Књижевне новине

IZLOG ČASOPISA

| 7, PAOre00'

REVARLORIZACIJA MALKOLMA EOURIJA

|| Tokom prošle godine Moris Nado

posvetio je čitav jeđam broj časo-

pisa Les Letres Nouvelles« čoveku kome su za Života štampame samo dve Kmjige. Danas se o njemu sve više govori, snaga njegovog talenta sve se više potvrđuje. Reč je o Malkolmmn IT,ouriju. Prva njegova knjiga »Oltramarime« pojavila se 1933. wu Engleskoj, a druga koja je od Mritike dobro primljena uprkos ogromnih teškoća koje je stil mametao, »Pod vulkanom«, 1947. u Americi. Preokupacija Lounija je, najkomciznije rečeno, pitanie: Zašto čovek odbija da spase &svoju dušu, svoju ljubav i svoj život? )

Broj od 27. maja dđomosši recemziju Vilijama Van O'Konora na bpostTium:ho izdđamje kolekcije priča Malkolma T,ourija »Čuj nas, o Bože sa tvog nebeskog stama«. Po rečima autora člamka osnovna preokupacija ove Knjige je bavljenje fenomenom pisca i pisanja, a predmet je senzitivnost pisca. Pripovetke ne poseđuju sopstvenu egzistenciju izvan piščeve ličnosti, kao što je to slučaj kod Čehova, Džojsa i Foknera. U pripovetkam se oseća u mmogome uwijcaj Tomasa Vulfa; poznato je da je i njegova stalna opsesija iskustvo pisca. ILourijeve fabule su slične: Uvek je reč o piscu. Menja se ime i mesto radnje. Uvek su u pitanju literarne reminiscencije iz kojih glavni junak treba da dobije inspiraciju. TBaveći se naoko istim temama Malkolm T,ouri ipak uspeva da ostvari višestruko osećanje života,

Po O'Komoru, ova knjiga, mađa pokazuje meobičan i velik talenat SVOg pisca pati od dva ograničenja: preterana sopstvena svest o pisanju i neđostatak istinskog predmeta. (B. A. PJ)

(of {iAy(i )1Di OBOJVJ M UFTJ NM 30 li

»U FRANCUSKOJ NIJE LAKO BITI ROMANSIJER«

Cilj pisma koje je Klod Morijalć sa ovim naslovom objavio u broju od 4. juna je divostruk: da izloži razloge Zbog kojih u Framcusko] nije lako biti romansijer i da predstavi klimu duha kod renomiranih savrememnih francuskih romamsijera,

Kako Klod Morijak tvrdi vrlo je teško probiti se u zatvgrem krug inTelektualaca koji đonose ocenu i Uuzrokuju dobru ili lošu sudbinu jednom piscu, Taj krug liči pomalo na Akađemiju samo što nije ograničen na četrdeset članova. Pisci se, bez obzira na gođinme, dele ma one koji pripađaju školi »Novog romana« jli joj ne pripadaju. Oni koji joj pripadaju imaju Visoku reputaciju, a oni drugi, slučadjnmo, dobru prođu kod publike. U Parizu poštoji tendencija ka verovamju da Knjiga koja se Uuspešno prodaje ne može biti dobra: Takav je slučaj sa Beketom i Žoršom MBatajom. Ma kako njihove najnovije knjige »Kao što je to« i »Krivica« bile izvrsne, ma koliko Beket tonuo u sopstveni mrak i »doticao se spoljašnjeg prostora gde literatura samu sebe odbacuje i uništava«, a Bataj išao u korak sa Ničeom po ne= kim „awtavovima, „prođaja njihovih knjiga, u francuskim razmerama, je bedna.

Natali 'Sarot, iako Meri Makarti itvrđi da ni oma kao ni Rob-Grije i TBitor nisu posle Džojsa ništa novo dali literaturi, »ispituje meispitane predele psihologije, a Alem TRobGrije, proslavljeni i pomalo »primitivni« pisac »Ljubomore« predaje se filmu i »majstorski lako diriguje punim orkestrom svoje slave«.

