Књижевне новине

\

LJUDI I CODINE

TARAS ŠEVČENKO.

Nastavak. sa 2, strane

ma sa dvorom ponekađ pom8i;

i pesniku Puškinu, BOVČALKO )0 u zak zahvalnosti posvetio jednu od najpotresnijih epeo-lirskih pesama »Katarina«, koju je

ispevao odmah po otkupu. Sad

se mogao slobodno posvetiti učenju slikarskva na Akademiji i pesništvu, iako svoje pesme u

' početku nije smatrao naročito

značajnim i vrednim. Ali kada je 1840. godine izdao nekoliko Desama uı zbirci pod nazivom »Kobzar«, nazivom koji označava, ukrajinskog narodnog „pesnika, nekakvog ukrajinskog: guslara probudio je u petrograđskim književnim krugovima interesovanje i primanje. Neki su u njemu videli samo običnog narodnog pbesnika, što mu nije smetalo. Šta više, bio je ponosam kad su mu rekli da je »seljački Tbesnik«, što je isto tako značilo narodni pesnik. Tako je za svoje slike dobio mnekoliko mueđalja, iako se do smrti nije odrekao slikarstva, ipak je njegov najveći domet poezija i to toliki da je postao centralna pesnička ličnost, ukrajinske knjiiževnosti, ne samo u 19. veku već i kasnije.

Pisao je i prozu na ruskom, čak se ogleđao i u drami, pa je njegova drama »Nazadđ „Stodolja« stalno na repertoaru ukrajinskog pozorišta, čak i danas, iako je njegov glavni značaj u poeziji, lirici i epici. Među slovenskim romantičarima nema, pesnika koji bi bio tako ·prirodno i elementarno, literamo i ljudski povezan sa sVojim marodom, s njegovim „osećaniem i mišljenjem, s đuhom i oblikom narodne poezije kao što je to bio Ševčenko. Neki nisu uspeli odmah da otkriju lepotu i vrednost njegovog „pesničkog dela, zato što su usled svoje građamsko-literane civilizovanmosti videli u njegovom pesničkom delu više podražavanje ukrajinske narodne poeziie nego značajno izvomo pesničko stvaranje. Prevarjli su se } oni koii su mu hteli prebaciti premalo obrazovanje, kniiževno i omvšte, jer njegov »Dnevnik«, pisma i PDpripovetke svedoče da je morao .mnogo đa čita i da je đobro učio u razgovorima sa knijževnicima i likovnim umetnicima. Pored M. Gorkogz Ševčenko je mnaiveći kniiževnik samouk u sovietskoj književnosti. Istina, Ševčenko nije pevao sonete i razne, tađa pomodne forme, koie su romantičari prihvatili od' klasike, renesanse i baroka. Njegova pesma je formom i ritmom ne samo očuvala, već i umetnički oživela, pa, čak i povratila vređnost formi i stilu starih čudesnih ukrajimskih duma i lirskih pesama. Njemu hije bilo potrebno da uči te oblike, kao što niie morao da se muči ni za sadržinu, jer je bĐio i umom i srcem jeđno s narođom. U Petrogradđu je došao u dođir sa tađašnjim naprednim krugovima, što je njegov prirodni otpor protiv feudalizma i protiv socijalne i političke nepravde u tadašnjem društvu još više podstaklo, a, njegovim nazorima i njegovoj svesti đavalo jasniji oblik i sadržinu. Bile su to, Dre svega, ideje utopijskog socijalizma, koje su zanosile ondašnje napredne mlade ljude u Petrograđu, od Bjelmskog do Hercena. Ševčenko je posredno došao u dodir s nekim „petraševcima. Pre nego što je caristička, policija zatvorila petraševce, ščepala je svojom grabežljiivvom rukom Ševčenka. Neke Ševčenkove Pbpesme, u kojima se nije osećao samo protest već je iz njih odzva* njao poziv na pobunu, bpozivale su savremeni ukrajinski naraštaj na, nacionalnu i revolucionarnu svest,'na otpor protiv svetovne i crkvene vlastele. Ukrajinski

