Књижевне новине

NEĆISTA POFZIJA

sugerira se da vi nešto dodajete je to nešto“. To ispušteno „nešto“ proze, kao logična ili narativna prelažen mjena. dobivena iz pjesme itd. Drugim riječima, taj tip čiste poezije drži da „bi efekat bio snažniji kad bi ČKSNE Gspjeli

pjesmi a da ne kažete što on obzašnjava kao „okvir“ ja, kao opčenita pri-

osjećati eš potpuno i tačno, i kad efekat ne bi bio razBeeje — io znači, kad bi Kai o ope OB nami dddu znaSLLGSI RMAN 1Ogi1 izbaciti cijeli razgovor o stvaralačkoj realizaciji i imati samo čistu realizaciju“. Za sada ću ostaviti po strani pitanje tačnosti Pottleove deskipcije impulsa eliptične poezije i postaviti pitanje koje se tiče i njega. Kakva u praksi treba da bude čilta poezija? To je i pitanje koje Pottle postavlja i odgovara da se veliki dio nečistote može dozvoliti. Daje nam primjere poznatih didaktičnih pjesama (Vilinska kraljica, Esej o čovjeku, Taština Ljudi NON i Kkskurzija), To je jedini odgovor koji može a yaaa aaitožii proc leo e Seca Opa, aaanı ei r aJtez jem teorije poezije: kakav prozaizam je dopušten, a kakav nije? Ovo je njegov odgovor: ee element proze je nevin i čak dobro došao kada se pojavljuje kao — izaberite između tri metafore — pozadina iz koje niču slike, ili okvir unutar kojeg se one prikazuju, ili pak nit na kojem su one nanizane. Ukratko, kad služi kod strukture. Proza mi u pjesmi izgleda uvredljiva kada,.. su prozaizmi oštri, upadni, individualni i povezani sa slikama“. Na prvi pogled to izgleđa prilično uvjerljivo i kritičar je upotrebio naoko svetu riječ struktura. Ali kad bolje pogledamo, zamislimo se što ta riječ znači kritičaru. Struktura je vitrina, na primjer draguljarska vitrina, u kojoj su izloženi mali dragulji poezije, slike. Vitrina ne bi smjela biti sama po sebi ukrašena („oštro, upadno, individuaino“, kaže Pottle), jer bi tada odvukla našu pažnju s dragulja; trebala bi biti skromna i dragulji bi trebalo da počivaju na crnom samtu. Ali Pottle ne pita kakva bi veza morala postojati između sjajnih dragulja. Navodno, ne samo da vitrina nema nikakve veze s draguljima, oni isto tako nema–ju nikakve veze jeđan s drugim. Svaki od njih je blješteći mali fokus opterećene svijesnosti, ili čiste realizacije, i on postoji sam za sebe. Ili bi možda Pottle želio da se oni poslažu na neki mehanički način koji bi olakšao oku putovanje od jednog do drugog, kad za to dođe vrijeme. Struktura ovdje samo postaje sredstvo trgovine, dobro uređena vitrina. To je sve mehanizam. TI to znači da je i sam Pottle jedan eksponent čiste poezije. On smještava poeziju jednostavno u slike, pojmove „čiste realizacije“. Drugim riječima, ono što on naziva „elementom proze“ sadrži definiciju situacije, kretanje narativa, logično prelaženje, stvaran opis, generalizaciju ideje. Za njega takve stvari ne sudjeluju u poetskom efektu pjesme; u stvari, one rade protiv poetskog efekta, i tako, mada su potrebne kao okvir, one ne smiju biti „oštre, upadne i individualne“. Obratio