Књижевне новине

PEĐA MILOSAVLJEVIĆ: FIGURA.

INOSTRANE TEME

· NOVA ALŽIRSKA KNJIŽEVNOST

Specijalno za „Književne novine“

Nova magrebinska „(severnoafrička arapska) književnost rođena je simbolično u novembru 1954, u trenutwu kada je alžirsiki narod doneo odluku da jednom . za svagda svrši sa kolonijalnim sistemom, koji nije mogao uništiti živu snagu zemlje, čije je duhovne snage osvajač uvek ostavljao u nekom stanju nereda, Živahnost i istrajnost magrebinskog duha bile su uvek razlog za nespokojstvo kolonijalne admi nistracije.

T pored osvajanja i ugušivanja, narod je uvek davao glasa sebe. Već 1841. Imuj posvećuje jednu studiju „Književnosti Alžiraca“ na „povratku sa putovanja po okupiranom Alžiru., I u toku čitavog „crnog veka” populami pesnici bardi, pripremali su narod i hra nili alžirski duh svirepom nadom, u isto vreme dok su se grupe pu tujućih glumaca rugale ugnjetaču između dve zabrane, kao što to podseća Mustafa Lašeraf: „Na rodna umetnost ne štedi u BVOjim naivnim ispoljavanjima okupatorsku vojsku. I zaista, javne predstave Karađoza, ili pozorišta sa senkama, sastojale su se obič no iz satira na okupatora... Ta vrsta predscava, koja je bila uostalom zabranjena već 1843, ni tša manje ne zabavlja i dalje po tajno Alžirce.“

Pošto je araps«i jezik bio izbačen iz zvanične nastave, smtaran je za strani jezik, retki Alžirci koji su imali mogućnosti: da nau– če jezik osvajača, načinili su od njega borbeno oružje koje se okretalo protiv prvobitnog vlasnika. Prirodno je da je bio potreban čitav jedan vek sazrevanja da taj jezik dobije promenu za koju se danas zna i koju je prihvatio magrebinski duh, Taj francussi jezik svojim karakterom univerzalnosti dobio je jednu specifičnu vrednost u našim kra jevima. Zato ja ne verujem u ne ki problem jezika u Magrebiji, narodu koji će nesumnjivo biti trojni (Arapi, Berberi, Francuzi) kao, iz drugačijih razloga, Švajcarska — već u poblem izražavavanja, što nije nikako jedno ISto. Ali, vratiću se na ovo na kraju ovog članka,

"Treba odati priznanje, u alžirskom konteksu, patriotskim napo rima Emiru Koleđu, Šeiku BEI Okbi, Ben Badisu, velikom ling visti, Šeiku Brahimi za odbranu i isticanje arabljanskog jezika, proganjanog od strane okupatora. Škole osnovane od toga čoveka i koje su verovale u budućnost i u najtamnije vreme u alžirskoj istoriji, omogućile su plejadi pisaca da stvaraju dela na maternjem jeziku. Potpisnik ovih ređova, isto kao i njegovi zemljaci, ispisuje imena svojih kolega, nađajući se đa će jedan od njih uskoro objaviti studiju o đelima na arabljanskom jeziku magrebinske književnosti, od ko-

lih većina nije preveđena na

Vejo

KNJIZEVNE NOVINE

francuski jezik: tako Mohamed Al-Id Hamu Ali, Mohamed Abab sa, Mufdi Zakarija, Tavfik AlMadani, Abd-Al-Đilali, Abadđe= alžirskoj istoriji, omogućile su Aš-Šihab.,

Magrebinska književnost fran= cuskog izraza ima tri istorijske faze: period Rolonijalnii egzotični, period svedočanstava, period revolucionarni, koji je u isto vre me i period generacije od 1954. Pisci iz kolonijalnog perioda ret wo su se zanimali katastrofalnom. situacijom | „podjarmljenog

od Alžira. Oni su potvrđivali svoje

osobine Alžiraca, ! ali u smislu „ATfrikandera“ ili „Bura“. Međutim, treba pozdraviti velike ličnosti iz te škole, kao Kamija iz 1930 koji je objavio čuvenu reportažu o bedi Kabila i, naročito, Žil Roja i Emanuela Roblea, čiji roman „Uzvišenja grada“ je glavno delo u istoriji magrebinske književnosti,

