Књижевне новине

Kritičar između

dogme i apsurda

(Š. Vučetić: „Između dogme i

Veoma mnogo truda, prostora i reči upotrebio je Šine Vučetić da svojom Imjigom »Između dog me i apsurda« kaže nekoliko jednostavnih, poznatih i, u krajnoj liniji, ne naročito dubokih misli o karakteru i sudbini današnje umetnosti. Ambiciozan kritičar, obđaren izrazitom sklonošću ka uopštavanju i razvijanju najrazličitijih. shvatanja, Vučetić je svoje eseje pisao s očiglednom namerom da pronikne u sama čvorišta savremenih umetničkih i književnih problema i da, oifkrivajući pravu prirođu svoga kritičarskog interesovanija, svoju misao afirmiše kao sveobuhvatnu, pronicijivu, prodornu i britku, kao pravu evropsku, nadnacionalnu, opštečovečansku misao, koja zadire do srži i osvetljava najsuštastvenije osobine umetničke aktivnosti u savremenom svetu. »Sudbina umjetnosti«, „smisao: suvremene poezije«, yizvor i sudbina, poezije«ć, »put iz labirinta estetike«, — sve su to teme o kojima Vučetić predano raspravlja, ponesen žarkom strašću da naznači, raščlani, definiše. To su velike, ozbiljne reči koje kao međaši treba da, obeleže oblast, Vučetićevih Kritičarskih nemira: svečane i toržestvene reči koje unapred obavezuju čitaoca, da knjigu »Između dogme i apsurda«c drži u rukama kao dragocenu sintezu mođernog. đuha i kritičarskog senzibiliteta, kao je vanđelje i talmud, koji će mu pružiti sve odgovore i sve odgonetke, otvoriti mu oči, naoružati ga svešću i jednom za svagda raskriliti „pređ njim sezamske dveri saznanja, istine i izbavljenja. Naoštren patetičnom mnaracijom, Vučetić je krenuo da obja-

šnjava fenomem pesništva i da

· mnoga estetička pitanja postav-

lja na mesta koja im, po njegovom mišljenju, pripadaju. Jeđini postupak kojim je on mogao da dođe do razrešenja svih tih gOlemih problema, koje je i sebi i drugima, natovario na vrat, bio je metod konforntiranja protiv-

· rečnosti. U svim onim tekstovi-

ma ođ kojih je najviše očekivao i koji su, u izvesnom smislu, trebalo da buđu razrađena _teoriska osnova njegOVOg estetičkog i kritičkog: uverenja, Vučetić je protivstavljao teze i antiteze i u tome kontrastiranju nalazio bezbroj potvrđa za naširoko razvijenu misao o nevolji savremenog umetnika uklještenog ipmeđu Scile i Haribde današnjice, između dva pakla i iskušenja dogme i apsurda. Ostavljajući sada nastranu sumnjivu originalnost te postavke, kao i mnogih drugih, kojima njegova knjiga obiluje, u \Vučetićevom metodu lako mogu da se otkriju ne-

· kolike tragične i kobne nedosled-

nosti i deformacije, koje, na određen način, ali vrlo jasno, EOvore o karakterističnim subjektivnim stvaralačkim osobinama autora knjige »Između, dogme i apsurda.

apsurda“, „Matica

Ono što odmah pada u oči ste činjenica da Be!kod VuBetićo, na nesreću, sve uglavnom i Svršava, na konfrontiranju teza i antiteza o prirodi, sudbini, duhu i ruhu savremene umetnosti. Tako gladan sinteza, Vučetić nema snage i veštine pravog: dijalektičara, da iz oštro protivstavljenih ideja izvuče i istakne živu, sveobjedinjavajuću misao, koja bi imala, značaj i oblik sinteze njegovih ispitivanja. Kađa je najsrećnije ruke, Vučetić ponovi i parafrazira misao od koje je pošao, ali se najčešće izgubi u njemu svoj-

