Књижевне новине

juna objavljuje

__IZLOG ČASOPISA

\

j Saturday Review

|| DZORDŽ B. BO O. BEKSPIRU

Istaknuti pozorišni stručnjak i Kkyitičar Henri Popokin u broju od 10. recenziju nedavno štampane knjige Šoovih kritika Šek-

· spirovih drama. Po mišljenju Pop-

kina, Šoov Kriticizam je ograničen specifičnom istorijskom ulogom Koju je on sebi odredio. Njegovi tek-

stovi su zapravo pozorišne Kritike u

kojima se on bori sa »rđavim tendencijama u izvođenju Šekspira što je bilo veoma karakteristično u doba Šoove mladosti. U naše vreme, ističe Popkin, Šekspir gubi zbog po-

grešnog tretiranja, tako da se Šoova

kritika javlja kao veoma mudra korekcija. S druge strane, glavna SŠoova primedđba Šekspiru je da Šekspirove vrednosti nisu ni ibzenovske ni šoovske. »Šekspir ima mnogo da pokaže a ništa da pouči« »Pesnik nije ništa razumeo niti je u bilo šta verovao«. So, istina, priznaje da je takva ocena vrlo relativna. Šekspirove ideje ili nedostatak ideja vrlo lako su mogli pogodovati „Šekspirovom vremenu, ali moderno vreme traži »konstruktivnu kritiku društva i pronalazi je u svojim autorima.

Upravo te stavove smatra Popkin veoma pogrešnim. »Šekspir nije bio Oskar Uajld ni Brio đa bi posedovao satiru ili socijalnu doktrinu«. Mnogo uzvišenije i opštečovačanske bile su njegove opsesije. Šo iđe fako daleko da se poigrava velikim brojem Sekspirovih velikih likova pripisujući im dotad nepoznata svojstva: Palstaf je »izbezumljena i odvratna matora propalica«, ledi Magbet, Otelo i Jago su »nedosledni«, Benedek i Beatrisa su »neduhoviti«, Merkucio je »gnusan i nesnosšsan prostak«, Otelo »glupo filozofira o kraju sveče« a Đulijeta je kao i čitav niz likova »glupa«,

Pored svega, zaključuje Popkim, koliko god So grešio njegovg divljenje prema Sekspiru je očevidno, Ma kako da su oštri, njegovi napadi su doneli plod u jednom smislu: glumci su prestali da »dođaju svoje bardovom tekstu i na izvestan način, po kušali da ostvare ono što Šo naziva šekspirovskom muzikom meči«,

(B. A. PJ)

IA PHERA IBTTHRARIA

FOKNER I CRNCI

Povodom značajnog poduhvata poznate izđavačke kuće „Mondadori, štampanja celokupnih dela Vilijema Foknera na italijanskom jeziku, Kkritičar 1 esejista Primo Baruke objavljuje vrlo zanimljiv članak pod gormjim naslovom.

Ostavljajući po sirani umetničke TWvalitete Foknerove proze, on se isključivo interesuje za tematiku njegovih pripovedaka, i to onih koje tretiraju problem Yrasnih odnosa u Americi i koje su sakupljene u prvoj knjizi Mondadorijevog izđanja. (Po sugestiji samog Foknera, raspoređ „objavljenih „dela u ovom izđanju biće određen „njihovom »temom«.)

»Odnos Foknera prema etncima« kaže u uvodu Baruka, »iako nikada nije bio sasvim eksplicitan, ipak izgleđa dovoljno jasan. Polazeći od konstatacije da su crnci robovi. objekti podložni apsoluinoj volji svojih gospodara, Fokner je razvijao šVOju misao, polako ali stalno, sve do uverenja da se ljudska rasa mbože spasti Jedino ako se sa poštovanjem i ljubavlju okrene crncima koji su umeli da podnesu sve nesreće života i zato su jeđini dostojni da prežive u ovom svetu koji se, kako izgleda, kreće ka samouništenju.«

