Књижевне новине

ESEJ

UMFTNICKOG DELA

se potpuno poverava onima koji ga otkrivaju, njenicu da je delo iznad svojih interpretacija Bt Ti bi s vremena na vreme koindiciralo sa svakom od tih interpretacija, samim tim što je neisorpno, ne prihvata ni jednu od njih za, uvek, nego ih sve prevazilazi u tom smislu što ih sve zahteva, izaziva i pokreće; osim toga, delo živi kroz ostvarivanje kao njegov kriterijum, jer ga i stimulira ali u isto vreme i dovodi u red upravlja njime: živi čak i kroz neadekvatnu interpretaciju ali samo da bi ga odbacilo i udaljilo se od njega dok je 'kod BOOKV IO ia, njegova identifikacija. 3

e ve Se to objašnjava, opet, na osnovu činien: ničko delo forma. Forma po sebi podložna jer BPO OUN, više, ne postoji interpretacija ako nije interpretacija forme: upraVO, forma izaziva i zahteva interpretaciju. Ona je nužno 'stimulans za interpretaciju, jer je po svojoj suštini rezultat jednog procesa formiranja. Dve stvari čine jednu jedinu: sposobnost forme da traži i izaziva interpretacije sastoji se upravo u tome što je ona završetak jednog procesa formiranja (formativnog procesa). Štaviše, interpretacija ne može da ne bude ostvariva-

ovlada stvaralačkim planom, prateći ponovo taj E na. Tako je delo zakon svog Botvaniinuoju a ML A O drugo norme sem samog dela. Kao što je delo podsticalo umetnika da ga stvori onako kako je ono samo h · ao Je Om o htelo da, bude stvoreno, tako sada ono podstiče čitaoca da učini da ono Živi onako kako je samo htelo da. živi; i kao što je uspelo da, bude rezultat svoza formiranja, samo zato što je bilo zakon tog formiranja, Da se na kraju identifikuje sa interpretacijom koja je umela a ga ostvari po sopstvenoj normi.

Poslednja suproinost je oma koja, izgleda, postoji između jedinstva, i iGemtičnosti dela, s jedne strane, i mnogostrukosti i raznovrsnosti njegova, interpretacija, utoliko pre ako se setimo da u osnovi ove raznovrsnosti stoji ne samo neiscrpnost umetničkog dela nego i uvek nova ličnost imterpretatora. Ako inteTpretacija obuhvata ličnost interpretatora, zar se ona onda ne izlaže opašnosti da u delu pronađe nešto čega nema, što dovodi u pitanje njegovu identičnost? Vladalo je mišljenje da se Ova& teškoća može izbeći ako na ličnost gledamo ili kao na prepreku koju treba uništiti ili kao na neizbežan uslov; u našoj kulturi su ova dva rešenja ostvarena u Kkročeamskoj doktrini bezličnosti reevokacije i u djemtileovskoj doktrini čitanja kao prevoda. S jedne strane se ivrdi da postoji jedna jedina ispravna interpretacija, i da bi je našao interpretator mora da shvati nužnost bezličnog stava; s druge strane, sve interpretacije su legitimne i otuda indiferenine, tako da interpretatoru ne ostajje ništa drugo nego da shvati nužnost originalnosti. S jedne strane, izgleda, da samo jedinstvenost interpretacije garamtuje identičnost dela; Ss druge strane, mnogostrukost interpretacije izgleda realna samo kroz neprestano ponovno stvaranje dela do te mere da se onaj koji interpretira više bavi sopstvenom interpretacijom nego samim delom, Nedđovoljnost ovih. rešenja potvrdilo je samo iskustvo: jedinstvena interpretacija ne postoji, jer joj smeta neuništiva raznovrsnost ličnosti; originalnost nije nikada dužnost, ili program nego uvek samo rezultat ili, tačnije, posledica jednog napora usmerenog na to da stvori delo u njegovoj istimskoj realnosti. Ako se setimo da jedinstvenost ide uz delo, a ne uz interpretaciju, a da mnogostrukost ide uz interpretaciju, a ne uz delo, vidimo lako da, su identičnost, dela i raznovrsnost, inteTrTpretacije daleko od toga da protivureče jedno drugom ; naprotiv oni se uzajamno Dprivlače. Ono što je novo jeste ličnost interpretatora, i ta ličnost je jedino čulo kojim čitalac raspolaže da bi se približio delu i da bi zahvatio u njegov stvami život. Priroda interpretacije je da bude istovremeno revelatorska i ekspresivna: kroz nju se objekat otkriva u onoj meri u kojoj se subjekat izražava, tako da su subjektivnost i objektivnost, sloboda i vernost, oripinalnost, i istina u upravnoj, a ne u obmutoj. srazmeri. Ličnost nije nedostatak nego uslov interpretacije, ona nije dodatak nego predstavlja prilazni put. Ono što čini novinu inie”Tpretacija jeste ova ista, ličnots koja se približava delu onakvomi kakvo je, kao što je jedino čulo koje nam pomaže da proniknemo u Gelo ta ista ličnost koja, izražavajući se kroz interpretaciju. čini mogućom večnu originalnost. :