Tako, najzad, jednomišljenost, udružuje imena „Žana „Senaka Drensa Šraibia, Albera Menija, Katebi Jasina, Ait Džafer, Nuredin Tidafi, Abdelkader Parah, Henri Aleg, Hociner mBuhazer, Hađad. Kao što to Senak prime ćuje u svojoj studiji „Sumce iznad oružja“, „ta volja da se izra zi jedan specimični svet i da dobi je svoje mesto u modernoj misli čini od tih pesnika prave borce Oslobođenja.“ Ta briga da se stvori jedno delo isključivo magrebinsko, da se pronađe izraz koji ne duguje ništa spoljnim e-

lementima, ali razume se ne zatvarajući se u regionalističke O grade, koje su nanele mnogo zla našoj književnosti — bila je glav na snaga vodilja ove generacije, -

Tako smo opet naišli na onaj pro ~

blem izražavanja, na koji sam na pravio aluziju u početku ovoga članka, problem koji se pogrešno meša sa samim jezikom.

I zaista ovaj je oblik, teškoća

koju je teško mimoići, u koliko |

nećemo da prenebregnemo onaj neophodni pokušaj da stvorimo oblik koji već postoji u primitivnom stanju, i &oji nam se čini kao otskočna daska, — taj oblik je u isto vreme i linija razvod-

nica koja odvaja autentične magrebinske stvaraoce od Kknjiževnih epigona koji se danas stvara ju u Parizu i Njujorku.

Prema nemačkom esejisti Ver neru Plumu, taj novi isključivo

magrebinsk; izraz „đaje našim piscima izvesnu Univerzalnu vrednost. Dela kao „Pređašnje svršeno vreme” od Šrabija

„Nedjma“ od Kateba, poeme od Tidafa od Džafera, od Žana Amruša, prethodnika te estetike danas prihvaćene od nas sviju, primeri su jasnog uspeha, i koji nesumnjivo učestvuju u renesansi magrebinske ·%ulture, a ona je već dala opštem kulturnom nasleđu Avgustine i Ibn

Kaldune. Anri KREA

Stara žena je vidjela: Nepoznati post je dolazio u kuću isuviše kasno i Dprelazio dvorište kao da je ono bilo upravo građemo prema ne-

pravljena po njegovoj zamisli i po njegovom ulcusu.

A.onda se stara žena vratila zbog nečega što svakako ne bi mala da objasni: prosto nije mogla proći onom stazom kojom je on, ne opazivši je, prošao trenutak ranije, stazom od šljunka i oblutka na mjesečini. Nije htjela proći, kao što ne bi prošla da joj je crna mačka prešla preko puta. Tako je iz štale gledala svjetlost zakovanu u oknu, stojeći nepomično, oslonjena o kameni zid. Nije se usuđivala da se makme, htjela je samo da ostane tu gdje se našla.

U stvari, ona ne bi mala o tome mnogo kazati, sem da nije smjela preći preko staze, da je kamen bio ohlađem i đa je gledala svjetlost u oknu. Stara žena zato i nije predstavljala nikakvu opasnost za gosta, koji je vjerovatno dobro pomavao bu osobinu starice, toliko đobro da se u stvari nije imao čega plašiti. Jer ona ni sama to ne bi tmjela kazati i ispričati ako bi je neko i upitao, nego bi prosto rekla đa se nije smjela vratiti kući jer joj je crna mačka prešla preko

puta.

_ Tako je nepoznati gost mogao sa te strane biti siguran pošto se nije morao bojati žene koja je od svega u živofu poznavala samo životinje, i to krave, ali koja i o njima ne bi pznala nešto kazati, nepo ih je samo hranila, pojila, muzla i čistila i tako godinama, đa je potpumo dobila i njihove mirise i njihovu ravnodušnost. . d

Nepoznati gost; je ostao nevidljiv, sem za jednu kravaricu, koja čak i da je htjela nije mogla da ga oda pošto ni s kim u toku dana nije razgovarala. Ona je u stvari, umjesto domaćina, gledala sasvim drugog čovjeka i to joj je izgledalo čudno.