Kao ilustraciju i potvrđu svojih teza o Toknerovim „shvatanjima Baruka navođi mnoge njegove pripovetke, obično uz veoma lucidne komentare. U priči »Crvemo lišće« gde crni rob, osuđen da umre zajedno sa konjem i psom svoga mrtivog indijanskog gospodara, pokušava da pobegne »otkriva se tragična figura čoveka sa svim njegovim manama i vrlinama koja oštro O” duđara od surovih likova Indijanaca. Ali njihova surovost nije sama sebi cilj nego je posledica neumoljivih zakoma kojima se oni moraju pokoravati. Lov na roba nam zato izgleda neizbežan ali istovremeno + mevin«. Osnovnu tezu ubedljivo pravda i Lukas Bošam iz »Uljeza u prašinue koji, optužen da je ubio bel-

ca, sa upornim dostojanstvom brani svoja ljudska prava i Čarls Malison mlađi, Cik, koji jeđini „među belima oseća svu monstruoznost nameravanog linča i bori se svim silama da ga spreči. A poseban zaključak povodom «OoVOg „romana je sledeći: »Pokner smatra da problemi rasnih odnosa, problemi Juga, moraju biti rešavani na Jugu, bez intervencije stranih sila, a za »prave južnjake« Sever je upravo jedna takva strana sila« „Baruka smatra da su u ovom romanu manje-više zastupljena sva ona shvatanja koja je Fokner izneo u svome čuvenom govoru u Stokholmu, prilikom primanja Nobelove nagrade. Pripovetku »Medved« Baruka smatra najznačajnijim delom za razumevanje foknerovske tematike. »Lov u šumi je obređ koji služi sazrevanju čoveka, om rađa razumevanje i mirenje. Lovci treba đa se podvrgnu ritualu šume i prirode koja će ih naučiti da postanu ljudi srčani a

ima čitava

»Ovaj smisao istorija malog Ajka mak Keslima kao i pouke koje mu pruža stari

skromni.

crnački lovac Sam. »Lovci su ljudi koji su pošli u prirodu da bi se tako odvojili ođ centra greha — modemog građa«.

Ali se kasnije Fioknerova konocepcija širi: u priči »Jutarnja irka« on donosi nova shvatanja: đa je potrebno ići u školu, đa čovek samo kroz kontakt s ljudima i svetom može da se razvija, da mora saznati zašto je jedna stvar dobra a druga loša i đa to mora umeti 1 drugome da objasni.

U sumiranju zaključaka o MPoknerovom odnosu prema Crncima autor članka piše: »Retko možemo kod Poknra naći osudu crnog čoveka ali je ipak nalazimo«. Postoji mestimična netrpeljivost prema melezima, prezir za one Koji nemaju hrabrosti da se odluče, čak i negodovanje protiv Crnaca koji stupaju u seksualne odnose sa belim žemama (). Ako i osuđuje crnca Koji postupa protivzakonito, om takođe napada belce koji su ga do takvog postupka doveli (»Siđi, Mojsije«). Na kraju, primećuje Baruka, ne sme se zaboraviti da je Fokner ipak jeđan aristokrata s Juga. (T. KM.)

O SAVREMENOJ SOVJETSKOJ POEZIJI

vw. Druzin u majskom broju časopisa »Neva« raspravlja O savremenoj sovjetskoj poeziji, zadržavajući se uglavnom na nezdravim, Rkontrađiktormim i često meobjašnjivim fenomenima u odnosu čitalačke publike i Kritike prema poeziji i pesnicima. On ne objašnjava činjenice da čitaoci srđačnije primaju živu nego otštampanu reč pesnika, da više kupuju Kknjiše poezije u jubilarnim nego u običnim danima, i da su joj bliži oni pesnici koje Kritika lansira. On se zadržava na fenomenu »književne morve« i, iznoseći svoj sud o pesnicima koji su, zavisno od nje, trenutno popularni ili zapostavljeni, nastoji da je žigoše kao negativnu i za poeziju pogubnu bpojavu. S te strane uzet, njegov članak može da buđe, ukoliko je njegov sud verođostojan, interesanfan kao informacija o stanju savremene sovjetske poezije.