SIME VUCETIĆ stvenom patetično-lirskom verbalizmu, kojim on ponekad zamoenjuje logičan zaključak izvršenog ispitivanja. Tako se otkriva da kritički metod Š. Vučetića meizlečivo boluje od mehanicizma i shematičnosti i da je njegova kritika više eklektička nego dosledno dijalektička, Rečit dokaz Vučetićeve dijalektičke nemoći pretstavlja uvodni esej »Između dogme i apsurđa«, po kome je Knjiga, dobila i ime, a i vrednost, taj temeljac i oslonac vučetićevske kritičke misli, esej koji može da posluži i kao obrazac njegove stvaralačke i misaone skučeno-

sti. i

Osećajući, valjda i sam, nepotpunost, i razlivenost uvodnog eseja, pisanog u dramskoj formi (što, naravno, nije slučajno, jer je time omogućeno đa se mnogo i svašta govori, a da se ipak, na kraju, ništa ne kaže), Vučetić ga dopunjava jednim člankom koji na nepunih deset stranica, ako je verovati naslovu, treba da. reši ni manje ni više nego »smisao suvremene poezije«. Sve najvažnije postavke uvodnog »dramatiziranog eseja o sudbini umjetnosti«, autor ponovo, u nešto pojednostavljenom obliku, razrađuje kroz suprotnosti između objektivnog sveta, u kome deJuje današnji umetnik, i subjek-

tivnih svetova, koje on stvara i ·

oživljava svojim delom, na utešno „zadovoljstvo i uveselenije savremenika. Prema onome u šta Vučetić uverava, »živimo sa smislom«, odnosno »u besmislenosti, u osjećaju apsurđa, ništavila i dosađe tražimo spasonosni smisao. U toj »općoj i posebnoj drami vremena pjesnik kao najintenzivniji izraz potencijala svih mogućih osjeta, nema sumnje, jedno je čas misteriozno, Čas Otvoreno — svakakvo — lice koje

sprovodi svoju ulogu, njega ču-

hrvatska“, Zagreb, 1960.)

jemo u najsudbonosnijim. situacijama iako ga ne slijedimo kao da je, a nije, glas sa »vašara«. Iako od »kraja prošlogm stoljeća, a, osobito od 1914. god., tj. od početka Prvog svjetskog rata, rata koji se ni do danas nije završio«, od početka »evropske katastrofe našega vijeka, »svijet pati od ljudožderstva«, iako se »sfinga života nanovo postavlja kao nikada do tađa, i strah i osjećaj ništavila se od hidrogenskih i drugih ludila stalno javljaju«, »\suvremeni pjesnik ipak i usprkos svemu izdržava i piše« i stvara »mnoštvo... svjetova kao mnoštvo zvijezda, odolijevajući vrtložini«. Taj »suvremeni se pjesnik, dakle, nije izgubio u katastrofi stoljeća, u apsurdu i dogmatičnosti koja ga mori osobito od 1914. gođine nego se javio kao elemenat, jači od same ludosti i zločinstva prolazne epohe«, pa »suvremena, poezija, postavši izrazom modernog čovjeka, očitovala je njegovo biće, biva smisao u drami i besmislenosti epohe«.

Tako Vučetić. Ne upuštajući se, trenutno, u splet vrlo ·specifičnih odlika i nesvakiđašnjih finesa Vučetićevog stila, nad Kojim se valja dobro oznojiti da bi se shvatilo šta je pisac hteo da kaže, »a nije«, prelazeći preko usplahirene i nimalo dijalektičke tvrdnje da, je naše doba najgore od svih koja su ikada Dpostojala i da se u njemu ludila, sfinge, evropske. katastrofe, ljudožderstva, i zločinstva javljaju »kao nikad do tađa«, kroz zbrku Vučetićevih pojmova i tvrđenja dolazimo do uslovnei nipošto ori ginalne ideje da je smisao savremene poezije sadržan u pesmi koju današnji pesnik peva ne Obazirući se na vrtložine i napasti epohe, dakle sedeći nekako jurodivo tupav i zabavljen sobom

ponorom, na rubu „u kome se gomilaju, napinju i dižu svi mračni dusi najgoreg veka u istoriji. Samozađovoljna otsutnost toga pesnika, njegova samoživa, pasivnost, koju kritičar verbalno nastoji đa obremeni humanim stavom i humanističkim moralom, i pored svoje besmi-

go Vučetićeva izjava da »u osje.ćaju apsurda, ništavila i dosade tražimo spasonosni smisao«, po kojoj ispada da su apsurd, ništavilo i dosađa živa bića koja i maju osećaje i đa savremeni čovek u tim osećajima traži nekakav spasonosni smisao.

