Књижевне новине

DRAMOLETI Koste Trifkovića

(Uz jubilej Novosadskog. pozorišta)

Dramatski spisi Koste Trifko vića bili su najomiljenija Ppozorišna literatura za bezbrižno i sito vojvođansko građanstvo scCdamdesetih godina prošloga Veka, jer je Trifković pisao jedno činke sa željom da razonodi, zabavi i u blagoj formi pouči novosadskog građan'na koji je imao ustaljeni život i dobroćud ne navike. I kao što je to građanstvo bilo bez krupnijih društvenih problema, ili je te probleme shvatalo kao pojave Koje treba da daju kakvu-takvu sadržinu mimom i bezbrižnom životu, tako su i Trifs&ovićeve ko> međijice saopštavale zgode i'ne zgode koje se dešavaju u gradu i u porodicama.

Tim malim komeđijama 'rifković je popunio jednu pražnimu u našoj pozorišnoj KnjižeVvmosti i u pozorišnoj delatnosti uopšte. U prvoj polovini devetneestog Veka pozorišni život še razvija kod mas intenzivnije, jer je još Joakim .Vujić, organizator prvih pozorišnih „predštava u Srbiji i „Knježevsko-serbSkog teatra direktor“, uvideo da je pozorište odnosno njegov teatar „nužna škola“ u kojoj se najbo lje može čuti ono što je „dušepolezno i đušešpasšiteljno“, pa je tu misao Jovam Sterija Popović još više sproveo u delo. Sterijino shvatanje da je „teatr škola gde se ljudi uče“ u stVari je racionalistička težnja da se narodu pruži poukas pomoću DpOozorišnih dela — i to pomoću komec dija u prvome redu. Međutin) romantizam koji je posle Sterije zavladao u našoj literaturi

i u društvenoj „misli odgurnuo je onakvu vrstu pozorišne književnosti kakvu je negovao Sterija, pa je rad Koste Trifkovića na „šaljivim igrama u jednom činu" dobro došao da uspostavi kontinuitet u Ovoj književno pozorišnoj oblasti. Taao su dva stalna pozorišta, Srpsko narodno pozorište u Novom Sadu koje je osnovano 1861. godine i Narodno pozorište u Beogradu, o snovano 1860. godine, bila vaspitači srpskog građanskog društva | to najviše preko Sterijimih komediia i Trifkovićevih, šaljvih igara i ·dramoleta.

U Novom Sadu Trifković se bavio beležničkim, odvokats«&4im i pozorišnim poslovima iako je već rano počeo da poboljeva pa je zbog bolesti odlazio u Italiju na lečenje. Umro je prerano, u 32. godini života, 19. fćbruara 187. godine. Novošađani su iskreno ožalili i otpratili 8VOpa pisca koji je u sebe Uupio mentalitet građanskog društva i time stekao ugled kao veliki beježnik i predsednik varoškog guda, te je, ino mlad, bio naimenovan za potpredsednika Matice snmpske i senatora Varoš; Novoga Sada. Govoreći o pokoj nikovim vrlinama, „potpredsednik Maticc i senator Miša Dimitrijević je u nekrologu, štampanom u „Zastavi“ isticao spisateljsku nadarenost i advokatsku veštinu Koste '"rifkovića, pa kaže da su mu oba zanimanja podjednako donela popu larnost u Vojvodmi a da je u političkom pogledu bio pobornik „ustavnc slobođe i srbske narodnosti", potpomagao je i simpatisao srpsku narodnu stranku Svetozara Miletića u njegovu „Zastavu“, ali kao visoki činovnik ı smiren: građanin nije sc isticac niti se Vezivao za pokret.

