Књижевне новине

VESNA PARUN

DOMOVINO, VRIJEME JE DA

TE JOŠ JEDNOM ZAVOLIM

Kad bi se sakubpilo sve Što je posljednjih godina, samo na stranicama ovog lista, razasuto po raznim fetaljonima, „polemikama, kritikama i nadrikritika=ma, bilo napisano o rodoljublju i rodoljubivoj poeziji danas i ovdje, učesnika ove ankete bilo bi kao grada o Ilinju, a odgovore bi trebalo izvlačiti ždrijebom.,

Cjepidlaka bi upitao: zar rodoljubiva poezija može egzistirati izvan i mimo onih zakona po kojiam, u ponešto tromom srcu historije, što uvijek kasni za svojom istinom. evoluira i snmo rodoljublje?

Cjepidlaka ima ponekad pravo da se zaintači. Njemu se čini da bi pitanje „Kako biste danas definisali „rodoljublje“ zvučilo manje kićeno, a u isti mah i manje estetičarski sramežljivo od onog: „Kako biste danas definisali rođoljubljivu „poeziju“. Ako se suština ove ankete i ne bi time ništa izmijenila, moralna angažiranost učesnika bila bi možda veća, i odgovornost talkođer; a stepen odgovornosti intelektualca prema njegovu Vvremenu stimulira kretanje Kkulture i njezinu daljnju suđbinu.

„Da li se pojam rodoljublja proširio ili suzio? Da li u našem savremenom društvu „postoji kriza rodoljubivog osjećanja, itd. Da li u situaciji, itd... rTodoljubivo osječanje nužno mora zakržijati u svome nekadašnjem obliku, itd.“

Na krhkom rastojanju od nas do zvijezda, humor nam je intimno toliko dragocjen. Usprkos obješenjačkoj mnogoznačnosti, usprkos tome što, ovako modificirana, donekle liče na parodiju, ne kriju li ova pitanja u sebi još uvijek priličnu dozu melanholične i istinski bezazlene nedoumice? Nedoumice intelektualaca? Pjesnika? Rudara u jami? Vojnika na granici? Svejed no, A šta ćemo s hipokrizijom, onom njenom izvjesnom intelei tualnom · „mnijansom? „Istjerivati đavola hipokrizije iz vremena u kome živi, možda bi to bila danas rodđoljubiva dužnost pjesnika? Razoružati podlace istim onim metaforama kojima je neRkoć za boj spremao ratnike, Isfom beskorisnom ljepotom zaodjeti vječno sunce sađa, kad zalazi za crnu planinu, kao i onđa kad je nad njom osgvitalo u junačkom oklopu, s pozlaćenim šljemom. Dužnost legende u kojoj će vječnost biti nepovrije-

U SVIJETU POEZIJEU POEZIJI SPIJETA – Ni II ______

Šte nam je obećavao mitos domovine, a što nam je dao? Neće li nas tako isto jednoga dana napustiti i „mitos“ nauke? Mitski način mišljenja i jeđan od vidova tog mišljenja, poezija, dovedeni su u pitanje. To je istina. Ali rodoljublje je historijski još uvijek tu, i ako ne više istovjetno s njegovom dru štvenom funkcijom, koju određuju političke i ekonomske pro tivurječnosti. Ono postaje poczijom onog trenutka kada, pod pritiskom materijalnih sila u nepoštednoj borbi za opstanak, dođe u pitanje njegova čistota i beskompromisnost. Juče je rodoljublje značilo: ginuti. Danas znači živjeti i razumjeti sve što se S nama događalo juče, i prek juče. I još više: razumjeti budućnost. Domovina, kao geografsko — etnički pojam gotovo uki nuta, vraća se u svijet jezikom ekonomista, šahovskih velemaj-

stora, prvih letača u svemir."

Još neartikuliranim jezikom mo derne bajke, koju tek počinjemo dešifrirati. Ali, tu smo već sa= svim blizu parodije. Doći će rodoljubi s Marsa, s Mjeseca. Iz Kumovske slame. Da, rodoljubivo osjećanje već je ponegdje zakržljalo u svome nekadašnjem obliku. Ali, prije nego što zakržlja sasvim, ono hoće da egzistira bar jedan frenutak kao

monstrouzna mjera predostrožnosti protiv vlastite negacije. Kao antirodoljublje. Antipoezija.

