Књижевне новине

Ne samo na Tstoku nego i na Zapadu — po Jeitsovoj oceni bengalski pisac Rabindramat 'Tagore (1861. — 1941.) bio je prvi pesnik svoga vremena, Ako ova ocena nije preterana, znači da je on jedan od najvećih pesnika koje je svet imao. U inđijskoj Književnosti, staroj nekoliko hiijada godđina, on je —% bez sumnje — jedna od šest najznačajnijih pojava: po značaju sa njegovim delom mogu da se UDpOređe samo vedska poezija, Mahabharata, Ramajana, Pančatantra i Kalidasino pesništvo.

Tagorovo delo je ramoliko: Tinska pesma, pripovetka, romam, drama, esej. Lirika je bila oblast u kojoj je njegov talenat ispoljio najveći sjaj, lirizam je glavna snaga, i ostalih njegovih rađova. Ali ti njegovi rađovi ako ne dostižu nivo njegove lirike, i ako su često ispod visokog evropskog nivoa — u istorijskom razvoju indijske literature predstavljaju izvanredan domet.·.U

indijskoj literaturi lirika je i pre .

Tagora bila bogato razvijen pesnički rođ i imala je niz izvrsnih predstavnika: Kalidasu, Amarua, Bhartriharija, Džajadđevu, Bilhamu, Čanđidasu, koje Tagore nije mogao uvek da prevaziđe, a, kafkađ ni da dostigne. U dramskoj poeziji takođe on nije nadmašio Kalidđasu i Bhavabhutija, ali im je prvi — posle mnogo vekova (i ostajući u njihovoj tradiciji) — postao ravan sa svojim dramama: Prolećni krug, Kralj mračne sobe, Žrtva, Pošta, Čitra. Međutim, u romanu (Kući i svetu, Brodolomu, Prijateljima, Gori), pripoveci i eseju daleko je prevazišao sve što je u ovim vrstama, u Indiji dotle bilo stvoreno. :

Rabinđramat Tagore rođen je tn Kalkuti, — kako je sam rekao — »u atmosferi dolaska novih ideala, koji su u isto vreme bili stari, stariji od svih stvari Kkojima se to doba ponosilo«ć, — u atmosferi borbe protiv verskog fanatizma, protiv starih formi u književnosti, protiv tuđinskog

va, u zemlji.

Njegov otac, Debenđranak Tagore, organizovao je u Indiji crk vu koja je propovedala bratsku ljubav među svim ljudima. Zato su ga zemljaci nazvali »velikim prorokom« i prezirali ga kao kakvog hrišćanina. Tako je bila isključena iz društva porodica koja je već u X veku bila slavna i otađa stalmo davala Indiji učeme ljude i umetnike.

'Rabindrant je bio sedmi, najmlađi sin. Ostavši rano bez maj ke, sa ocem koji je često putovao, on je rastao bez roditeljske nege i milošte, pod strogim nadzorom mposluge i učitelja, od kojih je često i batine dobijao. U takvim prilikama u njemu je raslo nežno osećanje za prirodu. »Sećam se — pisao je docnije jednog niza kokosovih palmi pored zida naše kuće, kako mašu granama prema suncu koje se rađa; one su mi bile drugovi, živi kao što sam i ja bio«. Svet koji ga je .okružavao (izuzimajući školu) pođuđarao se sa, SsVetom koji je zamišljao.

Nastava — prvo školska, a zatim privatna — nije ga privlačila. Oma je bila bez radđosti, mehanička, sa grubim bostupanjem. U školi je budući veliki pesnik imao slab uspeh i zato io često morao da stoji POloOg-

av na jakom suncu. Kod domaćih učitelia, pošto ga je otac ispisao iz škole, nije mu bilo lepše: ođ ranog jutra do mrkle nodi nije imao ni jednog slobodnog trenutka. A pesnik se u njemu \eć budio, niegova mašta se rTazigravala i iskala slobođu. Već u osmoj godini počeo je da piše pesme ugledajući se na stare narodne. U četrnaestoj štampao je prvu u rodnom gradu Kalkufi. Bio je naimlađi u Književnoj grupi, — kako se posle sećao bez zaštimog oružia koje daju zrele godine i neđovolino boengležem da bi izazivao bĐoštovanje.