Kad se Trifković, posle mornerskog lutanja ponovo našao u svojoj sredini u Novom Sadu, počeo jc jače da se bavi knji-

ževnošći i da se izgrađuje ao pisac. Napustivši poeziju kojom se još kao đak bavio, a za koju nije imao mnogo smisla i talenta, Trifković je napisao TOmantičnu dramu „Mladost Dositeja Obrađovića“, u. pet činova, slabu i neuverljivu sliku O kaluđerskom životu „MDaositejevom. Prva Trifkovićeva orginalna malena igra u jednom či-| nu — „Češtitam“ — prikazana je u Pančevu 21. marta 1871. go dine, jer je Trifković želeo da se prvo izvan Novog Sada osve doči u vrednost i uspeh komada pa teg onda da se pojavi na pozornici u svom mestu. „Polagao je mnogo na uspeh — kaže jedan Trifkovičev biograf — te je s toga otišao sam u Pančevo, da bude pri prvoj predstavi, A mogso je slobodno prisustvoati, jer ga u Pančevu skoro nije niko pozmavao. Tu je bio šveđokom dobrog uspeha svoga pr vog đela i očevidcem dopada nja, što ga je isto izazvalo“. Ako se izostave manje važni i danes nepoznati Trifkovićevi dramati u stihovims ~ („Bratov sanduk“, „Ošveta“ ji jedan nedovšen i bez naslova dramat) kao i prerade nemačkih originala „Milo za drago“, „Ni brige ša" i. druge, može se šmatrati «a je druga originalna šaljiva igra Trifkovićeva „Šlholsći nadzornik“" koja je prikazana prvi put u Vršcu 1871. godine. Ova igra „je još oduševljenije primljena od prve“, pa je pisac već ovim prvim komadima stekao i slavui priznanje publike i veo~ | ma brzo, zalkratko vreme dajec originalne i pređene dramate ko jima je „stvorio mali, alilepisrp!

SKI spiši hu prikazani na DpOozor-

| nicama u Beogradu, Novom Sa-~

du i Zagrebu a „odatle su se razneli po ćelom našem narodu, te nećemo preterati, ako kažemo da nema znatnijeg srbskog mesta u kome nisu 'Trifkovićeve šaljive igre prikazane, bilo od pozorišnih bilo od diletantskih družina“.

Izvome šaljive igre Tifkovićeve su: „fancusko-pruski rat“, pomenute već „Čestitam“ i „Skolski nadzorni“, a. DOLOR. „Ljubavna pisma“, „Izbiračica" i “Na badnji đan“, Ali i komadđi kao što su „Tera opoziciju“ i „Ni brigeša“, mada su prerađa, ipak u sebi imeju lokalnc vojvođanske boje. Pored pomenutog književnog rada Trifković se ogleda ma pripoveci i u član cima i Kritikama o društvenom moralu. Napisao je tri pripovetke: „Suđeno je“, „Ivančin grob' i "Mletačae tamnice“, koja je u isto vreme i njegov poslednji književni rad. Prva je štampana U „Zastavi“ za 1872. godinu a druge dve u „Javoru“ 1875. godine. Pa ipak u našoj Kknjiževnosti Trifković oštaje samo kao pozorišni pisac, kao komediograf koji je zabavljao gra dansku publiku.

Trifkovićeve šaljive igre nemaju bogat izbor tema niti zadiru ispod površine građanskog reda stvari. Trifaović nije satiričar ni kritičar duštva u kome je živeo, niti su njegovi komadi upereni protiv neke „društvene pojave, Piscu se dopada poredak u kome živiinjegovi komadi služe ne da utiču na neku izme nu U tom građanskom „životu već da ulepšaju i popravljaju ako sc nešto poremetilo u građanskome odnosu. Ove male ša ljive igre, vešto. komponovane u lakom, tečnom i prirodnom tonu, pisane jezikom piščevce sro= dine sa puno kolorita i lokalnog mentaliteta, zasnovane «u na nesporazumima i slučajnostima u životu, pa su u formi lahrdija zabavljale i oduševljava le bezbrižnu i nahranjenu malo građansku publiku, Veseo svrše tak komađa sa poentom zađovoljstva i sreće je vedra perspektiva oju pisac pruža jednom društvenom sloju sitnih porodičnih trzavica | briga ız kojih se uvek lepo i srećno izilazi. Zbog toga Trifković u svim komadima svojim, „prikazujući građansko društvo u Vojvodini sedamdesćtih „godina, klizi po

KNJIZEVNE NOVINE

N.K. RRUPSKAJA. . Uspomene o Lenjinu

wu (Bada, Beograd, 1960)