Ali ima i jedan drugi tip rodoljublja, danšnjeg i onog odu-· vijek: rodoljublja koje je samo mo neka vrsta mimikrije savjesti. Šta da činimo s njim? S lokalnim patriotizmima, s onim šupljinama u glavi koje, kad se povampire, nazivamo šovinizmom? S trgovačkim „putnicima socijalizma, koji naručuju „Marš na Drini“ gledajući „striptiz“? Poezija, ona uistinu rodoljubiva, mora odvrnuti lice od tih i takvih rodoljublja i šaputati sebi neke druge riječi, nerazumljive

onima koji slušaju „Marš na Drini”. u &#kavani, „gledajući „Striptiz“.

Kako je poezija znala da prati stvaranje prvih ljudskih zajednica, plemenskih i nacionalnih, ona će valjda „nagovestiti (ili je to već započela) i njihovo raspadanje. Samo, onda se više neće zvati: rodoljubiva poezija. Sudjelovala je kod pobjede Revolucija. Danas, kad se sve velike apstraktne ideje rasipaju u bezbroj sitnih i opipljivin, ona koja tom tihom procesu somnambulno prisluškuje i postaje njegov najvjerniji glas, ne mora se više zvati revolucionarnom poezijom. Možemo Je nazvati: Poezija Sunca. Ili: Poezija Insekata. Ili: Poezija Igre.

Pa ipak, ima riječi koje se i danas mogu uputiti domovini, svojoj i svačijoj, a da se ne bude ni romantičan ni staromodan. Buđeći se u krevetu, izjutra, možemo joj kimnuti: dobro jutro, starice! Možemo rastvoriti na stolu kartu Afrike, zami-

sliti đda imamo crnu kožu. U dru štvu u kome materijlna dobra postaju svojina dana i noći, SVOjina vremena Koje teče ususret čovjeku, ljudi lako zaboravljaju

a -_eesrnuamaesroe siri IF E:S SRO IO OIR: Oe OI rupa ———

MILJENKO STANČIC; DEČACI

svjetlost tvoju — ovo proljeće što je moralo

Sa I Trijenala likovnih umetnosti

doći.

proljeće tvoje i naše

s traktorom preko njiva. Lijepa si, zemljo moja, kao sloboda, kao oči

tvojih jumaka što i preko smrfi gledaju.

Koliko mrtvih u tvojim rosnim travama. I kađ ih vjetar češlja — oni pjevaju,

i raspjevanost adekvatnu emocionalnom poletu mladih generacija boraca za novi sadržaj Ži-

vota, za drukčiju sudbinu Domovine, zajedmičke DOMOVINE, ne više samo nacije po rođu i krvi

Idejni kvalitet i ideološka opredijeljenost naše savremene rodoljubne poezije ogleda se i u opusu Daviča, u hjegovu raspon od izvanredne imspiracije ljubavlju prema domovini il užem i macionalnom smislu (»Brbija«ć) do odlučne i rezolutne, pjesnički sugestivne revolucioname zakletve u »Zrenjaninuc:

»Zakunimo se

zakunimo se u Život , pred mitraljezom teškoća što još će da nas kose, pred spomenicom

koju je đao ~

zemlji na grudi, jurišaćemo

— zakunimo se —

dok steg Partije

ne bude

steg svih ljudi.«

Očigledno, i ova odlučnost da se brane tekovine haše narodnooslobodilačke borbe (tijes+ no spojene sa socijalnom revolucijom ) izraz je sodoljubliay ali novog rodolujblja, koje se ne hrani jedino nacionalnim „osjećanjima, nego je spoj ljubavi i svijesti, svijesti i — ljubavi (prema Partiji podjednako kao i prema Pa· triji!. T Đura Jakšić je u svoje vrijeme izrazio OdTučnost i bezgraničnu volju naroda, đa se bori za nepovredivost svojih granica, ali to je bilo rodoljublje potaknuto isključivo nacionalnim osjećanjima. Razumljiva je ljuta pizma pjesnikova pretvorena u psovku upućčeni vjekovnome neprijatelju, ali koliko je dostojanstvenija, stvarnija snaga idejno nadmoćnije savremene rodoljubne pjesme Jure Kaštelana, koji je — u drukčijem, ali također izuzetnom trenutku opasnosti za narod — smireno i jednostavno, patetike, gotovo u tonu ppriateki“ skoč uvjeravanja, umjesto prijetnje i mržnje uputio pPotencijalnome neprijatelju stihove O svojoj zemlji, zemlji mita, zemlji rađa, pk i zemlji slavnih borbenih tradicija, Domovini koju odviše volimo, da bismo je samo tako DPre-

pustili tuđim imteresima :

»Lijepa si, zemljo moja, i 5kladna ko vodarica

s krčagom na glavi.

