Књижевне новине

sa da reaguje, da se bori, stvara. I otuda, koda Matića skep-

OL J.OI0 NUDIO

Nj

AKTUELNOST

I BR ITKA MISAO

(Dušan Matić: »Na tapet dana«. Matica srpska, Novi Sad, 1961)

Aktuelnost pre svega: biti, postojati u najnemirnijoj struji vremena, što — literarno, stvaralački — znači biti njen glas i svedok, ili glas i svedok protiv nje, može samo onaj ko je sa svojim vremenom, pa možda i sa svakim vrememom, praečistio izvesne bitne račune: neće ga

varati i ugađati mu, ali neće ni

dozvoliti da buđe uspavan njegovim varkama i zanesen, zasenjen prijatnom muzikom jiuzija. Svi nastojie da budu aktuelni: no svi ne mogu to i da ostanu. Dušan Matić pak stvorio je od aktuelnosti jednu vrstu književnog programa. 1lma, jedna Stendhalova rečenica koju je , razume se, citirao Matić i koja, zasad, ponajbolje definiše suštinu i princib Matićeve aktuelnosti: »Ako ne pišem u Ovom trenutku, ne bih ni pisao. Aktuelnost je, dakle, pisanje u jednom „određenom trenutku, za taj trenutak, o tome istom trenutku. Ali pisanje: proces koji taj kapitalni trenutak, i sve prošle i buđuće trenutke, preobražava, „osmišljava, zaustavlja: vreme se tako sa svajim strelovitim česticama PrGOlaznosti polako taloži, kristališe u dragocemnim česticama ljud skog iskustva. Pisanje je uz to i ono po čemu se nečije dobre namere razlikuju ođ rđavih rezultata. Otuđa kod Matića zaokubpljenost problemom i smislom 'pisanja, što je, smatram, takođe deo aktuelnosti: mislimo i ıa-

· spravljamo o onome ŠtO neDpo-

sredno, skoro svakodnevno Ya&dimo. Možda bi se zato i » Matića moglo ponoviti ono LO je on rekao za drugog jednopP autora: »On veruje u stvaralačku moć samog pisanja«. Veruje, znači, u uvek budnu, uvek mobilisanu, koncentrisanu svest nadnesenu, angažovanu li src stvarnosti, spremnu svakog čada ' Tičan, gotovo prezriv stav pred

” fenomenima večnosti, veđćme lepote, večnih istina, inspiraci :je, bajatog zdravorazumstv”-,

celomuđyrenoez akademizma. Mojući prednost trenutku, davao je prednost vremenu Dbredđ voečnoOšću: ono što bar delimično nije vredno i dobro sada, ı Ovom času, neće biti mnogo vred nije i bolje ni posle, kroz Ttidesetak ili tri stotine godina. Matićeva Knjiga »Na tapet dana« je zbir Kritičkih, estetskih, moralnih i pedagoških, 'putcpisnih Kkulturno-političkih i filosofskih aktuelnosti, sjedinjenih,

· prožetih snažnim poetskim imn-

pulsom, „bodrim duhom, antikonvencionalnom | koncepcijom, stilom. _

Ali najveći nedostatak alktuelnosti je sama aktuelnost: DrOlazi, nestaje kadđ joj prođe vreme. Najviše će nas razočarati ono čemu smo se najviše divili. Pa ipak, udeo +trošnosti i prolaznosti nalazi se u srži svakog književnog ili umetnićKog dela: svako od njih postoji i postojaće, ali sa podjednazom mogucnošću da tako i ne bude. Ljudi stvaraju, kroje rečenice i knjige za epohu, za večnost, a ona im odgovori ćutanjem, zaboravom ; pišu katkad najbezazlenije reči, a one kasnije FOstaju proroštva. Dušan Matić pak, koliko god je DO SVOJOJ stvaralačkoj prirodi, po svome temperamentu stremeo aktucinosti, oblikovao aktuelnost, tOliko je isto — ili bar približno isto — bio primoravan na aktuelnost, toliko je i ona oblikovala njega. Neka to sam Matić potvrdi: »I desilo se Ono što se obično đešava, sa mnom: da pišem gotovo uvek »DO POrudžbini«. Dakle, na brzinu, na prečac. Iz jednog daha... Za mene, te iskrene, istinite „reči mnogo štošta otkrivaju. Najpre, one pokazuju čoveka spontanog, otvorenog prema potrebama ŽI!vota,pr'pravnog da sarađuje kad je u pitanju zajednički posao u