Kao seđdamnaest,ogođišnieg mlađića otac pa je poslao u Englesku da stuđira pravo, ali je on u Londonu slušao bredavanja O engleskoj Kkniiževnosii i čitao engleske liričare: Vordsvorta. Šeliia, Brauninea. Kad se posle gođimi dana vratio u otadžbinu, potpuno se Dredao poeziji i ubrzo objavio dve zbirke lirskih pesama: tužne Večernie pesme (179.) i vedre Jutarnje pesme (1880.).

Sleđeća decenija — knko je to već rečeno u jednoj prilici — bila je đeceniia Tagorove liubavne poezije. Tada se on (u 22 god.) oženio i štamvao niz zbirki lirskih pesama. koje u izboru predstavlja Gradinar. i više drama — između ostalih, Pwstinjaka, Čitm i Krala i Kkraliicu. |

Gođine 1891. preselio se 1Z Kalkute na porodično imanje na reci Padmi, gde mu se pružila prilika da intimno upozna bengalski narodđ. Tu ie — uz liubavhe pesme — bočeo da Miše i »članke o knijževnosti, umetnosti, religiji, politici i socijalnim

KNJIŽEVNE NOVINE

LTDRAJNE VIZIJE

RABINDRANAT TAGORE

pitanjima (koje je objavio u Sadhani). Tu se sav okrenuo indijskoj starini: U; 8, Mahabharati, Ramajani, budističkim Jegenđama, odakle je i za mnoge pesme uzimao građu. »Tako Dosl e gođine stoleća predstavljaju patriotski period, u kome su nastale i patriotske pesme i romani. U ovo doba pada i osnivanje škole u Šantiniketanu, jedne mođerne humanističke ustanove, O SUPpTOtne Školi koju pesnik nije voleo.

Početak XX veka bio je nesrećan za Tagora: izgubio je ženu i kćer. U tuzi za njima i u brizi oko petogodišnjeg sina, napisao je zbirku dečjih pesama, Polumesee, tri zbirke religioznih pesama (iz kojih je zatim napravio izbor za Gitandžale) i velike mistične igre: Kralja mračne sobe i Poštu. Sem toga, u OVO vreme hčestvovao je i u mpolitičkom životu, ističući shvatanje da političkom oslobođenju mora da prethodi duševni preporod naroda. Ova teza, suprotna Gandijevom mačelu aktivnog oslobađanja od tuđinske vlasti, dovela je Tagora u nemoguć položaj: sunarodnici — kako je sam rekao — sumnmjičili su ga za udvaranje Englezima, i strah od Dpolicije, a policija je njegovu blagost smatrala opasnom i sumnjičila ga za tajne namere.

Godine 1912. otputovao je Tagore u Englesku i tamo štamnpao Gitandžale (Pevačeve žrtve) u engleskom prevodu {koji je sam spremio) i sa Jeitsovim predgovorom. Ta Knjiga đonela mu je 1913. godine Nobelovu nagrađu i svetsku slavu, a 1914. i titulu sera. Od tađa do đanas Drevedena su na engleski i druge evOea jezike mnoga njegova ela.

O4 toga vremena — kao ugledoi građamin sveta — Tagore je u nekoliko mahova, išao na daleke puteve: u Sevemu Ameriku, u Japan, u Kinu, u Evropu, uključujući tu i našu zemlju. Naročito su wmnhačajma njegova pređavanja u Japanu i Americi u toku prvog svetskog rata (1915. — 1916.) i u Evropi odmah posle rata (1920. — 1921.). Prva je objavio u knjizi Nacionalizam, a druga u knjizi Nacionalizam — ličnost. U njima je on ističući osobemosti istočne i zapadne kulture, i zalažući se za, njihovo uzajamno oplođavanje — oštro kritikovao nacionalizam koji uništava čovekovu vezu sa sveopštim životom.

