Књижевне новине

UNUTRAŠNJA

STVARNOST

I SAVREMENI IP

Mogućnost da se obuhvati i ilterarno u potpunosti opravda, ostvari ili tek nagovesti široka panorama velikih događaja i sukoba, neodvojivo je, ranije, u literaturi, bila vezana za naraciju i Đogat i glasan pripovedački ton koji superiorno otkriva i predstavlja vreme, jedno doba i kretanje. Umetničkim sagledanjem odozgo, gde takozvana unutrašnja realnost, nije korišćena, oblikovanjem velikih integralnih likova koji nose revolucije i promene ı orijentišu kretanja prema svojim pravcima, ciljevima ili ambicijn-

' ma, — prozni pisci gradili su no-

ve realnosti u već postojećim i nove svetove u postojećem. Kasnije, korišćena je već esejistička varijanta oblikovanja da se dočara život kao jedan svet u kome je čovek siguran sa svojim priljagom uspomena, religija 1 života. Novije doba već poznaje „unutrašnju realnost“ koju su romani toka svesti prenaglašeno 'ipotrebljavali, ponekad i zloupotrebljavali. Unutrašnja realnost, već bez navodnika, (koja nije samo usko shvaćena atmosfera bića), predstavljala je ličnosti koje u svojim životima i sudbinama kriju i istoriju društva. vremena i zajednice. Tako su neki pisci, Džojs, na primer, uspeli i postigli da se „unutrašnjost i spoljaŠnost sažimaju u jedan jedini neprekidni prostor“, pomoću unutrašnjeg monologa, koji, grubo rečeno, osmišljava celokupnu stvarnost, karakteristično naglašenu — kao unutrašnju. Jer već sam pojam „unutrašnja“ opređeljuje je kao percepciju ličnosti koja svim čulima i svim misaonim moćima doživljava realnosli. Danas je to najviše što se traži od umetnosti, posebno literature.

Ako se već ookuša da se litcerarmno protumači i „ovekoveči“ 1 sama sudbina sveta ili bar relativnost ili nepromenljivost postojećih oblika, potrebna je ličnost U romanu, koja ima u sebi sve velike mogućnosti da se do kraja osmisli kao izuzetan „predstavnik sveukupnog zbivanja u jednom vremenu ili nevremenu. '"akva ličnost sadrži i osobene stvaralačke emocije u kojima će neminovno, ako je reč o pravoj umelničkoj moći, biti unekoliko i oživotvorena objektivna realnost, sa svim svojim dahovima i unutrašnjim svetovima, kao višim odrazom ili izrazom određenih životnih” istina, zbivanja, stremljenja, progresa i regresa u društvu. U našoj književnosti ima malo takvih ličnosti, ali ipak, ima ih. Jedna od njih, svakako je, i,potpuna ličnost, integralna komponenta stanja, đuha, klime i tradicije Crne Gore; Lado Tajović, bez koga su već poodavno nezamislive gotovo sve knjige Mihaila Lalića. Donekle je to i Ivan Galeb u romanu Vladana Desnice. ĐPomalo je to i Andrija Veković u Davičovoj „Pesmi“. Napose, na to pretenduju i sve skoro ličnosti u novom romanu „Deobe“ Dobrice Cosića. Međutim, galerija Ćosićevih likova, bogata i interesantna, bogato nijansirana i stvaralački visoko razuđena, ne izdvaja neku izrazilo impozan=inu ličnost, koja jeste ili će biti umetnička renesansa ili slika ili