V. Druzin spominje Josifa Utina, koji je „svojevremeno »zasenjivao« Majakovskog, BjedđnoE, Jesenjina, Tihonova, Asejeva, Svjetlova i druge pesnike dvadesetih. gođina ovoga stoleća, kao pandan Konstantinu Simonovu, koji je pre petnaestak godina bio pretfpostavljen pesnicima kao Što T'varđovski, Isakovski, Prokofjev, Tyugovski, Smeljakov, Asejev, Sajanov i drugi. TI, konačno, kao »moda naših dana« bojavio se Jevtušenko, čije su novatorske pretenzije, u stvari, učenička podražavanja prevaziđenog futurizma Igora Severjanjina.« A u isto vreme rađe skromno, ozbiljno i savesmo mladi, talentovani pesnici V. GCorjačev, V. Cibin, D. Blinski, V. THrsov, P. Halov, i drugi.

Međutim, u zbormiku »Dan poezije — 1960« pored Jevtušenka, Vrlo značajna mesta zauzimaju V. Kostrov, S. Kirsanov, 4. Pankoratov, V. Bokov, D. Samojlov, N. Zabolocki, 2. T.evitanski, E. Koltljar i »čita-

va grupa« ostalih koji, »računajdći, na trenutan uspeh, ne primećuju da njihovi eksperimenti nisu novi, da oni kopiraju futurizam, imažizam i tome slično. Mozaik metafora ne dozvoljava im da stvore prirođan pesnički stil koji bi se korenio u organskoj metafori.

Ali najviše začuđuje kođ gore pomenutih pesnika odsustvo svežih, interesantnih zamisli, ograničenost pogleda, siromaštvo osećanja. Njihovi stihovi su ili opisni, ili pričaju o beznačajnim doživljajima, ili o ništavnim životnim slučajnostimaj« 'Takvi pesnici i takva poezija, po broju i po prostoru, u almanahu »Dan poezije — 1960.« dominiraju nad poezijom i pesnicima kakvi su »oprobani i zaslužni majstori sovjetske poezije« V. Inber, L. Martinov i drugi. Autor članka, očito namerno tražeći protivtežu »talasu eksperimentatora«, navodi kao ulešnu činjenicu zbornik stihova najmlađih pesnika »Prvi koraci« u koji su ušle pesme M. Beljajeva, D. Blinskoga, A. Brogina, 1. Bursova, I. Gruđeva, J. Meljnjikova, V. Saveljeva, V. Samkina, V. TPirsova, V. Cibina. »To je mlado, đuševno zdravo pleme pesnika, kaže V. Druzin, hoje bez galame i samorelame radi svoj koristan društveni posao... To su pesnici koji samopregorno i plodotvorno rade, svesno izabravši sebi put, koji je uslovljen njihovom organskom vezom s prirođom i s radnim narodom, put socijalističkog realizma... Kod njih se idejno-politička opređeljenost organski izražava u realističkim likovima. O njima treba pisati, njih treba poznavati, završava, (S. B.)

»HRONIKE«

SEN-DŽON PERSOVE U AMERICI

Pre izvesnog vremena u Americi je štampana najnovija poema SenDžon Persša »Hronike«. Prevodilac, o čijem teškom i tako reći neizvodđljivom zađatku se govori, je Robert Ticdžerald. Prevodiocu se priznaje da je vilikim delom uspeo da prenese ton i osećanja originala, da je neke aleksandrince koji bi u engleskom izgledali suviše upadljivo Uuspeo da zameni pogodnijim pentametrom, ali mu se i prigovara da je engleska verzija u celini mnogo prozaičnija od francuske, mnoge žive strofe pretvorene su u racionalno izlagnje činjenica.

