Књижевне новине

MAK DIZDAR

Okrutnosti kruga

(»Veselin Masleša« „Sarajevo, 1960)

Mak Dizdar je zanimljiva pojava i ličnost novije boasnsko-hercegovačke poezije sa već dvađesetpetogodišnjim statusom pjesnika i njekoliko vrijednih ostvarenja o kojima šira čitalačka publika jcdva da nešto više zna jako njihova stvarna· vrijednost zavrjeđuje sasvim oprečnu situaciju. Javio se prvom zbirkom stihova »Vidovopoljska moć« 1935. S. kao devetnaestogodđišnji mladić; tek poslije rata objaviće poeme »Plivačic&« (1954) i »Povratak« (1958), dok mu opsežna zbirka pjesama »ORkruinosti kruga«e nosi na Kkoricama godinu 1960. Izme đu tih vidnih tačaka objavio je više pojeđinačnih pjesama od kojih i poznatog »Gorčina« i dvije nezavršene pesme »Viaga« i »Majka«. »Okrutnosti kruga« sadrže sve glav nije i ođrednije pjesničke misli koje je MDizdđar ustrajno bilježio i varirao od svojć prve pjesme pa do danas. Po tome je ova zbirka presjek svega što je M. Dizđar do sada napisao i obiavio. U rasponu Šširokih raspoloženja i tematskih zahvata — od srednjevjekovnih, patarenskih zabilježaka do socijalne i intelektualne retorike — M. Dizdar mastavlja i postavlja uvijek svoje lične odnose prema vječnim problemima slohođe i odgovornosti, pređ pitanjem i ciljem Žživijenja, Njega taj problem muči, i mučeći ga on nastoji da ga se riješi, da ga poctski izrazi i. na taj način oslobodi kako za sebe tako i za druge (poeziia je i oslobađanje ljadskih ograničenja i nesavršenstva); otuda i to paštemje da se neka Ključ na pitanja egzistencije projasne i do gleđaju u njihovim stvarnim ili fiktivnim relaciiama i razmijierama. Otuđa i opsesije, krugovi, »okrutnosti kruga« u mnoštvu razbijenih i isitnjenih Kkružića u kojima se sapeto i zavezano vrtimo od jskona, No taj problem s kojim se čovek i pjesnik suočavaju, M. Dizdar zna ma mahove da prevaziđe: i to su ona opšta, tam na i verbalna ponavljanja bez zama ha i zanosa. No ta mjestimična necjasnoća iskupliena je i otkricima, pa će u ovom prikazu biti poglavito riječi o tiome što je u Dizđdarevoj poeziji vrijednost i samobitnost. '"ako M. Dizdar, uvijek u istoj vatri i groznici i potrazi, kao da je gonjen, pokušava prvo sam da se snađe u svijetllu koji otkriva i da sebe određi. prema _ mečemu „što Je izvjesno xi niemu. Ali (u već nastaje pr va mneizvjesnost, brvo gublienie i to mjenje. Izvjesnosti nema. Zivot je avantura, Plovidba. Neimarenje, Samomučenje. MBezizlaz 1} čovjek se ođjeđnom obrete u tuđoj zemlji, pod ubitačnim crmim sunečćem koje žeže i pali kožu bezrazložno i besmisleno. Svijet je neđohod, neprohod, čestar i vbrka (otuda i simboli: more, šuma, okean, plovljenje). oOdređujući i pronalazeći sebe u ·zamršenim slu-

čajevima i krugovima o koje se sapliće kroz život, pjesnik polako Klonjava, pada, ali se i diže. Nosi ga taj nepoznati val, u susret nekakvoj hlad

