Књижевне новине

PREVEDENI ESEJ

ı

Marsel · BRION

~

MISAO,

JONESKOVOG TEATRA

· koje zauzimaju prostor autoritetom kome

MARSEL BRION je rođen u Marseju 1895. Posle prvog svetskog rata kratko vreme bavio se advokaturom da bi je zbog putovanja napustio. Za vreme nemačke okupacije živeo je u potpunoj povučenosti. 1953, Francuska alkademija mu je dđođelila Veliku nagrađu za Imjiževnost. Napisao je veći broj novela, biografije · Mikelanđela, Makijavelija, Da Vinčija, Getea i romane: »Mračni dvoraca, »Čarobnjak«, »Mahniti Selađon«, »Pozorište duhova«, »Livađa veliKog sna«. Sada živi u Parizu. Sarađnik je mnogih časopisa, a u »Mondu« piše stalni pregled inostrane literature,

Pozorište Ežena Joneska nije pozorište ideja već pozorište činjenica i ne postoji ni jedan savremeni pisac koji je kao on u centru aktuemih filozofskih nemira, Njegove nakaze nisu samo bića, već živa bića, energije u pokretu se ne može odoleti. Njegove ličnosti se ne izražavaju simbolima: one pucaju iz blizine i to mecima koji ubijaju. Uveo je u pozorište, taj Jonesko koji je izazvao koliko besa toliko i div ljenja, kolekciju magičnih predmeta strahovite moći opčinjavanja. Njihova snaga nije srazmer na njihovom obliku: slika pukovnika, o kojoj je reč u „Tueur sans gages“, uzdiže se sposobna da opustoši ceo jedan grad i da uništi nade urbanista neog dobrotvornog društva.

Reći da Jonesko uvodi promenu i dovodi u ređ vrednosti, znači izraziti samo jednu od njegovih manje značajnih osobina. „Njegovo pozorište nije slika našeg vremena, već samo naše vreme. Skrojeno strašnom lucidnošću, ispi tano logičnim a besmislenim skalpelom koji seče u meso do kosti i lomi kost — ne da bi dopro do srži, „bitne srži“, već da bi opovrgnuo da je kost prazna ili ispunjena dahom praznoga.. — Joneskovo pozorište ima snagu da obelođeni beznačajna, prazna, ili izmišljena najteža dela. Ono nema senke niti delovanja crnobelog. Njegova svetlost, to je pravi oganj blještav od razložne ludosti, od bezrazložnog razuma, Koji ponižava mudrost i učenost.

Ta divlja jasnoća, ta nemilosrdna preciznost prisiljavaju gledaoca da zadrhti. To je pozorište bezdani, gde se batrgaju demoni prerušeni u burleskne ličnosti i koji tako često menjaju maske, skidaju ih i ponovo stavljaju tako strašnom brzinom da se pretapaju jedni u druge, pa se njihove naravi mešaju i njihove O5Obine izmenjuju. Učešće fantazije u tim drama ma je vrlo velikoinjen prepad, začuđenje, „la maraviglia“, kako se govorilou baroknoj epohi, glavni je argumenat. Ovaj teatar nije, on to ne želi da bude, karikatura našeg društva: on je očevidnost njegovog nesnosnog lica

U misli i njiževnom izrazu našeg doba Jonesko, taj Rumun, nalazi se pored Čeha Kafke, dva Irca Džojsa i Beketa, a iza njega kao i iza njih, primećuje se strašna senka Kjerkegora i njen izazov. Zbog toga su njegovi komadi sve što bi se želelo izuzev igre, sve izuzev zabava duha: apsurđ u čistom, najotrovnijem stanju; proces bića na majoštrijem stepenu prepirki. Na nama je da se odatle izbavimo, da nastavimo da živimo posle toga i da nađemo Sstabilam položaj u koji bismo se smestili, čvrstu tač ku između bića i ništavila, Jer ništavilo je takođe optuženo i dokazano nebićem, što je njegova krajnja taisa.

