Књижевне новине

NEDELJKO GVOZDENOVIĆ: NAGA ŽENA U ENTERIJERU

· Problem nacionalne

orijentacije u filozofiranju

Teško je proceniti u kojoj meri mogu uticati „nacionalno-karagterološke osobine i, pre svega, različiti nacionalni jezici na razvoj naučne filozofije. Otvoren je problem u kojoj meri poseban istorijski put, udes jednog naroda i iskustva koja samo taj narod ima mogu da utiču na raz voj jedne specifične humanosti iz koje niče originalna filozofska refleksija, Postoje valjana i dovoljno obilna iskustva, kao i ne posredna izvesnost da bi se takve nacionalne razlike morale ispoljiti u stilu filozofiranja, pa bismo se mogli zapitati, u čemu se sastoji naša, domaća, jugoslovenska filozofska orijentacija.

'Davno su uočeni odnosi između nacionalne karakterologije i filozofije, ali ti odnosi ni izdaleka nisu naučno razjašnjeni. Nejasna saznanja i slutnje o ovoj vezi podsticale su na brze i pristrasne i uvek emocionalne gegeneralizacije, umesto na Sstrpljiv i metodđičan rad. Brzoteče su imale ne samo satisfakciju koju su pružali na izgled dalekosežni zaključci do kojih su oni došli bez velikog truda, već su takvim rezultatima zadovoljavale nacionalističke uszogrudosti i afekte ili, pak, razne ideološke zahteve. Istraživanje sine ira et studio najčešće je potpuno strano njihovim naporima.

Karakterističan je spis Vilhelma Vumta: „Nacije i njihova filozofija” (1915.) u kome Vuntu, posmatrajući razvoj evropske filozofije počev od renesanse do XX stoleća, konstatuje đa su En glezi oduvek negovali empiristič ku filozofiju, Francuzi racionalističku, a Nemci idealističku. Vunt smatra da se u ratu i te razlise u mišljenju jasnije mani festuju, baš kao što se indiviđual ni karakter jasnije ispoljava | u afektu, pa stavlja kao podnaslov navedenog rađa: „Poglavije uz svetski rat.”

Uzmimo kao primer englesku filozofiju, a kao njenog predstav nika, Džona Loka.

Postoji neobično velika saglasnost Rritičara engleskog i neengleskog poekla u tome đa je Džon Lok izrazito engleski duh, da je i po načinu i motivima nje govo mišljenje tipično za autohtonu englesku filozofiju. Sma tra se đa je emipiričko-skreptički pravac u istoriji engleskog filozofiranja začet još u XIII stoleću sa Duns Skotom i neporedno zatim sa Viliamom od Okama: da su se tada preformirane crte engleskog duha jasno

· ispoljile u daljem razvoju 'oji

traje sve do naših đana, ali da

·ali da je najčistija i najtipičnija

'manifestacija tog đuha

upravo Ožon Lol, „Engleska je i pre ! posle njega imala značajne filo-

'wofe, kaže Vunt, imala je Bekona, Hobsa, Berklija i Hjuma, ko.ji ga daleko prevazilaze po Fe-

nijalnosti intuicije, po prodornosti i oštroumnosti, ali niko među njima nije bio tako savršen tip engleskog duha kao što je

| Džon Lok”.

Crte po kojima je Lok tipičan Fnglez i koje istovremeno harakterišu njegov način filozo{iranja jesu: poštovanje činjeniaa i ljubav prema dostižnoj istini, odvratnost prema apstraktnoj spekulaciji i verbalizmu, Odustajanje od razmatrahja najopštijih problema i pogleda na svet, od metafizike, zatim odbacivanje svake mistike, upražnjavanje razuma u svemu pa i!

6.

najbeznačajnijim stvarima (reason must be our last judge and guide in everything), „odbacivanje svakog autor:teta, podvrgavanje istini i onda kađa se ona ne može a&vesti na sistem, bez uslovna potreba za (recionalnom)

očiglednošću, verovatnoća kao dovoljna osnova za „praktičnu životnu „orijentaciju, „zdravora-

zumski stav, realizam i utilitarizam, itd.