noj zvijezđi. Gdje će stići, kakvo je ishodište (ako uopšte ima ishodišta)? Pamet staje. Izlaza nema. Za trenutak. Dubok. .Najdublji. Pa se ipak vrati pouzdanje, nađa. "Treba ko račati. Ići. KMrčiti staze, saditi masline (Masline), Čak i io može da bu de nekakav privremeni dio Kkopna, nekakav: smisao u tom talasanju. Pu tovanje i plovljenje — kao da je to najistrajnije u · Dizdarovoj poeziji. Sve drugo se mijenja. To stoji i odolieva. I inače ovaj južnjački poeči zaljubljenički priviđa more, Levani i Meditaran, luke i zvjezđe, abale i daleke stanovnike. lL,utajući i Sstranstvujući, M. Dizđar kao da navigari između skepse i nade, sebeljublja i sveljublja, života i smrti. Optimista, tek kad u očajanju prigrli život koji čeka izvršitelja, neumitne presuđe i pravđe. To osjećanje rođilo je tu crnu romantiku, tu crnu, hBumornu hrabrost rizika, opasnosti, igre, dvoumice, laži, rastanka, nepatetičnih ljubavi, mržnje. Takav kakav jeste, prolazan i u prolazu, život je jedina, pučina između zvijezda i smrti. Zbog loga je ova liyika (takva samo uslovno, komponovana slobodno i ne sputano) sva od zategnutih krajnosti; pa je možda baš zbog toga tako te ško odrediljiv i lik ovog pjesnika. No jedna je stvar ipak izvjesna: da u Dizđarevoj poeziji nema smirenja ni spokoja. Otuđa je i njegov stih lako dekomponovan, iako opor kao Vrpko voće. Neupjevan. Ali ima stila, Vrlo osobenog. Pa nam se ofuda i čini da poezija M. Dizđara nikada neće biti naročito rado čitana i pri manz (što dobrim delom svjedoči i vavjerenička ćutnja oko dosađašnje njegove poezije). e Otvarajući mnoga itanja. (ovdje spomenuta ili ne), Dizđarova poežija dokazuje svoju vitalnost, bremenosf, i plodnost, ali istovremeno i izvjesnu fragmentarnost, neokončanost m sebi. Nedovršenost. Kao da u nju ioš nešto treba da pritekne. Da je

završi. Jeste to svježina i nepresušna mlađost., pomlađenost, ali i zavjet movih obećanja, Novih traženja.

Po tome izgleda da su »Okrutnosti Wruga« samo razvojna etapa a Zžamišljenom putu i da se prolazak nastavlja. Spori dolazak i prolazak ovog pjesnika. TI takva, nemirna i ne mireći se sa ustajalim ređom »mišljenja i pjevanja«, ona je, posebno m nekim trenucima, opatinjena i po zlaćena zrelinom ljeta„ svježinom kiše i ozona. A ispod toga nagorka od prolaznosti koja jie muči. (H. FT.)

Ovaj cvet lokvanja ga je isto tako mamio svojim hladnim iskrenjem, svojim belim i spokojnim mesom i strahovao je da

ga ne oprži ta

hladna, vatra ako je ipak dodime rukom. Dečaci

iza njegovih leđa, zaposleni žvakanjem velikih kriški duvama,

nisu prestajali da,

se kikoću, no Mali Kralj ništa nije primećivao

U sve oštrijoj svetlosti jutra ogromni cvet je nastavljao da se raskriljuje pred njegovom kratkom rukom, voda, jezera se neprimetno naborala i pljosnate iskre svetlosti su jurile prema

obali i odmah

bežale od nje, nošene ćudljivim dahom vetra. 'Mali Kralj se do kraja uživeo u svoju bezazlenu, pagansku igru;

više mu čak nije ni bilo stalo do toga da dodime beli lokva?nj, želeo je samo da pruža ruke za njim, da se nada da će ga dodirnuti, da gubi nadu i da se opet samoubilački naginje sve više nad površinu vode. Pogrbljen, zategnut kao čelično pero, zaneseno osmehnut, izgledao je kao prvi čovek na svetu koji je iz surih, kamenitih noći sišao ma ivicu vode da otkrije svetlost sunca, da je uzbere kao krtu biljku. i odnese u pećine svoJim

potomcima u blaninama.

Dečaci su smeteno Dpiljili u njega. Najmlađi, tamnoputi Djzgin potaino zažele da i sam klekne pored Malog Kralja, da ispruži svoje mlake ruke za tom čudnom, rascvetanom svetlošću, TLaktovi i nadlanice su mu se brzo punili nemirnim irncima, no nije se usuđivao đa i sam okuša sreću, jer plašio se gneva

velikog Tima.

