Књижевне новине

'PREVEDENI ESEJ ~.

_ Jezik. i literatura

'U Alpbahu, u Tirolu, održan je seminar (šesnaesti po redu) koji je okupio stručnjake za probleme lingvistike, psihologije i psihopatologije govora, filozofije jezika, estetike i pedagogije. Opšta tema skupa bila je Jezik i sveta. Među referatima koje su podneli učesnici seminara bDposebno je zanimljiv ovaj koji je pod gornjim naslovom podneo Rene „Ntiambl, profesor uporedne književnosti na Bor-

” boni. Donosimo najznačajnija i najzanimljivija mesta iz tog referata.

U ovoj krizi zapadne savesti koju doživljavamo, a u kojoj kriza poetskog: jezika može da izgleda kao epifenomenm bez važnosti, teško ie rešiti da li je kriza književnog jezika uzrok ili posledica opšte krize. Sklon sam da pomislim da je ona, prema slučaju, čas jedno čas drugo, ponekad čak i jedno i drugo. Ako je, kao što smo videli, reč OB1JEKTIVNOST u totailtarnim zemljama optierećena jednim zlokobnim, pežorativnim ( a za onoga koji se hvali OBJEKTIVNIM duhom: ubistvenim ) smislom, može se smatrati da je, u tom slučaju, izopačenost jezika posledica izvesnog režima. Ali kada je OBJEKTIVITAT, pod Hitlerom, osuđivao čoveka ili neko delo, onda je to zato što je Hitler, da bi učvrstio svoj režim, počeo ozbiljno da isKrivljuje, u svojim propagandnaim govorima, smisao najbolje definisanih reči sa isto toliko malo stida sa koliko to čine stručnjaci za reklamu. Ubuduće ni za jednu tvorevinu neće biti dovoljno reči da je DOBRA: ona mora da bude barem od BOLJIH, ako ne i ponajboljih među najboljim. U onoi meri u kojoj se uđaljava od pozitivnog stupnja poređenja, reklama u nama kvari jedan dragoceni smisao. Smisao za diskretno, jer nekažnjeno tvrdi da je svaka od deset vrsta cigareta koje hvali »najbolja na svetu«, »najviše osvežavajuća na svetu«, »najzdravija na svetu«. Sintaksa reklame navikava ceo svet da je samo po sebi prirodno lagati tako bezočno. Pred ovom najočiglednijom degradacijom jezika, izvesni pisci, pod izgovorom da se odupiru ovom bestijalnom karabia (od španske reči algarabia koja je postala sinonim za nerazumljivi jezik — prim. prev.), a kako im na tome ne čestitati? Reaguju, nažalost, svuda po malo, jednom 'tako radikalnom kritikom celokupnog: jezika i jednim tako izbezumljenim traženjem božanskog jezika pa umesto da doprinesu uspostavljanju jedne kompromisne situacije oni je, ponekad, samo otežavaju na druge načine. Ma koliko se divio jezičkom eksperimentisanju Džemsa Džojsa, zbog njegove strogosti i poštenja, očigledno mi je da »Fineganovo buđenje« pretstavlja blistavu besmislicu u odnosu na prirodu književnog jezika. Da bismo odmerila opasnost koju preistavlja ovaj čuveni primer dovoljno je pročitati, kao što sam to ja učinio, komplet časopisa TRANSITION, kome je davao boju pesnik Ežen Žola, koji je umro pre nekoliko godina. Svi ovi ljudi odbacuju REČI, svi oni su opsednuti idejom postizanja tačnog sklada između stvari i Simbola, svi ii ljudi tragaju za onim Što zovu, na-

primer. METAPONEMIMA, POLIVOKABLIMA .

ili ONTOGRAMIMA, najzad ozbiljnim supstitutima reči koji će, konačno, omogućiti piscu da zabeleži ne samo privid, · nego i suštinu stvari, ako ne i samu suštinu Bića.