Odalle proizilazi da onome koji tumači nije neophodna ni bezličnost ni originalnost, nego konmgenijalnost iz koje jednovremeno proizilaze i vemost i originalmost, interpretacije. Ako interprelator ne raspolaže drugim načinom da priđe delu sem sopstvene ličnosti, onda, se od njega očekuje da od te ličnosti napravi adekvatan instrumenat, i da ga uskladi sa delom. Umetničko delo je takve prirode da se otkriva svakome na njegov način; ono zadovoljava najteži zahtev socijabilnosti, jer govor: svima, ali svakome posebno. To što od ličnosti stvaramo jedini način prodiranja u delo ne znači afirmaciju subjektivizma. U interpretaciji postoji vrlo čvrst, kriterijum istine i jedna vrlo jasma norma, a to je samo delo koje, isto tako kao što ubrzava razumevanje ume i da se odupre onome koji se bavi više sobom nego njime i proizvoljno sebe stavlja iznad njega. Uostalom, sam pojam komnmgenijalnosti implicira jednu diskriminaciju, pretDostavljajući da ličnost interpretatora, upravo zato Što je uslov interr;retacije, može da bude i njeno ograničavanje.

Sve ovo, opet, nalazi svoje objašnjenje u činjenici da je unietničko delo forma. Kao što definitivnost forme nosi u sebi beskraj, zbog kojeg je svaki od njenih bezbrojnih aspekata sadrži u celosti, ali ne može da je iscrpe, tako je i ličnost jedan beskraj i svaka od bezbrojnih tačaka gledanja na koje ona može ı ume da se postavi sadrži je celu, ne iscrpljujući sve njene mogućnosti; tako, delo razumemo samo kada se uspostavi saglasnost, sklad, simpatija između jednog aspekta dela i jedne tačke gledanja ličnosti. Delo se ne menja ako se promeni aspekat iz kojega je posmatrano ili perspektiva iz koje je gledamo ; Štaviše ono je pristupačno samo kroz uvek drugačije interpretacije, tako da ove ne samo da ne stavljaju na kocku njegovu idemtičnost, nego naprotiv pokazuju njegovu beskonačnost. Ono je daleko od toga da pati zbog njih, ono ih želi, izaziva i ubrzava. ·

Izučavanje interpretacije umetničkog dela osvetljava povezanost između filozofije formi i filozofije ličnosti, B „pokazuje, između ostalog, izvamređan značaj koji, u kritici i estetici, ima ovaj princip kongenijalnosti kao jeđan od osnovnih zakona ljudskog duha svugde gde postoji zajednica ljudi, razmena ideja

i želja za širenjem ocivilizovanosti. i (S italijanskog preveo Pero MUŽIJEVIĆ)

ga je krcata originalnim i lucidnim zapažanjima o engleskim picisima, iznenađuju i zbu-