O 00: OMA

opravdanje epopeje koju su „Deobe“ naglašeno tretirale i iznele u prvi plan. U Dobrice Cosića sve je, uglavnom, „moćna epopeja srca“, a moralistička skoro odredba njegovih ličnosti umalo pa da se podudara sa Dnim što su zapadni teoretičar govorili za likove Dostojevskog: „Trpim, dakle, postojim“. Ličnosti u Dobrice Cosića, kao i u Dostojevskog ili u Leonova, uvek hoće da učine više nego šio mogu. Ali te ličnosti, skoro uvek, ne mogu da nađu „stvar– nost svoga bića“, potvrdenu u onome što čine. Kako, po Hegslu, „čovek je ono šlo čini“, )ikovi u „Deobama“, toj sjedinienoj arhitekturi emocija i događaja, tradicije i glasnogs prihva– tanja nametnutog toka islorije, izgledaju, često, nepolpuni, osenčeni jednobojnim znamenjima i značenjima. To nije jednostranost, kao što je to lik Ivana KaYramazova, koji je takav iznimna jedinka, nadmoćno potvrđena u svakodnevnom zbivanju. Dobrica Ćosić, dobija se utisak, suviše Je emotivno prihvatao teoriju o umetnosti kao i „kritici života“. Tu se može govoriti i o jednostranom sagledanju. Sve Ćosićeve ličnosti bi i te kako bile možnije, da je pisac koristio i neko ĐBlanšoove koncepcije o umetnosti, na primer: „Unutrašnji prostor sveta traži zadržavanje ljudske reči da bi čovek zaista došao do izražaja“.

Uvođenje unutrašnjih aroma objektivne realnosti u oblast preokupacije jedne ličnosti, kojč nosi savremeni roman, potpuno je drugačije nego ranije, u velikim proznim itvorevinama. Modđerna tehnika i Džojs i, pre svega, pomalo snobistički prihva-– ćena koncepcija romana „toka svesti“, do kraja menjaju lik sav remene literature, epski nastrojene. Ali da se i u tome preteruje, svesni smo svakoga dana. Pokušaj da se putem unutrašnje realnosti ispoveda bučna i komplikovana određenost jednog revolucionarnog ili istorijskog trenutka — nije obavezno davao ı vredne rezultate i sigurna umetnička osveženja, zrela i osobita. U novom shvatanju tehnike i arhitektonike „modernog romana, sve je, uvek, pokrenuto prema unutrašnjem, prema onome što

je misaona preokupacija i svet

duha. Opet, ono što Je sa Džo]som postalo nužnost, takozvani unutrašnji monolog, nije uvek i jedini put da se otkrije bitnost i suština. To nije, kako bi rekao Rilke, „ona što propađa svuda sesurvava u ono šŠtoje najboije u biću“. Pretvaranje neuhvatljivog i nesvesnog u opipljivo i vidljivo, što će reći realno, to ie prostor „prema kome hrle svi svetovi kao prema svojoj najbližoj i najistinitijoj stvarnosti". Unutrašnja stvarnost pomaže da se epsko ostvari, ali ne uvek. Sve zavisi od darovitosti pisca, od teme, ideje i materije. Danas je unutrašnja stvarnost nedeljiva od literature.

Rađe VOJVODIC

IJ)

Znameniti pompadur romantičarske kritike Sent-Bev zacelo bi doživeo naročito uzbuđenje da mu se pružila prilika da zaviri u duševnu laboratoriju Bjelinskog. Saznanje da je po sredi jedna varijanta života u umetnosti pratilo bi ovo dostojanstvo ponira-, nje u područja ispovednosti i razvitka, kakvim se u svellu savremene kriličke misli predstav-” lja unulrašnji svet nekadđašnieš mladića iz Penze. Bjelinski je odista posedovao sve odlike jednog stvaraoca , spremnog da iznova gradi svoje svetove i zakonilosti svoga načina mišljenja, bio ie višestruko talentovan, a pre svega: da sopstvenim iskustvom pre vali onaj stoletni put samopoznanja nacije, kako bi izrastao u prvog ruskog književnog kritičara je, jedinstvenog političara koji je naslućivao neizbežnost socijalističke ere u Rusiji, zvanično prvos ruskog književnog kritičara, koji je na svoj poziv gledao ka0 na ozbilju mogućnost naučnog uzoravanja jalovog tla ruske društvene misli. Budući napola samouk, čovek koga je pratila sud bina ideolgoa iz druge ruke, vladao je darom neumitnim za status jednog duhovnog vođe, politićara i umetnika istovremeno: Sposobnošću da čudesnu magiju SvOje strasti transformiše u neuporediv sistem pozitivnih znanja, svrsishodno upotrebljivih činjenica o prošlosti sveta, intencijama njegovog kretanja i simbolici njegove budućnosti. Bjielinski je živeo sa blistavim osećanjem čoveka predodređenog da učestvu je u istoriji, i istorijj nije ptromaklo da mu ukaže zaslužene po= časti prvoga među jednakima.