Jednog, dakle, drugog čovjeka kojemu čak nije ni lice vidjela, jer je uvijek bio mrak kada, je dolazio. Ona je razumjela da to više nije neka sjenka domaćinova, nego potpuno dmigi čovjek koji je dolazio noću, koji je ponekad izlazio u baštu gdje su naramče cvjetale, udisao mirise zemlje i cvjetanja, Želeći jednostavno samo malo da prošeta po bašti.

tavljao je kućna vrata otključana da ne bi morao zvoniti, tako da je gotovo svake večeri izlazio u baštu i uđisao mirise naranača u cvijetu, i to stojeći uvijek na istom mjestu kao da su se svi mirisi jedino tu skupljali. Stranac je već bio stekno neke navike, tojest ponašao se ne kao gospodar jedne određene stvari, nego kao gpospođar svih tih stvari koje je mogao da, vidi ili osjeti i to se dešavalo samo u moćnim časovima jer je izjutra bilo sve isto, sve jednako mirisno tiho i sunčano kao i uvijek. Ba O nije bila sigurna da je m vidjela, nego je mislila o tome kako lij i nanče u cvijetu. OSIRPO. OSI "ae

Udisala je mirise procvjetalih naranača u noći, za koje

je znala kada su posađene i kako su rasle, plašeći se neDoznatog čovjeka i gledajući u osvjetljeni dječakov prozor. Došljal nije remetio tišinu, samo kao da, je osluškivao neke zvukove, nayikavajući se na nešto, možda na okolinu. . „U stvari mlada žena, mlađa udovica, ostala sa jednim isuviše malim djetetom i jednom starom ženom, sama, usamljena mnenaviknuta da to bude. Plašeći se samoće, živjela je još uvijek sa sjenama, svog nestalog ili poginulog muža. Tako je ona nekako nanovo bila, djevojčica koja čeme za nekim i kojoj su ostale sjenke ranijeg života. Sjeđela je ulkočeno gledajući kroz otvoreni prozor drveća, i bila, mirna i izgubljena, jer je u toku jedne noći ostala bez njega.

. Sve se desilo prenaglo, i sve u noći, brzo, kratko i DTrTOsto, a. ujutro nije bilo nikakvih tragova, dvorište je bilo čisto, po šljunkovitoj stazi ležalo je samo nekoliko listova opalih u toku noći, i onda je ona gledala u njih i nije mogla da raspozna šta gleda. A unaokolo je bila, sve neka fina tišina, neka fina gluhoća, prosto tako kao da se ništa nije desilo.

________

AO

a: 2

2. e

Dječak se šćućurio ispod stola đrhteći cijelim tijelom. Otpuzao je između naslonjača i stolica, dodđirujući čelom resice zastora na stolu i onđa mu se činilo da je tu nešto bolje. Vidio je maminu ruku koja se sužavala i hladila.

Mitisala je prašina. Ničega nije bilo novog, sve se Dponavljalo. Volio je da ostane tako sa sumrakom, sa stvarima koje mijenjaju boje, koje lapano nestaju. Niko ga nije tražio.

i On neće izlaziti više, Mrak mu se približio i stao pored njega, Vidio je pašnjak na proplanku, proljeće na nebu. 8amo zujanje u ušima. Gole grane, goli vrhovi...

Naprepnuto je osluškivao. .

Onđa je počeo da se smanjuje. Postao je sićušan kao tačka u sumraku, među predmetima od drveta i kristala. Zaboravio je zašto je tu. Trebalo je da ode nekuda. Opipao je drvenu nogu stola. Bio je pognmut i teško disao. Bivao je sve sićušniji, Ni topao ni hladan, ni srećan ni bijel, nego nekako jednolično miran i suv, sličan parčetu drveta.

Svijet je bio udaljen: kamenje i planinsko cvijeće, rosa i sumrak. Onda je primijetio:

_ Basvim se smanjio. Jednoga dama ću potpuno iščezmuti. Neće me biti. Stara će biti sa kravama i gledaće ih svojim suludim pogledom. Majka će ležati u naslonjaču, žaleći se na bolove i usamljenost, na nesreću, nevrijeme, tyažeći tješitelja.

Vec odavno počinje da divlja. Sklanja se u granju, među žbunjem i očekuje đa ga traže.

Niko ga ne traži. zemlju i prestati disati, da li mravi

| ~

šI

ZA

Kako bi bilo leći na dišu? Gleđao je bube koje su mujale okolo. Letjele su gdje su htjele. Nicao je mali svijet u travi. Htio je da pripađa mravimn i travi. Viđio je dvorište koje je bilo ogromno i prazno. Veliku kapiju, metalne rešetke, žicu. Široko i prazno. Pusto.