EMIL LEGUI O KMIPLINGU

Najnovije izđanje »Mratke istori- ali utoliko više je engleske literature« od Nimila Le- njuju izvesna šablonska i površna guia, profesora engleske literature shvatanja, kakvo je omo O Kiplin-

gu. Iako daje tačan sud o njego-

literarnim Kvalitetima, on ga stereotipno, površno i pogrešno

smatra »vrhovno i agresivno nacionalnim pisceme, čija je dominacija opala u njegovoj zemlji »otkađ „je imperijalizam prestao da buđe vlađajuća religija« i čiju su popularnost u svetu omeli »porast socijalizma i Sširenie međunarodnog pacifizma« budući da se oni ne slažu sa »njegovom feuđalnom iđejom o militarističkom društvenom poretku zasnovanom Jjeđino na ličnoj lojalnosti«. Netačnost ovih tvrđenja je u tome Što ona predstavljaju samo etapu u Kiplingovim shvatanjima i

predstavlia u stvari jednog udžbenika

koji je prvi put izašao 1934. BO"

dine „u Oksforđu, al: je uspeo daleko da prevaziđe „krug čitalaca kojima je prvobitno namenjen. Legui piše sažeto, duhovito, šarmantno, u stilu koji mema ničeg zajedničkog sa samom materijom, A41 | Woji “toliko privlači engleski duh. Leguivea koncepeija literature je mođerna, što se naročito ogleda u njegovom objašnjenju i »odbrani« Džordža Meredita, u iz vanređnom razumevanju ne samo za njegove prozne romanse nego i Pa njegovu intelektualnu poeziju. Knji-

na Sorboni,

deseto „izdanje vim

KNJIŽBEVNB NOVINE

IZLOG KNJIGA

HONSTANTIN PEĐIN

'"ransval

(»Svjetlost«, Sarajevo, 1960)

Konstantin Peđin, istaknuti sovjetSki romansijer i pripovjeđač, autor brojnih i kođ nas preveđenih dijela kao što su »Gradovi i godine«, »Braća«, »Prve radđosti« »Neobično ljeto«. »Sanatorijum Arktur« i đrugih, predđstavljen je u zbirci novela »Transvale sa 4 probrane pripovijetke od kojih dvije, naslovna i »Ana TimeTfejevna«, jesu bezmalo skice za oman ili dramu, ili, preciznije rečeno. romani u malom, dramske novele. Ono Što posebno karakteriše oVOR pisca jeste baš ta jezgrovitost i kon=ciznost, ta težnja đa sc čitava jedna životna drama, sz svojim spoljnjim i unutarnjim dimenzijama i projekcijama, sažme i svede na uzak i ne velik prostor novele. Feđin postiže to s mnogo uspjeha a dvojako: psihologiju daje u događaju, đogađaj raste do drame. Sve suvišno ovaj pisac nepoštedno briše i mimoilazi. Ostaje na srijedi samo to golo, drevno i usudno jezgro života, to poetsko, nađahnuto lice i naličje stvari o kojoi se svjeđoči i za koju sć pisac zalaže. Diže se sa ovih stranica dah istinskog Života, veliča se ranjiva sudbina čovjekm u iskomskoj borbi za mjesto pod suncem.

Sve priče ove zbirke, iako svaka na svoj način, svjedoče o tom umijeću da se na malo prostora kaže toliko mnogo istine i iskustva o čovjeku i životu. U priči »Transval« Feđin, portretišući rusko selo u doba NEP-a, vispreno slika psihološki i socijalni profi! jednom novog izrabljivača i uzurpatora ljudskog rada i njegove slobode, Mmulaka Svakera, čovjeka koji je wu novim društvenim okolnostima izbio iz mračne i prignjavljene seoske anonimnosti da bi na svoju vučju, kulačku dušu navukao kostim dobroćudnog čovjeka. Perfidni izrabljivač promijenio je samo obrazinu,

Njegova crna sjenka čovječnost

suština prijeteći

je ista.

se madvija nad koja se budi, »Priča o jednom jutru« -- kako ističe Lav Zaharov — jeste

»tema grozne ravnodušnosti dželata Savela Semjoniča prema svemu ljudskom«, dok divna, plemenita duševnost Ane Timofejevne iz istoimene pripovijetke stoji u jednom surovom i simom ljudskom krugu kao suviŠna i neshvaćena igračka. Ljuđi koji ulaze u život ove čestite žene ne mogu da shvate njenu plemenitost, i na toj osnovi raste bolna i tragična njena usamljenost. ·