Zašto je Knjiga, N. KM. MNrupskzje »Uspomene o KLenjinu« izuzeifno za. nimljiva i značajna? Kad sc uzme u obzir obimna literatura o V. J]. Lenjinu odgovor na ovo pitanjc nameće se tako reći sam 7nbpo sebi. Meč je o knjizi koja govori o životu i rađu V. I. Lenjina na jeđan speci” fičan i vrlo neposredan ačin. Uz to, ova knjiga osvetijava gotovo čitav Lenjinov život, Ona se odnosi na vreme od 1893, to jest od Lenjinovog dolaska iz Samare u Petrograđ, do Mraja 1919. gođine. MHteč je, zatim, o tekstovima čiji autor je najbliži Lenjihov saradnik, njegova supruga Nadežđa Konstantinovna Krupskaja. To, uostalom, sveđoči i o njihovoj autentičnosti i jizvanređnoj dokumentovanosjii i đetaljnosli. -

N. K. Krupskaja napisala je svoJa. sećanja na Lenjina, u dva, navrata, m tekstove je podelila na, tri veĆa ođeljka. U prvom delu knjige tretira se periođ od Kraja 1893, đo 1907. gođine. WU mnapisima iz drugog dela knjige N. K. Krupskaja govori o Lenjinovom rađu u toku druge emigracije, u vremnu pre i za vreme prvog svetskog rafa, pa sve do oktobarske revolucije 1917. godine, Treći deo knjige NM. M. MWrupsšskaje odnosi se na delatnost V. TI. Lenjina, u toku oktobarske revolucije i u periodu do Whraja 1919. gođine.

Naročito je značajan prvi deo ove knjige. Posebno zbog toga Bio se u njemu mogu naći brojni podaci o uključivanju V. IT. Lenjina Krajent 1893. gođine w rađnički pokret u Petrograđu, o ljuđima a posebno o članovima »kružoka, stara&cae s kojima, je V. IL Lenjin tađa sarađivao, o uslovima pođ Kkojima je rađio itđ., itđ. To utoliko. pre što je o ovom

|ski repertuar" j njegovi dramat | perlođu Lenjinove aktivnosti relativ„

no vrlo malo, a ponajčešće vrlo Wwopšteno pisano, Uspomene Krupskaje i Kržižanovskog gotovo da sm jedini izvori za prooečavanje NLenjinoVog petrograđskog periođ32a.

Hinjign N. R. Mrupskaje »Uspomene o Lenjinu vrlo korektno su preveli Li. Mojsić i V. Belić.

EG *

MIROSLAV ANTIČ-FEHBER, FERENC

_ Boje i reči (»Porume«, Novi Sađ, 1960.)

Pozitivna je i pohvalna svaka kultura manifestacija koja sugerira intimnije približavanje raznojezičnih literarnib ostvarenja u takvoj jednoj mnogonacionalnoj sređini kao što je naša. Zajeđnička „srpsko-mađarska knjiga pesama Miroslava Antića i Ferenoa Fehera »Reči i boje«, u ko joj obojica učestvuju 1 kao originalni stvaraoci i prevodioci, svakako je jedna od prvih knjiga te vrste kod nas,

Zanimljivo je da su Antić i Feher daleko različiti, čak suprotni po motivu inspiracija, načinu njenog ostva„ rivanja, po boji i ipmtonaciji misli i slike, najzad po insistiranju da se buđe nov, aktuelan ı bezličan s“jedne (Antić), 4 prepušten vremenu i svoj ličan, s druge strane \(Feher),

Peher je pesnik sanjar i lutalica koji nalazi ili ne malazi trenutne wutebe u naručju prirođe, koji treperi na vijugavim · šinama uspomene, več” no putujući i ftumarajući između Sađ i Nekad. Rođen iz »tužne Ijubavie on sa »velikim otklopljenim sr-

cem v»živei WU umrlom svefu« i plaino mjegovog pesničkog života mnatopljeno je setno plavim, kukuruzno žutim i olovno sivim bojama koje se preDlću umormo, ponekad dosadno i preživelo, Ali u trenucima iskrenog i žarkog bunta pesnik razigrava i razbija tu pasivnpB setu koju je pomno očuvao sa tmurnih njiva 5YOje mlađosti: i

Y, »Buknuću umesto kukuruzišta jer ovđe su potrebne vatre“.