U osnovi misli o Lokovoj tipičnosti nalaze se izvesna valjana iskustva koja mogu poslužiti kao podloga za dalju ideju o engleskom nacionalnom stilu filozofiranja. Međutim, Kritičke rezerve ime todička ograničenja u izricanju sudova o vezi između filozofije i nacionalno-karakteroloških osobi ma moraju biti znatno veće od pozitivnih sadržaja takvih sudova, naime, onda ada se trezveno misli i kađa treba objasniti uticaj nacionalnog mentaliteta ma razvoj naučhe filozofije.

U nas se Ksenija Atanasijević zalagala za jugoslovensku nacionalnu orijentaciju u filozofiranju, za prihvatanje | herojskih napora Bože Kneževića. Ona se pri tome oslanjala na plimu iracionalizama u svetu između dva svetska rata. Meni se čini da se musao o nacionalnoj orijentaciji unašoj filozofiji može shvatiti sa mo kao naučno-filozofski postulat: da se sažmu i uzdignu do

filozofske refleksije izvesni dragoceni doživljaji i metafizička suznanja stečena na ovome tlu, u povesti koja je naša, i iskusiva sadržana u našem jeziku. Ve rujem, dalje, da bi takva istraf#ivanja, sproveđena sa krajnjom naučnom marljivošću, dovela [5] rezultata od sporednog značaja za filozofiju kao nauku. Nije u pitanju domaći Weltranschatmg, jugoslovenska slika o svetu, več natičmo-filozofski pojam o Wvetu koji stoji na nivou savremenih saznanja. Jer naučna filozofija je stvar intemacionalna. Naučna filozofija se razvija na taj način što naša kritička svest „postaje sve diferenciranija u odaosu na stalno otvorene probleme čovečnosti, i proširuje se za nove Dprobleme, uočene u datom času. Mi možemo „wsudđelovati u razvoju savremene filozofije ali ne WD nekim macionalnim predđispozžicći= jama i osobenostima, več po sna zi naučnog duha u kome se na laze univerzalne „Rkarakteristike savremenog ljudstva. Na horizontu koji oslobađa socijalizam, filozof u nas može realizovati punu naučnu svest ne odlažući je za neku drugu priliku, za neodređenu budućnost, koja je često samo polemički i borbeni cilj. Kontemplacija je jedna VIsta akcije.

Milan DAMNJANOVIĆ

v

STANISLAV JEZ

Savremeni poljski - književnik STANISLAV JEŽI LEC,

čije epigrame »Književne novine« objavljuju u ovome broju, poznat je po svojim đuhovitim, satirično intoniranim mislima, koje povremeno objavljuje u poljskim književnim listovima i časopisima. Razvijajući svoju originalnu satiričnu književnost konđenzovanih istina i iromičnih komentara o životu današnjeg čoveka, Lec je stekao popularnost kojia sve više prelazi granice njegove otadžbine.

»Književne novine« su ranije, u nekoliko navrata, objavljivale misli Stanislava Jeržija Leca., Ovi epigrami, koji se mogu smatrati karakterističnim za Lecov način izražavanja, preneseni su iz novogodišnjeg broja varšavskog lista »Kulturni pregleđ (»Przeglad kulturalny«).

Fera gmentt

LX

Čovek se ljušti iz mitova da bi se nag

pređao

sopstvenoj reviziji

kroz koju prokrijumčari sebe

u bori na čelu.

LXI

Bio je nišan majstorima

koji su se vežbali u nepogađanju.

Sam

je postao majstor koji se moli

za, savršenstvo svojih strelaca ne mičući usnama.

LŽII

Ah još jednom moći probati ta Krila, kojima se tada

nije moglo

otisnuti

sa zemlje.