Kraj prvog svetskog rata doneo je izvesnu promenu prema, oslobodđilačkom polcretu Indije. Nju je izazvao engleski teror, posebno pokolj koji su Englezi izvršili u Pendžabu. Odbacivši titulu sera, pesnik je tada odlučno stao na stranu svoga naroda. Ali je istovremeno — u jednom pismu Gandiju — rekao i OVO: »Ja sam pesnik i ne mogu da postanem vojnika Srce mu je” — dođao je u ovom pismu govorilo da sedi u prikrajku i da peva svoju pesmu. Sa borcem kakav je bio Gandi on nikad nije mogao da uhvati isti korak.

Osim tu Jlirici, u kojoj je dostigao najveću stvaralačku meru, Tagore se osobito odlikovao u filozofiji umetnosti. Ukratko i nepotpuno imoseni, njegovi estetički i književni pogledi svode se na sledeće: lepota je istina,

· Dr Vojislav ĐURIĆ

RABINDRANAT TAGORE

muzika je prva umetnost i poevzija mora iz nje da pozajmljuje, umetnost ima pravo ns potpunu autonomiju (i ne mora da vodi računa, o onome što je Kkorisno u svakidašnjem žŽivotu), umetnost izražava ono što ne može nauka, sadržina i forma umetničkog' dela čime mnedeljivo jeđinstvo, pesnik je pozvan da kazuje ono što drugi ljudi mne mogu. Između ostalog, naročito treba istaći to da je Tagore dao najđublje obrazloženje princips »vumefnost radi umetnostic«.

Glavna tema Tagorove lirike i ćelokupnog njegovog umuetničkog dela jeste ljubav — prema Beni, prema deci, prema otadžbini, prema prirodi, prema ŽivoOtu uopšte. »U jednima — rekao je on za sve ljuđe — osećaju poznanike moji prsti, u drugima moje nozdrve; čini mi se da ih krv u mojim žilama poznaje, a mnogi su opet poznati snovima mojima«.

Ređak je pesnik koji je s to-

liko prava kao Tagore mogao.

da kaže: Moje su noge sustale pod teretom moga srca«. Svoj pesnički poziv on je našao u tome da izražava ne samo sađašnje ljude nego i prošle i buduće: one koji su nemo živeli u tami i one kojima veselo šalje svoj glas preko stotinu leta. I ne samo ljuđe nego i ono što bi oblaci

i bregovi hteli da kažu ljudima. I u tome je uspevao kao retko koji drugi pesnik. Njegova Teč je jednostavna, ali i duboka, ustreptala i slobodna. »Pesme su moje — veli on s pravom nabujale u muelođije slobodne kao vali, slobodne od svih stega

reči«.

Kad njega čita, čovek se raduje što je čovek, Pesnik kaže da je beskrajan i to njegovo OBećanje na neki mađijski načim prenosi se i na čitaoca. Kod mno gih pesnika kosmos je dat pbrema čoveku kao strašna sila: ledena, neprijateljska, i čovek se prosto grči — da, iščezne pre ne minovnog udarca koji će ga smrviti. Kod Tagora to je nešto što se na čoveka nadovezuje i na šta se čovek nađovezuje, jedno jedin stvo beskraja u kome se zvuci koji izviru iz čoveka i zvuci koji dolaze izvan čoveka sjedinjuju u sSkladnu i moćnu muziku, tako prirodnu na gozbi ovoga Ssveta. Možda je tu i jeđan od najvećih razloga što se Tagorove pesme u Indiji pevaju kao mnarodne, Tagore ide u red nekoliko najistaknutijih pesnika humanista. Iako je osećao muke — svoje i drugih ljudi, nije hteo te muke da proglasi za večni smisao i cilj Života pod zvezdama. Kad jednoga dana — mislio je on ljudi postanu savršeniji, smanjiće se i njihove painje. Ovaj svet je suviše lep i bogat da bi ljudi morali da budu nesrećni.

Zbog svega toga Tagorovu Doeziju — i kad ima starinsku indijsku boju, koja joj ne smeta da, bude univerzalna, i kađ je bez ikakvog lokalnog ili vremenskog obeležja — osećamo kao Svoju, upravo onako kako je sam bpeshik rekao: »Moja će pesma biti u zvezdama tvojih očiju i u srce stvari pogled će ti odvesti&.