. rođoljubi skupljali su se u dru-

štvu Ćirilo i Metođije, čiji je član bio i Ševčenko. Nemimi i temperamentni pesnik nije štedeo zavereničke misli i reči ni u pesmama, još manje u razgovorima, što je, svakako, došlo do ušiju carske policije. On nije samo izlivao moćne reči protiv kmetstva, cara i feuđalizma, već i protiv crkvenih gospodara, pa čak i protiv vere, što je bilo možda još gore, jer je pobuna Dpro-

pi

tiv feuđalizmma i cara bila pobuna protiv nečeg ljudskog, kritika, crkve, vere i klera i napadi na njih smatrani su kao napad na samog Boga. Bog i car su bili nr:edostižne ličnosti i ko im se protivio bio je zločinac pred nebom i zemljom. Kao utopijski socijalist i romantičarski panslavist, Ševčenko se nije bunio pro tiv Čisto socijalno-etičkog učenja jevanđelja, ' možda čak nije ni bio ateista u modernom znače-

' TARAS SEVČENKO

nju te reči, iako se ponekad kretao po liniji odbacivanja Boga, zvanične crkve, ali što je rekao i što je napisao bilo je sasvim dovoljno za svetovni i crkveni sud. Opasne misli i protesti iz njegovih pesama nisu se širili samo među intelektualcima već i u narođu. Kijevski general-gubĐermnator Bibikov izdao je zbog toga 23. marta 1847. gođine malog za hapšenje Tarasa Ševčenka. Službeni list ga je okarakterisao kao izuzetno opasnog zločinca, jer su u njegovim stihovima i u njihovoj sadržini javno izrečene protivzakonite mislia.

Ševčenko se hrabro držao na saslušanju, gđe su ga teretili, između ostalog, i zbog „pesama »San«, »Zaveštanje«c i drugih. Na saslušanju je na pitanje šefa žandarmerije Orlova gde je pokupio toliko buntovničkih misli, odgovorio: »Još dok sam bio u Petrograđu slušao sam roptanje protiv cara i vlađe. Kad sam se vratio u Ukrajinu slušao sam još više od ozbiljnih mlađih ljudi; video sam bedu i video sam kako vlastela i šljahtići ugnjetavaju kmetove, i sve se to činilo u ime cara, i vlade«. Za kaznu su mu obukli vojničko odelo i Dposlali ga u tvrđavu Orsk na Uralu gđe je postao broi 191. Car je na presudi svojom rukom donpisao: »Najstrožije se zabranjuje pisanje i crtanje. Poslednje je za njega bilo najstrašnije. Kirgizi su tvrđavu Orsk nazvali »Jaman-kala«, „»Pakosna tvrđava«d. Vojna ekspedicija koja je nešto kasnije išla da proučava Aralsko more povela je sa SObom darovitog slikara. Tako se oslobođio mračne tvrđave i teškop nadzora. Pesme iz tog doba pune su čežnje i elegije, koje su izraz njegovih mnajintimnijih osećanja. Kada je prešao u Orenburg mogao se slobodnije Kkretati. Čak su ga predložili za podoficira, ali posle dostave da se slobodno kreće i da opet piše, Petrograđ je zahtevao da se DoOoštri nadzor. Prilikom kućnog pretresa kođ njega su nađene rame Knjige od biblije do Puškina, Ljermontova i šeksbira. Opet je morao nazad u »Pakosnu tvrđavu u Orsk, dok ga'nisu na zahtev iz Petrograđa Ppremestili u Novopetrovsku tivrđavu na, poluostrvu Mangišlak na Kaspijskom, moru, gde je Pproživeo kao prognanik punih sedam godina. Na rame intervencije. grofa Fjodora P. 'olstoja, potpredsednika Akademiie likovnih umetnosti, oslobodili su ga 1857. godine. Otputovao je Dpreko Algstrahana za Nižnji NOoVvESOrod, gde je ostao nekoliko meseci i napisao poemu »Neofili«. Prikazujući sredinu rimskog imperatora Nerona, opisao je tiraniiu Nikolaja I. Sledeće godine dobio je dozvolu da može opet otići,u Petrograd, gde je imao mnogo Dprijatelja. Ponovo je radio na Akademiji i godine 1860. dobio naziv »akadđemik bakroreza“, mada je tada pesništvo bilo njegovo plavno zanimanje. Prjbližio se krugu oko »Savremenikad, u kome su bili Černiševski, Dobroljubov, Njekrasov, Ščedrin i druei. Kađa je 1860. godine bonovo izašao »Kobzar&, Dobroljubov ga je ocenio vrlo pohvalno, mada, je čak i on tada video u lUkrajinskom jeziku Tarasa Ševčenka samo »malorusko narečje«. U to vreme Ševčenko je napisao dosta političkih „pesama, koje, svakako, nisu mogle biti objavljene u »Kobzaruć, već su ih širili u rukopisu. Godinu dana ranije (1859) izašao je u Lajpcigu izbor njegovih pesama zajedno sa pesmama Puškina. Pe-