Feđin je majster da i u ugašenom

čovještvu otkrije bar proplamsaj ljudskoga; tako i dželat Semjonič zamrznuvši ljude — ne može da sec ne prikloni cvijeću, a Ana '"imofe-

jevna pred licem smrli, u posljednjem svom svjesnom času, ne misli ma sebe; njena duša je okrenuta bližnjem: »Kako ćeš til... mili... bez mene...« Parafrazirajući te riječi možcmo bez kolebanja da ustvrđimo da i Peđin posljeđnje svoje misli upućuje uvijek tom čovjeku, onome Što je dobro u njemu, (R. 7.)

--<mmaaitraD aaa ————

TI. BRLIC-MAŽURANIC

Cudnovate zgode

Šegrta Hlapića

(»Mlađost«, Zagreb, 196i)

Povođom prvog izdanja »Cudnovatih zgoda... pre pola veka, A. G. Matoš je đao apologetski prikaz, služeći se njemu svojstvenim impresionističkim metođama. Kao jeđan od osnovnih kvaliteta ovog dečjeg romana Matoš ističe odsustvo vaspitnomoralizatorskih ideja. Ukoliko one i

“e Ke a a o ty ly Ke: ai ar a

evoluciji tih shvatanja i što je humano, antikolonijalističko i antiim-

perijalističko jezgro njegove životne priča poseđuje 5Ve

filosofije daleko dublje, šire i presudnije određilo karakter njegovog literarnog dela od prolazne težnic za uslugama britanskom imperijalizmu. Treba samo pročitati njegov roman The light that failed ili nje, gove priče iz Inđije (The limitations of Pambc Serang, Little Tobran, Gemini ı mnoge druge) pa da se vidi kako sa tim stoji stvar, Uostalom, nova posleratna izdanja KMiplinga u MKngleskoj i širom sveta najbolje govore u prilog humanih sađržaja njegovih dela, a ne mogu se objasniti samo njihovnm izuzetnim literarnim Kvalitetima, kako misli Legui.

„izvitoperen -i onako, kako ga. viđi njegov Amil- ,

postoje, funkcionalno su uklopljene u tkivo naracije i otkrivaju se tek kao blago naglašene insinuacije. NeKoliko godina kasnije »Priče iz davnina« donose I. Brlić-Mažuranić laskavi naziv »hrvatskog Ahdersena«.

U ovom svom romanu spisatelika je ispoljila retku sposobnost saživljavanja sa đečijom psihom i relafivno razvijenom dečijom maštom. Sa psihološkog gleđišta, karakteri nienih ličnosti su kovibranitni sa štimungom i sređinom koja uslovljava njihove postupke i radnje. Da bi nam Što vemije đočarala tu »crno-belu« sređinu u kojoj se odvijaju doživliaji malenog šegrta i njegove još mlađe saputnice, pisac se služi kratkom jezgrovitom rečenicom, lišenom podtekstne idejne šarže, Pored toga, ličnosti su delimično personiifcirane: Hlapić je oličenje urođene inteligencije i snalažijivosti, poslovičnog poštenja i humanosti. Njegov majstor Mrkonja je i likom i obličjem dobio karakteristike čoveka sa kojim se život surovo poigrao. Karakteri ostalih, đramski su ocrtani. Oni će se po jednom ustaljenom etičkom principu menjati od zločinca đa pokajnika, od prividno zlobnih karaktera đo dobročinitelja. Uprkos namerne naivnosti kazivanja, tu i tamo zaiskre fina ironična zapažanja koja nemaju snagu objektivne društvene Kritike, ali nesumnjivo doprinose realističnosti opisivanja atmosfere u kojoj se ođigrava radnja i odvija uprošćeni zaplet ovoOE đečjeg romana. U živu i zanimljivu naraciju, zanatski spretno ufkani su poetski nađahnuhti opisi pejzaža.

