilježeno ipak negdje kako stoji kako dolazi moji trenuci niti miliontnina sve izgubljeno skoro sve neko slušajući neko bilježeći ili isto

ovdje tada dio prvi kako bješe prije Pima Drirodni poređak izgleda, više ili manje moj život što je ostalo čujem prirodni poređak događaja izgleda više ili manje poimam navođim dati trenutak

dugi prošli ogromni razmak «vremena đalje odakle prirodni poredak „ogromni razmaci vremena

dio· prvi prije Pima kako ja dđospjeh „ovdje kako je vreća dospjela ovdje ako sam to ja bez znanja bez pitanja bez zanimanja

život život drugi u svijetlu nekad narečeno da je moj bez uzđizanja nazađ k tome niko da pita toliko mnogo od mene sve izgubljeno nekoliko likova pokatkada, u blatu zemlja nebo stvorenja u svijetlu neka uspravno

vreća, jedina imovina, osjetiti malu vreću uglja pet kamena mokru jutu gnječim je ona kaplje u sadašnjoj ali dugi prošli ogromni razmak vremena. moj život početak prvi znak života upravo prvi

tada na svom laktu vidim sebe kažem poduprijeti se gurnuti svoju ruku brojati limenke nemoguće jednom rukom ustrajati u tome tu i tamo jednog dana biće moguće

isprazniti ih u blatu povratiti ih jednu po jednu limenke nemoguće preslab strah ođ gubitka nema gladi komađić tunjevine tad jesti pljesnivo nema potrebe brinuti oni će me providjeti

limenka načeta vraćena u vreću ili ostavljena,

u ruci pamtim kad pođem jesti ponovo ili za-

boravim otvoriti drugu to jedna i druga nešto

Sp tu je početak mog života posljednje izanje druge izvjesnosti blato tmina ponavljam vreća, limenke blato tmina samoća to je sve za t nutak |

ravno na svom stomaku viđim se zatvoriti svoje oči ne blave druge pozadi i vidjet/ sebe na svom stomaku obkvoriti svoja usta moja usta, se otvore jezik izađe isplazi a blato viđim sebe jedna minuta dvije minute i nije pitanje smrti ·ođ žeđi sve to vrijeme ogrormi razmak vremena.

život u svijetlosti prvi lik neko iko posmažrah ga na svoju DpriHku iz daljine krađomice u ogledalima, noću kroz prozore osvijetljene Drozore prvi lik | i

i rekoh posmatrah ga.i rekoh sebi. bolji je no Što bješe manje budđalast manje okrutan manje prljav manje star manje jađan i ja rekoh sebi a ja loše na gore loše ma gore Kkradomice ___| nešto škripi tu

ili rekoh sebi nisam ništa gore ništa bolje i prevarih se

pomokrih se tu je drugi lik pokakih se u svoju kolijevku nikad tako čistu otada

isjekoh makazama na tanane rese krila lepti-. rov& prvo jedno krilo tađa drugo nekad za, promjenu dva jednovremeno oslobodih tijelo u sređini nikađ tako đobro otada :

ovdje napuštam zasađa prekinuti dahtanje i čuti da ovdje napuštam zasada, život u svijetlo-

sti i nastavljam

mrmljajući to je tek zastoj ja putujem to je tek zastoj

pitanja ako bih popustio otvarač limenke tu je drugi predmet šta tad ili kad vreća je prazna šta tad ta vrsta

odbačena odbačena doba svako herojsko gledano sa slijedećeg kad posljednje kad bješe moje zlatno svaki štakor ima svoju mobu kažem kao što čujem

koljena, pođignuta leđa svijena u srp sad vidim sebe na svom boku pritišćem vreću na stomak držati je jednom rukom iza leđa spustiti je pođ glavu a da ne izmakne ne dam joj nikad đa izmakne

ne strepiti kažem da se ne izgubi nešto drugo nerečeno što ne čujem šta kad je prazna. Staviću svoju glavu u nju zatim svoja ramena tjeme moje glave taknuće dno

lik žena podiže plavu sa svog Ppletiva i gleda me likovi su svi na početku dio prvi kažem kao što čujem viđim ih u blatu uskoro će prestati

ona je đeset jarđi od mene petnaest jardi ona kaže najzađ sebi sve je đobro on radi

glava mi leži na stolu moja ruka podđrhtava visoko. vjetar oblačići hitaju stol klizi od svi jetla ka sjeni sjena ka svijetlu

nije svršeno ona se svija slijepo svome rađu opet igla, oklijeva u tkanini i stoji ona se Dpribire i gleda me ponovo treba samo da me zovne imenom mojim dođi i osjeti me ali ne moja smirenost ona, sve više i više nelagodno iznenađa napušta Kuću i odlazi Prijateljima

svršeno je to ne bješe san ne sanjah to niti sjećanje ne bjehu mi đata sjećanja bješe to takav lik koji ponekad viđim u blatu dio prvi tek nekađ uobičavah viđjeti