Tzmeđu Dalamberovog: stava po kome bi se »uštedela pitanja i muke kada bi se najzad odredilo značenje reči na jedan jasan i precizan način«, i onog Kolridžovog: »Hteti definisati svaku reč, to znači zatvoriti vrata istini«, vidimo kako poverenje koje je vek prosvećenosti imao u čoveka degeneriše u nepoverenje prema onome, što mnogo više nego smeh, ma šta se o tome reklo, ostaje svojstvo čoveka i njegov ponos: jezik.

Da li ćemo se, pod izgovorom, da ova kriza jezika »odražava« kako se, ponekad, pomalo uprošćeno govorilo, krizu infrastruktura, pomiriti sa sudbinom i pokoriti onima koji hoće da nam nametnu jezik reklame ili onima koji, satanski, žele da govorimo kao bogovi? Ne verujem u to. Mislim da je spasonosno ı čak ulešno razmotriti nekoliko istoriskih preseđana.

Pre više od dve i po hiljade godina, kada se, u toku jedne od mnogobrojnih dinastičkih kriza koje su potresale istoriju Kine, carstvo Čeu raspalo na zaraćene kneževine, sve između neba i zemlje išlo je loše. Najsvetije moralne vrednosti bile su izvrgnute ruglu, prineeza Nan Ceu bila je rodoskrvnica, i tome slično. Obrativši se tada Konfučiju, jedan od njegovih učenika ga zapita koje bi mere prvo trebalo preduzeti da bi se u carstvu usposiavio red. Na zaprepašćenje učenika, Konfučije odgovori: ČENG MING — popravite nazive. Rako ovo treba razumeti? U najvuigarnijem smislu reči, izjednačiti i prečistiti jezik, jer je ovaj, a naročito u Dperiodima Krize, uvek ugrožem, čas spolja čas iznutra. U jezicima kao što su naši to bi moglo da znači reformisati ortografiju, izbaciti sve strane reči koje kvare lepotu svakoga od naših jezika. U filozofskom smislu reči, a u tom smislu ga je shvatao Konfučije, popraviti nazive znači utvrditi, između reči i obeleženog wnaka, tačan i strog odnos kojeg bi se pridržavali svi oni koji se služe jezikom.

I u jednom i u drugom smislu, rekao bih, bez straha ću se prevariti, da rečnik koji nain jie Litre dao pretstavlja PAR EXEBLLHNCE jedno delo ČENG MINGA. Na nesreću, on nan je dat upravo u frenutku kada je počiniala nova kriza evropske savesti, oko 1870 do 1875, a još se nije našao sledbenik. onaj koji će nam, u XX veku, pružiti ekvivalenat za period od 1850 do 1950.

Ovđe nailazimo na jednu zamerku, možda nam se ona čak i nameće. Ako preipostavimo da je znak jedanput za svagda definisan, ne izlažemo li se opasnosti da favorizujemo izvestan društveni konzervatizam? Kada sam bio u Kini, 1957 gođine, imao sam priliku da razgovaram o tome sa više Kineza koji su se bojali upravo toga da ova konfučijevska ideja o

ispravnim nazivima ne ide za tim da zadrži.

ekonomski i društveni STATUS QUO. U formulaciji kojom je Konfučije rasveflio svoju teoriju ispravnih naziva, DA KNEZ DBLUJEH KAO KNEZ, MINISTAR KAO MINISTAR, OTAC RO OTAC, SIN KAO SIN, mogla bi se zaista oikriti želja da se svako i svaka stvar zadrži na mestu koje zauzima u društvu. Bila bi t0,

6: |

međutim, greška, jer u ovoj formuli ima jedan

smisao mnogo ozbiljniji i lepši. Ona znači odi-

sta, pre svega, da knez mora da ostvari SAVKR-.