snik je imao velike planove, ali

bolest, i posledice progonstva, te-

ška debresija koju je ublažavao preteranim uzimanjem alkohola, prouzrokovali su njegovu ranu smrt. Umro je 10, marta 1861. u četrdesetsedmoj godini. Početkom maja bilo je dozvoljeno da ga iz Petrograđa prenesu na Crnu goru u blizini Kaneva, gde je u ukrajinskoj prirodi, visoko na bregu pod kojim teče veličanstveni Dnjepar, našao svoj grob. Ali za njega još nije bilo mira, jer su.se vodile teške DOTbe oko njegove zaostavštine, ličnosti i njegovog značaja, pošto su ga prisvajali sad ovi sad oni za svoje političke ciljeve. Ševčenko je nacionalni pesnik ukrajinskog narođa, kao što su to, u svojoj zemlji, Puškin, Mickijevič, Maha, Prešem, Njegoš i

·drugi. Pisao je na ukrajinskom

i ruskom (ma ruskom uglavnom prozu i dnevnik). Mrzeo je ruski carizam i bilo kakvo ugnjetavanje, a slavio je borbu za nacionalnu i socijalnu slobodu O)Hajdamak«). Isto tako je mrzeo poljske šljahtiće, ali kao napredni demokrata nije mrzeo ni ruski ni poljski narod, jer su oba bila pod bičem feudalizma. Na sahrani, na grobu su mu SOVOrili ukrajinski, ruski i poljski prijatelji. 1914. godine, prilikom stogodišnjice njegovog rođenja, bile su zabranjene sve javne Dpočasti. Tek posle oktobarske revolucije mogla su da izađu sva Ševčenkova, đela, koja nisu samo

istinsko »sveto pismo« ukrajin-

ske književnosti i Ukrajinskog narođa, jer je Ševčemkov »Kobzare isto tako »knjiga bitija ukrainskogo narodđu«, već ga najbolja među njima časno zastupaju u svetskoj književnosti. Blagozvučnost ukrajinskog jezika, prirodnost, jasnost i muzikalnost njegovog stiha, u Sskladu sa optužujućom, ali intimnom lirski osećajnom sadržinom njegovih pesama, klasično su doterane. Ukrajinska književnost, koja ima bogatu riznicu narodne poezije, dobila je sa Ševčenkovim pesmama, TOVO, umefničko blago, koje je isto toliko čovečno koliko je i đuboko nacio nano. Sva, vrednost njegovog dela mogla, se i u zemlji i van nje upoznati tek posle oktobarske revolucije, koja je srušila bposlednje prepreke.