Joneskov teatar, čija se pojava u Francuskoj pođuđara sa sredinom veka, jer smo 1950. prvi put upoznali „Ćelavu pevačicu“, nije ni književni događaj, ni dramski, ni filozofsgi događaj, već 'pre nagla plima koja dovodi u prvobitni metež plankton istina i zabluda zamršenih podmorskim erupcijama; posle prolaska tog talasa nema više istina ni zabluđa; sve je pomešano i spojeno u ogromnom potopu koji okončava sisteme i obavezuje nas da pomovo o svemu promislimo: da to sve ne bude s druge strane misli.

Joneskova lica mnogo govore; ponekad se rado odaju tako dugim monolozima da liče na Kkonferisanja, ali to čine bojažljivo i nespretno i sa izvesnom savesnošću, jer nas navođe na opasan teren. Oni nam ne pričaju da b' izrazili svoju misao, ili da bi nju sakril, već da bi dostigli nešto što im uvek izmiče, što je smisao življenja ili naprosto smisao.

Zbog toga su, apsurdna stuacija, apsurdan odmos, neverovatno u uzročnosšti, „čudnovato dignuto na visinu dđogme | nepristojno do uspešnosti liturgije, stvorili nesporazum između pisca i njegove publike. Čini mi se da ga oni koji mu aplaudiraju razumeju malo koliko i oni što mu zvižđe, i to iz istih razloga, i trebalo bi reći istih nerazloga. Jonesko baca u lice publike sve što može u isto vreme da šodira jedne i da očara druge, ali glađi razdaljinu od publike koja ima debljinu zida; prozirnog zida, ali ipak zida, i čitalac se više ne približava, jer je sve usredsređeno da se ponovo odgurne.

Da Jonesko ima odbrambenu nameru — prema čemu je, verujem, apsolutno indiferentan, — reklo bi se da na publiku „deluje šokom“. On zna, ustvari, đa se apsurd ne odaje i da će od trenutka kad bude sposoban za demonstraciju, ponovo zauzeti svoje mesto između

· ea u O

nosiljki logise, čak da bi se samo batrgao. On ipak sugerira da uovom apsurdnom svetu #oji želida opravda svoju apsurdnost, postoji logika iracionalnog i nju često uzima kao polaznu tačku. Dešava mu se tad da razvije istinskU orgiju dijalektike bezumlja, kao u „IPImpromtu de T Alma“, gde se tri Bartolomeusa pojavljuju kao dželati onoga što živi, u ime i za račun onoga što ne živi, tj. smisla koji je izgubio svoj smisao. U svim Joneskovim | komadima, ovde je to čuvar, postoji jedno lice čija je

skučena refleksija stvorena kao protivotrov ap- i

surđu, lice koje bi legitimno zvali razumnim. U „!TImpromtu de PAlmi“ to lice dolazi u Dpomoć žrtvi trojice Bartolomeusa, koja je sam Jonesko, u sukobu sa nađriučenjacima ~ koji raspravljaju u nedogled o estetici i funkcionalnosti pozorišta i dokazuju tim što kažu, da ne čuju mišta u pozorištu.

Jonesko objavljuje veliku beđu ı važan intelektualni porok našeg vremena, a to je agrestvnost duha sistema i tiranija logičke demonstracije koju se substituiše u život i koja se prisiljava da ga eliminiše. Ali Joneskovo pozorište, ono koje mora više da natera gledaoca ili čitaoca na razmišljanje o sađašnjoj ljudskoj sudbini, o smrtnom atazu izvršenom na jeđinku, ne opisuje taj atak, ne priča ga: materijalizuje ga u izvanredan zglob događaja, živih kao biološki elementi, delovi tela nekog insekta, koji prave od komada jeđan organizam sa Sopstvenim zakonima, jedan prostor gde je sve Dprisutnost. Dešava se čak, u „Stolicama“ na primer, da to prisustvo otsutnog potiskuje zidove dotle da ne ostavi više mesta za disanje stvafnim licima. Virtouznost — kojom u ovom Olu Jonesko vodi konverzaciju između lica „koja nisu tu„, oživljena je tako velikom snagom halucinacije, da među nezauzetim stolicama prazno izgleda kao puno.