sam se na knjigu „The Idiom of Poetry“, prvo, jer je to jedna hvale vrijedna knjiga, i drugo, jer po mom mišljenju ilustrira podmuklost s kojom doktrina čiste poezije može prodrijeti u teoriju kritičara koji je pun sumnje u fakvu doktrinu. Isto sam tako mislio da mi Pottleove analize mogu pomoći da odredim zajednički denominator raznih doktrina čiste poezije. Taj zajednički denominator izgleda da je vjerovanje da je poezija suština koja se mora smjestiti na neko određeno mjesto u pjesmi ili u jedan određeni elemenat. Tumač čiste poezije uvjerava sam sebe da je on našao to određeno „nešto“ u čemu se poezija sastoji i tađ odlučuje da će pjesma biti sastavljena, što je više moguće samo od tog elementa i ničeg drugog. Ako tome dodamo stvari koje su kritičari isključili, dobit ćemo listu, sličnu ovoj: 1. ideje, istine, generalizacije, „značenja“, 2. tačne, komplicirane, „intelektualne“ slike, 9. nelijepi, neprivlačni ili neutralni materijali, 4, situacija, narativ, logično prelaženje, 5. realistični detalji, tačni opisi, realizam općenito, 6. promjene u tonu ili raspoloženju, 1. ironija, 8. metričke varijacije, dramatičke adaptacije ritma, kakofonija itd., 9. metar i 10. subjektivni i lični elementi. Niti jedna teorija čiste poezije ne isključuje sve te tačke i zapravo sve te tačke i nisu od jednake važnosti i nemaju uvijek istu interpretaciju. Na primjer ako je bilo koja tačka diskutabilna, to je onda svakako prva: kaže se „da ideje ne sačinjavaju poetski efekat i da su čak prema njemu neprijateljske“. Ali to se stanovište može interpretirati na više načina. Ako kažemo da parafraza pjesme nije ekvivalentna samoj pesmi, tada to stanovište mogu imati i tumači i negatori bilo koje teorije čiste poezije. 8 ove interpretacije možemo se spustiti do druge isto iako ekstremne, koja tumači da bi pjesma trebalo jednostavno da da oštru sliku u izolaciji. Ali, između ta dva ekstrema postoji mnogo kompliciranih i zbrkanih varijacija. Postoji jedno mišljenje da se „ideje“, iako nisu sadržane u poetskom efektu, moraju pojaviti u pjesmama da stvore, kao i prozaizmi Pottlea, neku vrstu okvira ili niti. T. S. Eliot je rekao: ~ al", . „Glavna svrha „značenja“ pjesme može. biti (jer ovdje opet govorim samo o nekim vrstama poezije) da zadovolji jednu naviku čitača da ga zabavi i utiša, dok pjesma na njega djeluje: slično kao što zamišljamo lopova koji BOL jek snabdjeven lijepim komadom mesa za, psa-čuvara. · Izgleda da je ovdje Eliot jednostavno pretvorio ONA u lijek, a ideju u šećer, da bi se lakše progutao. Ope ši gleda kao da ideja ne sudjeluje u poteskom ČIŠRILU Oe svrstava Eliota u teoretičare čiste poezije. U kontekstu Oi dalje kaže da neki pjesnici „postaju nestrpljivi zbog GE značenja“ (jasno date ideje u logičnom redoslijedu), ŠlO ia : i traž čnost intenzivnosti kroz njeizgleda nepotrebno, i traže moguć UBS ieluj govu eliminaciju. To može značiti, da, ili ideje ne sudjeluju u poetskom efektu, ili, ako sudjeluju, onda se ne smiju po-