KNJIŽBVNB NOVINE

veze u pravom

oblasti kulture, bez mrzovoije i nadutosti, čime, pored ostalog, autentično potvrđuje svoj ljudski i stvaralački potencijal. Zatim, one pokazuju da Matić čin i smisao pisanja ne mistifikuje, ne preuveličava, ne obogotvorava, već ga smatra podjednako -— strašću, slučajem, neminovnošću, 'prinudom ; ljudska. stvar, muka i radost pojedinca koja bi da 'postane zajdničkom svojinom ljudi. TFisac radi kako mora, i koliko može.

I najzad, to Matićevo priznanje o svome često praktično angažavanom, antikabinetlijskom poimanju i proizvođenju jedne vrste literarnih tekstova Dpokazuje da je i om sam «svestan pretežno imbprovizatorskog, publicističkog karaktera ove svoie knjige. Izneti mnoge trajne i trenutne probleme na videlo, na tapet dana, i onda ih uneti u knjigu, »Na tapet dana, to može. Čini mi se, samo Matić: potrebno je za to duha, smelosti, prkosa, ironije. Igrati se literaturom, da tako kažem, Imože samo onaj ko je osetio, ko zna da su igra i literatura. nešto više i nešto manje od onoga što ti bezbrižno- patetični Dcjmovi sami po sebi kazuju. Ja stoga neću bitno osporavati Ovaj tako savremeni konglomerat esejistike, filosofije, 'poezije i žumalizma: jer su te ČčesiO luciđne kontemplacije o životu i o životu literature i umeinosti prodorni refleksi jednog dinamičnog, kontemplativnog života koji je Kkratkotrajne plamenove svakodnevnih altuelncsti podržavao i produžavao razgorevajući ih, sažimajući ih u izvesne istine .čija je snaga u njihovoj nedogmatičnosti, a trajnost u njihovoj subjektivno sti i neapsolutnosti. A pravi, kompletni, i jedinstveni, Matić esejist — lu izboru iz njegovih dosadašnjih „Knjiga — trebalo bi tek da se pojavi. ren

' Ono što nameće i ono čime,se

nameće ova, knjiga Dušana Ma- ~

tića jeste neprekidno dodirivanje i prožimanje literature i života. I jedno i drugo gube SVO" ja »čista« značenja i funkcije; literaturi nikad nije dosta Životnih podstreka i sokova, Životu, današnjim ljudima postaju sve neophodnija poetska i filosofska samanja. Obpčinjen, opsednut formulom »bliže istini i Žživotu«, koja, iako liči na parolu, predstavlja „zahtev za kudđikamo nasušnijom, duhovnom „»pgemaljskom | „hranom«, Dušan Matić, je, pišući o Isidori Sekulić, naglašavao, slavio njen napor da »iz dana u dan, iz misli u život, iz života u misao, prođubljuje vibranini, gotovo neizrecivi odnos između života i misli, između poezije i stvarnosti, između poezije stvamosti i stvarnosti poezije«. Za, umetnost, za umetnički izraz koji treba da nastane iz takvih veza Matić ima sledeću reč: »Pamilijaran kao svakidašnjica, neđostižan kao famozna večna lepota«a. A đa bi se to postiglo, i da bi se, kako Matić kaže, »ftačnije živelo, treba se suprotstavljati Rkrutim, okrutnim, vulgarnim »yočiglednim istinama«, | „predavati se 15 votu, predavati se poeziji sa strašću i ne očekujući darove i naknade uvek i na svakom koraku, kao što je piscu, da bi nešto zaista stvorio, potreban »ne samo duz ili kratak dah, već sav dah čovekaa, I tu igra, i tu bitka za potpunog, slobodnog čoveka DOnOVO Dpočinje, da se nikad valjda ne za-

,'

vrši. Konačnost, dovršenost je kategorija podjednako ·„nespojiva sa ljudskim bićem i sa bićem umetnosti. Samo promena omogućava, usavršavanje.