Prilikom „izdavanja mjegovih sabranih dela, koja su izašla 1948—49. godine i na ruskom jeziku, kao prevodioci učestvovali su najbolji savremeni ruski besnici od Pastemaka do 'Trvardovskog. Jedan od najvećih savremenih ukrajinskih i sovjetskih pesnika M. Rilski napisao je predgovor za drugu knjigu Ševčenkove poezije. Rilski s pravom završava svoja razmišljanja rečima, đa danas Ševčenka pozna je i voli ceo kulturni svet.

Dr Braiko KREFT

III S ——

LA MIRA IPTTERARIA

SUMRAK »GNEVNIHc<

Pod ovim naslovom objavljuje Đa komo Antonini u broju od 12. marta opširan izveštaj To dosađašnjoj literarnoj sudbini »gnevnih mlađih ljudis engleske Književnosti. U uvodu, podseća nas na onaj trenutak kad je pojava ove grupe mladih ljudi ozbiljno poremetila inače umerenu klimu savremene engleske Književnosti i pobudila interesovanje čiltave' svetske javnosti. »U &tvari« kaže autor, »rađilo se o jednoj veštoj izmišljotini nekolicine novinara žŽeljnih da naparave malo buke. Mlađi i nepoznati pisci, koji su poslužili za ovu kampanju, ne samo da su se rado odazvali nego su umeli vešto da je iskoriste u borbi za sticanje ugleđa«. Istovremeno, autor članka priznaje da su prve knjige ovih »pra vih buntovnika«, i nekih koji su im se kasnije mpriđružili, predstavljale značajna | obećanja i nagoveštavale veliku promenu u britanskoj literaturi. Otađa je prošao već priličan broj godina, osam od debija Kingslija Amisa sa »Srećnim Džimom« i Džona Vejna sa »Požuri dole«, otprilike pet od »Mesta u visokom dru štvue Džona Brejna i »Autsajdera« Kolina Vilsona, Oni su u međuvremenu objavili brojne nove Knjige te se danas već može mapraviti prvi bilans njihovog literarmog učinka.

Opšta opservacija koja važi za sve članove grupe jeste da im je prvi roman malino bolji od drugoga. Njoj nejmanje podleže delo Kolina Vil-

sona koji je svojom prvom, autobiografsko-kyritičkom Knjigom »Autsajdere podigao najviše buke i bio proglašen od engleskih MWritičara za značajno otkriće, a čiji je jedini roman »Ritual u mraku“ došta loše prim\jen, mada, · po mišljenju Ontoninija, to nije zaslužio. — Po njemu, ialco ima dosta neđostataka, to je Vrlo zanimljiva i osobena Knjiga u kojoj je radnja koncentrisana oko ličnosti sadiste čiji prijatelji ne mogu da poveruju da je om perverzni ubica žena iz sirotinjske četvrti Vajtčepla, i koja pokazuje jedan veoma značajan pripovedački temperamenat. Ali bimo je da je i po tematici i p fakturi to jedan Klasičan roman i da ne sadrži u sebi ništa revolucionarno. Džon Brejn, autor romana »Mesto u visokom društvu« po kome je snim ljen i film — za Antoninija suštinski najrevolucionarniji roman koji se pojavio u Engleskoj poslednjih godina — takođe nas još uvek može iznenaditi. On nije požurio kao osta-

li da odmah posle uspeha prve Kknjige zatrpa čitaoce novim fabrikatima. Objavio je samo još jeđan rOman, »Vodi«, koji je različit i manje revolucionaran od prvog, ali ne mora da znači pad. Zato su književne fizionomije Kingslija Amisa i Džona

Vejna već danas dovoljno jasne. Džon Vejn, u početku jedan od najborbenijih »gnevnih« objavio je odmah posle mnogo obećavajućeg DprvVOg romana »Požuri dole«, drugi Kko-. ji je, iako možda zreliji, lišen svake buntovne psihologije kao i pokušaja revolucionisanja forme. Još očigledniji je slučaj Kingslija Amisa: posle njegovog četvrtog romana »Uzmi devojku prema sebi« konačno &u se Tazočarali svi oni koji su verovali da će od njega postati pisac značajnog talenta i sa veoma ličnim tonom i koji su. smatrali da on predstavlja najozbiljnije obećanje u čitavoj grupi.