ŠENSTVO SVOJE PRIRODE Kkneza, MINISTAR SAVRŠENSTVO SVOJE PRIRODE ministra, OTAG SAVRŠENSTVO SVOJE PRI. RODE oca, najzad sin SAVRŠENSTVO SVOJE PRIRODE sina. Ali to je, reklo bi se, uzimanje valeta da bi se bolje skočilo. Da, bez sumnje, da je knez taj koji određuje smisao reči knez, ministar smisao reči ministar, otac smisao reči otac, a sin smisao reči sin. Ali pretpostavite, obratno, da Konfučije, kao što je već predvi-

„dela Rivarolova teorija prema kojoj: »Veliki

pisci su jedini pravi suvereni, čuvari jezika, ne više knez, nego Konfućčije ili njemu jednaki, određuju smisao reči suveren, pa prema tome i svojstva pravog suverena, ona koja se kod njega suprotstavljaju tiranu. Na isti način, kada savetuje pokornost legitimnom knezu, Konfučije, u ime ČENG MINGA, tvrdi da knez Koji se pretvara u flirano postaje običan građanin prema kome više niko nema nikakvu moralnu obavezu. Prema Konfučiju, svaki građanin ima,

pravo, ako ne i dužnost, da se oslobodi jednog'

Hitlera. Ne bi se, dakle, njegova teorija mogla optužili da favorizuje reakciju ili konzervativizam. Pre bih rekao: svaka zemlja koja se razmeće kulturnim nasleđem (a šta bi postala zajednica koja bi odbacivala ovo nasleđe?) mora biti svesna da, ako jezik nije fiksiran, ako se vrlo brzo menja, tu više ni nasleđe ni kultura nisu mogućni... Velika je istina da nesređenost jezika fatalno povlači za sobom moralnu razuzdanost kao i politički nered i da je poštenje je zika ono čemu, na prvom mestu treba težiti. . Za Konfučija i Mencija, teorija ispravnih naziva imala je naročito ovu političku i moralnu vrednost. Ali za jednog drugog kineskog filozofa „Kkonfučijevske škole i jednog od „nmajvećih, koji je takođe živeo u ovom yperiodu teških nemira, pred kraj vladavine dinastije Čeu, po imenu Siun Gea, ona ima logičku i estetičku vrednost. Otprilike u isto vreme kada se Plaion interesovao za jezik, u KRATILU, on ispituje odnose između reči i stvari. Da li reč izražava suštinu stvari ili je jednostavno obeležava?... Za Siun Gea, postoji saglasnost između reči i predmeta svaki put (povodom ovoga se ljudi između sebe dogovaraju) kada je takva reč postala navika u tom društvu. Ovaj veliki filozof, dakle, shvata vrlo dobro da u prirodi reči apsoluino nije da izražavaju REALNOST predmeta i da pisac koji, da bi stvorio svoje delo, traži tobožnji istinski jezik ili izmišlja svoj Sopstveni rečnik, mnogo greši.

Ali ko će tada, pila se Siun Cea, odrediti smisao reči? Knez? Sigurno ne, potsećam vas na primer koji sam dao u početku, na Hitlera. Hitler je geometriju definisao kao ARIJEVSKU nauku, a algebru kao SEMITSKU disciplinu! To ne bi prihvatio ni jedan matematičar, ni jedan lJeksikograf. Eksperti, pisci i leksikografi su za Sim GCea oni koji moraju đa odrede smisao reči...

Između onih Koji imaju. interesa da favorizuju životinjski jezik i onih Koji, iz otpora, osuđuju celokupan jzezik, filozofi i estetičari jezika kao Remi de Gurmon izlažu se opasnosti da uopšte ne budu shvaćeni. Međutim, kako

| Rene ETIAMBL

MLADEN SRBINOVIĆ: KOMPOZICIJA.