S pokretom kažem onog što karte dijeli tako đer da se opazi među izvjesnim sijačima zrna odbacujem „prazne limenke one pađaju bež

toplini prvobitne sluzi navodim ako pamtim ·neprobojnu tmintu

iznenada kao sve Što ne bješe tad je iznemadđa,

ja ne iđem zbog prljavštine nešto drugo ne

rečeno što ne čujem što iznenada spremi j-

Sipa niz subjekt objekt subjekt objekt i em

uzeti uzicu to je drugi predmet iz vreće blizu grla vreće objesiti o moj vrat moram mati trebaću obje ruke ili slijepo to je jedna ili druga i ići deset, jardi: petnaest; jardi zastoj

u vreći do sada ukratko ponavljam limenke otvarač uzica, ali želja za nečim drugim ne to ne

pravo

filu, postigla je izvanrednu monumentalnost. Čudno kako za originalnost izraza ove naše slikarke ne postoji dovojno razumevanja. Koreni njenog slikarstva jesu u prošlosti, ali je vitalnost mjenog slikarskog temperamenta ostala izrazita isnažna, PEĐA MILOSAVLJE VIĆ, uvek dopadijiv, zanimljiv je u rešenju „Figure“ sočan u koloritu „Dubrovnika“, dok se u „Jutru“ od više prepušta virtuoznosti samog postupka. — Uglavnom u plavo mrikom akordu majstorski izvedene, MILUNOVIĆEVE, slike angažuju pažnju gledaoca svojom čudnom snagom asociranja. Tri lepe ČELIČEVBE vizije pejzaža rađene s kuno nerva i Ssenzibilnosti izgleda nagoveštavaju jednu novu slikarevu fazu. — Apstraktna kompozicija ZORANA. PETROVIĆA odlično slikana: mekom, sočnom fakturom u trozvuku zelene, cme i plave daleko je logično razvijeno tmansponovanje umetnikovih ranijih preokupacija. — PROTIĆEVA mrtva

\

prirođa izuzetna po koncepciji kom pozicije i finoći odnosa bojenih po vršina, svojom nadđahnutom. studioznošću pripada novom razdoblju slkarevog stvaranja. Utoliko je više za žaljenje što je umetnik izložio samo jednu sliku. — U SAMUROVIĆU dobila je apstraktna struja našeg slikarstva jednog vrlo osetljivog umetnika čiji je originalni svet odblesaka građen elementima izmaštanih vizija srednjo vekovnih enterjera. — Susret sa lepim slikama CUCE COKIĆ posle tako duge pauze, prestavlja pravo iznenađenje Salona. Na njima smo našli pozpatu senzibilnost i neorv umetnice uz izvanredno osećanje mere i jeđan sasvim novi Kkoloristički ritam, — I na ovoj izložbi, među tolikim umetnicima, SRBINOVIĆ ostaje jedan od najmarkantnijih iz posleratne gener4cije. Vitalnost koncepcije, originalna rešenja kompozicije i najređi koloristčki odnosi čuvaju njegovom delu visok umeinički nivo. — KOSTA BRADIĆ je pokazao vrlo interesantna traženja u oblasti bojene materije, a SLOBODAN GAVRILOVIĆČ razvija svoja ispitivanja mogućnosti koje pruža specijalna obrađa fakture. — Među najmlađima o-

Betno je vrlo strogo poštovanje metjea i tople slikarske materije, njome VLADIMIR VELIČKOVIĆ postiže atmosferu jednog sasvim izuzetnog ambijenta satkanog od beznačajnih objekata koji donose neobične, žive bojene zvuke, RB LJUBO POPOVIĆ čudnu viziju čija je morbidna groza utopljena u kla sične tonske odnose.

Gleđajući izložene radove poje= dinih umetnika sve se više name će uverenje da pri odabiranju ećsponata za jednu izložbu ovakvog značaja zaista se ne bi trebalo od sloniti samo na stvari koje umetnik pošalje uoči samog žiriranja. Kako nije reč o nama nepoznatint i stranim autorima, treba u interesu kvaliteta cele izložbe, s ođa» biranjem eksponata početi znatno ranije, i to kako sa izložbi tako i iza teljea. Jer, poznato je da i odličan umetnik često najviše voli svoje poslednje radove pa i onda kađa oni ne pretstavljaju njegovu punu meru. Po Salonu se vidi de se to događa i starim (ARALIČA, RADOVIĆ) i srednjim (BOŠAN) mlađim (TODORIČ). .

Što je veći broj žirija, više jd različitih shvatanja, pa prema to-3 me više i ustupaka i kompromisa,

KNJIŽEVNE NOVINB