Ako je iskreno nađabnuće jeđan od značajnih „Mvaliteta „Feherovih stihova ne hismo mogii da sa sigurnošću tvrđimo isto i za stihove Antičeve, .

Ponekađ, „pesnik svoju pofuku skriva iza nazigleđ ekscentričnog, slikovitog, čak duhovitog paravana dosetke, ali mestašna i neposlučna misao gotovo uvek izmakne gzaklonu i pojavi se pređ nama oskuđno obučena, ne stiđeći sc svoje neoriginalnosti: .

»Ronju nikad mije važno da stigne

prvi, te je uvek walino samo ontbm Što jaše.t,.. iH: »Pušenje strogo

dozvoljeno. (»Barutama)

U trenucima kada prestane da đo„ cira, Antić' zapeva lepo i iskreno (»Kompasa, »Noćni lokale, wRomu> nalna, hronikae),

Tako, boje i reči dvojice vojvođanskih pesnika, osvecžene uspelim ilustracijama Milivoja Nikolajevića, i Đerđa Bmboa, dale sm. simpatična ce" linu, koja se može smatrati alta ne velikim ostvarenjem, Oomo s'gurno značajnim eksperimentom,

Jodita Salgo

SgOAKIM VUJIĆ '

Šnajderski kalfa

(Muzej pozorišne mmemosti, Beograđ, 1960,)

U našoj više nego skromnoj dramskoj baštini ime i delo Toakima, Vujića, zauzimaju jeđno od „početnih mesta, RBečju delo označavamo ovde i pozorišnu đelatnošt a, i khujiževno

| Stvaranje Joakima Vujića, priđajući,

ugravno, više značaja ovom prvom. Književna istorija izrekla je, uglavnom, svoj sud o delu »našeg prvog pozorišnog čergara« — Joakima VuJjića i, posmatrajući uopšteno, taj sud je negalivan, sa mnogo poricanja, Književne vrednost! Vujićevog dela. Al, našoj Wulturmoj istoriji kao da je promakla druga komponenta Vujićevog dela — njegova bogata pozorinša delatnost; čini se da se negativna ocena njegovog Književnog de la postepeno uopštila i na čitavu njegovu delatnost, pa i na pionirski rađ na uspostavljanju teatra u Brbiji kneza Miloša, A taj rad upravo je izlskivao i onaj đrogi — »spisafeliski«, jer trebalo je stvarati re» pertoar, što mije bio nimalo lak za* datak u uslovima ondašnje nerazvije» ne Kmjiževnosti. Vujić se toga posla hrabro prihvafiio, te je ođ njega o3falo više od dvađeset prerada, i prevođa vaznih pozorišnih đela, „Koja, su, svojevremno, popunjavala repertoar mnjegovih „pozorištm 1, izgleđa, imala prilično uspeha Kkođ publike. Zeleći da pruži svoj doprinos proslavi 125-gođišnjice WVujićevog pozorišta u Kragujevcu Wuzej pozorišne umetnosti objavio ic »ŠSnajđerskog kalfue — delo koje je prikavivano na sceni »MKnjažesko-serbskog teatra«. »Snajđerski kalfa« je vesela, pozoriščna igra koju je Vujić preveo i prerađio sa' mađarskog, mada se mP može sa sigurnošću tvrđiti đa original ovoga đela potiče iz mađarske

MARKO ČELPMBONOVIĆ: MRTVA. PRIRODA

Mkmjiževnosti, Vujić je prilagođavanje teksta jzvršio dosledno, menjajući mazive ličnosii i, naročito za kragu~

jevačke predstave, ubacujući teksto-

ve | melođije pesama iz Sumadije — (poznata je činjenica da knez Miloš nije voleo đa gleda pozorišne komađe u kojima nije bilo i muzike). Samo đelo je vrlo »scenično«: dija» lozi su vođeni vešto a. isto tako i im» triga. Romadđd je potpuno u stilu onoEa vremena — pomalo izaziva asoci» jacije na Sterijinu »Lažu i paralažu«.