Kradljivi Vaš takođe zažele da se ispruži na kamen Dpored Malog Kralja; on je bio sasvim siguran da bi već pri prvom pokušaju dodimuo cvet, on je bolje no bilo ko od njih znao da pokreće svoje duge i vešte prste i nisu tek tako seoski derani govorili o njemu da je u stanju da ukrađe mački desno oko i da mačka ništa ne primeti. No Vaš se ipak nije usuđivao da se pridruži Malom Kralju, jer strahovao je da mu se Tim ne bod-

smePme, da ga ne izruži.

Prevejanac Sito i podrugljivi Žalac su isto tako noetremice piljili u cvei, na vodi i ispružene šake: Malog Kralja i želeli su da se i sami umešaju u tu igru. Oduvek su zavideli Malom Kralju, znajući da on nikada nije izgubio svoje detinjstvo; oni su Se, međutim, svakog novog jutra budili sve suvljih kostiju, sve hrapavijih glasova, sve više nalik na svoje očeve i dedove i seoske starce sušičavih grbača i isbledelih uspomena, a, divne igre detinjstva izmicale su im svakog novog proleća i bilo ih je stid što stare i postaju ljudi. Zaviđeli su Malom Kralju na njegovoj večitoj mladosti. Sapatom se opkladiše: Dođirmnuće ga, neće ga dodirmuti!... Čovečuljak se tegobno naginjao sve više i pri Sva·kom pokušaju kraiki prsti su mu nemoćno palacali na domaku

belog cveta.

Štrkljasti Tim je ćutke stajao po strani, odbacivši od sebe svoj zamoluljak s mamcima. Tim je odđuvek, ni sam ne znajući zbog čega, mrzeo Malog Kralja, njegov patuljasti rast i ogromnu glavu s neobično prodormnim očima, kao u sovuljaga, no ovoga puta i on potajno zažele da zajednički pružaju ruke za cvetom. Oštri jutarnji mirisi uvlačili su mu se u nozdrve, studeni miris ustajale vođe i još prodorniji vonj kamenjara prekrivenog sasušenim travuljinama. Ništa nije remetilo tišinu, ni Životinja, ni biljka, i Tim je osećao kako mu u kolenima, u butinama, u trbuhu lagano raste jutro i neka duboka nežnost koju

nikada nije poznavao. KNJIŽEVNE NOVINE

DRAGUTIN VUJANOVIĆ

Ko doziva veče. (»Grafički zavoda, Titograd, 1961)

U poslednjoj zbirći Vujanović dolazi do izvesnih mogućnosti i uspeva da lrski ostvari svoj san i svoju misao, da poetsku viziju suoči a iskustvom. Pesme iz ove knjige niSu višć tragedija i ako nisu ostvarenje one su polazište u nmeispitano, one Su svakako kretanje, one su na kraju potvrda da pesnik ide, da saznaje, da otkriva. Sađa se već oslobodio uticaja tako da je oslonjen na sopstvenu inspiraciju, na svet koji je u njemu, Pesme okrenute zavačaju istovremeno su poruka i odbrana detinjstva, one nose intimne boje, one dočaravaju neke male do življaie, one se lirski raspinju i lome između saznanja i emocije. Da pesnik više ostaje svol, da se ne prepušta reči koja ga dovodi u verbalistiku, 'katkad i egzibicionu, om bi uspeo da ostvari deo sna, deo ljubavi koji gaji prema zavičaju. Pe sniku jc potrebna racionalnija kon trola da bi sveo stihove do potpunijeg značenja, do' vređnosti. One pesme. koje su vezane za prirođu donose izmirenje pesnika sa životom. One su simbolične iako je ta simbolika nenametljiva, ona je više deo nego oblik. .