Da li bi se moglo sada njima na nju vratiti

a da se pri tom ne razbije o svoju sopstvenu šenku koja je ranije

na nju sletela.

LXIIJI

u čuđenju

u zatvorenom očnom kapku visiš na trepavicama zrikavosti

i preneražemju,

koliko puta bostojiš,

toliko

moraš umirati.

LIV

Jednima su data krila orlova drugima

- pozantni opus iznosi

. koga

Osnivač hrvatskog realizma, i do danas sigurno najpopularniji hrvatski Oto August Šenoa (1838—1881.), koji je uz to bio i mesumnjivo najvažniji književna ličnost vremena, kao i jeđan od naših najznačajnijih književnika uopće, stvorio je jedan veoma impozantan opus, u ojem — kako je to pred više od tri decenija izračunato u nekom seminarskom radu — ima oko 12.000 samo na hrvatskom jeziku napisanih stihova, a u prozi pre ko deset milijuna riječi.

Preštampan u knjige, taj imdvađeset knjiga srednjeg oktava, sa po 400 stranica prosječno (Izdanje „Binoza“, urednik „Amte Barac, Zagreb, 1982—1934.). A kad bi se sve Šehoine štampane i doead po više puta preštampavane knjige skupile na jednom mjestu, to bi bila čitava mala biblioteka, odnosno niz, dug minimalno 8 do 4 metara, jer su neka od njegovih djela preštampa vana po deset i više puta.

Stojeći pred tim opusom, koji neosporno zadivljuje, kako svojom voluminozn i Visokom Wvalitetom, tako i historijskom ulogom, koju je izvršio, i snagom koja iz njega još uvijek zrači među najširim čitalačkim slojevima, onaj tko je neupućem, mo gao bi se đuboko impresioniran zapitati: Koliso je taj autor živeo i kakve li jetoizuzetno povoljne prilike imao, da je mogao sve to stvoriti? Jer, tu se nailazi i na četiri velika historijska romana, za koje je trebalo izvršiti velike pretpripreme, prikumpiti gađu i studirati (i pronalaziti) historijske izvore.

Samo „Seljačku brnu” Šenoa je morao nositi u sebi više deset godina. U predgovoru drugog izdanja toga svog, uz „Zlatarovo zlato”, svakako najznačajnijeg dijela, sam Šenoa kaže: „Seljak-kralj lebdio mi je od mladih dana pred očima; za tom tajanstvenom osobom, koja i sad živi u pameti našeg zagor“ skog puka, otimala mi se mašta, Uvidjeh, dakako, da mu se hoće zrela pera, da mlađić neiskusan nije dorastao tome DOsJu e MZ

Međutim, Šenoa je za stvaranje toga svog, u svakom pogledu impozantnog opusa, mjereno našim „današnjim „stanđardnim mjerilima, imao manje vremena od bilo kojeg današnjeg našeg književnika (ili „Imjiževnika”, svejedno).

Kad mu je bilo triđeset godina (1868.), August Šenoa je dobio mjesto kod zagrebačkog Magistrata, a do toga doba, iako je imao iza sebe već osam godina spisateljskog rada u „Pozoru”,

| LEC

anđela, može se u njih

puca

čitavu godinu, Ne doliči im da koriste vreme zabrane lova na patke.

LXV

A ko zna natpis na svom grobu?

Omaojena Krila

teško će opustiti, pomiriće se sa neuspehom, neće

nas goniti

večnosti, koji zavejava

sneg amaterskih pozorišta.

LXVI

Čudni smo mi puževi! Kuću nosimo u sebi,

teško je vratiti se natrag vijugavim putem u dubinu.

LXVII

Gutaju Diogeni ogledala · traže čoveka

u sebi, su požderali \

očima

kad su ga ugledali.

A možđa

je to večni sjaj zvezde na njegovim

mnogim grobovima?