Proteklo vreme kao najobjektivniji kritičar, ublažilo je meumereno oduŠševljenie kojim je propraćeno prvo izdanje ovog đela. Ipak svežina i prirodnost teksta ostale su netaknute. Pojava Šegrta Milapića« pre Dpeđeset godina imala je i političko obeležje: značila je umetnički vredno suprofstavljanje propagandističko-pedagoškoj literaturi čije je izdavanje forsirala Austrougarska „monarhija. Đanas ovo delo za nas ima i Kkulturno-istorijski značaj pored ncprolaznih estetskih kvaliteta. (D. T.)

»...

TTALO KALVINO

Oblaci velegrada (»Svjetlost«, Sarajevo, 1960)

svet pomalo otprilike

KMalvino, vidi izokrenut,

Italo

kare Karuga, u čijim se očima prividi i realnost, stvari i njihove sen ke, čudno ukrštaju i prepliću, postaju sićušne ili ogromne, nastaju ili se precizno ocrtavaju. Pod tim pogledom male, banalne situacije postaju ljuđske đrame; dramatični trenuci bivaju sitni i beznačajni. Realnost i fantastika u ovoj se pro zi sreću, prožimaju i prepliću i Kal vinov svet postaje nešto zanimlji vo, pomalo čuđdnovato, u svakom slučaju, osobeno, Na prvi pogled. Kalvinove priče su sasvim obične, lake i zabavne pripovetke. Njihov pisac poseđuje onu lakoću Karakterističnu za italijansku pripovetku dvadesetog veka i pisac Roga se setimo pri prvom, površnom, susre tu sa Kalvinovom prozom jeste Lu čiano Cokoli, A li iza i ispređ tog Jakog, feljtomski lepršavog i zabavmog pričanja sreće se jedan pripoveđač od rase, koji je naročito vešt kađa je u pitanju kraća priča o o bičnoj ljudskoj svakidašnjici. Kalvinov „postupak je u prilićnoj meri jednostavan. On svoje lič nosti dovodi u nesvakiđašnje sitmacije koje su pomalo fantastične

JO

i vrlo malo verovatne, i onda prikazivanje tih situacija iđe mirno, neuzbudijivo, skoro veristički ravno dušno. Štaviše, „pisac ove Knjige kao da nastoji đa zađovolji sve za hteve i uslovnosti realističkog literarnog postupka i želi đa njegova karakteristike realističke pripovetWe. Fabula se razvija postepeno, dramatičnost situacije raste iz sce ne u scenu, iz đogađaja u događaj. Na kraju izlazi da je sve bilo realno, obično, mogućno. I fa okrenu tost „malim, običnim „stvarima iz kojih se sastoji život, i koje su same Život, daje njegovoj prozi izuzetnu đraž i nesvakidašnju uzbudljivost. Uz sposobnost da slvari vidi pomerene i izokrenute, KMalvino pošeđuje i sklonost da ličnosti sagleđava pomalo kao karikature. U tom sagledavanju ličnosti kao karikatura, Kalvino uspeva da otkrije mno ge ljuđske osobine, đa se pozabavi

stare, „dobre,

. romanvsijerske tehmike,

samo jeđnim svojstvom čovekove prirode, đa pomalo, možđa, uprosti ljudski unutrašnji svet. Ali, čovek suočen sa starenjem, poluslep, đove den do mmeizbežne sramote, prepuŠšten sebi, uljuljkivan zabluđama o sreći, sklon da precenjuje vrednosti izvesnih zađovoljstava — to je pra vi podtekst Kalvinovih lakih i na prvi pogled površnih priča — i osvetljava samo jedno svojstvo svoga karaktera; zatvoren u sebe, otvara se samo jeđnim đelom svoje ličnosti. Iako su zbog toga Kalvinove

ličnosti a situa-

pomalo neobične, cije u koje dolaze, ma Koliko bile

ipak sve ređ i

banalne, nesvakiđašnje, tu ima neki svoj unutrašnji neku svoju unutrašnju logiku, Čini se da takve situacije ličnosti uvek čine takvim, i da se manje-više svi ljudi ponašaju tako u sličnim situacijama. U&U isti mah, mada je to na izvestan način paradoks, Malvino je sklon da se složi sa Spendrelovom pretpostavkom da su ličnosti te koje stvaraju situacije, i da se samo nekim ličnostima mogu neke stvari dogoditi. Knjigu je prevela Karmen Milačić. (P. P-ć)