kaže Alen, za onoga koji voli jezik istina je da je svaki jezik lep.. Sećam se kako sam se, još u mladosti, začuđio kada sam otkrio da je u francuskom, u mom jeziku dovoljno izmeniti jedno slovo da bi se POURRITURE (na francuskom — trulež) pretvorilo u NOURRITURE (na francuskom — hrana — prim. prev.), a NOURRITURE u POUURRITURE. Jer ko je god razmišljao o kruženju mnfaterije otkrio je, zaista, vrlo lako, da svaka NOUER, RITURE postaje POURRITURE tj. da jeste POURRITURE, a da je svaka POURRITURE takođe NOURRITURE: setimo se muva na konjskoj balezi, setimo se, naročito, sa kakvom ljubavlju, i nežnošću balegari riju po «balezi da bi se nahranili njome, životinjskim izmetom. No, kađa sam, mnogo Kasnije, čitao do tada neobjavljene spise Viktora Igoa, otkrio sam da je Dpesnik bio isto tako uzbuđen prividnim ili skrivenim afinitetom između ove dve reči koje obeležavaju skriveni ili prividni afinitet tih dveju stvari. A kada Šamfor piše da je onome Koji hoće da živi u realnom svetu potrebno da njegovo srce ili SE BRISB (se slomije) ili SE BRONZE (postane bronzano), fonetska analogija između zvučnosti glagola BRISER, i zvučnosti glagola BRONZER stvara efekat lepote koji se. može, ako se hoće, smatrati skrivenim afinitetom između dvaju rešenja koja se nude. čoveku. Međutim, ako šamo malo razmislimo, vidimo da u fonetskoj analogiji POURRITURENOURRITURE postoji samo slučajan efekat. Izlazi da literatura, a poezija posebno, postoje upravo samo zato što nema istovetnosti stvari sa jezikom i zato što svakom piscu pada u deo da, ispod privida reči, otkriva ono što može da evocjira one afinitete koje duh voli da stvara.

| „Izvesno je da lileratura i čak poezija ne bi šmele da se zađovolje igrom slučajnosti, ali da je tu reč o Jednoj od tajni literature, niko čini mi se, ne može to da ospori. To Je upravo mišljenje pesnika Fransisa Ponža čuvenog po delu »Udeo stvari« i po želji da »otkrije izazov stvari

Ta

Niški časopis »Gledišta«

Razgovor sa urednikom N. Meljanickim

— Kakva je predistorija i istorija niškog časopisa za Kknjiževnost, umetnost i društvena pitanja »Gledđišta«; ima li kakvih teškoća i, ako ih ima, u čemu se one sastoje?

— Odmah posle oslobođenja u našem gradu je izlazio književni časopis »Naš put«, što nesumnjivo svedoči o tome da je Niš odmah pošto se posle rata Kkoli· ko-toliko sredio osetio potrebu za takvim jednim glasilom. »Naš putc je izlazio do 1950. godine. Njegovo izlaženje prekinule su s jedne strane materijalne neprilike, a s druge neka mišljenja da nam tako nešto još nije Dpotrebno- što je, razume se, samo ubrzalo njegovu likvidaciju. Međutim, posle tri godine, na insisfiranje velikog broja kulturnih i

da će naše pitanje konačno i za nas povoljno biti rešeno. Obećano nam je, maime, da će novinska kuća, »Narodne novine« ugovorom sa štamparijom regulisati i naše poslove, da će nam obezbediti ređovno izlaženje, kao i ređovne dotacije koje će se čvrsto uklopiti u petogođišnji Pperspektivni plan kulturnog razvitka građa. ·

— Možete li nam reći nešto o liku časopisa, o principima na kojima redakcija zasniva svoj rad, svoj stav?

— Već samo ime časopisa donekle objašnjava njegov stav i lik. Mi nismo isključivi kad su u pitanju estetski stavovi i nemamo predrasuda prema takozvanim »grupama«a i »pravcimaqa. Nastojimo da objavimo svaki dobar tekst do koga se dokopamo, sve

javnih radnika, problem je DOnovo uzet na razmatranje i Osnovan je nov časopis »Gledištaqa. Ovaj časopis za književnost. umetnost i društvena pitanja S malim prekiđima izlazi od i958. do danas. On je u svakom slučaju značio korak napred u Kkulturnom životu građa u kome se ubrzanim tempom podizala industrija, ali njegova uloga bila je umnogome umanjena time što je zbog neđostatka sredstava vrlo neredđovno izlazio.