LIRIKA U PREVODU

svečano biti proslavljena u celom svetu, »Urvasi se, ovde,

prei put objavljuje na, srpskohrvatskom jeziku. i

URPASI

Ti nisi Majka, nisi Kćerica, nisi Nevesta,

ti 1 | o Žiteljko Raja, Urvasi! SOON KO

Kad se veče spusti na pasišta, vukući oko svog umornog tela 53

zlatni prekrivač,

Ti ne pališ svetiljku ni u jednom domu. Li |

Neodlučnim Kkolebljivim koracima, 5 uzsburkanim gruđima i oborenim pogledom, Ne OE. OJ OG se u postelju ni jednog Voljenog, nemo. i Otkrivena si kao Zora na domaku, Neustrašiva,!

Procvetavajući u sebi, kako kakav bestabljičan cvet, Kad si se rascvetala, Urvasi?

Onog prvog Proleća, digla si se iz penušanja. Okeana,

Nebi si ONA u oj ruci, otrov u levoj.

abujalo mo ore, poput zmije ukroćene čarolijama,

Vešajući hiljađu svojih uzletelih kukuljica, _O Opalo je pred tvojim nogama!

Bela kao cvat kumda, naga lepoto, koju obožava Kralj

Ti Besprekoma,! REST

Zar nisi nikad bila pupoljak, nikad devojče nezrelih godin8, ' O večno mlađa Urvasi? · i

Seđeći sama, pod čijim sumornim krovom

si upoznala ipru detinjstva, igranje s draguljima i biserima? Kraj koga si, u kojoj odaji osvetljenoj bljeskanjem dragulja, koralnoj postelji,

Uspavana pesmom morskih talasa, spavala na

S osmehom na svom nevinom letu? Onog trenutka kad si se probudila u Svemiru, Bila si sazdana od mladosti, U punom jeku lepote!

Od veka do veka bila se ljubimica sveta,

. O nenadmašna u ljupkosti, Urvasi! Prekidajući razmišljanje, mudraci polažu pred tvoje stope _ Đlodđove svoga kajanja: Očarani tvojim pogleđom, tri sveta postaju neumomi od . mladosti; Zaslepljeni vetrovi nose tvoju opojnu mirisavost uokolo: Kao crna pčela, pijana od međa, zaneseni pesnik tumara,

ID žudna srca, Dižući pesme obesnog rađovanja! Dok ti... ti se Kkrećeš sa zveckavim grivnama, i lepršavim . " suhknjama, Nemirna kao mija!

U skupštini Bogova, kad igraš u wshićenju rađosti, a O uskolebani talasu, Urvasi! Nizovi velikih valova, sred okeana šire se i igraju, udđar “. - : i na udar; 7 perJjanicama žita suknje Zemlje podrhtavaju; Tz tvoje ogrlice zvezde ispadaju u nebo; Neće ivan a grudima, čoveka srce zaboravlja sebe, igra! Neočekivano ma horizontu tvoj korak prska Ah, pomamna u napuštanju!

Na Bregu Sunčevog rađanja, na Nebu, ti si otelotvorena.

O Urvasi koja očaravaš svet! ZE Ttvoje vitko obličje umivaju tekuće suze Svemira; Crvenilo tvojih stopala obojeno je krvlju srca tri sveta; Tvoje kovrdže su pobegle iz pletenice, stavila si svoja laka

\ stopala, na Lotos procvalih žudnji Svemira!

Svoja stopala poput lotosa,

Beskrajne su tvoje maske na nebu svesti, O Drugarice snova!