Tim povođom u jednom od polsednjih brojeva ovog časopisa profesor francuske literature na Kolumbija univerzitetu i jeđan od urednika časopisa »French Review«, Leom S. ROudiez, objavljuje članak o »Hronikama«. Po njegovom mišljenju ova poema jednog od najvećih živih pesnika zapadnog sveta svojim većim delom u slvari je slobodna himna budućnosti; sposobnost da se vidi i preko smrti, a ne da se kuka nađ bezbrižnom muladošću je jedna od bitnih karakteristika »Hronika«,

Kao i za druge poema Sen „Džon Pers je i za »Hronike« tražio tematsku i verbalnu inspiraciju u MBibliji. Poema je u isto vreme i hronika pesnikovog Života, koji objašnjava ono što bi se moglo smatrati reminiscencijama na ranije poeme, i, takođe, hronika našeg vremena. Sva značenja, koja se mogu podrazumevati, sve implikacije u vezi sa naslo-

vom su relevantna pojedinčevom shvatanju teksta. Ambivaleninost, „toliko potrebna

svakom poefskom tekstu manifestuje se ovde vrlo uočljivo kroz kon=traste. MNajličniji i najlirskiji Kkoitrast je dat između pesnikovog SsOpstvenog »velikog doba« i veličine doba u kome čovečanstvo izgleda da napređuje. Drugi komtrasti su: dobro i zlo, svetlo i mrak, more i zemlja, suprotne boje, amorfne i Kristalne stene i proza i poezija. No ti kontrasti nisu izolovani, sve je neverovatno harmonično, puno značenja i poetski uobličeno. Oni koji se dive Sen Džon Persu, zaključuje autor članka, biće potpuno zadovoljni kreativnom snagom, „prosodijskom i verbalnom veštinom izraženim u najkraćoj, dosad, njegovoj poemi.

(B. A. P.)

ARTS

| DANAS POZORIŠTA ŽIVE SAMO OD MRTVIH

ı Pjer Markabri napisao je sleđeće misli! pod gornjim naslovom:

»Pozorište ne priznaje opasnosti koje mu prete, ali pokušava da ih prebrodi. Ono je danas samo prazna zvečka koja se trese bez šuma. Kad zaželi da sebi da života, ono ga traži kod Čehova, Šekspira i Kalderona. Eto, i Žan Vilar za Avinjonski festival stavlja na repertoar Kalderona pored Goldonija, a to znači veliko siromaštvo današnjeg pOoZOrišta, Današnja pariska bulevarska pozorišta, koja inače imaju trađiciju da daju odblesak društvene stvarnosti, nisu se još pomakla od 1940. godine.

Rusen, Ašar pišu komade koji kao da danas imaju ravno triđesei godina. Stalna poseta publike ne dokazuje drugo, već samo moć navike ili izvesnu lenost đuha i srca. I Ppozorište stoji nepokretno, jer danas iZzgleda dđa pokret predstavlja rizik. Bez i jednog gesta ono ide ka nckom nepoznatom cilju, nošeno maticom kojoj nema hrabrosti da se suprotstavi. U svome prtljagu današnje pozorište nosi svoj bulevarski repertoar kao neprijatnu uspomenu koje ne može da se oslobodi. I ne odvaja se od njega, jer on je sam njegov život, njegovo ogledalo. Istina je da predstavlja jeđan izgubljeni svet i lažno ogledalo današnjice, ali ipak osigurava, teši. I dok god to bulevarsko pozorište bude ostalo na igrama preljube i građanskih ludosti, ništa se neće izmeniti.

Zemlja se može osipati, društvo se može menjati, ali ako razonode ostaju iste izgleda da je, sve spaseno. Civilizacije umiru onda kada njihove razonode prestaju da zadovoljavaju one koji su u isto vreme igračka i gospodari, i kada između njih nastanu nesporazumi. Otuda ona Žestina sa kojom su sve prošle generacije odnosile „sobom sliku svoje lične sreće koju nisu hteli deliti sa poznijim generacijama.