Jednom prilikom, Dostojevski

jie nazvao MBjelinskog8 „čovekom kome se u Rusiji najviše žurilo“. U stvari, suočen sa beskrajnom raznolikošću ruske nesređenosti, Bjelinski Je naslutio da se samo]

a:

ANTUN MOTIKA: SPUTNJIK,

Rusiji valja žuriti;, njegova ak-

tivnost u tom smislu podseća na'

mjisionarstvo najvišeg reda. Za svoje idejne prijatelje on je Uuvek ostajo šarlatan, koji se napajao sa tuđih izvora, ali jedino njemu je uspevalo da sopstvenim misaonim razvitkom nadmaši suvišnost ruskog filozofiranja i pre vaziđe entuzijastičke okvire shvatanja svojih ideoloških savetodavaca Stankeviča, Bakunjina i Hercena. Talent za permaneninu evoluciju predstavljao Je njegovo najsnažnije oružije, O kojem je poverljivo pisao Gogoliu; na tom skokovitom putu, sudbonosnom za istoriju ruske kritike, on je imao smelosti i unuirašnjeg opravdanja da vrši dalekosežne revizije ruskog načina mišljenja i izgrađivanja predstava o nacionalnim vrednostima. Postavljen u središte problema 5 odnosu večnosti, stvarnosti i čoveka sadašnjosti, koji njegovi savremenici nisu ni žzapažali, Bjelinski je morao obavljati bOsao za celu jednu generaciju, i on je, žrtvovavši ponekad auijritativnnost jedne stabilne koncepcije, rušio barijere subjekti ·nosti trenutka, da bi došao do pouzdanijeg kompasa za potonja pokolenja kritike. U eri oduševljavanja Hegelovom filozofijoni branio „je Getea od kritičkin primeđaba jednosmernog Mencla; istovremeno, negirao Je angažovanu literaturu francuskog utopizma, obarajući se na simpatični kult Žorž Sandove; u ruskim književnim prilikama istorijski prilaz stvarima predstavljao je za njega još uvek knjigu sa sedam pečata, pa je Gribojedovljeva drama ocenjena kao povest o „dečaku što je uzjahao palicu i istrgao se iZ ludnice“, a dostojanstveni genije Puškinov delovao je kao nepoželjni gost sa druge obale. Kosnije, kađa je hegelijansku ideju zamaglila tama ruske stvarnosti

TRAKTAT O MAŠINI

Đo nedavno, godinama se UW našim selima za koja se govori lo i da su pustinje, ı u gradovima, koji su bili slični selima, ona obična šibica, kad su se ljudi njome služili, zvala „mašinom“. I kupiti šibicu značilo je kupiti „mašinu“, dakle nešto Što već pretpostavlja neki mehanizam, neko tehničko savršenstvo. Tako se godinama živelo sa uverenjem da je šibica zaista neka „mašina“, ustajalo i legalo, puiutovalo i umiralo uz tu i takvu „mašinu“, zapravo jedinu „mašinu“. I imati takvu „mašinu“, moći je nabaviti značilo je ipak posedovati neko bogalstvo, izdvo jiti se od one većine kojoj je 1 takva „mašina“ bila nedostupna, koja se njom koristila samo u izuzetnim prilikama i čuvala pokraj ognjišta, ili na nekoj gredi samo za izuzetne dane. Za one trenutke kada naiđe bolest ili neki ugledni gost, za svetkovinu ili za sahranu.