Pa ipak, »Gledišta« su imala svoju publiku i bila su jeđan od kulturnih faktora; tek pođuži prekiđ 1957. gođine, kada su osta la bez podrške i sredstava, učinio je rđavu uslugu njihovom renomeu. Međutim, nova nastojanja zainteresovanih ponovo su obezbedila nešto sredstava, ali još nedovoljnih za ređovan Život časopisa i on je ponovo nastavio da podseća na sebe retkim brojevima, neprestano se nadajući đa će i bolji đani za njepa doći. Ali 1959. godine ponovo je došlo do krize, a grad u to

NIKOLA MELJANICEKI

vreme već postaje industrijski gigant i sve više kulturni centar za celu jugoistočnu Srbiju. Ove godine, kađa je građ pored viših škola dobio i fakultet, potreba za jednim ovakvim časopisom Više nije sporna, ali teškoće su se ipak nastavile mada je »Gledišta« uzela pod svoje okrilje novinsko-izdavačka kuća »Narodne novine. Pinansijski problemi još nisu sređeni, a štamparija iz nekih svojih komercijalističkih Tazloga, štampajući uvek radije Umosnije stvari, zbog prenatrpanosti, evo već dva meseca Nije u stanju da složi naš najnoviji broj. 1

— Verujete li da, će te teškoće biti prebrođene i da će časopis najzad naći svoje mesto Uu Vašem građu? #“

— Obećanja koja smo dobili nedavno pružaju nam nadu da se ipak kroz mesec ili dva Više nećemo: osećati kao pastorčad i

što je talentovano napisano, ne precenjujemo lokalne snage, ali nam je posebno drago kad se u našoj sredini pojavi nešto dobro i, želimo i tražimo saradnju i pomoć svih koji su na ovaj ili onaj način u stanju da' nam je pruže. |

— Iz vašeg izlaganja može se izvući zaključak da je, iako uz velike teškoće, niški časopis ipak već na izvestan način prokrčio sebi put i da će se najzad Konačno i učvrstiti i zauzeti svoje mesto u životu grada?

Zaključak se, čini mi se, sam po sebi nameće. Niš, građ sa osamdeset hiljada stanovnika, industrijski gigant i kulturni centar jednog područja većeg od naše najmanje republike i dveju autonomnih pokrajina treba da ima poređ svega ostalčg i svoj časopis, utoliko pre što su »Gledištaqa svojom dugom i istrajnom borbom za opstanak pokazala da su u stanju da uspešno obave sve svoje kulturne i društvei funkcije. i lui

jeziku«. Za njega... »sudar reči, verbalne analogije su jedno od sredstava da se ispita pred. met«. Proverio sam to nedavno eksperimentalno. U jednom poglavlju neke priče koju sam upravo završio, evociram »GUISSES D'AMBRE KT DOMBRE« (»butine od ambre i senke). Kako je ličnost o kojoj je bila reč meleskinja, od crnea i Karaibljanke, i kako su dva pojma D'AMBRME i D' OMBRE, u mojoj svesti bila opravdana, istovremeno, bojom kože i mirisom tela junakinje, imao sam osećanje, pišući tu rečenicu, da idem od stvari ka rečima. Nekoliko nedelja kasnije, dobio sam na poklon jedno iz. danje Verlenovih POBMES LIBRES gde sam otkrio, ne bez razočaranja, da je pesnik, da bi proslavio jednu belu prostitutku, pribegao upravo onim dvema rečima kojima sam se ja poslužio. Vrlo je očigledno da tajanstvena fonefska analogija OMBRE i AMBRE nameće ovu jezičku koincidenciju i da je Verlem išao, ne kao ja, od stvari ka reči, nego od reči ka stvari. Neka se pisac dobro pričuva ovoga! Koliko god je dobro, koliko god je potrebno da izvlači lepotu iz nesavršenstva jezika — literatura je samo vešta upotreba jednog nesa. vršenog „instrumenta — toliko je opasno za pisca da ozbilino, pa čak i tragično, uzme afinitete koje misli.da je otkrio između reči. Kada Ponž, naprimer, tvrdi da je reč OISEAU (ptica) jedina francuska reč koja sadrži sve francuske samoglasnike A, E, I, O, U, jedina prema tome koja u sebi skuplja svu ležernost one zvučnosti koju, kako se smatra, ostvaruju samozglasnici, on pravi grešku neobičnu za pesnika koji je mnogo razmišljao o jeziku. Jer Žozef Vandrajs, koji je bio profesor uporedne gramatike na Sorboni, u svojoj knjizi o jeziku ciiira reč OJISEAU kao savršen primer apsudne ortografije, jer bi ta reč, da je bila obeležena na razuman način, na francuskom jeziku morala da se napiše WAZO.