Simon de Bovoar u svojim tekstovima ruši Sartra sa njegovog pijedestala, ali time doprinosi njegovoj ljudskosti koja je dosta počela da gubi od svog prestiža. Sad mu se ljudi dive zbog onoga što on jeste, a ne zbog legende o njemu. Kristijan Rošfor svojim romanom »Les Pebitst Pnfants du Siecle« navodi ljuđe na zaključak da je to »đobro poznata melodija čija jedina originalnost leži u surovom i sarkastičnom fonu, a podrugljivi i siučajni poetski pasaži zamenjuju opšti sarđoničan stil«,

VINJETE NA OVIM STRANAMA IZRADO ZORAN JOKIĆ

Roman, zaključuje Kdod Morijak, izlizani termim kodi je đugo Glužio i treba đa buđe zamenjem, došao je u Yramcuskoj u ćorsokak. Pitanje je kuđa? Problem je u tome što romane treba zadržati u realnim granicama moći razumevanja, all ne upasti u greške koje je činio maturalizam ili realizam, Možđa bi najbolja solucija bila da se romam modđernizuje, a da se ne dozvoli đa izgubi svoju čvrstinu i jasnost. Uwostalom, publika mora da nauči đa čita, kao što je naučila i da gleđa. (B.A.P.)

LA PFIERA LETTERARIA

KVAZIMODOV GOVOR O POEZIJI

Pređavanje pođ naslovom »Razmiljanja o poeziji održao je nobelovac Salvatore Kvazimođo wu italjanskom gradiću Pratu a »PFjiera letterarja« donosi stenografisani tekst toga predavanja u jednnom od poslednjih brojeva. Iako namenjeno italijanskoj publici i pisano luglavnom povodom ifalijanskih književnik prilika, ono je besumnje zamimljivo i za maše čitaoce. Ovđe donosimo one odlomke koji su mnajkarakterističniji za Kvazimodovo shvatanje poezije:

»Za mene poezija nikada nije značila traganje za jeftimim harmomijama osećanja i misli kao ni za nekom specifičnom vlastitom tehnikom, eli je uvek predstavljala reakciju na takozvami evropski »dekađentizame« francuskog porekla. Moja opozicija

nikađa nije odbacivala vrednosti jed-'

nog pesničkog vremena, mikada nisam osporavao veličinu dela RemboOVOg, Malarmeovog, Kafkinog, Džojsovog ili Prustovog, samo sam upozoravao da je kođ nas ponavljanje jeđne duhovne poezije već na umoru značilo da smo položili oružje pređ jednom kulturom koja još uvek pokušava đa se suprofstavi iđeološkom (iđeološki« je samo približna oznaka) razvoju novih generacija. Hteo sam da ponovo pronađem i prihvatim ideju poezije sa samih njenih izvora: od sicilijanske škole i »slatiog novog stila« preka Dantea i Petrarke pa zatim Tasa i Ariosta, đo Leopardija; jedna linearna tradicija pesnika koji su imali specifičnu duhovnu poziciju u svome vrememu.

TĐuhovna pozicija je omo što u svakom veku pokazuje limmost jedmog čoveka, jednog pesnika.

Izbegavao sam imtermacionmalizam u poeziji, onakav do kakvog se došlo u slikarstvu. Nova ditalijamska pesnička generacija, u nastojanju đa bude »nova« ostvaruje Wontakte sa bpoezijom drugih zemalja, naročito sa onom anglosaksomskog sveta. Ali treba nastojati da se svaka nacija zadrži u vlastitoj tradiciji.

Rekao sam već da je intelektualna poezija samo tehnika, igra duha, i da je nju majlakše pisati. Pesnik koji se služi inteligencijom ostaje u istoriji književnosti ne kao mali pesnik (mali pesnici su takođe veliki pesnici) nego kao literata u najliterarnijem smislu te reči.

Pesnici su vezami za svoje doba i u njima se ogledaju njegove muke, želje i snovi, bol i radost; ne postoji čista poezija. Ako kažem Safo, mislim na Safino doba jer u mjemoj lirići se viđi i kostim njemog vremena. Smatram Momera za tvorca grčke civilizacije, om se nije mogao igrati sa tehnikama i poetikama, njegov svet je društven u najvišem smislu te reči i može se reći da ne postoji poezija koja ne bi bila društvena. Ja nisam mikakav boac za sadržajnost, samo preko forme se dolazi do Mreacije, ali damas se većinom vrše vežbe hermetičara ma jedmom pseuđo-formalnom planu. Nova ge-