Mogao bih ovde navesti bezbroj Matićevih sažeto izraženih zapažanja, apotegmi, nforizama, o ramim pitanjima umetnosti i Života, niz duhovitih, pronicljivih napomena koje, kako je to primetio, Marko HRistic '·u »Književnoj wpoliticić, »5redmet, osvetle tako često iz jedne neoOčekivane perspektive. Pre nekoliko godina, 1956, govoreći O Matićevoj knjizi eseja »Anina balska haljina«, zabeležio sam: »Dušan Matić je naš Andre Gide«. Duhovnost i Životna neposrednost, širina interesovanja, oštroumnost, raspon od kontemplacije do ćaskanja — zar ih to ne čini sličnima? Ali čak i kad to ne bi tako bilo, u Dušanu Matiću ireba videti nastavljača one intelektualne, du-

DUŠAN MATIĆ

hovne, stvaralačke linije koju su do nedavna u našoj književnosti i kulturi činili Isidcra Sekulić i Stanislav Simić: linije nekoristoljubive privrženosti literaiuri, bez ikakvog obzira na uske, sebične, sektaške ostvarene ili promašene pristrasnosti. U našim današnjim književ nim prilikama, u situaciji apsolutne netrpeljivosti i mrzećih odnosa, to je jedan od usamljenih primera ohrabrenja.

Ne podlegavši otrovnoslatkim čarima aktuelnosti u njenim svakodnevno-životnim, praktičnim „manifestacijama, Dušan Matić je i u pojedinim fragmentima knjige »Na tapet danac uspevao da dnevne književno-umetničke aktuelnosti prevlada, „prevaziđe britkom, bitnom, logičnom mišlju, obasjavanjem materije, slobodnim, matićevskim stavom u kome ima nečega od stare nadrealističke prkosnosti, ali i nečega što pripada samo određenoj. izuzetnoj ličnosti,

Miloš I. BANDIĆ

ISTORIJA HRVATSKOG TEATRA

ai mira BEO ii i EI NK aaa a a ie Ca ai oru rec ANEKe |K kri Oi E iN i Oe Ke" Oe Kr KOI CCC ei E OoE—ı KK ON JOE NT pr SONE TOORL— O OK aa uan e ue Rio eraum=C adtyarareraOeurr NE 'R-MG wezi eaaI; i a a rana ec utre

eee ij a

DRAŽ I ISKUŠENJE PUSTOLOVINE

(Ivan V. Lalić: vArgonauti i druge pesme«, »Naprijed«, Zagreb, 1961) |

U mnoštvu kritičkih sistema i pesničkih teorija, koje se u savremenom svetu javljaju na sve strane, sve glasnije odjekuje poznata Eliotova misao da »poezija nije prepuštanje emociji nego bekstvo od emocije; ona nije izražavanje ličnosti nego bekstvo od ličnosti, mada, razume se, samo oni koji imaju ličnosti i emorije zanaju Šta znači hteti pobeći od tih stvari&. Čitave armije pesnika prihvataju i OŽivOtVOravaju tu ideju integracije i objektiviziranja poezije, strasno verujući da pesma nosi u sebi svoju vlastitu stvarnost, koja ne zavisi od stanja i odnosa u ırealnome svetu niti podleže snazi subjektivnih pesnikovih doživljaja. Draž pustolovine i prodor u neispitane oblasti vaniskustvemog sveta poezije postaju principi mnogih pesničkih škola koje propovedaju đa pesma iscrpljuje svoj smisao u savladavanju čarolije i tajanstva, u kretanju koje je samo sebi cilj, jer »ishod nije važan. Važna je čavrolija.c Svestan neizvesnosti i velikih iskušemja koja ga očekuju na tome putu u nepoznato, pesnik se odlučuje za pustolovinu, spremno prihvatajući pravila igre koja je dovoljna da opravda mjegovu stvaralačku egzistenciju. Jasnije nego ikada ranije, Ivan V. Lalić se u »Agronautima« opređeljuje upravo za takvu koncepciju moderne poezije, otkrivajući da, jedino objektivna poezija suspregnutih emocija i izglačane, besprekormno čiste fasade u punoj meri odgovara njegovom poetskom senzibilitetu, njegovim mogućnostima i njegovim najstamenijim filozofskim i estetičkim ubeđenjims. Odlično školovan u klimi evropskog duha, uzdržam, otmen i odmeren, zanesem igrom i primamljivom avamturom, on nedvosmisleno proklamuje osnovna načela svoje pesme, koju simbolično predstavlja kao plovidbu Argonauta.