Vrio je prepreden onaj koji bi u ova četiri slova video ono što je Fransis Ponž hteo da uoči u pet samoglasnika koje je jedan poremećen pravopis zaista nametnuo našem nazivu za ptlicu. Razvijajući dalje svoju misao, Ponž otkriva da OISEAU počinje jednim »i}«, Samopglasnikom Koji ima oblik jajeta, a da svaka Wtica upravo poliče iz jajeta (OKU). On dodaje da, zato što ptice imaju Krila (na fran· euskom — ailes) životinja o kojoj je reč ne bi smela da se zove OISEAU, nego OILEAU sa jednim »L« u svakom slučaju. U lakomislenosti on je otišao dotle da tvrdi da bi, u nedostatku srednjeg »L«, reč koja obeležava pomenutu ži-

votinju, mogla đa bude OIVEAU, jer »Ve liči na

Kkobilicu na kojoj su upravo uzglobljena dva krila ptice. Priznajem da sam videvši reč OJVEAU video jedno VEAU (na francuskom tele), a ne Kkobilieu ptice. To dokazuje možda da ja nisam pesnik. Ali kako bi mi, u tom slučaju, Pransis Ponž obiasnio zašto se na em· gleskom ptlica kaže BIRD, na nemačkom VOGEL, na španskom PAJARO, na italijanskom 'UCCELLO, na arapskom ASFAT, na poliskom PTAH, na ruskom rrrmwra., i zašto, onda, ne daje prednost kineskom slovu (NIAO) MOJE JE CRTEŽ PTICE. Da li je on hteo da kaže da je bog Francuz i da je prvi jezik, one FROTA ONOMATA o kome su sanjali zrčki filozofi, bile francuske reči. Treba se dobro čuvati toga. A Pol Klodel? Zar nije on išao doile da tvrdi kako francuska reč LOGOMOTIVE tačno opisuje predmet o kome je reč sa tri »O« oi pretstavljaju točkove, početnim »L« koje str nad telom lokomotive „pretstavljenim „onim OGCOMO, kao što dimnjak zaista strči nad tenderom, dok, pozadi, »T« i »TIVE« pretstavljaju zaklon pod kojim stoje mašinovođa i ložač, kao Bto tačka iznad »I« evocira plamen iz peći koja pokreće mašinu.

Alko želimo, Kao Fransis Ponž, da neprestano. pročišćavamo jezik u korist onoga što on naziva sirovim objektom, dolazimo do paradoksalnog: stava da su »stvari i pesme me{tusobno nepomirljive«, što ostavlja otvorena vrata raznim olakšicama, kao što je ona po kojoj su najbolji stihovi u svakom jezikm oni koji još nisu napisani. Drukčije rečeno da je literatura nemoguća. I kada je jedan od najvećih živih francuskih pisaca mogao da kaže, pre tri godine, da »savremeni roman potseća ma jedno uzaludno brbljanje, na neku vrstu psitasizma, a poezija, štaviše, na neku vrstu logogrita, kada je mogao da izrazi žalenje što savremenoj knji* ževnosti preii da postane »slom reči koje su jedanput od hiljadu puta srećno izabrane, kao boje kaleidoskopa, razlog: zato leži u sastanskoj ambiciji pisaca koji teže ka jeziku bogova, a odbacuju jezik ljudi. Oni zaboravliaju da je ne savršenstvo jezika upravo omo što omogućava književnu lepotu i umesto što nastoje da reči kojima raspolažemo, zahvaljujući našem kulturmnom masleđu, „zamene izmišljenim rečima koje bi bile istinitije i lepše, pisci treba pre svega da se staraju o svom zanatu što će reći da »ono što imaju organizuju kao što je orga nizovano telo ili neki hram i da to Kažu sva kodnevnim rečima«,

ı (Preveo Petar MUŽIJEVIĆ)

KNJIZEVNE NOVINE