Ima tu neki redak fenomen u Rome se Savršeno prepoznaje pozorišni čovek, veliki pozorišni čovek, onaj čija magična vrlina oživljavanja uverava gledaoca da su bića o kojima pisac govori tu. Starac ili Starica nagoveštavaju njihov dolazak i odmah, čim je jedna stolica postavljena za dolazećeg, mi znamo da on sedi na toj stolici, da priča susedima i tako iđemo od jednog do drugog stupnja tog tkanja konverzacije koju niso ne čuje ali koja je ovđe ,sa svojim rečima materijalizovanim u prostoru, kao Rableove „zaleđene reči“.

Prisustvo lica, u Joneskovim komadima, potiče iz toka stvaranja koje ne duguje ništa na-

turalističkom pozorištu stvarnih efekata, ni iluzionizmu, jer smo uvereni totamom stva!nošću onoga što se dešava na sceni, onoga što se događa. Iako je nepristojan, čudnovat, neuobičajen taj koji je sablažnjiv za logiku i razum, oji, po njihovim normama, ne bi trebalo da bude, makar da je stvarnost apsurda jedini zakon tih komađa, postoji kod Joneska neka snaga vračanja koja čini da se pojavljuju čudovišta iz nebića, takođe, što je verovatno teže, lica koja liče na svakidašnja. Fantomi kod Joneska idu sve dotle s lukavstvom da potpuno liče na žive: oni izvlače iz tog zahvata OtrOv-

· nost i škodljivost koji truju njhiove odnose sa

pisa

Nastavak sa 6. strane

istinskim i ljudskim, Što se ta lica više mire sa svakiđašnjom stvarnošću, ona su strašnija: verovatno zato što u tom momentu Osećamo da nas upliću, i to tragično, u svoju sopstvenu sudbinu.

Simbol je intelektualni način uveravanja, ničemu ne služi objašnjenje da leš koji raste i osvaja stan ustvari jeste griža savesti krive savesti ili njeno simbolično predstavljanje, jer komad ne želi da bude moralna lekcija. Mi vidimo kako se leš izdužuje i postaje gigantski, vidimo gljive rođene iz njegove kuge kako se množe na parketu salona i postaju fosforoscentne: novo čudovište je rođeno i za njega je nemoguće reći da li se prihvata ili ne, da li se pihvata njegovo prisustvo u sitnoburžoas> kom stanu-

Jonesko nas stavlja, dosta brutalno, treba to priznati, nasuprot zbrci problema bića i nebića koje niko pre njega nije tretirao ~ takvom žestinom i takvom snagom vračanja i opčnja= vanja. Joneskovo Dozorište, je pre svega, kao čto on sam priznaje, pozorište, a u njegovom centru stoji naša mučnina i naša patnja | očajna rezignacija čoveka, „nOVOgS stanara”, prigušenog nameštanjem koji se gomila, kao dijalektičaa arhitektura oko njega.

(Preveo s francuskog Mita IVANOV),

AO _______________________--—2:,qR1X.1% TT T“——

araka. Ovaj je naslonjač vrijedna stvar, On je pripadao prvoj

Njegov već spomenuti sin Milan, u svojoj knjižici „Moj otac“ (Matica hrv., 1983.), na str. 97, Ego voreći o njegovim poslednjim đa nima, zapisao je: „U jadnim prilikama nastavlja moj otac „Klet vu“, a počinje u :sti čas „Branku“, Kad mu je bilo osobito teško, uspravio bi se u krevetu, 3 moja je majka sjela u veliki naslonjač, u kome je do neđavna sjedio moj otac, kađ je pisao, pa je ona pisala diktanđo, bezbroj

garnituri pokojnog DpVOE rektora Sveučilišta Matije Mesića, hrvat skog historičara; moj ga ije otat kupio poslije smrti Mesićeve, pa je na tom naslonjaču proživio zadnje svoje časove, a sada moja majka u njem proživljuje stare svoje dane“.