Pač Pika i POVHe POI H pčelinjaka je mai ka.

Volim tvoje &vijetle pjesme i tužne

u kojima me majka zibala,

0

ENJIŽEVNNEU NOVINE

i u grlu tvojih rijeka — oni pjevaju, i u pjesmi tvojoj — oni pjevaju,

i u prkosu tvome —

oni prkose.,

i u životu tvome —

oni Žive,

i u istini tvojoj —

oni su istina!«

U pjesmi, koju smatram poezijom u punom značaju te riječi i savremenom u integralnom smislu, Jure Kaštelan je izrazio simultano i ljubav prema zemlji i prema njenoj prošlosti, ponos zbog junačkih tradicija kao i zbog njezine izuzetne ideološke, revolucioname misije OVolim te, jer si obrla suze bijedi i svoju ljepotu čovjeku dala«). Zato su njegovi stihovi otvoreni ma sve strane i lišeni nametljivog uzvišenog tona, ljudski i prisni i najvećoj momućoj mjeri. Iz takvog shvaćanja rodoljublja, logično i nužno, proizašli su stihovi u kojima se romantičkoj slici rodoljuba s mačem u ruci suprotstavlja, savremeno rodoljublje izražemo svakodnevnim djelima:

»L kađ se dime dimnjaci tvojih tvormica —d

brane fivoju istinu. .

I kad rudari u utrobu zemlje silaze —

brane tvoju istinu.

I kađ strojevi štampaju »Manifest« i »Oktobasku« —

brane tvoju istinu.

I kad te gledam buduću —

ja pjevam tvoju istinu. 3

Pjevam tebe, ali još više snagu koja te rodila«.

Poentom poslednjega stiha pjesnik je izrasio i omu nijansu savremenoga rodoljublja, koja je gotovo suštinska, jer se više ne podržava mit Domovine u sferi idealnoga, već se težište prebacuje na rele faktore (na »snagl koja te rodila«), a ta snaga nije samo nacionalna volja, već i energija pojedinaca i vitaInost ideje koju brane: za Bebe, ali i za čitavo napredno čovječanstvo, za zajedničku bolju budućnost, svih ljudi!

Zadatak rodoljubne poezije naših dana hije, po mome mišljenju, jedino da rasplamsava rođoljubna osjedćanja suvremenika, već i da prevlađa stari i fazvije novi patriotizam drukčije vrste nego Što je bio jakšićevsko-harambašićevsko-prešernovski. U svakom slučaju, rodoljublje više ne može biti: isključivo, izolaciohnističko, sepatatištičko, jet = postoji i Svijet, koji Je domovina Čovjeka, postoji Ćovječanstvo u čijoj je sudbini đahasB uključena i suđbina svakoga pajadidbi, možđa više nego Što je nekada suđbima Dpoje-

đinaca oVišila o sudbihi naroda kojima su bfipadali... ·

91

svoje porijeklo; samo neka im nitko ne podjaruje sjećanje na batine i bodljikave žiće, i „mitski način mišljenja“ iščeznut će zauvijek. „Rodoljublje?; Svako=-

dnevna komunikativna · hnavika. Katkađ visoko intelektualni čin. Katkađ herojski podvig. Katkad zločin. U svakom slučaju: nešto što treba da nadživi svoju banalnost slutnjom neke #eličan= stvenije sinteze. Ako hoćemo, nazovimo tu slutnju: poezija. Ta ona se i onako već smije svim svojim „davnim imenima, i taj smijeh će uskoro biti jedini zalog slobode. Jer ona, sloboda, nikađa neće biti utažena: ona je osluškivanje tajne, približene uhu čovjeka.

rađanja i |

MARKO ŠUŠTARŠIĆ:; EN'IRIJISER,

e an ———

RADE VOJVODIĆ

RODOLJUBIVA POBZIJA U SVOM NOVOM ZNAČENJU

Rodoljubiva „poezija, „danas, poisštovečena je sa pojmovima koji pesnika vežu za doživljaj revolucije. Poezija je revoluicju

doživela kao već svoju stvaralačku koncepciju, kao unutrašnju stvarnost oslobođenju balasta „renlističke deskripcije ili koje bilo i „kakve bilo lirske zvučne koketnosti.