Sigurni smo da će ovo izdanje još više uvećati ipteres za Vujičeva bpoworlična dela i doprineti njihovom da> ljem scenskom ožiyljavanju. — Uvođmu belešSku napisala je Milema. Nikolić-Jevanović, a infromativmi predgovor, sa dosta podataka o samom delu, Svetislav „Šumarević. Knjizi su bviloženi i faksimili — prve wtrane rukopisa i noinog teksta > »oporu« »Snyajđerski alfae,

R.J. *

NIKOLA MILOVANOVIĆ Vojni puč i 27 mart

} (»Prosveta«, Beograd, 1060,

'Istorija stare Jugoslavije, niz DO« Htičkih afera i protivrečnost intere» 8#% raznih političkih grupa, koje su se u svojim mastojanjima MKkoristije nerazvijenošću društvenih i privređnih odnosa u zemlji i koje su sc oslanjale na mogućnosti stranog Kapitala, i njegove veoma određene ciljeve kod nas — sav fai kompleks zbivanja i sramnih pođataka jeđnmc skanđalozne političke hronike, još danas izaziva interes istoričara, pu» blicista, i čitalačke publike,

Knjiga Nikole Milovanovića »Vojni

ĐbBG i 27. marte je publicistički pre- ~

sentirana hronika kojim se čita Mao weoma interesantno štivo koje će mnogom našem čitaocu močći da DO» mogne da u sećanju obnovi neke do skora. ne mimogo objašnjene ·dđoga» đaje i neđovoljno razrađene momens te. U tom pogledu knjiga Nikole Mijlovanovića, koja obuhvata i prikaz onib zbivamja Koja su neposređno prethod;1a, vojnom puču i đogađajima. od 27. marta i dalje, sve đo okupatorskog i izdajničkoy komađanja Jugoslavije i do prikaza uloga kojih SU se prihvatili Pavelić, vojvođa Puećanac, Neđić i Ljotić i drugi — jedđnz. je od retkih stuđija ove vrste kođ nas, zato Što autorovo oslanjianje na konkretne. istorijske pođatke suvoparno izloženo. vić, međutim, tačno konstatuje u po> govoru ovoj knjizi da »pred čestim dilemama, koje se u okvakom poslu. piscu svaki čas mavezuju, autor je ponegde mogao da prihvati onu misao koja je bila privlačnija i u tom Srenutku za njega logičnija. To, međutim, nije ono hilnmo po čemu treba prosuđivati e ovom savesnom i ne» ophodnom naporu da se baca svote u još tamne kutove i da se digne mastor zaborava i neđorečenosti. To je, u stvari, i najznačajnije za prepo» ruku OVOg rulopisa«,

Knjiga Nikole Milovanovića ima još jeđam Kvalitet. On je sađržan u tome što je autor uspeo da ocrta rukovođeću ulogu KPJ i SKOJ-a MW velikoj amtifašističkoj Rhampanji w koloj sm učestvovale radne mase JuBoslavije, što je uspeo đa još jednom 1 veoma dokumentovano, ukaže nm ulogu KPJ i SKOJ-a u formiranju organizovanog otpora ne samo bpolitikantskim mahinaciiamn bivših ne narodnih političara već i u formira» nju jednog opštejugoslovenskog na» rodnog otpora okupatoru i domaćim izđajnicima. Branko Peić

arene amar ia uua eee aaa ee rarrOea area aGiaa, iu ruzo onezGrianar raz uname aaa razara ruz ramenu H vrz ı arap ruse ranu nuuuuari aiu up aeii re rain aa rar year era audi aeweununinas

površini odnosa i stanja toga društva i traži pojedinosti za lak i veđar humor. Pa otkuda onda tako lepa popularnost "Trif Woviću kao piscu i toliko prihvatanja njegovih šaljivih igara?! a;