Ono Što još uvek smeta kod mlađe crmogorske generacije pesnika jeste želja da se, što više kaže i da se to saopšti patetično sa velikim rečima, bez mnogo ritma, bez muzikalnosti, Smeta, takođe i neorgani zovanosi, „neukomponovanost Koja samo ođuziman vrednost pesme. JNa se u sve te romantične raspevanosti unese jeđan mir pesma bi dobila u vnačenju:; ona bi, svakako govorila nešto određeno, označeno, ona bi bila sve bliže pesmi, a ovako ostaje zatrpana mnogim nejasnim, izmetaforisanim lirskim Kazivanjima i pre danjima, U ovoj Knjizi Dragutin Vujanović već se zanima interesantnim temama i saznanjima o egzistiranju o smislu o ljubavi. To je već misša-

ona odredba i opređeljenje. Ova je knjiga polazište. (M. KM.) GRAHOM GRIN ·. • i Ministarstvo stPaha (pRosmosa, MBeograd, 1960)

I m ovom Grinovom romanu pišče ve intencije se preplićn i stvaraju karakterističnu grinovsku 'attnosferu, Nroz koju se nazire presek kombplikovanog organizma. Pisac kroz fabu lu, u Kojoj je dovoljan samo slučai pa da se alarmiraju mnoga lica i organi sa raznih stepenika društve ne lestvice, ostvaruie integralnost u Kkojoi se spajaju različiti tokovi posmatrani iz psihološkog, etičkog i Sociološkog aspekta. Pritom jasnoća,

PIŠU: FRANC CENGLE, MIRKO KOVAČ,

DIMITRIJEH TADIC, RISTO TRIFKOVIĆ, IVAN ŠOP

prividna „jednostavnost i zanatska besprekornost mimalo ne smetaju umeftničkim HKvalitetima dela.

Junak ove Knjige, bivši mowinar 'RRou, pati ođ kompleksa: Ubio je (iz milosrđa) svoju ženu, i zato, iako formalno slobođan i rehabilitovan, živi isključen iz društva i gonjen osećanjem krivice, Rou slučajno doznaje lozinku kojom na dobrotvornom vašaru dobija zgodđitak — Kolač, u kome su bili sakriveni dragoceni filmovi. Dalje se sve odvijalo jednostavno“ i memilosrdno. Špijuni nude otkup za kolač (i filmove, na ravno), pokušavaju đa ubiju (ne)sreć nog dobitnika, jatim da ga optuže za ubistvo, zaplaše, izdvoje u sanatorijum. Ali i točkovi „mehanizma špijunske organizacije nisu bili savršeni — zaškripali su, a to je bilo đovolino đa Rou, uz pomoć policije, raskrinka bandu. |

Grin majstorski vlada materijom i sa »tehničke« strane ovaj roman je gotovo savršen. Ipak se ovom de Mr može staviti jedna ozbilina primeđba — autor ne zalazi dublje wu psihologiju nacističkih špijuna i rešenost hitlerovaca da po svaku cenu savlađaju otpor Britanije prikazuje meobrazloženo i Žurnalistički. Đa li zbog neđostatka prostora, da li zhog zaokupljenosti „avanturističkim delom fabule, tek Grin se ma stranicama MWojima rasvetljava pozadinu špijunske mreže i iđeologišu kojoj špijuni siuže spušta na mivo novinarskog Mhonstatovanja i mapraznog filosofiranja, neđopustivomg i seu njegovog ranga. Zbog toga »Ministarstvo straha« zaostaje za spelijim delima ovog engleskog romansijera. (I. S.)

JOSIP BARKOVIĆ

Zeleni dječak

(»Matica hrvatska«, Zagreb, 1960)

Dosta oskudnoj dečjoj literaturi kođ nas, Barković je svojom zbirkom od đeset pripoveđaka dao bo= gat prilog. Stvarane tokom dužeg vremenskog periođa, pripovetke mnose nesumnjiv autobiografski pečat, a piščevo obraćanje čitaocu Mroz lik koji govori u prvom licu utisak intimnog ispoveđa-

junaka nojačava nja. Jeđanaestogodišnji dečak siromašnog porekla, iznosi pređ nas prerano zrele opservacije o svom detinjstvu koje protiče u senci alkoholičarskih ispada njegovog oca, Neshvaćen od okoline koja ne wme da sagleđa sVĆ bogatstvo njegovog duhovnog Života, rastrzan suprotnostima svoje nenmrotične sentimentalnosti, dečak formira svoj emotivni Život pod mnenormalnim okolnosžšima. Očevim pijanstvom ometana. dečja bezbrižnost, rađa u njemu otuđenost od oca koja narasta do odvrainosti i mržnje. To neprestano Kolebanje između ljubavi i mržnje najpotpunije dolazi đo izra žaja u pripoveci »Jabuka«, Prikaz