iaviti j i j formi. ae Opa OBN (Preveo Tomislav SABLJAK)

IZLOG KNJIGA

MARKS TI ENGELS

O umeinosti i književnosti OKultura« Beograd, 1961)

Punih petnaest godina nakon Ppr-

Engelsa (u izboru 1 redakciji Jovana Popovića), beograđsko izđavačko preduzeće »Kultura« ućinilo je koristan posao objavljujući znatno obimniji zbornik najvažnijih spisa MWlasika marksizma o prirodi, viđovima i funkciji umetnosti. Sama pojava jednog takvog zbornika predstavlja događaj u našem djavnom životu, tim pre Što su gotovo svi bitni stavovi savremene mayrksističke estetike zasnovani upravo ua Marksovim i Engelsovim postavkama. Potreba za tom MWnjigom odavno jc bila nasušna i snažno prisutna u svim našim razgovorima o Pproblemima današnie umetnosti, Svaki čitalac koji se interesuje za razvoj marksističke estetike, naći će u njoj bogatu riznicu iđeja i sva osnovna načela progresivnog shvatanja i tumačenja. literature,

Ta okolnost, na žalost, ne izvinjava redaktore ovVOg novog »Kulturinog« izđanja Marksovog i MngelsoVOB dela »O umetnosti i MWnjiževnosti« Što su se u svome radu rukovodili principom »bolje išta nego ništa«, iako su, objektivno, bili u mogučnosti da, umesto „novog, Šireg izbora (koji je pripremio poznati sovjetski kritičar i teoretičar umetnosti Mihail Lifšic), jednom za svagda pruže našoj javnosti kompletnu zbirku Marksovih i MEngelsovih fragmenata o književnosti i umetnosti, i to prema najnovijim Kritičkim izđanjima na nemačkom jeziku,

Drugi veći nedostatak ovoga izdanja je u tome da uz knjigu nije napisana ni jedna jeđina reč predgovora, kao da među našim filozofima, estetičarima, Kritičarima i teoretičarima umetnosti nema nikoga ko bi bio u stanju da našem današnjem čitaocu objasni osnovu Marksovih i Engelsovih pogleda na umetnost, naročito s obzirom na činjenicu đa se u savremenom svetu mnoge Marksove i MHngelsove postavke tumače na različite načine. Ako je ista greška učinjena prilikom izđavanja »Panorame savremenih iđeja« Gaetana Pikona, nju je baš u izđanju Marksovih i Engelsovih spisa o umetnosti trebalo ispraviti, ako ni zbog čega drugog ono zato da nam ne pređe u naviku da poslove koje obavijamo izvršavamo napola, iako imamo Wuslova da ih obavimo kako treba, sa punom naučnom odgovornošću.

(P. P.)

ea alt ——-

MOMA MARKOVIĆ

Ratna pisma

(Požarevac, 196i)

Pisma Mome Markovića predstavMJaju autentične ljudske dokumente, zbirku dragocenih podataka o ustanWu u požarevačkom Kraju, svedočanstva o ljudskoj hrabrosti i čovekovoj nepokolebljivosti, Pisana ma

terenu, u brzini i žurbi, „ponekad telegrafski odsečno i jasno, drugi put ezopovskim jezikom đa ne bi dospela u neželjene ruke, pisma otKWrivaju ne samo masu pođataka o ustanku u ovom Kkraju Srbije nego i dosta od atmosfere Ovoga Vvremena. Na taj način Markovićeva pisma pružaju mogućnost da se sazna šta Se sve u požarevačkom kraju đogađalo u prve dve gođine „ustanka,

kako su se događaji razvijali; i zato ova pisma iđu u red nezaobilaznih izvora za istoriju narodnooslobodilačkog rata.

Ova značajna koresponđencija otkriva čitavu masu nepoznatih fakata, daje obilje pojeđinosti o pripremama za ustanak koje je, po prirođi stvari samo mali broj neposređnih učesnika događaja mogao da buđe upućen. Naročito su zanimljiva oni delovi prepiske koje govore o prvim borbama s Nemhima i nedićčevcima, o odnosima s Ččetnicima i o prvim nesporazumima i sukobima između partizana i četnika. U isti mah pisma omogućavaju da se potpunije sagleda i ispravnije razume uloga mnogih ličnosti u opi-