Dva decenija iza toga, kad sam jednog od zadnjih dana mjeseca prosinca 1959. mosjetio Augustovog i Slavičinog sina Milana, koji našoj književnosti, pored

ćledišta

»Tragično — znak mođeme umetnosti« naslov je veoma aktuelnog i instruktivnog napisa koji je Dragan M. Jeremić objavio u četvrtom broju »Gledišta« časopisu beogradskog Univerziteta. „Dokumentujući svoje izlaganje (Valter Mušg, Moris Blanšo, Martin MHajđeger i dr.) Jeremić piše:

»Da bi umetnost bila tragična, mora da dođe do smrti bogova, do neverovanja u ma kakvu transcendenciju, đo uveremja da sve što postoji, postoji samo kao vidljivo, đa iza vidljivih oblika stvari nema nikakve nevidljive suštine. Stoga je tek sa mođernim. ateizmom i mođernim kri tičkim pogledom na svet umetnost mogla da postane tragična u jednom mnogo širem smislu od smisla koji ima tragična sudbina pojeđinca, jednog preuranjenog pokreta ili jedne utopističke ideje — shvatajući tragičnost svega što postoji, a pre sveBa tragičnost opšte ljudske situacije u svetu. Stoga je mođerna umetnost, lišena svake vere u transcenđemciju, tragična kao mnijeđna umetnost ranije«. »Tragično je mak mođerne umetnosti upravo zato što se na ruševinama izgubljene vere u apsolutno nije izgrađila vera u humano, u »raj na zemlji« koji bi zamenio obećani dženet na nebu. Ima izvesnih teškoća s kojima se ljuđi sukobljavaju i koje prete takvoj novoj »verić, pokazujući, ponekad, da je ona, možda, samo naivna iluzija. S jedne strane, mnogi građanski umetnici, iako Oogorčeni na svoje društvo, ne veruju u njegovu propast i ne čine ništa za stvaranje pravednijeg društvenog poretka. Sa druge strane, mnogi Umetnici su uplašemi strahovitim mnapretkom tehnike koji preti da će nadvlađati ljudsku razumnost i uniBtiti ceo svet. Stoga Su na ruinama vere u transcenđenino stvorji kult umetnosti. Ali može li ih ftaj Kult spasti? Može li bar dati dobar zaklon od posleđica izgubljene vere u boga i nestečene vere u čoveka? Ne. QU tom Multu leži opasnost čak i za samu umetnost koja ne može da opstane bez afirmacije humanih vrednosti, jer je umetnost, kako misli i Andre Malro, uvek bila jedna manifestacija humanog nasuprot neTumanom, pa i božanskom, čak 1 onda kađ je nosila izvesne spoljne oznake religioznog. „Modđema umete nost, „oslobođena tutorstva religije, zamemarila je svoju ulogu humaniracije sveta. Njen Kult umetnosti je ustvari jeđanmn nehumani kult, koji stvara vrednosti od razbijenih elemenata umetnosti, nastalih nekađa 'u kontekstu afirmacije ljudskih vređnosti i značajnih samo na Osnovu . njih, Oslobođena ovih vređnosti, u-

metnost se tragično usamljuje i time

sebe osuđuje na smrtnu opasnost.

Stoga mislim đa je osnovni zađatak

umetnosti ne da stvara po ovoj ill

onoj umetničkoj metođi, da usvaja

ili negira ovaj ili onaj umetnički

postupak mego da afirmiše humane

vrednosti, da povrati veru u humanizam, da se integriše u celinu ljuđskih napora za stvaranje humanijeg sveta. Život je pun novih početaka

i u tome ja viđim put kojim će u-

me{nost izići iz kruga opasnosti koja

joj preti, prevazići svoju tragičnu inspiraciju i ući u novu epohu«.