Učestvujući u tom #pretapanju, metomorfozirajući svoje idejne preokupacije, današnja „poezija je u mogućnosti da revoluciju doživljava sa svim njenim počecima i nijansama, u rađanju, da je oživotvori i prevede na jezik umetnosti, da je ukomponuje u rilmove koji su isto što i kretanje, sam život, iznenađenja sa obaveznim emoftinvim nesporazu mima, „nastajanjima i preporodima. U nekim trenucima, „posebno vezanim za ono što se događa, poezija u potpunosti prisustvuje jednom novom stanju duha preobraženog, racionalno nepredeljenog, poistovećena sa revolucijom. Ako se revolucija izjednačuje sa istorijom nastavljajući je — i pbrekiđajući neminovne monotonije, osipanja i dekađencije — i poezija se izjednačuje sa revolucijom, utoliko što se uzajamno sadrže, prožimaju, oplemenjuju, menjaju. Isto tako, mogu i da protivreče jedna drugoj da bi se još više potvrdile kao neminovnost u #žjivotu, da bi još više izrazile svoje puteve i pravce, svoja skretanja, svoje već određene ciljeve. Ono što se danas zbiva, mora se gle dati otvorenim očima i primati na sva čula, ali biti svestan i biti sposoban da se ta Btvarnost poveže sa tokovima, sa dijalekti kom, sa onim što je nužnost u razvoju, sa onim što sigurno dolazi. Tako se rodđoljubiva poezija i definiše kao jedna slojevita, bogata, razuđena, obavezna komponenta života, materije, kretanja. Prirodno je da se pojam Tro= doljubive poezije proširio, zajed no sa svim onim što je novo, drugačije i više stvaralačko u našem životu. Revoluciji, tom neprekidnom činu rađanja i Uuspravljanja, može se pripadati potpuno i silovito, svakim dahom, ali se ona mora prihvatiti provereno i sa senkama. Osećahja nišu uvek najčistija. Pesnik „proverava sah i stvaftnošt,

ideale i iluzije, uzbuđuje se ali ne muti, biva uzvišen ali trezven. Ovo što nastaje u već pro=glašenom nadahnuću gotovo u vek je i nečisto ili bar sumnjivo, jer je tu iracionanlo u potpunoj prevlasti. Preporod počinje u pesniku kada se revolucija (rodoljubljivost u svom novom i lepšem značenju i znamenju) prihvati kao neminovna realnost, kao goli život, surov i nežan, loman, sa pticama u grlu i bodljama pođ kožom, kao život neizbežan, totalan, pun obilja i nepoznatog, pun dragosti i bolova, puh iznenađenja Moja asociraju i fha sadašnjošt i na prošlost. Sa iznenađenjima i počinju doživljaji. Poezija o revoluciji, odnosno savremena patriotska poezija, mora biti i jeste bogata ritmovima i široka, glasna, zahuktala i opet svesna, kao i sam život, kao i sama nastavljajuća revolucija, kao vek njen, „pun tragike i lepote, Tako “poezija pronalazi stvarnost. nalazi sebe, postaje umtenost, „kad svest postane stvarna moć, gospođarenje duha“,

Tako se, kontinuitelom i prirodnim tokovima, poezija preobražava u jedan nov Kvalitet. Izmenjujući svoje temperature i svetove, poezija preobražava stvarnost revolucije a revolucija preobražava poeziju. Poezija postaje revolucija koja potvrđu je sadašnjost. Jer poezija nije mi „nacionalna inspiracija“ prošlosti ili sadašnjosti, ni staromod= no „naklapanje o neutešnosti i melanholiji koju nameće prolaznost, već sinteza ideja i opredeljenja, emotivno prihvatanje te=me, njenih bitnih izraza i karak teristika, racionalno „obuhvatanje sadašnjosti kao sveukupno= sti, goenetičko tumačenje subjekfivnih svetova koji čuvaju nepatvorene mirise i srž objektivne stvarnosti. Pesnici koji su veliki stvaraoci uz originalne pes ničke inspiracije uvek imaju u

sebi sadržaj i potencijal velikih životnih kretanja,mirise svoje e= pohe, sinonime tih obeležja. Stvarajući tako jedan nov Kkvalitet, rodoljubiva poezija po svojim već ostvarenim sazvučjima i svetovima učestvuje u ogsobenoj stvaralačkoj gradnji koja predstavlja „suštinu objektivne jugoslovenske stvarnosti“. Tako je rođoljubiva poezija, unekoliko, i „racionalna koordinacija“.