Sunce je već odskočilo visoko iznad Crvenog Vrha i iza snežnih grebema planina i on najednom opazi sebe samog i čČi-

tavu grupicu zanemelih dečaka,

za leđima pogrbljenog Malog

Kralja kako. u kasnoj i prodornoj jutarnjoj svetlosti strpljivo zure u blještavo bele latice vodenog: cveta, kako uzbuđeno magađaju hoće li ih čovečuljak dodirnuti svojom nezgrapnom rukom. "Tim. se oseti slabim, onemoćalim i namah mu u prsima proključa nova vruća mržnja; zaželeo je da pokida, da poruši nešto u toj krtoj tišini koja ga je iscrpljivala. Mrzeo je nepokrefnost, mrzeo je nežnost, gadio se ovog ružičastog svitanja.

TRmnoputi Dizgin, omalen dečak istanjenog lica, ustade sa svog mesta, strašljivo baci pogled na Tima, pa kada se uveri da ga ovaj ne posmatra, privuče se Malom Kralju. Dlanovi su ga tako svrbeli da je jedva mogao otrpeti, vrući trmci kotrljali su mu se laktovima, morao je da dodirne taj cvet! Naizgled sasvim ravnodušan, zastađe iznad čovečuljka, ispljunu u vođu svoj zalogaj duvana, pa šapatom zapita:

— Šta ćeš da učiniš s njim? j

— Hoću samo da ga dodđimem, reče Mali Kralj.

Naginjao se sve više, osećajući kako mu čitavo telo lagano tme kao da gubi svoju težinu. Mogao je da se nagne još više,

da polegne po toj krtoj svetlosti što se kao lepeza širila iznad vode, više nije imao ni zglobova ni težišta i ruke su mu se istezale sve više kao da postaje gorostasno visok. Veliki ružičasti lokvanj sada je bio sasvim otvorem pređ njim, kao čudovišna

kutija, od svile, zmao je da ga nikada neće dodirnuti i bio je srećan zbog toga. Pa ipak nastavljao je da se bori, đahtao je i cičao, a bela pena ključala mu je na ivicama usana, vlažeći

njegov suluđi omejak.

-— Nećeš ga dodđimuti! reče Dizginm.

Strepeo je da se to ipak ne obistini., — Svejedno, reče Mali Kralj, i opet ispruži ruke za

cvetom. ;

(Odlomak iz rukopisa „Ljubav i mržnja”)

amibivalencije dečakovih osećanja u ovoj pripoveci spada među umetnički najzrelije stranice MBarkovićeve knjige. Međutim, psihološka opraV-, danost dečakovih postupaka nije u svim pripovetkama podjednaka. Ima se utisak da pisac slika dečakova osećanja i razmišljanja sa stanovišta svojih zrelih gođina, a ne godina u kojima še opisivana osećanja stvarno doživljavaju. Uprkos toj očiglednoj stvaralačicoj protivurečnosti Ber ković je uspeo da u svojim pripovetkama realistički i slikovito prodre u svet dečjih doživljaja. Od prikazivanja tipičnih dečjih nestašluka, preko dirljivo dočaranog detinjstva, koje protiče između straha i radosti, mržnje i buđenja ranih ljubavnih osećanja, pisac nam daje celovitu sliku jedne rane mladosti. Svetlim i jarkim tonovima Barko vić slika kako karaktere vršnjaka dečakovih, tako i niz likova ođraslih koji se posredno upliću u taj svet igre, mašte i snova. U pozadini fog uglavnom sumornog detinj-

stva, uverljivo je đat prikaz socijalne nejednakosti i privilegija povlašćenih Omlađina će naći zadovoljstvo u čitanju ovih pripovedaka iđentifiku jući se sa pozitivnim ličnostima i njihovim doživljajima, a odraslima će se možda dopasti Živost i lakoća pripoveđanja, slikovitost opisa i Umešnost sa kojom Barković dovodi rađnju do napetosti i neočekivanih obrta. (D. '.)