HAJNRIH MAN

ww. Božice (»Zora«, Zagreb, 1960)

lako je ovo delo (sastavlieno ustvari iz tri romana) na izgled panorama slobnije obrađenih naravi i običaja jednog vremena, ta istorijska perspektiva nije ovde dublie zanimala Hajnriha Mana. Naprotiv. on je dosledno građio sasvim drugu projekciju zbivanja, u kojoj ga zaokuplja ispitivanje relativne vrednosti nekih etičkih principa, i ovaj relicksivno-lirski životopis vojvotkinje od 'Asija, jumakinje>~romana, služi kao podloga za autorova kroz simbole izložena razmatrania u tom pravci. Ali to ne znači da je ovo roman sa tenđencijiama, a još manje tendenecjozan roman; ako se na kraju i nameće izvestan opšti zakliučak, neki zajednički imeniteli za sve delove mozaične konstrukcije ovoga dela, za sva lica i zbivania koja su u njemu opisana ili samo nagoveštena, on je samo rezultanta autorovih subjektivnih raspoloženja i vređnost mu ie, Tazumljivo, takođe relativna.

Pisac posmatra svoju junakinju u inkarnacijama triju boginja — Dijane, Minerve i Venere — ali ona i kada se zanosi borbom za vlast i slobođarskim idejama, i hada se, kao mecena, bavi umetnošću, ipak biva podložna ljubavi, noseći u sebi pod plaštom Dijane i Minerve skrivenu Veneru,

Autor kao postojbinu vojvotkinje od Asije preeizira naš grad Zadar, u izmišljenoji Mraljevini Đalmaciji. Postoji i izvesna analogija sa tadašnjom Bugarskom (radnja romana zbiva se krajem prošlog stoleća), jer tom Kraljevinom Dalmacijom vlada Koburg, »uvezen« iz Nemačke, što ic duhovita aluzija na dolazak ralja Ferđinanda u Bugarsku, Ali, iako pisac dosta prostora posvećuje poreklu svoje junakinje, on se kloni istoricizma i istorijskim činjenicama se služi proizvolino; prema tome, đalja analiza u tom (istorijskom) pravcu ne bi pružila nikakav Ključ za razumevanje ovog đela.

U romanu Božice Hajnrih Man Se služi svim modđernim sredstvima uključujući tu i praćenje toka svesti i gotovo prustovski minucioznu analizu. Ali to je samo spoljni viđ ovoga dela, koje se, s druge strane, jasno označenom fabulom i pomalo ftrađicionalističkim građenjem karaktera vezuje za najbolje romansijerske trađicije devetnaestog veka. Piščev postupak je omogućio građenje konstrukcije koja, sastavljena iz više povezanih slika, prikazuje zbivanja u punom intenzitetu strasti, osećanja i borbe, ali je propuštena mogućnost šire i monumentalnije društveme panorame i roman svoj vrhunac dostiže u plemenitoj težnji za rušenjem lažnih obzira i ostvarenjem čiste, putene i ničim nesputane ljubavi. To, naravno, nije sve Što nam autor pruža na stranama ove Knjige. U tome je srž fabule, okosnica zbivanja i refleksija, tenđencija i emocija, koje Hajnrih Man vešto prepliće đa bi stvorio jarki niz slika i prizora.

Knjigu je prevela Ljerka Linić.

(IL. S.)