'meracija nastoji đa govori sa svetom

ali je njen govor najčešće intelektualnog porekla. Oni dolaze dotle da pišu stihove na traktate iz filozofije, mehanike, političke ekonomije. Ali poezija fraži jedmu drugu ekomomiju, ekonomiju jezika. Ova generacija mora da ostvari jeđam novi pesnički jezik, kao što su morale i mnoge druge, i uopšte, najviše dve genmeracije uzastopce mogu da, bez takvih obaveza, na miru pišu pesme. Nova generacija uđaljila se od lirskog plana i hoće đa se izrazi u jednoj epici minornih oblika. To je jedna poezija religiozna, eksperimentalna, metafizička, socijalna. A ipak sve OovO me znači bogatstvo sadržaja nego nedostatak kulturnog jeđinstva. Italija je u poslerašnom perjođu imala pesnike pisce, žfilozofe, naučnike i u-

metnike velike vredmosti, ali nedostatak kulturnog jeđinstva joj je onemogućio da zauzme u Evaiopi mesto koje je nekada pripađalo Fran= cuskoj.

Uopšte, govoriti o poeziji đanašnjice je veoma teško jer je to problem koji podrazumeva razmairanje celokupne Kulture savremenog sveta«.

(IOEEC;)

or

RAZMIŠLJANJA O POEZIJI

Majski broj časovisa objavjuje članak I. Grinberga »Zalihe lirike«, posvećen Knjizi Književno-kritičkih tekstova, »Razmišljanja o poeziji« nedavno preminulog sovjetskog pesnika Vladimira Lugovskog. Tako u drugom delu članka autor pokušava da, sa kritičkih pozicija Lugovskog, analizira neka ostvarenja savremenih sovjetskih pesnika, uvodma razmatranja o teorijskim i Kkritičkim radovima Imugovskog predstavljaju zanimljiv osvrt na jeđam viđ savreme-– ne sovjetske teorije o problemima i osobinama poezije.

Apostrofirajuči nekoliko osnovnih kritičkih stavova Lugovskog, koji u svojoj posthumno objavljenoj Kkmjizi ispituje mnoga značajna dela ruske i sovjetske Kknjiževnosti (od »Slova o puku Igorovom«, preko Gogoljevih »Večeri na salašu kođ Dikanjke«, Puškinovog konjanika«, Ljjermon:toviljevog »Borodina«, T'olstojevog »Rata i mira«, »Pesme o burevesniku« M. Gorkog, Koroljenkovih pripovedaka do pesama MajakovBkog, 'Pvarđovskog, Tihonova, odnosmo do proznih dela M. Šolohova i Vsevolođa Ivanova), Grinberg se zadržava na stavu Taaugovskog prema pesničkom opitu i umelmičkoj istini, Pozivajući se na reči samog IMgov-

»Bronzanog

skog, koji je smatrao da je »monističko osećanje istine i umetnosti prvi uslov odgovornosti pisca«, om kaže: »Zato,se Lugovski — kao jedan od majobrazovamijih naših pesnika, koji je do savršenstva Vladao različitim, · „majsloženijim stiha — nikada nije bavio jednostra-

oblicima

nim eksperimentiranjem. Nikada versifikaciju nije odvajao od estetike, od prirodnosti, od iđeologije«. Potkrepljujući svoje tvrdmje mišljenjem sledbenika i učenika ITugovskog, Grinberg navodi reči poznatog SOVjetskog pesnika Mihaila Lukonjina, koji je o svome učitlelju pisao: »Liugovski nije čeprkao po sitnicama poezije. Svako njegovo interesovanje bio je razgovor velikog pesnika o tome kako tražili sebe u poeziji i poeziju u sebi; o tome šta je život u poeziji i šta poezija u Žživotu«. Grinberg se, svakako ne bez određene namere, naročito pohvalno izražava o vaspitnom Karakteru Kritičkih radova Vladimira LugovsSkog, ističući njegove reči izgovorene na jedmom Komgresu sovjetskih pisaca:

»Mi preteramo malo pažnje posvećujemo estetičkom sazrevanju našeg 'Eitaoca. Mi ne razvijamo njegov Uukus. Jer da bi razumeo velike simfonije, slušalac mora da prođe put đugih priprema. Tako je i u poeziji«. Samim tim, članak »Zalihe lirike« T. Grinberga “precizno se uklapa u nastojanja koja sovjetski kritičari sve jasnije izražavaju u svojim tekstovima. zalažući se za širu demokratizaciju umetnosti. (P.)

MERCVRE

FRANCE

KAFKA U FRANCUSKOJ

Wu svome članku, pod gornjim maslovom, Mart Rober između ostalog kaže:

»Za razliku od Getea i Dostojevskog, čija univerzalnost nikada nije mogla zakloniti činjenicu đa oni pri padaju ipak nemačkoj i ruskoj Kknji ževnosti, Kafka je uvek govorio: »čitavom svetu«. U svome đelu Kafka ne sadrži nikakvo obeležje SsVOga porekla.