Čuj kakav se vapaj i oplakivanje svugde dižu za tobom, O nemilosrdna, gluva Urvasi! Čuj, hoće li ona Prastara Bujnost ikad ponovo obići ovu "e · zemlju? Iz bezobalne neizmerne dubine hoćeš li ponovo izići, s vlaa. žnim uvojcima? U Prvoj Zori najpre će se to Obličje pokazati! Dok Svemir bude zabezeknuto ppiljio svi tvoji udovi će se

vlažiti, | Vođe kliziti s njih! , Neočekivano će bezmerno more, u pesmama nikad pre slušana, Zagrmeti svojim talasima! Ona se neće vratiti, ona se neće vratiti! — zašao je taj

Mesec Blave! Ona je svila svoj dom na bregu zalaska, Urvasi! Zbog toga se danas na Zemlji s rađosnim dahom Proleća Sjeđinjuje dugi uzdah nekog večnog rastanka. U noći punog meseca, kad se svet puni smehom, Sećanja, odnekud izdaleka, svira flautu koja donosi nespo-

: kojstvo, Suze naviru!

Ipak u tom plakanju duha Nada se budi i živi, Ah, Neokovana! . (Preveo Dušan PUVAČIĆ)

SEĆANJE NA LAZU KOSTIĆA

Nastavak sa 1. strane

bio tragična žrtva svojih izuzetnih darova i odlika. Ostao je do smrti usamljen. Jedan njegov sa vremenik, veli: Laza je bio hladan prema ljudima. Jeste,' bio je obavijen drugačijom atmosferom, pa mu ni drugovi nisu prilazili kao jedno-drugom, s običnim svo jim brižicama i primedđbama, a on, isto tako, nije im davao mno Bo od svoje ličnosti, zadržavao je i njih i sebe zaobilaznim dosetkama. Mene js zvao sebi samo tri pu ta; bio sam još stuđent, ali sam se već udvarao muzama. „Jednom je, čini mi se poslednji put, pokazivao svežanj beogradskih novina, koje je ređovno pretplaćivao, — one koje Srpsaa čitaonica nije držala „ŠStampu“, „Pravđu“, „Mali žumal“ itd. —

i smejući se podnosio mi omaške „lupetanja“ u njima, pa, tim povodom pričao mi je o spremi, savesnosti pravih novinara i publicista u svetu. Zadržao se, sećam se, ističući veliki uticaj „Tajmsova neđeljnog dodaika“ za književnost 1 nauku. Dakako, ranije, dva plta me je pozvao, ča stio izvrsnim „kinesko-ruskim (Popovljev cvetočnoj) čajemien gleskim biswvitima (Pikovim), a nije bio snob — molio je da mu tražim Šekspirovih prevoda na nemačkom i na mađarskom je ziku. On je imao neke ali je želeo još kakvih novijih. Verovatno ih je hteo da upoređuje sa svojima, pre drugog izdanja. O našoj književnosti nikad m: nije rekao ni reči. Verovatno, če kao je da ga ja pitam, a ja sam se, ,iz respekta prema velikome

majstoru, snebivao. Tek, iz druge ruke sam saznao da je blago naklono pratio moje početne radove. Dr. Elek Goždu, predsednik okružnog suda (umro 1919 u Temišvaru kao predsednik Apelacije u miru) odličan mađarski pisac, danas nepravedno zapostavljen, zvao me je 1906, da mi saopšti, s divnim zadovoljstvom jednog ustabaše mladome kKalfi, kako mu je L. Kostić „ovih dana“ govorio: da ovde u varoši živi jedan mlad poet Koji „obećava“, ima, kao, osećanja i za ritam i za reči, da im da naročit značaj pa i da arhaičnu reč obnovi (ticalo se reči „pečalne“ u pesmi „Te-oči“ iz „Srpskog književnog glasnika”). Za mene je to bilo vsliko ohrabrenje. Već tada sam znao da je L. Kostić, uprkos često i preteranom. jezičkom no=

vatorstvu, superioran magičar, vrač srpskog jezika. On je jedini u svom naraštaju, nađovezujući se na L/yukijana, Sterijui Nje goša, digao našu prosodiju, naš Književni jezik uopšte,do visine modernog intelektualizma i sensi

biliteta. Tako mlađi on je i Đuri Jakšiću danuo maha da se izrazi, a ne protivno, a čvrsti, sini Njegošev stih oslobođio ruskosrpskoslavjanske patine. Laze Ko stića jezik, i u ono dvadesetak pesama i spevova i u misaonim · člancima, čitaju se ao da su * juče pisani, a takvi će ostati, uveravam vas, i za sto godina.

Veljko PETROVIG .