sanim događajima i đa se dobije tačnija predstava o zbivanjima koja su, i pored toga Što su nesumnjivo značajna, ipak malo proučavana i rasvetljena. Težište borbi bilo je u zapadnoj Srbiji i, posle prve ofanzive i povlačenja u Bosnu, u Bosni. Zbog toga su ti događaji najviše i proučavani. O ratovanju u istočnoj Srbiji u 1941, i 1942., relativno se malo pisalo, Sađa se iz pisama Mome Markovića jasno vidi da ustanak u istočnoj Srbiji nije nijednog trenutka malaksavao. U tom smislu, naročito su zanimljiva pisma iz zime 1941./2., kada se sva okupacijska štampa hvalisala uspešnim likviđacijama partizanskih odreda i provalom beogradske partijske organizacije. Pisma Mome Markovića predstavljaju, dakle, jeđan od onih istorijskih izvora čije pronalaženje i objavljivanje znači veliki korak unapred u proučavanju određenog istorijskog razdoblja. Dokumenti su izišli u ređakciji Nikole Sikilića, Saše Markovića i Nikođija „Sretenovića. Ređaktori su uz pisma dali opširne komentare. To nije bio ni lak ni jednostavan posao. Trebalo je rastumačiti ilegalna imena, dati „objašnjenja o teritoriji koja se pominje, pružiti osnovne podatke o ličnostima o kojima se govori i konačno objasniti mnoge aluzije. Razumljivo je da Se potkrao izvestan broj faktografskih pogrešaka. Tako, na primer, Turner nije bio nemački privredni šef, nego šef političke uprave u Srbiji; Dušan Pantić nije bio Neđićev ministar nego Aćimovićev komesar. Ovu omašku „trebalo je ispraviti zbog toga Sto ta pogreška može da izazove neke druge greške u utvrđivanju hronologije zbivanja. Sve io zajeđno ne umanjuje vređnost oVOga posla, ali kođ objavljivanja ovako značajnih dokumenata treba Voditi računa o tome da nijedna 0omaška ne ostane neispravljena.

(P. P-ć)

TT TJ

VELIBOR GLIGORIČ

Jovan Popović

(«Rad«, Beograd, 1960)

Posle »Ogleđa i stuđija« u kojima Su dati portreti jednog broja naših pisaca između dva rata, Velibor Gligorić je objavio svoju novu raspravu, nagoveštenu baš u »Ogledima«, o Kknjiževniku i revolucionaru Jovanu Popoviću (1905.— 1952.)., Gligorić je u ovoj studiji đao detaljan prikaz života i rada ovoga našeg pesnika i pripoveđača, koji je ceo svoj Žživor i čitavo svoje književno delo posvetio, ne Kkolebajući se ni u jednom trenutku, borbi za prava porobljenog čoveka, radnika, proletera i seljaka. Analizom iđejnih i estetskih vređnosti pesama i pripoveđaka Jovana Popovića Gligorić je ušao u osnovne probleme njegova Književnog dela,

M usage enSeniaoannni ne __ninbnaisinioiinnriisamnuin==yauzetjaka saza eo ines az ieA ea reep rama ana peva aj aiadaamaenie SzAsieremmie——

RAMKD S YIM PERE ZBŠBJB...

Nastavak sa "7. strane

je Rade Vilotijević. {(} jednoni od ormara biblioteke. iza Tedova knjiga. bilo Je sklonište našeg partijskog materijala. U prostorijama kluba. pored kurse va francuskom jezika. u čistim i toplim sobama, radile su našč čitalačke grupe i održavani par tijski sastanci.

Ne znam zašto, ali početkom 1934. godine i francuska ambasada, a i uprava preduzeća prestali su da se interesuju za Klub. Knjige i časopisi koji su dotad stizali besplatno iz Francuske. najednom su prestali da dolaze. Došlo je u pitanje plaćanje kivije i održavanje kluba. Da ne bi izgubili tako dragocene DroOstorije, a još više da bi jače uza

KNJIŽEVNE NOVINE

se vezali omladinu, Vilotijević i drugi iz uprave počeli su da organizuju igranke i matinee u klubskim prostorijama. Organizovali su čak i vlastiti orkestar u kome su svirali Žika Miličević, Ješko Simonović i još neki radnici iz fabrike aviona. Klub

ie bio pun omladine, a finansij-

sko pitanje rešeno.