To pravo »eksteritorijainosti« velika je privilegija: đošavši neznano ođakle i pripađajući svima, „Kafka izgleđa kao đa je »pao s neba« čak i u očima samih pisaca, jer njegova umetnost nema porekla ni nacionalnosti. Tako gleđanje namefnulo se piscima ođ samog početka 1933. godine, kađa je Groethuysen mogao đa napiše čitav predgovor njegovom đelu »Proces« a da ne kaže ni reči o životu pisca i ne pruži ni jeđan podatak o njegovom vremenu, sređini i odnosu prema književnosti njegove epohe. Ođuvek se, zaista, i po stavljalo pitanje gde je, kađa je i kako taj čovek Živeo? Kako je pi> sac zamislio svoje delo, koje tako malo liči ma ono što mi pođrazumevamo pođ romanom? Prilično vreme na docnije, Anđre Žiđ prebacio je pomenutom «piscu, Groethuysen-u, đa mije đovoljno pružio obaveštenja o Kafki.

Potpuni međostatak bĐibHografskih i psiholoških pođataka o Kafki osta vio je oko njega „jednu meobičnu prazninu, koju je tek docnije Maks Brođ u svojoi »Biografiji „Kafke« 1936. gođine pokušao đa popuni, ali i ona nije đala mnogo jasniju sliku o piscu.

Ipak, postoje dva momenta u Kkojima Kafka „ima „izvesne veze sa francuskom Kkniževnošću: preko mnadrealizma i preko egzistencijalizma, U prvom slučaju, on ima izvesne spolj ne sličnosti sa velikim teorijskim i poetskim temama Anđre Bretona, a zatim i sa francuskim egzistencijalizmom, ukoliko je uspeo đa nadnese filozofiju iznađ literature i time zakloni uobičajene konkretne Kkontu re svakidašnjeg života u svome delu. Tr MKafkinom slučaju, mjegova apstrakcija bila je toliko đuboka da ni šta nije smetalo da sc on potpuno

prilagođi u francuskoj Književnosti; |

kako nije imao svoju regionalnost, on je svuđa bio »kod svojie Kkuće«, a naročito kođ Francuza, gde su se truđili »da ga što lepše dočekaju«. Na osnovu te činjenice Kafka se

našao u Francuskoj kao neka vrsta || iz toga fakta || on je izvukao nesumnjivu Korist, sa- | bio mu je otet | jedini izgled da buđe zaista čitan i

počasnog građanina; mo, u isto vreme,

shvaćen.

Zanimljivo bi možđa još samo bilo || dovesti u vezu Kafku sa Kjerkego- || rom, čiju je vezu Brođ bezbroj pu- | gođine, ||

ta dokazivao. Tako je 1914. u vreme svoga raskiđa veridbe, Ka:

fka mnogo čitao Kjerkegora i osta || vio zabelešku u svome »Dnevnikuc || a zna | se i za veliki Kjerkegorov uticaj na | Kafkino delo »Zamak«e. Kako je opet | Kjerkegor imao velikog uticaja mia | egzistencijaliste, i u toj činjenici mo- | že se naći izvesna veza između Ka- | fke i francuskog savremenog duha. |

đa ga »smatra za prijatelja,

(N. T.)

e r=er went E Va Sayer —–

; VESTI

HERDERLIN I HAJDEGIHR,

Poznata izđavačka kuća ATLANTIS (Cirih i Prajburg) najavila je novo, treće po ređu izdanje KnjiEe »Helđerlin i Hajđeger«. Autor je Beđa Aleman, docent za literaturu na univerzitetu u “Qirihu., Knjiga predstavlja interesantan i značajan prilog izučavanju ·poetskog dela Herđerlina, Za razliku ođ mnogih

istraživača, Aleman smatra da se o” snovni problem „bpesnikov, odnos prema panteizmu i muetafizici, može odlučno rešiti kao pesnikovo napuštanje onozemnog, kao Vraćanje realnom, ovostranom, stvarnom žŽivotu. Taj preokret Aleman dokumentuje Helderinovim. otađžbin-