Slična sudbina zadesila je i stvara laštvo Vilijema Kupera, Tomasa Hin da, pa i dramatičara Džona Osboma. Zato Antoninijev zaključak nije nimalo optimističan; »Podigli su mnogo buke ulazeći u svet literature i obe ćavali mnogo. Dosad su dali prilično malo i teško se može verovati da će ubuduće dati mnogo više.ć (SKO)

(be New"j}orkCimcs ook Mici BRADATI BARBARI ILI PRAVI BARDI? Pesnik i esejista Kenet TReksrot, u jednom od poslednjih brojeva, daje sadašnji trenutak američke Dpoezije i panoramu njenih najeminent nijih predstavnika.

Mlađi američki pesnici koji su po stali prominemini posle drugog svet skog rata imaju jasan, mada vrlo često pogrešno interpebiram cilj: Oni se bore da dokažu svoju neizveštačenost i lične poglede, strasno su

_jndiviđualni, a njihovo bežanje od

engleske tvadicije u poeziji (stvorili su takoreći novu deklaraciju nezavisnosti),, kao i od konvencionalnog literarnog tržišta, odražava težnju da poeziju vrate društvu kao celini. Mađa ovi pesnici ne kazuju nešto izu zetno novo (ako poezija od Tigipća=na naovamo uopšte kazuje nešto suštastveno mnovo?), svesniji su nego njihovi najneposredniji prethodnici svoje nepromenjene odgovornosti pesničkom izrazu, svoje povezanosti sa svetskim duhom poezije XX veka Ž% konačno, socijalne uloge pesnika.

Po predstavi koja o njima vlada reč je o brađatim divljacima koji se krcati drogama tuku na javnim me stima i svlače na pomodnim Vvečerinkama. Jedam od izvora bog mita, pre sve ga je grupa pesnika, PO malo čemu slična današnjoj generaciji, čiji je pesnički rađ imao formu eksplicitnog socijalnog protesta, a senzaciOnalisti su u njoj otkrili nešto čemu su dali, ime »Pretučena generacija« (Beat generation) i to proglasili za užasavajuću novinu. Drugi izvor je skriven u prirođi velikog dela nove poezije koja teži da bude »jednostav na, Osećajna i strasna“. Izvesno Je đa je taj mil pretežno proizvod istraživača skanmđala i omih koji ih lansiraju.

Najistaknutiij predstavnik ove ge-

Z——>IIIKE——

neracije, nesumnjivo je Denis Me. vertov, Prvobitno seosška 'đevojka iz Eseksa koja je slala svoje pesme lon donskim časopisima »Poetry London« i »Poetry GQuarterlye, ona je postala »beba novog romantizma« čiji je sumoran ton podsećao jed). no na Arnolda. Prelaskom 'u Ame. riku promenio se i njen stil u pot. punosti. Činilo se da će postati uče. nik Vilijama Karlosa Vilijemsa, no ona je ubrzo promašla SOpSstveni, ja san razasut, neposredan i ustreptao stil, sa posebnom osetljivošću i ka, raktenističnim. ženskim aspektom po. smatramnja.

Odmah uz Denis Levertov DO zna čaju je Robert Krili čiji stihovi aso„ ciraju Malarme-ove kamee ili ept, grame V. K. vilijemsa. Međutim, oni su sve pre nego to — Sve njegove pesme su erotičke, ali ono Što im daje glavno obeležje nije ljubav ni požuda, već bolno, u grču izraže no osećanje grešnosti.

Kao učitelj i teoretičar Čarlz Olson imao je veliki uticaj na čitavu gene raciju, a sam je pretrpeo znatan u. ticaj Ezre Paunda. Njegov ep »Mazimus Poems«e spiritualan, pomalo suv i nategnut, manje je briljantan naslednik Paundovih »Cantosa« Nedostaje su strasnost prethodnika, ali je širina njegovih pogleda dostoj na poređenja sa Paundovim uz Gpecifičan duh stvarnog Života Koji je njegov poseban Kvalitet.