Kad sam kasnije bio uhapšen i kad su me saslušavali u vezi sa radom u Kraljevu, tukli su me naročito zbog ovog poduhvata sa klubom.

U to vreme omladinci počinju sve više da izbijaju u prve redove. noseći na svojim plećima glavni teret partijskog rada. Pored Rade Vilotijevića i Žike Stepanoviča. ističe se naročito svojom bistrinom Miro ĆČukulić. Od njega smo mnogo očekivali, ali on uskoro. prisiljen materiialmim uslovima, odlazi u Beograd da traži posao. On nas i

odatle prati i pomaže u radu. Iz Beograda je kasnije otišao u Spaniju i tamo poginuo. Dobre veze uspostavili smo i sa okolnim selima. U tu svrhu koristili smo seljake iz okolnih sela, a naročito one koji su radili u fabrici i u gradu. U selu Ribnici. pomagali su nam braća Lazarevići od kojih je jedan radio u fabrici aviona. On je bio stari komunista i koliko se sećam učestvovao je u Mađarskoj revoluciji. U drugoj polovini 1933. godine održavali smo već čvrste partijske veze sa Čačkom, Užicom, Kruševcem, „Gornjim Milanovcem, Valjevom, Užičkom Pože= gom i Dragačevom. U Kosovsku Mitrovicu uputili smo Miru Dra gišića i joć dvojicu drugova sa zadtakom da se tamo zaposle i počnu s partijskim rađom. Koliko znam, tamo dotađa nije bilo partijske organizacije, sa

Kragujevcom su stalne partijske veze uspostavljene tek pred kraj 1934. godine. Mislim na iskrene veze bez rezerve. One su bile uspostavljene pošto smo se uverili da su kragujevački drugovi definitivno prekinuli sa dr Simom Markovićem. Naše veze s Beogradom bile su stalne. Na] manje jedamput mesečno dolazio nam je Brana Jevremeović ili bih ja odlazio u Beograd. 'U·Uglavnom materijali i direktive počeli su sve redovnije da pristižu, što nam je mnogo pomoglo u radu. * * *

Tekst koji objavljujenio je fragmenat iz rukopisa

Tođora Vujasinovića „Zapisi o ilegalnom Wyradu“, koji obrađuje revolucionar nu aktivnost komunista u Kraljevu pre rata.

ukazujući često na preobilje građe, na dokumente i faktografiju, „koji nisu uvek našli i svoj adekvatan umetnički izraz, svoje pravo umetničko ruho. To, naravno, čini literaturu ovoga našeg „najizrazitijeg predstavnika socijalne literature neujednačenom, ne uvek na određenom književnom nivou; znao je ponekad đa podlegne „trenuimim „potrebama vremena, frazi i patetici, ali, što Gligorić izuzetno naglašava, nikada nije izneverio život i lažno ga bprikazao, svoje „pripovetke, „naročito neke u zbirkama »Ređa mora da bude« i »Istinite legenđe«, protkao je grubostima Života, čovekovom borbom, nadom i pobedom.

Studija »Jovan Popović« Velibora Gligorića pisana je analitičkom metodom i jedino što joj možda nedostaje je jedan sintetičniji sud.

(HB. T.

MILKA ZICINA

KM.)

Drugo imanje (»Rosmos«, Beograd, 1961)

Milku Žicinu su, kao pisca, oduvek zaokupljali problemi društva i čovekovog snalaženja ili mesnalaženja u tome društvu. TI u njenom ne= davno objavljenom romanu »Drugo imanje« nailazimo na slične preokupacije i na, u izvesnoj meri, istc probleme. Razlika je samo u vremaneu radnje i u autorovom odnosu prema «društvu. Ovaj put pisca interesuje naš savremeni život i či" tav niz procesa koji se u njemu razvijaju. Po sebi se razume da je izmenjen i odnos Milke Žicine prema društvu. U »Kajinom putu« i »Devojci za sVvVe« srećemo protest protivu nehumanih odnosa koji su Kkarakteristični za jeđan svet; u »Drugom imanju« Milka Žicina afirmiše jeđan novi humanizam Koji je osnova novoga društva.