PREVEDENI

INTERPRETACIJA

LUTĐI PARBJSON (LUIGI PAREVSON) je istaknuti savremeni idtalijanski filozof i estetičar. Radio se u Pjasku (Kuneo) gođine 1918. Učenik Augusta Guca (čuvenog italijamskog filozofa, idealiste i spiritualiste). Diplomirao ma Univerzitetu u Torinu 1939. godine. Sada, ređovni profesor estetike na Univerzitetu u Torinu. Urednik poznatog estetič, · kog časopisa »Rivista di estetica«, u kome je objavljen esej koji donosimo u nešto skraćenom obliku, a gde je autor izložio svoju teomiju interpretacije.

fenomen interpretacije umetničkog i | im očiglednim Ssupro a,

o opa oo Giprhyaju Senone Riraier:stšc

ljudskog duha; te euprionosti zanimaju istovremeno i kritiku i

ku i filozofiju uopšte. - · ale: Piva značajna Suprotnost je ona zbog koje nam umekničko delo izgleda i jasno i tajanstveno u isto vreme. Umetničko delo je 8 jedne strane, bez summje najrazumljivija stvar na svetu: i bi se manifestovalo ono nema potrebu za posrednicima, jer Gamo njegovo postojanje jeste manifestacija; sa svoje strane ono nije ni posrednik nekog značenja koje ga prevazilazi, jer nije ni znak ni simbol i ne pokazuje ništa drugo do samo sebe. Ono je sve u svojoj sopstvenoj fizičkoj pojavi i daje se, u stvari potpuno samim svojim prisustvom. Ali upravo zato, umetničko delo je, s druge strane, nešto što je izvamredno teško razumeti, j iie u pitanj ćnost da, odgonetnemo znacenje nekog fijer nije u pitanju mogućčn iziBWico OŽIS zičkog prisustva, đuh nekog tela, nego da samo fizičko prisustvo umemo da posmatramo kao značenje, samo telo kao duh. Ovo, prirodno, nije jednostavno, kao što to znaju SVI čitaoci i kritičari koji žele da, izbegnu kako formalizam tako i prednost sadržaja

ormom. . ETC a Znatnim delom ova suprotnost proizilazi, dakle, iz činjenice da u umetničkom delu spiritualno i fizičko koincidiraju. Umetničko delo nije živo telo u kome možemo da razlikujemo unutrašnje i spoljašnje, čistu duhovnost i fizičko posredstvo: u njemu ono telesno ne samo da nije periferijsko, ne samo da, je bitno, nego je sve; Ovo ne zmači da poričemo spiritualnost, dela, kosu, smatramo, treba posmatrati upravo iz čulnog aspekta dela, jer u njemu nema ničeg fizičkog što ne bi imalo duhovno značenje niti išta duhovno što ne bi bilo fizički prisutno. Ovu koincidenciju fizičkog i đuhovnog dugujemo činjenici da je umetničko delo, bez sumnje, stvar, proizvedeni predmet, rezultat nekog rađa, ali je ujedno i jeđan svet, spiritualnost nekog čoveka, njegovo lično shvatanje stvari. U umetnosti ekspresivnost i Sstvaralačka snaga koincidiraju, jer sama, spiritualnost umetnika postaje način uobličavanja, kao Što delo postaje fizički opredmećena, ličnost svoga autora. U umetnosti svet umetnika postaje čim stvaranja, načim uobličavanja, stil, pa je svet dela, zato, umetnikova sopstvena fizička realnost: umetnik se izražava, samo kroz ono što čini, a delo govori samo onim što jeste: Eto jedne čudnovate stvari koja iskrsava prilikom interpretacije umetničkqg dela: stanemo pred nešto Što je »stvar«, a prenalazimo »svet«.

Kao forma, umetničko delo ima sve ono što treba da ima: savršeno je, definitivno, dovršeno. Pa ipak, ono je jeđan svet, to jest jedan, izvanredno ličan, način tumačenja sveta uopšte: Susrećemo dvostruku beskonačnost, beskonačnost svemira i beskonačnost ličnosti. To objašnjava i posebnu jasnost, ali ujedno i aspekat tajanstvenog u umetničkom delu,

Druga suprotnost sastoji se u tome što se umetničko đelo onome koji ga interpretira predstavlja i kao pristupačno i kao neisorpbno u isto vreme, tako da je interpretacija istovremeno i stvarno posedovanje i posao kome nema kraja. Samo iskustvo to potvrđuje. Nema sumnje da čitanje predstavlja istinsko posedGovanje dela, pa ipak je smisao tog čina u tome da bude poziv na Đonovno čitanje. Saznanje da smo prođrli u delo praćeno je svešću o njegovoj neiscrpnosti, a otuđa i potrebom za kasnijim 'produbljivanjem. i