Nije šibica u našem narodu nazvana „mašinom“ sasvim slučajno i što je ona ušla u upotreDu sa tim imenom. kada je bila u upotrebi, razlozi. su mnogo OŽbiljniji. Pre svega to je bila sli-

2

ka stanja u našem selu i gradu, slika ekonomskih društvenih i kulturnih prilika koje su vladale ovom zemljom i ta slika upotpunjavala sliku onih koji su zemljom zaista vladali. Taj Jedan podatak, to da ic šibica nazvana „mašinom“ a nikako druk čije, govori najrečitije o tome kakvi su nam bili pojmovi o mašini, odnosno kakvu smo pred stavu o mašini imali. Jer. IO niukom slučaju nije dokaz da je narod bio neinventivan po prirodi svojoj, i da nije mogao aa izmisli neko prikladnije ime ža tu malu drvenu kutiju i tih pedesetak palidrvca što su u njoj naslagani, i počnu da gore On0Oga trenutka kada se onom crvenom glavom tih palidrvaca tare po ivici kutije,

Onaj ko nešto bolje poznaje, pre svega ekonomske, a usto 1 sve druge prilike koje su uslovljavale život na selu, ko nije opčinjen anterijama, gajtanima i vezom, svim onim ruhom koje stoji po vitrinama muzeja i koje se danas odevaju folklorni ansambli, najbolje zna da je seJom vladala pustoš i da je nemaština bila svakodnevni i SO-

tovo jedini oblik života. sve priče o domaćinima i domaćinstvima, o nekoj urođenoj čestitosti i seoskoj olmenosti, bile su izmišljene, i izmišljene svakako zato da prikriju pravo stanje stvari. Jer, nasuprot svemu 1ome bilo je blato i frlica, bakrač s vodom i ponjava kao jediu! istinski dekor tog života. A sve što se u svetu zbivalo, sve ao čega se u svetu došlo, dolazilo je eventualno do periferije Većih gradova, a odatle ni metar dalje, a tamo dalje se živelo onako kako se Živelo.

U takvom jednom svetu i životu logično je da je šibica bila nešto što sa ftim životom nije imalo mnogo zajedničkog, što je asociralo na jedan drugi i drukčiji svet i značilo prodor neke druge civilizacije. I može se samo zamisliti kako je stvarno taj život izgledao, na šta se on SVE svodio, čime je počinjao i čime se završavao, kada je šibica nazivana „mašinom, i kada su u nju gledalo kao u nekakvu „mašinu“. Može se samo zamisliti kakvih je sve „mašina“ bilo u tom našem selu koje smo ioš uvek skloni da idealizujemo, ka-

da je ta mala drvena kutija koja u svetu nije predstavljala nlkakvu vrednosti nego nešto sio je neophodno primano kao ncki izuzetni tehnički izum, i ŠTO je još tragičnije smatrano dragocenošću. Mora biti ipak da se o nekakvoj civilizaciji u tom nu šem svetu nije moglo ni gOVOriti, i da je život, onaj svakodnevni, onaj koji se živi, ipak bio daleko primitivniji nego Što to možemo da zamislimo i nego što iz današnje perspektive SaFledavamo. Uostalom, da nije bilo tako kako je bilo, i da na kraju krajeva šibica ipak nije smatirana „mašinom“ mnogo bisnio lakše i uz manje napora došli do ovoga što danas posedujemo i na čemu se danas nalazimo. Jer, zato što prave mašine nije bilo tamo gde je bilo logič= no pa i neophodno da je bude, mnogo je i bilo teže objasniti ljudima šta je to mašina i priviknuti ih da život podešavaju prema njenim otkucajima. Danas će se gotovo svako ko prođaje šibice začuditi i iznenaditi ako mu zatražite „mašinu“. Biće i takvih koji će se nasmejati i reći da se sećaju da se