Tstaknutu trojku pesnika iz San Tranciska sačinjavaju Yilip I,amantia, veće reputacije u inostranstvu no u Sjeđinjenim Državama, koji pri pada manjoj grupi druge generaci. je nadrealista koja se posvetila »bra ganju za ludošču — literatur1 Crne

Magije«, domimikamski redđovnik An-

tomimus (Viliam Everson) koji se pot puno tuklapa u kalifornijski pejzaž, po integralnosti svoje poezije sličan vVitmanu ili D. MH. Loresu, a po njenim moralnim kvalitetima najveći pesnik ove grupe, i Robert Dankan, čijim #filosofsko-humorističkim stihovima, »renesamsa iz San Yrancisca« duguje više no ičemu. Ovoj gru

pi, mađa geografski udaljen, može.

se pridružili i IL,orens Ferlingeti čija je pesnička knjiga »A Coney Islanđ of the Mindđ« bila najpopularnije pesničko delo decenije.

Sasvim posebno mesto pripada čoveku koji se pre otprilike četiri godine pobunio protiv situacije u lfterarnim Mrugovima Columbia univerziteta. O njemu u Javnosti posto ji valjđa najnesrećnije ispređana mre ža opsena i mitova u našem vreme nu. Kada se nje kao i etikete »Pre tučene generacije« oslobodi, biće ja» sno đa je on tipičan narodni pesnik u tradiciji Karla Sandberga. Njego-

vo ime je, razume se, Alen Ginzberge N (BA! FP) 208

Đeše već Dbrvozorica

kada Mali Kralj doskakuta do ivice

vode. Spuštao se sve niže stepeništem izdubljenim u kamenu i u

hodu nezgrapno je njihao svojim Oogr 1 :a] nekoliko stepenika bili su pregolemi Mali Kralj se spusti na kolena i lakkamen kao kakav nezgrapni

slog čoveka. Poslednjih za njegov patuljasti stas; tove i suljao se niz vlažan

koii živahno kreće u potragu za jutarnjim puz i ljudi privezivali čamce. Zastađe na sidri-

do stene za koju su

omnim šakama kao u odđra-

insekt, crvima. Najzad dobpuzi

štu i dugo je posmatrao njihove neobičrio zašiljene pramce, če-

kajući da se pokrenu. Bili su

sasvim nepomični i Om posumnja

da su se u toku noći zamrzli u jezeru.

Male pege sumca,

su lagano oticale u dubinu; Mali Kralj ugleda tamni pipcima agli. Na površini, na domaku

dno, zasejano nepomičnim

njegove ruke, lebdđeo je široki cvet.lokvanja.

ljeskale su se na površini vode, a onda ·

tamno i kamenito

Mali. Kralj zažele

da ga dodirne i ispruži ruke za njim, no prsti mu ostadoše prazmi desetinu palaca od stabljike; u ovoj krtoj i bledoj jutarnjoj

svetlosti predmeti su mu izgledali mnogo

nu bili.

Mali Kralj skliznu, sa svog kamena,

bliži no što su uisti-

kleče na samu ivicu

vođe i opet ispruži ruke za cvetom, istežući što je mogao više

svoje patuljasto telo. Od napora uglove usana pokulja mu pljuvačka, zaskiča kao pseto na prekratkom o truplo do kraja, no opet mu je

cao pred njim. Čovečuljak konopcu, isteže svoje nezgrapn

čitavo lokvanj kao da se odmi-

nedostajalo svega, nekoliko sudbonosnih palaca do lokvanja.