Čvor se razvezuje ako se, opet, setimo činjenice da je delo jedna forma. Totalitet forme ne dopušta da bude ograničen samo jednim aspektom koji bi hteo da postane isključiv. Neiscrpnost forme ne protivureči, dakle, njenoj pristupačnosti: ona je objašnjava, i ujedno ođređuje njeno mačenje. Ono što sigurnost posedovanja čini osnovanom jeste, u isto vreme, ono što nameće potrebu daljeg produbljivanja: otkriće je, istovremeno, i nagrada i podstrek za istraživanje.

Iz ovakve prirode forme proizlazi, onome koji interpretira, dragoceni imperativ dvostruke svesti. Ne možemo od razumeno umetničko delo, a da pri tome nismo svesni neophodnosti Dponovns interpretacije; ova svest ne samo da ne smeta realnosti posedovanja koja je mak da je delo stvarno shvaćeno, nego ga potkrepljuje. Za interpretatora razumevanje dela je svest O sigurnom posedovanju: štaviše, za njega njegova interpretacija jeste samo delo i ne može ni da se razlikuje od tog dela. Ova svest bi se umrtvila u apsurdnoj uobraženosti o definitivnom DOsedovanju kad ne bi bila ublažena onom drugom svešću, koja interpretatora poziva da ponovo započne dijalog i da stalno popravlja svoje sopstveno znanje. Nema definitivne i isključive interpretacije, ali nema ni proizvoljne i aproksimativne intpretacije. Ova pristupačnost i ujedno neiscrpnosik umetničkog dela preciznije je određena kroz odnos identičnosti i ujedno prevazilaženja, odmos koji delo ima prema svojim interpretacijama. Ako za čitaoca njegova interpretacija jeste samo, delo, onda ono živi samo kroz interpretacije koje o njemu nastaju. Svaka interpretacija teži ka ostvarivanju dela, to jest hoće da ono postoji u svojoj punoj realnosti: to ostvarivanje kroz interpretaciju ne podrazumeva dovršavanje ili oživljavanje ili zamemjivanje umoetiničkog dela: ostvarivati znači biti umetničko delo. Tu se težnja ostvarivanja podudara sa samom željom dela: ostvarivanje, u nameri da učini da delo živi životom kojim ono samo hoće da živi, postaje jedini i pravi način života umetničkog dela. Tako, delo i njegovo ostvarivanje kroz intepretaciju koincidiraju do te mere da postaju identični, a realnost jedmog postaje realnost drugog. Ali, ako delo živi samo kroz svoje ostvaTivanje, to je zato što to ostvarivanje hoće da živi životom dela, i zato prima život od njega, tako da je ovo identifikovanje dela, sa ostvarivanjem više njegovo podavanje ostvarivanju nego njegovo, postajanje: delo se ne svodi na svoja ostvarivanja već

Luiđi PEREJSON

Onaj ko želi da ispita

KNJIGA O NOVATORIMA U ARAPSKOJ POEZIJI

skim Đesmama i »Primeđdbama i Rhasnim pismima«. Srodnost i razliku između Meiđerina i Hajdegera autor proučava u odnosu na istu tiemu brižljivo povlačeći razliku između HMajđegera i nemačkog idealizma. Ostavljajući osnovna pitanja iz ftog odnosa nerešenim i otvorenim, autor iznosi niz novih SUgestija i stavova u odnosu na tumačenje MHelderlinove poetske simbolike i filozofije. Ipak, čini se da je autor potcemio originalnost MHelđerlinove misli određujući je skoro potpuno ulicajima filosofskih strujanja (Šelind, Hegel), dok je istovremeno čitavu poetsku tematiku Helđerlinovu, neobično apstraktnu u poetskom izrazu, učinio još apstraktnijom namerno izbegavajući da u njoji viđi bilo kakav odjek Helderlinovih socioloških shvatanja i KOlebanja. Egipatski Kritačar Abd al-Kađer, koji je napisao više Knjiga o Kklasičnoj i savremenoj arapskoj literateraturi, neđavno je objavio knjigu »Novatorski pokreti u arapskoj PO" eziji«. Knjiga sadrži studije i član“ We o savremenim arapskim pesnicima | obeležava niz okolnosti koje su ulicale na mjihovo stvaralačko opredeljenje.