Ne uspevajući da reši neka elementarna bpitanja stila, Vučetić, za uzvrat, rešava, »jednostavnije«ć opšte probleme ne samo đanašnje umetnosti već i celokupne savremene evropske misli. U tom nastojanju Šime Vučetić se pretstavlja kao· pomalo preplašeni i uzbuđeni intelektualno-literarni paćenik, čija zabrinutost za budućnost evropskog duha, u »katastrofi našega vijeka«, ZbOg SVOje usplahirenosti i izveštačenosti,

Nastavak na 9. strani

Predrag PALAVESTRA ·

_ POEZIJA NEDOŽIVLJENOG SVETA ·

(Zlatko Gorjan: „Ogigija“ „Naprijed“, Zagreb, 1960.) ~

Zlatko Gorjan je do pao nekoliko zbirki pesama, jih mu je možda

pesmama te zibiri

jer je dznet neposrednije, vesnom. dozom pretera

talizma, patetike i verbalizma. a bio okrenut sebi, svetu

jan je uvek

svojih maštanja i snova, udaljen od AL ja se još više divim

zbilje i njenih krutosti, iako je i 3ojRe te ia ny ROSA my

to, na jedan diskretniji način, PT "JESe "grdo krljuštu češera«., subno u njegovoj poeziji. Neki strah

od' života i življenja provej govim stihovima, pa otuda govi na oloke spasenja, mišljenog života, života te, ljubavi i sreće. »Ogigija« je Mpravo takav

beg, izlet i aklanj pt: od sveta, bi

iziranog, pumog straha, ocaja, jada d | Pr eiić PAli Gorjan sada kao da ciju, dosta golu, O e bolje i pre- prene lepota žvola,

nije u snovima upravo, ciznije kazano, to su 5n ne deluju, vi ne i neuhvati vom Životu,

danas štamod konajuspelija »Kronika bez glavnog lica« (1955); u ke intimni svet ovoga pesnika može da se dubje sagleda, ma da s izamog sentimen-

ava nječesti bena otoke izidealne lepo-

ovi koji tako že su tlapnje, neosnovajive, o ljudima i njihoo njihovim bolovima i,

se pred nama

jima opravdava seb nje, no koje nemaju

krenog:

Gor-

i svi

jedan

no«, izjavu, ]

otvornog, Ššinokog i, ga Zlatka Gorjana,

tanka i bez osnovne poelsi

— kao otok spasenja —K neka meditacija o tišini, ka nešto toplije, zgusnufije, nežnije I neposrednije. To su one pesme u kosebe i svoje bitisasvoga dubljeg smisla i opravdanja, Životno i is-

»Kažu da će noćas Raketa udariti u Mjesec,

{Je P me tko smije prekoriti?«)

Ali to njegovo divljenje svetu ve ličanstva prirode i njene ne i Hjedimo je bim izrazom »potvi a odi se na tu deklarativnu er doživljaja sveta nema, on

IO OOO a ji BOCKGC malo i nikako njegov, umutrašnji i intimni, već svet otočana (ipak naših!), toliko već opevanih (takođe: deskriptivno!) u našoj čakavskoj poeziji i, tako promatran, Gorjan je i u tematici pokazao neoriginahnost i ovisnost od drugih pesnika-čakavaca, koji su do sibnica opevali naše ljude sa osbrva, opevali njihove dane i noći, njihov život, opor, bvrd i surov.

živliaj) sav je sveden na deskripO bez lakokrile kobez sagledanja u prvom redu, intimnog, pesničkog. Imaginarna snagarZadka koja nikada nije

; 7 , »Ogigiji« Je slaba, bila potvrđena, u gl be: polke

kazana

u begu i traganju za

m vw rek. | alonOsti delujo ipajc ožbitjutje 6. - Sa Or, ali

ta — i sveta (života) &'nemikosrdaim imperativima, neponištivim i Gorjanove pesme natopljene su nekim bolom i očajem, ali sve to da se tek ' naslutiti: on je pesnik bez živog temperamenta, neukrotive sbnasti i uznemirene krvi, bez vriska i krika. lako samoćom, H njegovim stihovima ne čujemo vapaj i plač; sve je tiha tuga, j najčešće opisano: pesnik se trudio da je što detaljnije (bez doživljenosti) opiše, da je raščlani na deliće ne bi li bio što uebdljiviji.