PUTEVI

Banjolučki Književni časopis »Putevi« stekao je svoju određenu fizionomiju i uspeo da okupi lep broj saradnika ne samo iz Banje Luke i njeme bliže okoline nego i iz ostalih naših kulturnih cemtara. U svom DOslednjem prošlogođišnjem broju »Putevi« donose nekoliko vrlo zanimljinički problem, koji je još Šekspir

U prvom ređu treba istaći esej Svetozara Koljevića »Foknerov Kknjiševni eksperimenat« u kome pisac u širem istorijskom i literarno-tehničkom kontekstu rasmatra metod »tokova svesti u savremenom engle= gkom i američkom romanu. Podsticaj za ovu analizu bilo je Fokmerovo del» »Buka i besa. Iznoseći pregledno informativne pođatke i dajući temeljite analize dela, autor postavlja pitanje da li su Tokner i Džojs, kao najveći pisci koji su sec služili ovim

ZGSGVGGGJJJBSBSJUBSSOOZO

22

727

_J

“~

ća stola Augusta Senoe

mnogobrojnih znanstvenih radova s područja geografije (koju je preko tri đecenije predavao na zagrebačkom Sveučilištu), Ostavlja i petnaestak knjiga Dpripovjeđaka, drama, eseja, biografija i putopisa — i njega sam zatekao u tom naslonjaču, u kojem se pred sedam decenija gašio život njegovog oca, a pet decenija iza toga život njegove matere. A za pisaćim stolom Augustovim, našao sam njegovog unuka Zdenka, koji je napisao mnoge

postupkom, bili istovre~

žrtve. Na-

ime, dok je manjih pisaca, kao što je DO mišljenju pisca ovoga eseja Virdžinija Vulf, ovaj književni postupak dao izvanredna, iako uglavnom minijaturma, umetnička ostvarenja, u najvećim Džojsovim i Toknerovim pOoduhvatima on. je često imao i kobnih umetničkih posledica. U težnji da se izrazi raskiđanost i svojevitost tokova svesti u odgovarajućem mediju jezičke razglobljenosti i višestrukosti asocijacija, dešava se dđa roman,

VN S umesto da imažava samo haos i istinitost jednog vida života, sam ĐD o-

staje haos i gubi svaki sklad i smisao umetničke strukture. U isti mah, pitanje komunikacije haosa i besmisla predstavlja prastari umetnički problem, koji je još Šekspir uspevao da reši u ludilu kralja Lira i Ledi Magbet. Ako Fokner, u »Buci i besu«, i Džojs, u »U Uliksu«, ne uspevaju da komuniciraju haos i besmisao umetnički ubedđijivo i neodoljivo, onđa io ne znači, smatra autor, da je reč o jednom posebnom kvalitetu iskustva i vizije koja se izražava nego to može da buđe samo znak slabosti umetničke organizacije đela koja je naročito drastično uočljiva u prvom delu Foknerovog O mana »Buka i bes.

Isto fako zanimljiv prilog predstavlja i savesno rađen Književno Istorijski ogled Branka Milanovića o međuraftnom „banjolučkom Književnom časopisu »Književna Krajina“. Milanović daje analizu većeg broja priloga u tom časopisu i govori O njegovim „najznačajnijim saradnicima. Autor je na kraju izrađio i bibliografiju značajnih rađova koji su objavljeni u ovoj reviji. Da bi mogla dđa se savesno i naučno proučava istorija naše Književnosti neophodno je izraditi istoriju naših časopisa. rw tom pravcu Milanovićev napis predstavlja zanimljiv i značajan prihog.