: Mogao bi dugačkim štapom učini samo vrhovima prstiju, ruju vlažne njuške zečeva. primicao se obali nošen

bez po muke da ga dodirne, ili gvozdemim vilama, c lako i brižljivo, kao Što se dođiSve više mamio ga je raskošni cvet, blagim talasanjem i uzmicao natrag

da ga otkine možda

mo on je želeo da to

vam domašaja prstiju Malog Kralja, neverovatino beo i ispran

u ovoj ranoj, studenoj svetlosti. U času kada se opet istegnuo za cvetom,

opasno nagnut

nad površinom vode, prenu Ba najednom pritajeni kikot iza

njegovih leđa;

trenutak kasnije ugleda, pod. sobom u mutnom

i zaljuljanom ogledalu dugačke likove dečaks. Njihali su se

ispod same površine bličena i rastegljiva kao

kao da se bodižu sa tamnog dna, lica izOguma: veliki Tim sa hrastovom tojagom

prebačenom preko ramena i smrdljivim zamotuljkom mamaca

za ralove, za njim iskradali su se

iza stena omaj prevejanac

Sito, ćutljivi Vaš sa prepunim pregrštima pokrađenih krušaka,

strašljivi Dizgin i podrugljivi

Žalac koji je baš u taj mah, ružno

povijenih kolena i otromboljenih usana, podražavao geganje Ma| \

lice mu se Zzgrčilo, niz ·

log Kralja.

sa svih strana. Posedaše u

DODIRIVANJE ~

Veliki Tim ispljunu u vođu baš na mhijuljano Čovečuljkovo lice sažvakani zalogaj duvana, pa mu priskoči 5 leđa, podrugljivo iskežen, i bubotnu ga u slabinu vrhom svoje tojage. Mali Kralj opet zaskiča i smešio se, znajući da je to šala.

Ostali odrpanci nagnuše za Timom i obpkoliše čovečuljka

krug po velikim pljosnatim kameno

vima u pesku i ćutali su, posmatrajući ga kako se mučno isteže, kako žalostivo cvili i dahće pružajući ruke za cvetom.

Štrkljasti Tim odgrize nov između dva, niza požutelih zuba,

utisnu ga

za leđima Malog Kralja. Glas mu je dečaka njegovih godina i reči su mu oticale sa usana, i reske, kao u bezubih staraca:

— Šta si opet naumio?

komad duvana za Žvakanje, pa opet prsnu u smeh bio neobično dubok za šuštave

— Hoću đa ga dodirnem, reče Mali Kralj. Dečaci se zaverenički zagledaše i došaptiavali su se iza

njegovih leđa dok je on skičao

i grčio se pružajući svoje DIE

kratke ruke prema svetlom cvetu. Riđokosi Žalac Kkleče pored njega, duboko savi grbaču sve do talasa koji je nailazio, pa 28” skiča baš kao i Mali Kralj. Palacao je dugim i koštunjavim prstima, a niz uglove usana slivala mu' se bleda sluz i dečaci opet prsnuše u smeh, lupajući se u oduševljenju šakama' po mTšavim slabinama. Mali Kralj uopšte nije obraćao pažnju na njih, ni na njihovo grubo podrugivanje. Osmehivao se i cvilio sasvim tiho; u jasnoj jutarnjoj svetlosti široki cvet lokvanja se lagano otvarao pred njim kao ružičasta utroba zaklane ko-

šute.

Jednog jutra, nekoliko godina, ranije, na početku šume u šipragu otkrio je raskomadani leš košute, siti kurjaci su je 28 klali te noći i ostavili u travuljini prosutog droba. Čitavog 108

dana Mali Kralj

je strpljivo klečao pored nje, držeći svoju

šaku na, njenoj već ohladneloj džigerici i svakog časa očekivao je da se probudi, da prestrašeno zakopita preko 'kamenjara } odjuri u planinu. Divio se njenoj nepokretnosti, njenom spokoj-

nom pogledu u kome su se ogledali oblaci, mogao je neuznemiravano da je dođiruje i ona se ne bi pokrenu]a.

satima Nad

glavom u visinama strpljivo su mu kružile grabljivice i gaV!#

novi i on tek u sumrak izvuče svoju okrvavljenu šaku iz nje

nog: trbuha.

KNJIŽEVNE NOVINE