(Sa poljskog Ama ŽIVKOVIĆ)

___________________ ___________ _—--–— –__—

UDLBPAJU IJU OP IIa:

NAD DVA PISAĆA AUGUSTA ŠENOE

„Glasonoši”, i „Agramer Zeitungu”, u knjizi je imao štam

„Naše gore listu”, 5 „Slawische Blatter

propalu komediju „Ljubicu”. Od te godine, napredujući DO biroiratskoj ljestvici (1871, — Veliki gradski bilježnik, a od gođine 1873. do WITH e gradski semator) Šenoa je para Telno sa svojim službenim radom na Magistratu, uređivanjem „Vienca” (od 1874. do 1881.), artistič kim „vodstvom WKazališta (do 1873.) i nizom drugih manjih du Šnosti, napisao pet velikih histo rijskih romana („Zlatarovo zlato” 1871., „Čuvaj se senjske ruke” 1875., „Seljačka buna” 1876., „Diogeneš” 1878. i nedovršena „Kleveta”), „mnoštvo pjesama, pripovjesti, kritika, eseja i prigodnih članaka, a uza sve to, vla dajući s nekoliko evropskih jezika, preveo je i žitav niz roma~– na, novela i drama,

Ali, da ne bi bilo zabune, odmah naglašavam, da Šenoino zaposlenje na Magistartu nije bilo samo sinekura, „samo „uhljeblje“, koje mu je omogućavalo nesmetani književni rad. To je bio i te kako kruti hljeb, kojeg je trebalo odraditi, a od tađašnjih zagrebačkih purgera i

panu samo

Wramara, nijesenimoglo očeki~ ,

vati toliko kulturnog shvaćanja. U najvišem naponu svojih snaga, u doba kad je davao najviše od sebe i kao činovnik i kao književnik, tri gođine prije svoje smrti, Šenoa je u „Viencu” konstatirao: „Kod nas većina književnisa mora po danu 7lS&lužiti kruh, a tek po noći, kad druga gospoda spavaju, može se, izmučen od drugoga posla, dati na pisanje — no kod drugih naroda, književnici mogu svoje najbolje časove i punu snagu pogvetiti peru”.

Trošeći evoje snage u sitnim kancelarijskom rađu, Šenoa je u jednom momentu — nepoznatog

PRIVATNI PISAČI STO AUGUSTA ŠENOE

nam datuma — nad svojim kancelarijskim stolom bolno zavepio: |

„O moj stole birokratski,

Ljuto li si meni drvo:

Oteo si meni tatski,

Čilih ljeta doba prvo”.

— a taj njegov epigram, koliko sam mogao ustanoviti, a kako mi je to posvjedočio i njegov sin danas već devedesotogodišnjak, Milan, ni do danas nije nigdje publiciran. (Rukopis tog epigrama poklonila je Šenoina žena Slavica, pred „dvadesetak godina, tađašnjem gradsqaom senatoru Šeringeru, koji je „đugo godina sjedio za tim stolom, a koji je epigram dao ugravirati u metalnu pločicu i pribitije na sam stol, gdje se ona i danas na lazi. Pred desetak godina taj stol je prenmesen u Muzej grada Zagreba gdje se i danas nalazi u funkciji, jer na njemu radi ·upravnik tog Muzeja, prof. Buntak.). :

Za tim stolom je August Šenoa, pored bezbrojnih sitnih, gvakodnevnih birokratskih poslo va i poslića, koji iscrpljuju i zatupljuju, izrađo osnovu za preimenovanje mnogih zagrebačkih ulica, od kojih neke (u Gornjem građu) i danas još nose imena, koja im je on dao; među njima i ona njegovog ranije ljutog knji ževnog protivnika Dimitrija Demetra. Tu je Šenoa godine 1878. izradio u osnovu za groblje Mirogoj, koje je u to doba bilo imanje Ljudevita Gaja. A nad tim stolom, skapavajući od rada i umora, nakon tromjesečnogE „zalječivanja rana izmučenog grada” i „utiranja suza mnogoj sirotinji i siročićima”, , poslije strašnog potresa 9.X%XI 1880, Šenoa je jednog đana formalno iznemo

STOLA UZ OSAMDESETOGO-. DIŠNJICU SMRTI —

gao i — otišao kući, da leme u irevet iz kojeg se nikad više nije pravo digao, s #ojeg su ga 13. XII 1881. skinuli mrtva.