Osnovno, dakle, što smeta u »Ogiglji« je wpravo nesagledan i nedoživljen svet. S druge strane, svet koji i Gorjan želeo da opeva nije ni-

ŠTA S'

ISPOD KAPE

Dok još ima lasta... — ali laste su nepovratno odbegle. Pitanje je čak da li ih je ikad i bilo, jesu li ovde ikada svile, prenele svoja gnezda. Ćitalac će, pretpostavljam, pogođiti da su laste u ovom slučaju sinonim poezije; i sad je pred nama nimalo težak ali nipošto ugodan zadatak da pokažemo totalno odsustvo, dakle: nedostatak, neprisustvo, nepostojanje poezije u obimnoj Knjizi stihova Đuze Radovića »Dok još ima lasta«. Neko će možda zapitati: Nije li nabrajanje, komentarisanje loših pesama podjednako uzaludan posao kao i pisanje, proizvođenje takvih, recimo, pesama? Pitanje nije neumesno. Ali kritičar ne bi trebalo — i neće — da se zgražava, da očajava, da zvoni na Uzbunu, proglašava opsadno stanje i krizu u poeziji ako se pojavila (kao što su se doista i pojavile u poslednje vreme) jedna, pet ili đeset slabih zbirki pesama. To se događa. Pogledajmo stoga ponovo da li ima lasta i nije li se koja slučajno zadržala; pokušajmo, mada smo na WA ne bez razloga, ostavili, izgubili svaku nadu...

U čemu su uzroci neuspelosti jedne pesničke zbirke? Kad bi se to znalo — (nastojim da im begnem direktan odgovor!) — ne bi bilo neuspelih, promašenih zbirki: gušili bismo se i davili u obilju đobre poezije! A ni to baš ne bi bilo kao što treba. Pa ipak, pokušao bih da navedem neke uzroke „neuspelosti pesničke zbirke: najpre pesnikova nepripremljenost ili, ako hoćete, nevičnost, neđoraslost poslu kojim se bavi; pa zatim bavljenje tim poslom u neskladu ili suprotnosti sa duhom (književnog) vremena i savremenih poetskih stremljenja; pa, najzad, — a to nije najmanji greh, — nemanje dosledne, stroge kKritičnosti u odđabiranju Dpesama za zbirku. U knjizi stihova Đuze Rađovića stekla su se sva tri uzroka, ne dopuštajući da se s njom uspostavi prisniji dodir: tamo gde se mogao naslutiti pesnik smetala je neizgrađenost, neđovršenost pesme; tamo gde je bilo zanimljivih, inspirisanih stihova gušila ih je, smetala usput nametnuta suvoparnost ili demodiranost poetske refleksije; tamo gđe bi možda i mogla da se pronađe jedna ili dve dobre pesme pritiskivalo je, preplavljivalo more slabih i beznačajnih. Što veća, deblja Knjiga stihova utoliko manje u njoj poezije.

Prvu zbirku pesama, »Na putu«, Đuza Radović je objavio u Nikšiću godine 1934. Jednu pesmu odatle, »Lobanja čovjekova pjeva suncu«, u krležijanskom maniru, uvrstio je Đuro Gavela u svoju »Antologiju srpskohrvatske posleratne lirike« (1937.). Druga etapa pesničkog putovanja Đuze Radovića traje, evo, već dva deset šest godina; cilj njen, rezultat jesu ove osamdeset, četiri pesme u knjizi »Dok još ima lastaa. Neke od njih pojavljivale su se Dpovremeno tu našim listovima i časopisima, i nisu se — ni po dobru ni po zlu — naročito izdvajale iz naše stanđardne, uvek zahuktane produkcije lirike. Ali sada, okupljene na jednom mestu, te pesme nadmašuju svojim ravnim tonom, potpunom monotfonijom, apsolutnom nedinamičnošću gotovo sve: što se kod nas u poeziji danas piše i objavljuje! 1 to je, naravno,

ni smeo pohvaliti. |

»Skočanjile se, udrvenile naše reči,

gradinu misli pritisla sumrazica«.

To kaže sam Đuza Rađović u pesmi »Pustite neka ispod kape izviric. A šta je i šta ce još ispod kape da izviri — pročitali ste i pročitaćete, samo malo strpljenja! Priznavši, namerno ili ne, da su se naše (to jest njegove) reči skočanjilć i udrvenile a da je gradinu misli pritisla sumrazica, pesnik je dao najprikladniju definiciju svoje poezije. Ako je tu bio verodostojan, istinit, nešto kasnije će (u pesmi »Magline ćutanja) sam sebe da opovrgne:

»Ne puštaj u reč ono

do čega ti je stalo da poživi«.