Prikazujući put dečaka Zorana od povučenog seoskog polusiročeta i rođaka-sluge, do radnika svesnog sebe i svoga mesta u svetu koji sa okružuje, Zicina je na nenametljiv, ali sugestivan način ispričala jednu istinitu i verovatnu priču koja može da buđe u priličnoji meri karakteristična za našu sredinu danas. Ono što u ovom romanu najviše intercsuje Milku Žicinu to je odgovor na piatnje: u kojoj srazmeri stoje promene koje se dešavaju u društvu sa promenama koje se dešavaju u ljudima. Milka Žicina je sklona da prihvati široko rasprostranjenu istinu da promene u društvu nužno Stvaraju i promene u čoveku. U izvesnom smislu Zoranova ličnost je im da potvrđi ovu tezu. Zbog toga što je teza prilično otvoreno izneta, čitaočevo interesovanje više privlači to kako će se Zoranov moralni i psihološki preobražaj dogoditi, neBo Sto ga interesuje šta će se sve sa Zoranom događati.

Zicina ume da priča tlačno, da pi-

še zanimljivo; ponekad u njenom romanu nailazimo na mesta koja se čitaju u jednom đahu, Ali, u isti mah, Žicina nema dovolino daha, Posle uspelih i sugestivnih stranica dolaze izvesni pađovi, posle lepih rečenica stilske rogobatnosti i neujlednačenosti. Tako neujedđdnačen, roman Milke Žicine ostavlja pozitivan napisana Knjiga o čovekovom preobražaju, Knjiga „koju je inspirisalo saznanje da ljuđske vrednosti sve više postaju stvarnost i sve manje ostaju san. (P. P-ć)

——-ccurnuarızugjit alt ———

DZEMR. LONDON

Martin Idnm: Morski vuk

(«Rađ«, Beograd, 1960)

Kao prve dve knjige odabranih dela Džeka Londona objavljena su dva romana u kojima najviše dolazi do izražaja piščev stav prema životu i svetu; u prvom, donekle autobiogra!ski intoniranom romanu Martin Idn njegov junak, kao i sam MKkondon, preživljava bolnu metamorfozu na putu od mornara do intelektualca; u drugom pak pisac razmatra sličnu temu, odnos intelektualca prema su-

rovom životu na moru, ali prilazeći Joj sa druge strane: postavljajući intelektualca u sredinu mornara i avanturista, lovaca na foke, Zato su Martin Ind, mornar-pisac, i „Hamfri Van Vejden, pisac-movnar, dva antipoda Koji sa suprotnih strana polaze istim putem. Ali đok Van Vejđen uspeva đa savlađa prepreke koje stajale pređ njim i đa iz borbe sa morem, ljuđima i prirođom izađe

Mraju kao pobednik, Martin Idn se na domaku pobede gubi u lavirintu problema na koje ne nalazi odgovora, neshvaćen i nevoljan, izgubivši sigurno tle ispod nogu i razočaravši se u svet koji ga je prvobitno zadđivio,

Može se između ova dva romana postaviti “još jedna paralela: Volf Larsen, kapetam »Sablasti«, morski vuk i čudni filosof, čovek Kkoji na moru sa podjednakim zadovolistvom khažnjava svoje mornarc i čita poeziju, nosi u sebi dobar deo one iste dileme koja je razđirala i Martina Tdna, tražeći odgovor na slična pitania; ali i on se gubi u svom sopstvenom bespuću, uporno idući putem kojim je pošao, čak i kađ je bilo jasno da se poslednja avantura neće završiti pobeđom. I pozitivni Martin Idn i negativni VoIf Larsen podjednako navođe na istraživanja uzroka njihovih zabluđa i neđoumica.