AKTUBLNOST VISARIONA BJELINSROG

(Povodom stopedesetgodišnjice rodenja)

a literatura prestala da zrači problemima vekova i sudbinom čovečansitva kao apstraktne celine, Bjeltnski je otvorio vrata realističkom tumačenju literarnih metamorfoza, pokazavši kako se ukidaju shvatanja poklonika i doživljuje renesansa jedne originalne koncepcije. Ovaj čas Je književna istorija zabeležila kao rađanje ruske realističke literature i kritike; Bjelinski je otada istupao kao konkvistador neosvojenih područja misli, odstupajući od dogmatskih uverenja na račun pravce naučnosti pogleda. Ocene njegove koje bi valjalo da budu proverene od savremenika počinju ovim trenutkonm; njegova aktualnost počiva na gra nici postavljenoj njegovim lutanjima. Ona je odjekivala procedurom istraživanja | nOVOB, tal duh novine Bjelinski je uveo kao sinonim naučnosti u ustajalo more ruskog zanosa haosom slučaj-

nosti i tradicionalno loše shvaćene nacionalne vrline.

Naravno, čoveku koji je otkrio Gogolja i Dostojevskog, proglasivši ih začetnicima jednog novog pravca u realističkoj literaturi, može se zameriti što nije pokazao spremnost da razume njihove unutrašnje devijacije i klonuća. Bjelinskom se zaista činila neobjašnjivom jedna psihološka dimenzija u literaturi, koja će kasnije inspirisati mnoga pokoljenja ruskih pisaca, vaspitanih u krilu autora „Zločina i kazne“. Za razliku od seni,Beva koji se zalagao za doslednost izučavanja spisateljskog dela, Bjelinski je u literarnim sudovima delao intuicionistički, kadar da ne prihvati do kraja jednog Puškina zbog njegovih klasnih graničenosti i da ustupa svoje poverenje minornijim „pojavama ruskog književnog života, ako su one bile od bilo kakvog značajn za pravac koji je on zastupao.

(Sa I Trijenala likovnih umetnosti)

zaista nekada za šibicu govorilo da je „mašina“ i sigurno mislifi da je to bilo tako davno, 6a se jedva i pamti kad je to bilo. Mada to zaista nije bilo tako davno, i samo se tako čini i zbog Toga što kada je u pita nju prošlost, retko kad možemo da tačno odredimo granice i relacije. Ali, pored tih koji će se nasmejati zato što im godine io dozvoljavaju, biće i takvih prodavaca šibica koji, ako im se slučajno zatraži „mašina“ neće znati o čemu je reč, i Verovatno najpre pomisliti da onaj ko sa takvom namerom staje ispred njih ili nema dovoljno jasnu i neophodnu predstavu O sebi i svetu oko sebe, ili Je sklon da sebe i drugog zasmeiava. Jer, kada jednom jedna reč sa određenim značenjem prestane da služi ljudima kao sredsivo opštenja i sporazumevan)a, teško se može ponovo dozvati. Pogotovu u ovom slučaju kaca je život, ono sve što se dogodilo» u najnovijem razdoblju naše istorije, potpuno demantovao DOstojanje onakve „mašine“ kakva ie nekada bila u upotrebi. Naprosto, šibica je kao „mašina” eliminisana iz života i svedena na onu Svoju pravu meru, Na

·ono što u suštini i jeste, na ši'1Cu. Svakako da nije slučajno i bez razloga šibica prestala da i u običnom govoru bude „mašina“ kao što nije slučajno kao „ma-