Nije poslušao! Pesnik nije poslušao upozorenje koje je samome sebi dao: puštao je u reč, puštao je: u pesmu sve što je mislio da bi moglo da buđe pesma, ali bez žara i bez volje da se taj materijal oplemeni, na poetski način produhovi i da mu se tako đa mogućnost da poživi. Đuza Radović pevao je o tuzi, o glađi (to je, ovde, njegov Karakterističan, često po-

krutim.

rana

ZLATKO GORJAN

man i sadržajan: on govori i priča - mnogo da bi nešto kazao. Ne gladeći i ne doterujući svoj stih, koji mije ukalupljen, on je u wizu pesama dao običnu ppozu lišenmu toplog limskog izraza, razdraganog egzotikom koja je tako otsutna u »Ogigiji«. E Alko bi — ali ne reda radi — ne-. što, na kraju, trebalo izdvojiti iz ove zbirke, to je svakako poneki uspeo

a ji »sme (E Ugledajući čini nam se, na našu ; ; ž e prebolima. Fa uza te „dB ye ip Time je njegovim stihovima O adihlskatku libiku OŠ 0 A opis, slika, pejzaž, mwtva_ priroda imaju neku svoji ZR Sali i svo- moć ubediljivosti, moć "Nie 8. 1 aadižaje Gala Te podlegao i nje- (»O ribarskim rukama«, »Mrtva pri: ; smišliemu; imaju 1 MV; :) LOVI Sin 2 Giaa da ž 3 nogtranii OE Opofijni ali plitku, pa kazivanja onih ORO vetom s ko- | nom izrazu koji je najčešće krut, ·nroda«, »Scherzo«, »Zelena jesen«), Td VB životom smiraja, nesporazum štur, tvrd, suh, bez topline i nepo- ali ni to nije uvek davano celovito

pirnatu, odnekud naučenu i nepobvrđenu. Intimni sveta teško d | znati: tek tu i tamo Zali

doživljaj toga a se može uhvatiti i 5spokri i pojavi

jim živi, ir ganosti između sebe, svoji lova i rado

pesnikove wnufrašnje raslrh želja, bosti, veselih životnih uzle-

_____-- -----O[|-—— .

srednosti, bez zamosa, gipkosti i sve-

žine. Gorjanov izraz je retko subli-

i ujednačeno.

Tode ČOLAK

raz M. dG a “M, vu Kr OKU M

se njime.niko ne bi mogao ,-,

(Đuza Radović: „Dok još ima lasta“, „Prosveta“, 1960.)

navljan motiv koji je, međutim, trebalo đa bude mnaino bolje, celishodnije iskorišćen), pevao je o snu, o mesečini, o ]judskom nemiru i samoći, o iščezlom detinjstvu, o ljubavi, o pejsažima minulih godina i viđenih krajeva, o rodnome tlu, zavičaju, — ali je pevao prilično nezainteresovano, mlako, faktografski, racionalno i stihotvorački, kao da se oko njega u literaturi i poeziji nižta nije đogađalo i ne događa, kao da se ništa nije menjalo i ne menja! Otkuđa taj blaženi nemar, otkuda ta silna inercija?...

Možda mi čitalac ipak ne veruje: čuo še da postoje profesionalni mrzitelji, antologičari, pesnikožderi, pa sad misli... Ali ne. Nas zanima samo i jeđino piščev, pesnikov tekst: visina i vrednost njegovog uspona, dubina, težina pada. Ništa drugo. Pa se (šta inače možemo) vraćamo opet Đuzi Rađoviću i njegovoj knjizi, po još malo argumenata. Konvencionalnost, konvencionalnost je ono što naročito truje i razjeđa Radovićevu poeziju. Zagledajmo se u prvu pesmu u knjizi, »Putovanje«; u trećoj strofi, pa zatim malo dalje, čitamo:

»Putujem i sad osamljen,

sam kao celog života.

I drum je tu, zvonak, širok kao tuga, drum što ide sve dalje

a ne odvodi nikuda.

Popnem se fad u oblak (videli ste onu gromadu oblaka snežno-belu?) i plovim u mekoti koju zemlja Mia ne aje:

sve je čisto, čisto do užasa,

toliko da mi i dah zastaje«.

Ne, od tog snežno-belog »užasa« dah nam ne zastaje; ali će možđa nekome zastati — zbog tolikih poznatosti, tolikih opštih mesta koja se tu samouvereno plasiraju kao poezija: te »sam kao celog života«, te drum »zvonak« i još »Širok kao tuga, te »ne odvođi nikuda«... Lirsko paperje veje sa svih strana: »jeđan đaleki časovnik bola«, »u gusto cedilo stida sasuo sam svu golotinju jednog voljeno bića«, »da nejasno shvatim mutnu tugu spola«, »ne žalim za tobom, a valjda iz navike čekam te satima«, »s pogledom u sudbu, sa suncem U oku«c — što je tužna, bleda kopija čuvenog Ujevićevog stiha: »sa, zvijezdom na čelu, sa iskrom u oku. I da više ne nabrajamo, jer tome skoro ne bi bilo kraja.