Nastavak sa 4. strane

je nesklad između osnovne ide je dela i njegovih drugih eleme nata, a u prvom ređu rasaorak između halucinantnih dijaloga i realističkih karakteristika junaka, koji je, i protiv volje autora, izazivao utisak da su ličnosti Nastojnika, ma koliko imače biMe realne, ustvari samo parođija „na metaforične apstraktne personifikacije, soje obično nastanjuju dela Samjuela Beketa i Eugena Joneska. Na taj način, pisac je u potpuno-

sti promašio efekt kome je stre mio: da pomoću opisanog stvaralačkog kompromisa pojača ste pen identifikacije gledaoca sa osnovnom temom — i publika je, golicana piščevim humorom, olako prelazila preko mučeništva Pincerovih junaka i vrlo često se od srca rugala samom licu života.

Reditelj Arsa Jovanović, koji je i preveo ovaj komad, dopustio je da se radnja spomtano ra zvija i nastojao da se potenci-

A

— PRIĆa „KNJIŽEVNIH NOV/NG” NARANČA ZA STRANCA ~

kom ranijem njegovom nacrtu, i kao da je cijela kuća bila .

Branko PRNJAT

SUMOBNA ALEGOBIJA...

jalna dramatičnost pojedinih scena maksimalno zgu snu kroz postupke plastično uobličenih likova, pažljivo miranu mizansen. Reditelj je, Osim toga, odlično sarađivao sa glumci ma i sugerirao im da precizno psihološki pojedinačnu akciju ili repliku, i da pritom ne zaborave da u likove unesu i zmo neke tajan= stvene nerazumljivosti.

Butković, Bekim Fehmiu i Pe-

Žica se klatila jedino na vjetru a kapija je škripjela. Niko to nije znao kako kapija ŠErIDi, sem njega. Osušena, nepodmazana, na vjetru. Škripi to cijela praznina awlije, cijela njena pustoš, Njihovi životi škripe. Na vjetru, opustošeni, prazni, suvi. On čuje oštro zavijanje i koža mu se ježi. Troma dosađa, praznina, strah. !

A kapija škripi negdje ispod njegove kože, među rebrima i kičmom. To škriputanje se ne može zatistaviti. Kao da ničega nema sem te suhe kapije koju vjetar klati.

Bio je zgrčen, pri dnu stola, podrhtavajući cijelim tijelor. Spolja je dopirala moć. Kapija je opet zaškripala. Prodoran, taman zvuk, Malo pustoši ograđeno žicom. Vjetar i dim. Škripa, u noćima i jutrima. Sumrak ostaje uspravan u toploj tišmi punoj insekata. Mušice su lebdjele u zraku iako sunca već nije bilo, omamljene toplinom.

Ne, nije se mogao vratiti.

Ostajao je opet tu, na kamenju i ciglama, začas iz gubljen, u sumraku, u mirisima ljeta, u prozračnim treperćnjima sjenki, i sam, dok su naranče cvjetale. i

Odakle dolaziš?

Ja te ne volim.

Niko te ne voli.

\ 8D ei BODRI nij . on je ostajao nijem, skamemnjen, nevidljiv. Mirmo uporan, čak siguran, sa mekim pravom, stajao je i nije Bitka? ni odgovarao.

Niko te ne voli, stranče.

Jedan snop topline lagano se njihao njegovom kičmom, obasjavac ga, htio se vratiti nekuda, ništa više nije viđio, bio je opružen preko gomile cigle i tiho jecao, postajao je crn, smanjen, stalno se smanjivao na toj gomili cigle, skoro nevidljiv, prozračan i bez bola.

\

8.

Pokušavala je da se nečega sjeti. Onda se zanpitala zašto te stvari stoje tu. Kađ bi samo mogle đa se na neli način pokrenu, da se pomijere, da me izgledaju tako nežive, suve, da buđi: onakve kao kađ je bila srećna. Da ih đugo gleda, da điše i Živi De njima. e

. Uvijek ga je očekivala među tim stvarima. A onda viš nije mogla da izdrži. Stvari su je gledale njegovim EGA, i sa nekom strpljivošću, gledale su je nekoliko godina stariju, | blijedu, ravnodušnu, kako očekuje ne nekog određenog ČO- | vjeka, nego onoga koji prvi dođe, ko će biti u stamju da te stvari makar pomjeri.

Htjela je sigurnost kraj koje će moći slobodno da diše, slobodno da spava. Otkad nije spavala? Zašto strijepi?