Poezija Inka (OMAB«, Mruševac, 1061 )

Teško je na osnovu sačuvanih frag menata zaključiti kakvo je mesto za uzimala poezija vw životu Inka. Nedostatak pisma onemogućio je đa se mnoga dela sačuvaju, tako da danas među ostacima. ove rizvijene i obim me civilizacije mneupoređivo %načajmiju ulogu imaju očuvane tekovine materijalne kulture, plastičnih umet nosti i građevinarstva. Zbog toga poezija Inka deluje više kao eho nc go kao glas jeđnog đavnog naroda. Pesme Inka sakupljene u ovoj zbir ci začuđuju svojom zrelošču, ne sa mo emocionalnom već i intelektualnom, Što je nesumnjivo značajan po datak o stepenu civilizacije u čijem su MNrilu nastale, Jako misu oslobođene folkiornih obeležia naroda Koji ih je stvorio, one ipak prevazilaze te: okvire irađicije i irenutnih Ppotreba koje su iziskivale mjihov mastanak (religija, obredi itđ.) i ma svoj specifičan način tretiraju univerzalne, opšteljudske probleme. U njima dominir:, kao najjače osećanje, strah pređ sudbinom, ali i napor da se Oma prevaziđe, a čežnjivu, gorku boju đaje im strasna zagledanost u pomor iza čovekove Kkratkovečnosti, Na taj način pesnici starih Inka prihvatili su se rešavanja večitih i ne rešivih poeiskih problema Koji karakterišu najveća dela svih naroda. Lep primer za takvu filosofski intoniranu poeziju je prva strofa pesme Pukuj-pukuj:

»Da li je to u gnezdu pukuj-pukuja,

Đa mi je majka đala dan,

Đa bih imao brige,

Da. bih plakao kao što sada plačem

Kao pukuj u svom gnezđu?«

Pesme, isto tako, pokazuju i fini smisao za minuciozno uobličavanje čitavog kompleksa problema vezanih za pojam čovekove, egzistencije, BOtovo madijstorski, u malom broju stihova: »Majka moja mi je dala Život

Na jednom kišnom oblaku;

I pošto sađa plačem kao kiša,

da kao oblak i odlazim.«

Prevođ (sa francuskog) Miodraga Bijakovića rađen je studiozno i sa ljubavlju. (I. S.)

Uvod u političku · nauku

(Beograd, 1960 )

Tok naše političke prakse i teorije, perspektive unapređivanja i do sađa stečena iskustva uslovili su da se i kod nas poslednjih nekoliko godina intenzivno razvije jedno posebno naučno interesovanje, — interesovanje za političke nauke, Snažne i sve neposređnije potrebe i težnje za teorijskim uopštavanjem i naučnim elaboriranjem našeg političkog razvoja doprineli su „konstituisanju ovog posebnog predmeta organizovanog naučnog istraživanja, Vrlo razgranata istraživanja dovela su do značajnih istraživačkih rezultata i omogućila postanak brojnih teorijskih radova. Naša poiitička literatura VT lo je bogata i raznovrsna. Ipak, nedostaje još uvek stručne, metodološko-teorijske literature, Nešto postoji, ali je svako novo mišljenje dobrodošlo, „Knjiga „Zana Mejnoa »Uvod wu političku nauku« ima svVrbu da pomogne u sagledavanju ne» Rkih konceptualnih, MKonstitutivnih i metodoloških pitanja političke nau» ke kao posebne naučne discipline. Mad se sve ovo uzme U Obzir, na meće se zaključak da se ona poja-

„vila kod nas ı pravi čas, premđa se

može pretpestaviti đa se njema Dojava mogla ubrzati ako ne i mnogo ranije ostvariti.