U knjizi Đuze Radovića naći ćemo, pored ostalog, i malo bizarne egzotike (pesma »U krugovima&): .

»Daleko u tom času mala Fumio Kamači,

kosooka devojka s licem kao mesečina,

drži u rukama svoju kao gar crnu kosu«.,

Naći ćemo i malo geografije O)Nas dvoje«):

»Od Jokohame negde do Floride

i od Skandinavije do iza Cejlona«.

Naći ćemo „naravno, i malo astronomije (Pred lukama zaborava/a):

»Tu gdc za moju mladost sva su sazvežđa,

od Škorpiona do Vodolija...«

Pa ćemo, takođe, naći i nešto malo turističkih asocijacija O)Mahovine zaborava):

»Laste sa Minćete, sa Jerinjaka,

laste sa Lida i sa Monmartra,

s jezera Burže i sa Stražilova...«

Stihovi Đuze Radovića često su opisni, narativni, i to više nego što bi smelo da bude, mnogo više nego što bi smelo da promakne pažljivom oku i dobrom ukusu (O»Posle mnogo leta«):

»Sobarica mi susetka iz sela.

Čula je za mene...

Sede na krevet. Pita sve po redu...

Jure dani kao sanke,

k'o ptice proleću itd.

Iz te narativnosti stihovi se vrlo lako pretapaju u prozu i ne retko nisu ništa drugo nego suva suvcata proza iako su iseckani u stihove; jer drukčije se ne mogu čitati i ne čitaju se nego kao proza (»Uzgredni zapisi«): »ljjubavi nas uvek, bez obzira na naša umovanja, vraćaju u predele blistavih pitomina, kao što nas revoJlucije i ratovi vraćaju ponovo na početke istina«. Ovo je, inače, bila strofa od pet sti

Prozaičnost vrlo brzo i vrlo lako rađa banalnost. U šta banalnost može, na primer, da pretvori pčele, istoimene pesme: ·

»Ti mali krilati nomadi

od cveća 1 BPbn NIT

stoga u njihovoj duši nema

nit može imati gladi. \

Zato oči njihove nikad se ne zatvaraju

i svemu se otmeno dive.

One umiru samo od lepote, nikada od zlobe i bola. Zato u dane smrti uvek nad njihovim glavicama sja blistava oreola«.

Doista, šta je ovo: pesmica za decu, prime-

i njena poezija u zoologiji, deklamacija...? Posle

a toga,nije teško pratiti kako banalnost

·prelazi u apsurd pesničke reči, slike i metafore,

u antipoeziju, u krajnju vulgarnost. U pesmi »I za male ptice pročitaćete: »U crvljivu panoramu oktobra, ulazi crni bivo đosađe«. U pDesmu zatim ulaze i neka opasna oruđa: »Satarom „oblaka vetar zaseca mesečev roga. Onda ponešto. iz jelovnika i gvožđarstva: »U gustu piktiju mraka zakivam oštre eksere briga«. A u nekoj drugoj pesmi se na »ćutanjima tove krupne zunzare nemara« i svakojake druge pseuđolirske nepodopštine. »Trulo voće naših reči«, kaže pesnik. Trulo voće! Van sumnje, on je i Ovog puta u pravu...

Naposletku, neka niko ne očekuje zaključak, I neka niko ne očekuje izvinjenje. Kritičar će, naravno, biti kriv za sve, kao da je on Ovo O ćemu je govorio — izmislio a ne dobar deo toga pročitao i jednostavno prepisao iz knjige koja se zove »Dok još ima lasta«a. Ali zato kritičar neće nikoga okrivljavati. Potrebno je samo, koliko se može, braniti poeziju i od onih koji je neznalački zloupotrebljavaju i od onih koji se njome razmeću, koji joj se nasrtliivo nameću. Iskušenja i tegobe poezije postaju tako veće i opasnije od kratkih trenutaka zadovoljstva i sreće koje ona ponekad štedro pruža svojim privrženicima. '

Miloš I. BANDIĆ

pokazaće najbolje fragment iz

ot

\