Sva ta pitanja bez odgovora jasno ukazuju na MKolebanja i traženja samog Džeka Lonđona, ali s obzirom na odsustvo ođređenijeg programa 1 tenđencije ova đela ne pružaju nikakvo rešenje ili izlaz, već samo na» bacuju probleme čiji je uzrok u ne dostacima društvenog sistema i konkretne društvene organizacije, koja darovite ljude i snažne indiviđue i karaktere (Martin Iđn, Volf Larsen) upućuje na neravnopravnu borbu, na lutanja, pa i na stanputicu, Pobeđa wHamfri) Vam Vejđena jalova je uteha za iskušenja i poraze prve dvožice. u istoj eđiciji pojaviće se još osam Knjiga Lonđonovih romana { novela, među kojima: Priče sa đalekog severa, Priče sa šjužnih mora, Kralj alkohol, Gvozđena peta itd. Uz prvu knjigu, čini nam se, trebalo je objaviti pređgovor, a eventualno i kraću belešku uz svaku, pošto dela Džeka Lonđona. nailaze uvek na đobar prijem kođ najšireg Kkruga čitalaca, koji često nemaju neka opširnija znanja o književnosti. To bi, uiedno, bilo potrebno i zbog onih literatnih čistunaca koji Džeka Bonđona neopravđano ubrajaju u predstavnike lake i zabavne literature. Prvu Knjigu preveo je Živojin Simić, a drugu Banko Kojić. (I. S.)

ez PP air —-

Dr MIHAILO POPOVIĆ

Savremena sociologija

Beograd, 1961)

Mađa pisana kao udžbenik i mada bez pretenzija velikih univerzitetskih izđanja, knjiga dr Mihaila Popovi-

(Kultura«,

Ča »Savremena sociologija« jeđan je đoprinosa našoj oriliteraturi, od najsvežijih

ginalnoj sociološkoj

po-

Sebno onoj vrsti sociološke literature koja zahvata neposredno u Pproblematiku građanske sociološke teorijske akcije. Ona je vrlo interesantna, Koliko Kao izazov na obuhvatnije istraživanje toliko i kao način i ugao sintetičkog prođora u vrlo bogatu ali i šaroliku sferu savremenog „građanskog sociologiziranja, Ova Mnjiga, čiie intencije su ograničene na razmatranje stanja u zapadnoevropskoj sociološkoj Konstelaciji, ne tretira i aktuelna pitanja marksističkog pogleda na sociološku nauku. Marksističko shvatanje je pretpostavka. Ono je eksplicirano kroz naglašavanje stava da Se »5Ociologija kao nauka u svojoj celini ne svodi samo na istorijski materijalizame. Sta novo u pogledu forme pruža

ova knjiga? To je pokušaj da se či- ·

talac, uz Opšti pogled na ođređenu posebnu obiast, uputi na obimnu izvornu literaturu. U pitanju je mođeran, analitički pristup razmatranju problematike. Autorov tekst je sintetički formirana informacija, a izvorna literatura — stvarno polje izučavanja, Dr Mihailo Popović je upravo na tome insistirao. Insistiranje nije, dođuše, striktno izveđeno. 1} nije to bitno, Važno je da je to kod nas kao postupak uočeno i afirmisano. | Knjiga u teorijskom smislu ne donosi mnogo noOVOg. ciju opšteg pogleda na stanje, na stremljenja, na metodološku orijentisanost i na tehniku sociološkjh istraživanja na Zapadu.

U celini uzev, »Savremena sociolo-

gija« je pažnje vredno „ostvarenje. (F. C.) a * PISU:

FRANC CENGLE, EDO T. KALOC, PREDRAG PALAVESTRA,

PREDRAG PROTIĆ I IVAN ŠOP

OI

Ona ima funk- ~

ij

· >

a a e

|

iii! \