Kineska lirika

(5bRad«, Beograd, 1960)

Uprkos raznovrsnosti motiva i raz nolikosti pesničkog postupka, uprkos mnogostrukosti načina na Kkoje Su doživijavali svet i život i neujed načenosti raspoloženja koja život u ličnostima pesnika izaziva, odnos čoveka i sveta koji je od pamtiveka bio osnovna, neizbežna preokupacija snovna, neizbežna preokupacija. svih ljudi koji su pesnički osećali i mislili, mogao bi da se podveđe pod zajednički imenitelj koji uslovljava opšti razvojni tok Kineske lirsko-filozofske misli i doprinosi da se Kroz sve te raznovrsne poetske reakcije na svet u nama i oko nas, i na život u nama i van nas, otkrije jedna zajednička crta. Taj zajednički imenitelj vidimo u misli Khong-Fu-Cea da je smisao bivstvo vanja ·»raznešeni humak ma kom korov niče«. Ta misao, izrečena. na mnogo načina, nametala je pitanje: kako zasvoditi i premostiti trajanje od jedne do druge obale, kako ispu niti i šta ispunjava putovanje ođ izvora do utoke?

Tuga se iskri u zđa, u cvetanju

treperenju zvelotosa, kineski pesnik vidđi je u vetru, u žŽivljenju bez pesme. Postoji iskra nađe da će proleća, đa će nova rađanja ođagBgnati tu tugu Moja ispunjava srce. Ali to su najčešće jalove nade, prijatne samoobmane, Koje kao i vino u fremutnoi opijenosti donose kratkotrajnu iluziju o jednoj buđu ćoj srećnijoj sreći. U svetu koji smo primorani da prihvatimo Kao svoj, sklad je nešto vrlo retko; njeBovu blagu i umilnu muziku slu-

šaju samo retki srećnici, Pošto je »život slika naših snova« potrebno je radovati se lepoti i uživati u

njoi kad god nam ona pokaže SVO je lice. Lepota „je kratkotrajna i krhka, a sile prirode koje je odđnose sobom neumoljive su u svojoj nesuzdržljivosti. Kad nam od života ostane samo ftuga, vino najbolje či sti sve crmme mrlje sa srca, u vinu se najbolje zaboravlja zima života, ono donosi okrepu, Lepota prirođe ne pruža samo rađost i utehu; ona je čest izvor mnađahnuća i pesnici joj se najčešće obraćaju. Ponekad se žena javlja kao nađa, mogućna izbaviteljica i spasiteljka, ili, tačnije, javlja se želja đa ona to bude. Izbavljenje se češće očekuje od smrti, jer je njen tok daleko Dpostojaniji i njen dolazak izvesniji. Mi sami, svojim nepotrebnim smislenim činovima, ovo mučno tra janje činimo još težim, namećući životu surovu igru rata. Zanimljivo de kako je rat bio česta tema kine

skih pesnika; bez izuzetka, svi ga doživijavaju kao nešto mučno, tragično, neželjeno, i u slikanju mnogovrsnih ramih užasa i strahota po nekad idu do naturalističkog đetaljisanja. Ratnik i prognanik uvek

istu i istu čežnju u srcu; rat sobom do-

imaju misao ispisanu na čelu nosi odlazak i ikađa vratiti.

nedvosmislen:

pitanje: da li ću se Njihov zaključak je »proklet bio rate O ljubavi sc najčešće govori kao O čežnj], neispunjenoj Želji, nastoja=nju da ljubavni doživljaj bude uzajaman: Prevodđilae je, razumljivo, najviše najvećih Kkineskih Li-Tai-Peu. Mada je u pogovoru, ističući njihova „osnovna obeležja, vrlo finom analizom postavio ova dva najveća kineska liričara jednog prema drugom, izborom njihovih pesama to svoje analitičko Kritičko nije potvrdio. To bi, uz primedbu da je možđa mogao da uvrsti u Svoj izbor, potpunosti rađi, koji stih Lao Cea, bila i jedina ozbiljnija za merka.

mesta dao dvojici

pesnika, Tu-Fuu i

izlaganje

Mo jednom je potrebno naglasiti da su savesnost i ljubav sa hojima je Gorjan prišao svom nezahvalnom prevođilačkom poslu učinili đa kva litet preveđenog teksta buđe veoma visok. (D. P.)

Kg lim Pišu: RISTO TRIFKOVIĆ, OIMITRIJE TADIĆ, PREDRAG PROTIC, TVAN ŠOP i DUŠAN PUVAČIĆ

i he

w