P. P-ć

LA FIERA ILETTERARIA

Vladimiro Kajoli, dramski pisac 1 stalni saradnik ovoga lista objavljuje u jednom od poslednjih brojeva, na naslovnoj strani, veoma aktuelan Kratak esej »Autodisciplina i cenzura«. Počinje od sasvim · uopštenih razmišljanja o samodisciplini, uglavnom poznatih, ali koja, čini nam se, ipak nije neumesno bar približno citirati: Autođisciplina pretpostavlja identičan socijalni rezultat (kao 1 dlsciplina nametnuta spolja) ali rezultat koji đolazi iznutra, preko slobodnog izbora koji je kao i svaka druga forma slobode branjen i čuvan ne toliko nekim kodeksom zakona Koliko opštim 1 zajedničkim uverenjem da se vlastita sloboda bolje brani ako se poštuje slobođa drugih. Ona, naravno, podrazumeva teške žrtve koje se mogu podnositi samo uz sagledanje viših ciljeva i dobara.

Zatim MKajoli prenosi svoja razmatranja na teren umetnosti i umetničkog izraza i tu ona postaju naročito interesanina i aktuelna: Ako bi stvaraoci odlučili da se podđvrgnu samodisciplini ne bi im trebalo dugo vremena da shvate kako se sve može reći, smelo, inteligentno, konstruktivno čak i kad se kreće jednim srednjim putem u izražavanju 1 upotrebi umetničkog jezika koji su ođabrali. Naprotiv, pomama da se pređu sve granice i đa se kaže odjednom sve dovela nas je đo vrlo bure egzibicijie nemoći, jer svi govore istu stvar, ill ništa, uobražavajuči đa govore istinu. Takva istina

·nije više istinita, jer je gola. U pri-

Yrodi ne postoji ništa slično, ništa što nam pokazuje golu istinu, istinu u smislu ljiđemtifikacije sa apsolutnom

članke za „Likovnu enciklopediju“, što ju izdaje naš „Leksiko“ grafski zavod“, a u kojoj je on jedan od redđaktora i najgsolidnijih saradnika.

TI kao da u svemu tomu ima ne što simboličnoga; kao da je ta dva pisača stola August Šenoa, još tamo pred sedam decenija, na neki način natopio svojim neiscrpnim energijama, da oni ni sad još ne mogu da „počivaju u zasluženom miru“, nego sile da se na njima i dalje stvara.

Kao takvi, oni — nesumnjivo — predstavljaju dostojnije Šeno ine spomenike, nego da smo ih stavili u staklene muzejske vitrine. Zvonimir RULUNDŽIĆ

slobodom. Gleđamo li ka krajnjim

granicama saznanja viđećemo s jed. ne strane, posle milijarđi i milijardi svetlosnih gođina, jednu neshvatljivu, nezamislivu i nepredočivu krivi. nu prostora, a 5 druge, spuštajući se od molekula preko atoma do najsitnijih „poznatih čestica, doći ćemo pred misterije SsVĆ sitnije 1 sitnije, i mljedna od njih, ni ona najveća kao ni ona najmanja, gola 1 sama za sebe ne pretstavlja ništa. Što se više gleđa sve se više uviđa zakon uzajamne zavisnosti koja uslovljava i povezuje najviše i najniže forme ži- | vota i postojanja.

TOK:

EURO NISI

Svoju obilnu svesku novembar decembar 1960. ovaj ugledni pariski časopis posvetio je uspomeni na 'Tolstoja. Kroz veći broj priloga od najuglednijih savremenih pisaca izmet je značaj Tolstoja i ogroman kult prema njegovom delu koje još uvek gaji đanašnjica. Uvodnu reč dao je Andre Moroa, član Francuske Aka. demije, pod naslovom »Moj heroj je — istinal«, iz koje donosimo sledeće misli: ;

»Rekao sam što sam hteo reći .., Heroj moje priče, onaj koga volim svom svojom dušom; koga sam pokušao da naslikam u svoj svojoj lepoti; onaj. koji je bio, koji jeste, i koji