ui ala ——

BOŽIDAR KOVAČEVIĆ

BIAPA U NIZU HUMANIH OSEĆANJA

„Sve je prigodno u Kknjiževnosti“. Tako je, otprilike, „Gete formulisao vezu sa životom koja prožima istinsko stvaralaštvo, oho koje potiče iz čoveka i hjegove okoline. Ali ta prigodnost treba da bude ipak pročišćena, oslbođena drastičnosti trenutka, sublimirana, da bi se spasla eTemernosti i postala doista umet njička.

Mnogo ima vrsta patrioške po-

ezije, ali je najprolaznija ona koja propoveda mržnju protiv neprijatelja. Romantičarski ro-

freni u stilu: „U boj, u boj za narod svoj“, „Sattimo Turčina dušmana, Ne žalimo krvi i rana“, i slično, postali su snažni samo pod perom najdarovitijih pesnika. Pa čak i u njih, u Jakšića, ili Zmaja, oni danas zvuče više kao dokument vremena ne= go kao iztaz velike inspiracije. "Takva raspoloženja u nas imiaju veliki izraz samo u Njegoša čije su „grudi srpstivom usija= ne“ disale u isti mah dahom heroja i bogova, ili u Višnjića, Ći-

ja „Buna na dahije“ kao da ie ođiomak kakve antičke tragedije. Za pisanje tirtejskih pesama potrebno je najveće tragičko osećanje života, i zato su ovakve pesme retko uspešne i dugovečne. Mhogo je trajnija ona vrsta patriotske poezije koja slavi rodno fle, lepote domovine, antejBku privezahost krvi sa sokovima zemlje. Zato se mogu nači stihovi, čak i u đalekoj kineskoj ili davnoj „egipatskoj kulturi, koji će se kosnuti i današnjega čitaoca. Horacije je rekao da ce njegove pesme trajati dogod se prvosveštenik „rimske 8Wyeligije bude peo da na vrhu hrama pri nese „žŽžriwi bogovima i dogod hor vestalki bude postojao. Ptcvario se, Jer su i rimski pontifeks i vestalke ođavno nestali, ali su ostali Horacijevi stihovi, osobito oni o žemlji „Rimljana, njenoj lepoti i ljubavi njenih sinova prema njoj.

'Tmn još jeđna vrsta patriotske lirike koja se često naživa i

socijalnom. U nas je Aleksa Šantić umeo da u svojim stiho-

vima spoji elemente starinskog,

romantičarskog patriotizma i humanih tendencija našeda Vvremeha. I ova vršta poezije veoma ugodno deluje i može biti trajna, ako se pogođe prave reči i ako se ne žrtvuje Terminusu, bogu trenutka.

Naravno, ovo nisu jedine Vrste patrioske poezije. Svaki prvi pešnih peva svoju patriotsktu pesmu. Rakić svoju, Jakšić, Njegoš — svak svoju.

Posmatrajući svetsku poeziju uopšte, od najranijih njenih tra gova, viđećemo da. postoji jedan tok u njoj, možđa najvažhiji, možda jedini, u kome se sva čovekova osećanja i sve njegove misli slivaju u jedan sklad. Zbog ovog ili onog elementa koji preovlađuje, takvu pesmu nazivamo „kosmičkom“, „intimnom“, „misaonom“, „ljubavnom“, „patriotskom“, „socijalnom“ ili kojim drugim terminom. Ali pravi pesnik pisaće pesme ne misleći na njihovo razvrstavanje; i sičumo je da će stvaralač ki procis izneti pređ nas sve što je ljudsko. A među ljudskim mislima i osećanjima najsnažnije su koje počivaju na ljubavi — ljubavi prema bližnjem, otadžbini, čovečanstvu, svemiru.

Zato patriotska pesma treba da bude samo etapa u tom nizu”

humanih osećanja i misli koje se rađaju iz ljubavi,