Iznad kuće bila je Jedina, pa tamna šuma. TI jedna stara, luđa, žena. Tako je izgledalo kad je prvi put stupila u kuću. Sve je mirisalo na neko fuđilo.

Ona je morala čuvati tu veliku kamenu kuću, sa Dprostranim dvorištem i štalom. Btare žene se Pplašila. Sve su stvari i dalje bile nekako luckasto raspoređene. Kao da su svi ti predmeti od drveta, stakla, i metala gledali podsmešljivo.

Željela je da se s nekim viđi. Danima je samovala i bila izgubljena. Da čuje neki glas. Da joj neko govofi. Svejedno šta. Stajala je nijema, propeta, stalno osluškujući. Vidjela je svoje lice i ono je bilo prazno, bez osmjeha, bez tuge. Samo glatko i izgubljeno.

Među predmetima, među gođinama. Prazna i slijepa tišina je bila poput nanosa, ispod koga se jedva diše. Kasnije je došla, želja za drugim glasom. Potajna želja koja je donosila neku čistu strepnju.

On je otišao. Nije se više vratio. Tako je ona u čekanju zaboravljala gotovo njegov lik, tojest brkala ga sa likovima nekih drugih ljudi koje je ra.aije susretala i sada su joj tH ljudi izlazili pred oči. ; E

Njega skoro nije ni poznavala kad ju je đoveo u tu kuću, a onda su prolazili dani i ona ga još uvijek nije pozna“ vala, tako đa su joj kasnije izlazili pređ oči oni ljudi koje je bolje pcznavala. Tako je vrijeme prošlo, a nije ga upoznala. Tojest, upoznala ga.je po stvarima koje je donosio. Neke stvari su bile pokloni za hju, a neke i nisu. Ali on ih je ostavljao sve na isto mjesto. Tako su između njih narasle hrpe raznih predmeta, odjeće, nakita. Ni on ih više nije mogao raspoznati. Kao da su svi ti predmeti bili iste vrijednosti i istog oblika.

I tađa je osjetila: đa je usamljena, da stari, u sumrakt i sparini vrućeg ljeta, sa jednim čovjekom koji je otišao i drugim čovjekom koji je stao na njegovo mjesto. Zaželjela je da ih upozna, da ih čak pomiri ako su nekad bili zavađeni. Ali ona nije mnogo znala o tome ko su oni. Opazila je samo svojo godine, ne u sebi, nego negdje kraj nje, kao breme koje je cijelo vrijeme vukla sobom, na svojim ramenima, pod svojom kožom, i onda ih je samo začas skinula kao teret, i bila opet poletna i svježa.

Džečak je jednom pitao: Kuda je otac otišao.

Oh, nikuda, on je uvijek tu. Tojest uvijek kad je sumrak, kad zrikavci pjevaju. Kao onog ljeta kad me je prvi put doveo u ovu kuću i pokazao rukom: ovo je naše. T njegov život je tada odista bio tu: među plodovima ljeta, na' suncu, na toplom kamenu, i bio je sav radostan, sav presrećan što i mogao sve to da pokaže, bio je presećan što je mogao tu da živi među narančama u cvijetu,

Onda je odlazio od kuće, putovao i đugo ga nije bilo...

A sada su u noći bila opet tu dva čovjeka, koji su se o nju otimali na pustoj leđini, otimali su se za nju, za godine koje su prošle i koje su sada poput zvijezđa bile bes krajne, neuhvatljive. A Samo je ona znala da je to tako, ali nije smjela da —

kaže.

CRTEŽ MILA DIMITRIJEVIĆA

RO OG

tar Baničević. Tako je Butković protkao izvesnom „razumnom uravnoteženošću sva lukavstva, okorelu sebičnost i raz dražljivost skitice Dejvisa, Be kim Fehmiu nas sa mnogo prefinjenog osećanja za postepeno gradiranje aqcije uveo u senovi ti svet ludila, koje sugerira mnoga egzistemcijalna „pitanja, dok se Petar Baničević istakao smislom za tanano obeležavanje razvojne linije Mikovog lika, čiji život na sceni počinje eksplozijom bahatih postupaka a završava se tihim čiljenjem u mrak. Vladimir STAMENKOVIĆ

7;

ili komika

foratmosferu ili pokretan

objašnjavaju · „svaku

Izvrsno su glumili Milutin