Mnjiga Žana Mejnoa podeljena je na tri velika odeljka. Prvi ođeljak predmeDrugi odeljak

okrenut je razmatranju političke

ta nauke.

značajan je po tome što upućuje ma uočavanje primene metoda političke nauke. Posebne glave posvećene 5U ciklusima. istraživanja, tehnici istra» živanja i funkciji matematičkib js traživačkih postupaka, U trećem odeljku raspravlja se o mogućnosti političke nauke, ili — autorovim rečima — o »sposobnosti političke mnauke đa pruži naučne rezultate« U poslednjoj glavi pisac govori o društveno-političkoj funkcionalnosti političke nauke. to jest o »uplitanju u politički život«, »sa ciljem da se promeni tok stvzžrie«. I ne samo zbog toga, autor izričito podvlači da »stručnjak wu političkoj nauci prima od zajednice sređsiva nužna za O

stvarenje svog dela i prirođno · je

đa ona za uzvrat uživa postignute rezultate«.

Zan Mejno je ođuševljeni borac za afirmaciju političkih nauka. njegova Knjiga je, stoga, istovremeno polemički protest protiv svih onih koji na Zapađu na ovu mlađu nauku gledaju s „potcenjivanjem, ne shvatajući njen značaj.

Mejnov »Uvođ u političku nauku« inspirisan je jednim delom i našim U tekstu knjige mogu se sresti neposredna i, mnogo češće,

iskustvima.

posredna ostvaremja na potrebe naših čitalaca. Ona je, po rečima profeso ra dovana Đorđevića, »zamišljena i pisana. isključivo za naše čitaoce, Obuhvatan i vor napisao je dr Jovan Đorđević i, na taj način, u mnogome doprineo

razumevanju ove knjige i upoznavaniu s Mejnoovim naučnim preokupacijama. Šteta je, međutim, što se ne vidi ko je Knjigu preveo, niti pak da li ju je možđa Žan Mejno napisao ma srpskohrvatskom jeziku, O tome se ni u predgovoru ne daju preciznija, (F. C„,)

informativan pređdgo-

obaveštenja,

PROLEĆE

Nastavak sa 1. strane

E, pa, nije tako. I zato su tu ti mladići i devojke, brigadiri ti, Oni znaju: postoji ovde, u ovoj našoj zemlji, godinama traje jedan džinovski napor da se među mnogim drugim dobrima koja se osvajaju za ljude, osvoji i puna sadržina proleća. Da, tako. I oni su došli i zato, da pomognu taj napor. Upravo u proleće taj

„napor dobija nove zamahe, nova

okrepljenja, upravo ih u to doba, dobija iz godine u godinu sve više. U stvari, to i nije jedan napor — to su hiljađe, to su stotine hiljada napora koje pokreće jedna volja u koju su se slile mnoge druge, različne i slične u isti mah; kao rečice u golemu reku, baš tako, To je osnovni posao, osnovni zakon, zajednički, naš, dakle, i moj i tvoj, i onoga do tebe, i onoga koji je prostorno vrlo daleko, ali sa kojim će-

LPE: 700

mo biti zajedno jednoga trenutka. Onoga koji počinje kroz nepunu sedmicu. Tu, u stvari, nema šta da se traži, oni su tu da nastave nešto što je bilo, nešto što jeste, nešto što će biti. Pa hajđemo, da do kraja osvojimo proleće, za one koji ga vole, i za one koji još uvek pomalo od njega strepe.

Dabome, oni i to znaju, ili će znati: pritom se dešava još nešto. Peželeće i taj svet da se Što više nađe u svetu — otvoriće mu se vrata širom, i on će videti. Uskoro će odbaciti prnje nezna nja, i shvatiti šta može udružen rad, volja koja okuplja mnoge.

Onda će proleće da naraste, da naraste mnogo više...

Da, to je ono lepo vreme, kad su putevi suvi, kad putevi mame — da se pođe njima. da se grade novi, za ljudsku sreću... o (85. 'TI1.71961.)-Sajye: LU

Slobodan DŽUNIĆ

00%

Ova—