»... Ali smo upoznali Ljubav i smrt, i nešto malo smisla, Tvrda zrnca zlata u pesku sećanja;

Da, i ponos pustolovine, uprljan krvlju i opran čistim vetrovima, ispod zvezda u koje smo nevešto upisali naša imena

Na kraju smo se vratili odakle smo i pošli;

More je ostalo isto. Sve je ostalo isto

Brod rasevetanih rebara trune na polaznoji · obali.

Ali malo ko.zna tajnu:· nije važan svršetak,

Važna je samo plovidba.«

Opsednut idejom o ontološkom karakteru modeme poezije, Lalić se u »Argonautima« nekoliko puta vraća na tu osnovnu, sveobjediDiva misao, osvetljavajući je iz različitih uglova. . uvek iznova isprobavajući njenu nosivost, Zato se, u izvesnom smislu, yArgonauti«c mogu da shvate kao programatska knjiga, čije teze o prirodi i strukturi poezije olakšavaju pristup čitavoj jednoj tendenciji u današnjoj našoj lirici. Tu tendenciju, o kojoj je već bilo reči povodom ranijih Lalićevih knjiga i nekolikih zbirki pesama njemu srodnih posleratnih pesnika, karakteriše vrlo izrazit napor đa se emocija potčini racionalnom, da se pesma šio više objektivizira i da_se, na tai način, pesnički postupak u najvećoj mogućoj meri usklađi sa minucioznom tehnikom stiha, koji veštom upotrebom stilskih figura dočarava, lirsku transpoziciju ideje. Ali dok se pre »Agronauta«, naročito u knjigama »Velika vrata mora« i »Melisaa, pesnik više trudio da demonstrira pesničku veštinu, pružajući mnoštvo đokaza o svome talentu i svojim nesumnjivim stvaralačkim mogućnostima, danas su gotovo sve njegove snage usmerene ka jednom cilju: da izrazi i potvrdđi zrelost, dograđenost i stabilnost onih stavova i ideja na kojima počiva njegova poezija. »Argonauti«a su zato knjiga ideja, lirska prolegomena za jednu teoriju objektivne poezije čija se mnoga svojstva potvrđuju u tkivu i duhu pesničke pustolovine Ivana V. Lalića. Orijentisan Prema, trenutno vrlo rasprostranjenom shvatanju poezije kao ontologije, koja od pesnika zahteva maksimalno oslobađanje od svih konvencionalnosti i uobičajenih sredstava Dpesničkog izražavanja, Lalić pažljivo gradi vlastite svetove unutar svoje pesme, gotovo doslovno prihvatajući Blanšoovu misao da pesnik, u stvari, treba da »stvori od dela put ka nadahnuću«, »a ne da od nadahnuća stvara put ka delu«. Zato. je, umesto za zlatnim runom, pesnik u potrazi za svetom »gde je moguća svečamoskt«, za čarobnim prostranstvom čistote i najblazotvornije, nenarušive slobode. .

»I pustite me da izmislim svežu svečanost Za neko popodne protkano čistim zastavama Od svile neuplašene krvi, kao što je more Protkano jatima nežne mesnate svetlosti...

On je istraživač, nemirni putnik, heroj i sanjalica; ne propoveda bekstvo, već traži nOvU. stvamost. U tome traganju, koje je samo po” sebi pesma, njen smisao i njena lepota, magičmo dejstvo dobija čak i kratki trenutak jasnoga saznanja, o životu, smrti i svetu dobra. i zla. To je trenutak koji ulazi u večnost, trenutak koji obezbeđuje trajnost — trenutak kada se rađa pesma.