Pre svega 'Trifković je realista. Prikazivao je drušvo u kome je Živeo ji uzimao ličnosti i detalje iz neposredne sredine koju je oblačio „u smešnu i dopadljivu rizu”. U tim komadima danas vidimo u lepim bojama Svu dekorativnost Kkućevnog nameštaja — Praskošno posuđe na trpezarijskom stolu, uređene bašte u dvorištu ı tako dalje, ali gledamo | žive ljude sa malim željama koje uzburkaju porođicu, pomere stvari sa određenog mesta da bi se, najzad, još lepše svece stišalo i učvrstilo u svome ležištu. Otuda i pored svega bledila i bezkrvnosti u materijalu, T'rifkovićev! sp'si dočaravaju družtvenu i istorijsku atmosferu u Vojvodin: u drugoi polovini XIX veka. U lepim. zapletima i lako nađenim rešenjima, Trifkov:ć je u dramatu „Češtitam” prikegao SsUkob u malobrojnoj'\ porodici, koji jc stvoren iz niza obrta i besporazuma upotrebom „dvosmislenih reči i sšitmim podvalama. Tu, mlađi bračni par gde se

muž zadržao duže u kafani i zbog toga žena pala u očajanje; tu: je stric seljak narodnjik i pa triota, čovek koji razmišlja o Matici, pozorištu i „Zegstavi”, ali se zaboravio pa i on celu noć presedi u kafani pored čaše vina. Pa i pored svega OVOga, Trifković nije ostao samo ne dužni zabavljač publike i pisac moralnih saveta i pouka mladom naraštaju. Ispred njegovog8 humora i tečnog dijaloga i Kroz lake scene provejava jedan žŽivot u raznovrsnim muanifcstacijama i uokviruje se jedno doba sa mnogobrojnim osobenostima Mada su njegovi komadi bez problema i bez jače fabule, tj. bez radnje koja treba da da odgovor na kakvo životno i društveno pitanje, ipak su zanmimljivi utoliko što su slika jedme po iđejama skučene sredine i vromena na zahodu omladinskoga pokreta, a iznad svega onl su la umetničta kompozicija zanimljivih događaja saopšteni jeizkom koji je put lokalne boje i izraza. ARKo bismo pak tražili kakav jači socijalni problem u Trifkovića, to jeđino možemo naći u

„ŠSkolskom. nadzomiku” ili bar najviše u tome homadu. Skromni seoski učitelj u Voj~

vodini nebrigom starog školskog nadzornika woji je. podmitljiv, mizerno je plaćen, a svršeni pre parandista, talentovani pisac pedagoških članaka | Mmjiga ne može da dobije učiteljsko mesto, jer nema ko da se zauzmo za njega kod školskog nadzornika, ba zato ne može ni da se oženi učiteljevom čerkom sa kojom se voli. Novi nadzornik koji je došao da obiđe školu, rešava ovu porodičnu nezgodu time što otkupljuje rukopis i postavlja preparandistu u Novom Sadu, a starom učitelju udvostručuje platu. Puna životna radost obasjala je ovu porodicu i komad se završava idilično. Me dutim, lako "Trifković nema 5a-– tirične žaoge i ne želi ništa ružno da kaže o građanskom poretku ni o ljudima koji čuvaju i. predstavliaju taj Poredak, on ipak samom slikom i zapletom posredno ukazuje na pojave | prilike u društvu, na podmitiji-

ve ljude i na zapušteno školstvo, na R&orupciju {i protekciju

-— istina sve je to blago rečeno

i kroz zube proceđeno.

Najzad je sVOjIO | DOZOTnice svojiom dramskom tehnikom jer je to pisac izvanredne veštine da vodi živ | prirodan razgovor kroz koji diše

·

jedna sredina, da nađe moguć i zgodan izlaz ız situacije i spletke, da stvori lake i zan'mljive obrte pa «zato mnjegova predstava deluje zabavno ı efcktmo. Otuđa i pored „mnoge praznine i siromaštva u temama i problemima njegova dramska literatura ima određenu umetničau vrednost i služi kao do~

kumenat za upoznavanje Vojvodine seđamdesetih godina, a još više pomaže da se oseti miris jedne atmosfere, odnosno dah vremena i sredine.

Danas povodom slavija Novosadskog pozorišta ime ovog dramatičara postajc aktuelnije.

Vasilije TOČANAC

Samim "Dragi Milenko+