Pa ipak, Bjelinski nije bio, kako se to ponekad pogrešno misli, isključivo pristalica sociološke kritike; nikoi posle njega nije dao tako iscrpnu estetsku analizu ruskog pesništva kakvu nalazimo u njegovim radovima o pesnićima Osamnaesıtog veka i Puškinu. Nije mu bila tuđa slutnja o tragičnosti umetnosti, budući aa je zapažao tragičnu povezanost ruskog umetnika sa svojom zemljom; os= nivač prve književne škole u Rusiji naučio je jednom za svagda ruskog pisca da svoje delo bez rezerve posveti narodu. Neki smatraju da je bio slep za sve što je dolazilo sa druge obale, ali Bjelinski je mnogo učinio da a druga obala bude zaboravljena u istoriji ruske literature, i da jedna tražilačka imanencija postane suština intimnih podstreka ruske klasike. Mađa je odbio da prizna Puškinu pravo na svetski značaj, prvi je poveo razgovor o klasici, o potrebi da istorija literature dodeli prva priznanja svojim velikim poslenicima. U zapanjujuće kratkom roku skinuo je mnoge probleme s dnevnog reda: besede o smislu književnog stvaranja, O odnosu pisca i kritičara, o tragediji pesništva, zajemčujući puno poverenje svakom umetničkom posleništvu u duhu narodnome. Potonjim pokolenjima umetnika i mislilaca Bjelinski je podario jedan dragoceni poriv: da misle i osećaju u duhu istorijskih kretanja, i da impulse svog intimnog sveta neposredno vezuju ža sudbinu vremena u kojem žive. Nepovoljne okolnosti ličnog života velikog kritičara umanijile su šansu da se o njegovom delu govori sa najuzvišenijim ambicijama; svedočanstvo ozbiljnih piripremnih radova, ono nastavlja svoje vrednosti u kritičarevoj unutrašnjoj polemici sa vremenom. Zato je danas teško posmatrati kritičarski rad Bjelinskog odvojeno od neocenjivih zasluga, RKOje je požnjeo na području opšte misaone delatnosti u Rusiji kao prvi trudbenik duha što se ođf»kao ditirambskih zdravica prošlosti i sačuvao prisebnost oduševljenog realiste u tretiranju najsloženijih „pitanja filozofije, umetnosti, društvene „evolucije. Do Bjelinskog ruska društvena misao je poznavala Karamzinovu verziju islorijc, mit o veličini Petrovog dela i grozovitu opome nu sa Senatskog irga, od ovog Prometeja duha počinje istorija saznanja da sudbina Rusije na

dajevljevog pisma već u dugo trajnom radu na podizanju duha nacije, u traženjima svetlosti nade i prikupljanju snaga za odsunu bitku. Rusiju je dugo prafila sramna oznaka „carstva mraka“ i „tamnica naroda“, Bjelinski je bio njena luča, prvi zračak svetlosti u tami, otelovljena varnica otrgnuta sa učutkane pesničke lire dekabrista. I naročita aktilualnost koja mu pripada ispoljila se u zaraznosli njegova načina mišljenja i sagledanja stvari: dilema polonje ruske istorije razrešavala se ma relacijama za ono i proliv onoga Šlo je Bjelinski usađivao, strano, neposred mo i samouvereno. u dušu ruskog inielektualca svoga vreme-

či Milivoje JOVANOVIC

=>=>—:I:I:I II i Io — II ———=

šina“ ni poimana. Najzad, pošič toliko vremena i valjda i iščekivanja, đoneta je i tamo u krajeve za koje se govorilo da su izvan sveta mnogo šta što ie zaista mašina i što poseduje sva svojstva mašine. 1 mada teško i s naporom, ljudi su se ipak pri vikli na tu pravu mašinu, ma kakva ona bila i ma čemu sluŽila, i ona im je postala neop“ hodna. S druge strane Veli broj onih koji još uvek nisu 5a” svim raskinuli sa selom, svako“ dnevno rukuje mašinama, priU" čava se da po zvuku ocenju}e njihov hod i mehanizam. dakle prilagođava svoje pokrete toj mašini, i počinje i da misli na drugi način. I otuda je najednom svima njima postalo smešno da nešto što je izvan domena teh" nike u pravom smislu reči. zovu „mašinom“. I ne samo zato

bi zbog 1loga drugima izgledali smešni, nego samo i jedino zbof toga što su stekli predstavu o tome šta je mašina. što su p0-

stali i razlikuju Šta stali sposobni da 11500

je išta, što im se život dg izmenio da su dorasli da sa a kim zabludama raskinu i da ih

prevaziđu. A to što je šibica nekađa na” zivana „mašinom“, to je samo jedan podatak o ne tako dav” nim i sigurno, ne tako lepim

vremenima. Dragoslav GRBIC

KNJIŽEVNE NOVINE

leži u dramatičnoj istrenosti Ća- -