Poznaj me: ja sam osuđen da gorim KHroz gorke sobe pune starih stvari; Zlatni sam crv u tvojoj gustoj kori

i šta razjedem, to nanovo stvorim

Za malu večnost sveta koji zarini.«

Tu počinje pustolovina. Na pragu nOVOB SVĆta započinje novo putovanje, nova neizvesnost, prepuna divnih i strašnih iskušenja; otvaraju se vrata prema večnosti, koju treba osvojiti, i | zameće se bitka sa sudbinom, bitka za vreme, jer pesma može da živi samo dok njena vlastita stvarnost, koju ona mosi u sebi, traje, pleni i omamljuje, podstičući u čitaocima nadahnuće slično onome što ga je imao pesnik u času kada je stvarao svoje delo. Željan da obezbedi tu unutrašnju stvammost, svoje pesme, Lalić pribegava vrlo detaljno razrađenom sistemu građenja i učvršćavanja stiha, sistemu koji podrazumeva angažovanje vrlo kom»likovanog tehničkog aparata i istančano osećamjie mere, harmonije i tonske ujednačenosti. Obilje metafora, smelih i originalnih simbola i čitavi nizovi najneočekivanijih asocijacija, koji se kod Lalića susreću na svakom koraku, predstavljaju najprostija i najneophodnija sredstva uobličavanja pesme, za čije je ostvarenje potrebno otkriti nenaslućene dimenzije reči, sposobnih „da, iznesu celokupnost nove realnosti. Savladavši tu možđa nijtežu prepreku i potpuno potčinivši reč svojoj volji, pesnik se zariče da će pustolovnu plovidbu ispuniti smislom i opravdanjem i stvoriti novi svet, novo podneblje za jedam mogući život.

»Stvoriću ti zemlju,

Od vođe lake i čiste kao tvoj dah, Od svetle prašine drumova, od vatre Udabnute u smrznuto meso ruža, Od razorene krvi vazduha,

Od hranjivog pepela sna, od korenja i Posečene nade, od živog peska vremena

I velikih glasova koji su nepotrebni Gluvonemim vetrovima smrti. ..«

Programatski karakter najnovije knjige pesama Ivana V. Lalića još bolje se utvrđuje kada se ispod njegove lepo oblikovane fraze otkriju vrlo jasno izložene teorijske postavke o prirodi i funkciji poezije: »Nije važan svršetak, vaŽna je samo plovidbaqa; »Stvoriću ti zemlju u kojoj reči izrastu prirodno u ptice, i žive samo'stalmo, ako imaju smisla«. Dovoljne da postanu predmet posebne studije o svojstvima objektivne poezije, te kao uzgredne reči pesnikove predstavljaju Ključ za ragumevanje ne samo njegove pesme, i njegovog stvaralačkog: postupka, nego i njegovih koncepcijs o poeziji uopšte. Koristeći se obilato iskustvima simbolista, predano vodeći računa o obliku i skladnosti stiha, Lalić strpljivo traži najađekvalniju, nejpuniju reč, lakše podnoseći prigovor da u njepovim pesmama ima nešto od samodopadljive neoklasicističke izveštačenosti nego priznanje da mu pesma pleni neposrednošću, snagom i vitalizmom. On je posredan, zakopčan, racionalam pesnik; odsustvo šarma nadoknađuje uspelim, vešto ostvarenim slikama, koje, iako bez jarkih boja i snažnih tonova, uvek postižu ono dojstvo koje: im je pesnik određio. Ptica, s kojom on upoređuje pesmu, predstavlja simbo] žudnje za prostranstvom, slobođom i svežinom mladosti; more je oličenje života koji se uvek menja, a btica je sjedinjenje čednosti, ljupkosti i neuhvatljivosti — svega što pesnik želi da obezbedi svojoj pesmi.