__ aa O OTO LI O.

će uvek biti lep — to je istinal« Tako se izražavao mladi 'olstoj u vreme kada je objavljivao svoje »Scene iz opsade Sevastopolja« 1 bio je u pravu da kaže da je njegov junak bio — istina! Nikađa pisac nije posmatrao čovečanstvo jednim jasnijim pogledom. Balzak je” veliki | na svoj način, ali Balzak deformiše pomalo, i gotovo uvek veliča stvarnost. Tolstoj slika tačno ono što vidi, Ba nekom blistavom svežinom i ne-, utoljivim pogledom. I sam Turge> njev, pošto je izvesno vreme oklo. vao, priznao je najzađ da je „»Rat i mire najlepši roman na svetu. I to' epski roman, jer je u romanesknoj epopeji Tolstoj našao pogođan teren, na kome je mogao da razvije svoj genije.

Docnije, on je dodao svome delu gocijane „i religiozne motive. U »Ratu i meru i »Ani Karenjinoj« on već nesvesno predlaže da »treba činiti dobra ljudima, ali ne propovedajući moral i veru«. »Cilj umetnita, piše on tada, mwnije u tome da reši jeđan problem na neki nepo» bitni način, već da prinudi čitaoca da voli život u svim oblicima, a oni Bu neiscrpni. Ako bi mi se kazalo da mogu da napišem roman, u kome bih dokazivao da su moje socijalne ideje tačne, ne bih posvetio takvom delu ni dva Časa rada, ali ako bi mi se kazalo da će ono Što pišem biti čitano i posle dvađeset godđina od onih koji su danas deca, da će plakati ili smejati se. čitajuči ga, daću sve svoje biće i svu svoju snagu duha tome poslu.c i ' Ali Tolstoj nikad nije pristajao na. sebe. On je uvek umeo sebe da vidi, a da posmatra sebe, u svome najintimnijem biću, u svome srcu, i da viđi najtajnije razloge svojih dela, pa tako posle i čitavo društvo oko sebe. A bio je i svestan te svoje osobine. U svome intimnom dnevniku, iz vremena kad je imao dvadeset i četiri godine, on to i kaže. :

Dok je u svojim srednjim godindma uživao veliku slavu, bio srećan | u braku, u starosti bio Je mučen velikim. duševnim krizama. Uvek se pitao da li ima prava na svoje radosti, dok oko njega, u čitavoj Rusiji, vlađa tolika beda, nepravda, nasilje? I poslednje gođine njegovog ži vota ispunjene su borbom da se jis- . čupa iz te sreće, uspeha. I njegova šena ima grdne muke da ga zadrži u rodnom domu. u stvarnosti jednog normalnog života. „Zato je Tolstoj osećao duboku, istoknsku potrsbu za begstvom iz slave, iz srećnog života. I njegov kraj je poznat.

U to vreme zapisao je u svoj dnevnik: »Lakše je napisati tomove filosofskih dela nego sprovesti kroz praktični život neki svoj princip«.

Retko preimućstvo njegovog života je u tome što je stvorio najlepše” romane svetske književnosti i što je proživeo svoj život kao jedan od najplemenitijih među svima ljudima.

N.T. Stiiddeutsche Žeituno

Muzej Braće Grim u Kaselu primio je kao dragocenu dopunu svoje biblioteke više stotina knjiga raznih izdanja Grimovih bajki u slovenskim zemljama. Oprava muzeja javlja da će ova izdanja biti prvi put prikazana javnosti na specijalnoj izložbi »Nemačke bajke u celom svetu«. Ove priče dostižu u prevodima na slovenske jezike veoma veliki tiraž, IZ neđavno objavljene sovjetske knji ževne statistike vidi se da Grimove

bajke stoje sa tiražom od 18 milijona primeraka u prevodima na 43 je zika raznih naroda Sovjetskog save“ za, đaleko iznad svih prevođa sa n" mačkog jezika. Na drugom i trećem mestu sleđuju, prema podacima U prave muzeja. Majnrih Man sa | ! Gete sa dva miliona primeraka || tiraža. \

PpP. B.

KNJIZEVNE NOVINE