Ali, taj Stol, za kojim je on godinama sjedio kao gradski sudac i svakog petka od 9—14 sati mirio zavađene piljarice purge re, i tako zalazio u najintimniie detalje njihovih privatnih života, ima Svog značaja i u Šenoinom književnom rađu. Za njim je om. često čuo po neku originalnu fra zu, koju je znao zalbbilježiti još za vrijeme same rasprave, da je kasnije upotrijebi u nekom svom književnom djelu. Tu je on sagledao što je to zapravo život i kad bi,se netko poduhvatio da ispita šta je on sve s toga stola unio u svoje djelo, to bi svakako bio veoma interesantan rad. Zna se na primer da je Dripovjest „Ilijina oporuka“, beletristička obrada jednog događaja iz realnog Života, kojeg je Šenoa doživio i presudio za tim stolom,

A kad se nakon Svih svojih dnevnih poslova, nakon Kazališta, sjednice u Matici hrvatskoj, gdje je bio potpredsjednik, ili kakve druge dužnosti, i skoro sva kodnevne prijateljske sjeđeljke u Ronnerovoj gostionici, koja se nalazila na uglu Ćirilometodske ulice i Markovog trga, vratio ku ći, redovno između 10 i 11 sati, obišavši ženu i djecu, da ih Dpoljubi i pokrije, ako su se otkrili vadio je iz ladica SVOE domaćeg pisaćeg stola rukopis na kojem je radio, sjedđao za prostrani blagovaonički stol (koji je u međuvremenu propao) i uz škiljavu petrolejku, „nastavljao je tamo gdje je jučer stao — do coca tri sata ujutru. Te tada je njegov radni dan bio završen.

Kad je 13 decembra 1681, u 7,30 Šenoa umro, „Pozor” je sutradan u svom nekrologu Dpisao: „Gleđasmo ga kako stenjaše pod teškim činovničkim po-

slom, a onda u noćno doba skladaše žarke pjesme i čarobne pripovjesti — sve to vidismo, a opet je teško u jedan mah oslikati ži vot, koji je kano krasno granato stablo donio toliko ploda, da ga jedam mah niti oslikati ne mo žeš... Ali smrtna kosa presječe ovu krasnu skoro dđopredenu nit. Ovo je ipak samo početak od svega onoga, kako đobro znamo mi, koji smo elušali njegove osnove, koje je još u poslednje časove kazivao, kada je izgava-– rao: nedajte mi umrijeti, jer imam još puno i puno napisati“. Kad je pred skoro dvije decenije, povodom pedesetogođdišnjice Šenoine smrti, jedan novinar zapitao njegovu ženu: Kađa je najviše radio? — dobio je slijeđeći odgovor: „Noću“ i jedino noću. Danju nije mogao. Rađio je do šest poslije podne na Magistratu. Kada je bio dramaturg Kazališta, tada je bio još više zaposlen i radio je noću. I često, kad je već umoran klonuo i zaspao, dolazila sam tada (i pozivala ga), da dođe na počinak i odmor, koji mu je bio tako potreban“ (Revija „15 dana“, 19931. str. 84,).

| Pa čak i onda, kađ je ležao teŠko bolestan na samrtnoj postelji, Šenoa je i dalje radio, a kad više nije mogao pisati, diktirao Je. Pored svojih rađova, iza sebe je ostavio četrdeset manje ili više razrađenih planova i započetih radova za razne pripovje” sti i romane,

Nastavak na 8, strani

Zvonimir ROULUNDŽIĆ KNJIŽEVNE NOVINE