»Pravim pticu od malo vazduha i vatre I puštam je u tvoje malo oluino nebo Na tankom koncu moga sna,

Na tankom koncu moje Kkrvi.«

Ma koliko da se trudio da u »Argonautima« naznači i primeni načela~objektivne poezije, pokazujući jednu izuzetnu književnu kulturu i veoma odnegovan smisao za najsuptilnije oblike modernog pesničkog nastojanja, Lalić je svemu čega se dotakao ipak predao nešto od svoga vlastitog bića, nešto baršunasto, meko i astralno. Time je možda i nehotice otkrio da svoju ličnost nije uspeo da savlada kao što je savladao tradicionalna iskušenja pesničke osećajnosti, smelo se opredeljujući za pustolovnu plovidbu po uzburkanom moru neizvesnosti i stra2D žudnji za novim, tajanstvenim i nepoznaim. Predrag PALAVESTRA

1960)

ravno, bilo bi bolje đa su urednici (Duško RoMksandić i Slayko MBatušić) dosledniie sproveli tematsko razdva janje rađova na odeljke: time bi bila omogućena preglednost OVOg Ssa-

(»Hrvaisko narodno kazalište«, »Naprijed«e, Zagreb,

Ove sezone slavljena je stogodišnjica dvaju naših najstarijih profesionalnih pozorišnih ansambla: Hrvafskog narodnog kazališta iz Zagreba i Srpskog marodnog pozorišta iz Novog Sađa, Tim povođom izdat je Ovaj reprezentativni zbornik posvećen istoriji Hrvatskog narodnog kazališta, ali i vezama OVOS pozorišta sa drugim jugoslovenskim teatrima,

posebno sa Srpskim narodnim pozo- .

rištem. Nimalo nije slučajna ovakva koncepcija: upravo pozorišna umetnost ostvarila je prva jugoslovenske smislu, pozorišni

glumci su prvi započeli, negde pre

stotinak godina, intenzivnu Kulturmu saradnju među našim narodima. I, što je vrlo karakteristično, ta saradnja, započeta spontano i sa odu ševljenjem, razvijala se, cvetala i bujala i pored postojanja prepreka postavljenih od strane tuđinskih re žima. Zato pokušaj da se u jednom zborniku, makar i letimično, raspravama i člancima, ukaže na najznačajnije momente u istorijatu Hrvatskog narodnog kazališta i u jugoslovenskoj pozorišnoj saradnji uopšte, predstavlja značajan korak Koji će, više je nego sigurno, biti dragocem buđućim istoričarima našeg pozorišta. Od radova „istorijskog karaktera objavlienih u ovom zborniku treba najpre istaći priloge Slavka MBatušiĆa »24. stuđcnoga 1860«, u kome autor daje prikaz događajia u zagrebač kom pozorišnom životu koji su pret hođili stvaranju i početku rada profesionalnog teatra u Zagrebu, i Luke Dotlića — »Novosadsko pozorište i zagrebačko kazalište u prvoj deceniji zajeđničke egzistencije« (šteta je samo, što ta tema nije vremenski još proširena!), Među istorijskim analizama repertoara „zanimljivi su prilozi Mirka Perkovića »Srpski autori na zagrebačkoj pozornici« i »5lo venski autori na zagrebačkoj pozor»

nici«, koje upotpunjuje obimna rasprava Branka Gavele »Hrvatska književnost u hrvatskom kazališiu naše Kazalište u Književnosti«. Od rađova koji se bave novijom pozoriŠnom istorijom treba istaći priloge Vjeka Aftića i Jože Gregorina o Kkazaličtu narodnog oslobođenja, Osim toga, u Zborniku su štampani i radovi sa drngim, opštim i prigodnim temama kao i čisto stručni prilozi (Milan Saks: »O muzici, dirigentu i pjevaču«, Tito Stroci: »Obrađbe i dramatizacije«, Vixiko Pavletić: »De mokratizacija Kaz"” Stas itd.), što do

„prinosi raznovrsnosti i zanimljivosti

ove korisne i potrebne knjige. Na-

držajno bogatog i veoma lepo opremljenog zbornika. Potrebno je, na Kvaju, ukazati i na veliki broi uspelih pozorišnih fotografija, Kkojima je zbornik ilusirovan. Sve fotografije — i kopije dokumenata i sta

tih plakata, i istorijske i savremene foto-scene i portreti — odštampane su jasno i predstavljain dragocenu

dopunu {eksta, Pojava ovog zbornika ponovo postavlja dva pitanja: hoće Ili se već jednom prekinuti ##%

praksom da ovako korisne publika= cije budu prepuštene samo jubileji4 ma i — kađa će naše veće pozorišne kuće ponovo početi da izdaju svoje godišnjake? (RH. JJ.)

3;