Tako je nešto slično i sa bulevarskim pozorištima: ona danas pripadaju generaciji koja je imala 20 godina 1930. godine. Čoveku pada u oči činjenica, ako danas ođe u jedno bulevarsko parisko pozorište, da će tamo videti publiku isključivo srednjih godina. I ne samo po godinama, već i po držanju, po načinu reagovanja. Čim se zavesa podigne, ta ista publika nalazi se u svojim mladim godinama. 1 našli su se: ličnosti na pozrnici i publika u sali. Pozorišna rampa deli samo ecpohe. U sali su ono što su danas: na pozornici ono što su bili. Dole, ono što je život učinio ođ njih, BO-

a i ——

re, ono što oni misle da su još. O-

tuđa, uživanje u saživljavanju.

Doduše, od današnjeg Beketa, Ženea, Joneska ne mogu se tražiti iste usluge. "To je nešto sasvim drugo. To je pozorište činjenica. Činjenica propasti, završetaka, truleži. Tu je prskanje izraza, pomeranje morala, egzaltacija agonije. Ova su se Dozorišta „afirmisala u negativnom. Nisu u pitanju njihove književne VTrline, prednosti koje su možda ogvomne, kao i uvek kađa raspadanje zahvati predmet, nego Uu pitanju je šta se krije ispod te negacije koja je, hteli ili ne, znak velikog i bolnog zamora. .

Kategorično odbijanje ovakvih pisaca od strane bulevarskih pozorišta može da savlađa samo još Žene. Ali šta bi bilo odđ Ženeovog pozorišta da u njemu nema skandala. I šta se drugo nalazi u tom ogledalu koje deformiše, ako ne razbešnjena karikatura tog istog Đuržoaskog movala. Iz tog indiviđualnog revolta sawremeno pozorište još se može nađati novom dramaturškom postupku, ali i sam taj isti veliki dramatičar, Žane, ne može nikako da se oslobodi bleska nihilizma i smrti. T u tome je možda i njegova propast. Pored ovih ludih vrtoglavica, provalija bez dna i bezizlaznoB očajanja, današnje pozorište mora sebi prokrčiti neki put i izlaz iZ OVOE ćorsokaka. Između ovog plitkog bulevarskog zadovoljstva i morbidnih bespuća mora da postoji još neka pozorišna mogućnost i istina, neka snaga u pokretu. Mora da postoji, inače pozorište će postati samo otmeni leš nekog Kalderona, Klodela ili Čehova. Iz ovog stanja trebalo bi da se rodi život a ne smrt. Zato, pozorište ne sme da ostane samo jedna mala daleka muzika. Ili Uuspomena! A ono danas sve Više to počinje da biva... (N. TJ)

WH UNIDMORIT

DRAMATSKE ETIDE

Povodom izdavanja »Sabranih dela. Pžena Joneska u Nemačkoj, kao i »RKamernog pozorišta« Žana Tardijea, Gert Verner, u jednom od najmovlijih brojeva ebjavljuje članak sa gornjim naslovom.

Po Vernerovom mišljenju Jonesko je od pojave prve knjige svojih pozorišnih komada, a naročito »NOsorogom«, osvojio i najsubvencioniranije nemačke pozornice. Oni koji sastavljaju pozorišne repertoare SVOjih kuća mogu 5 njim da računaju, ali zato on nije više primoran da mmogo računa. To mu treba dozvoliti mada drugi Ssvezek njegovih »Sabranih dela« pomalo i razočara– va, Ne sadrži hronološki najnovija

" stvenih

Robert Pen

VOREN

„PREVEDENI

ČISTA I

Robert Penn Warren, suvremeni američki pjesnik, romanopisac i kritičar, rođen je 1905. gođine u Kentakiju, Školovao se na Vanđerbilt University, zatim na Univerzitetu Kalifornije, Yale i Oxfordskom Univerzitetu. Zajedno s poznatim Kritičarem Cleanthom Brooksom (Bruksom), bio je urednik Southern RevieW, a poslije 1942. i savjetujući urednik KRenyon Review. Objavio nekoliko Wknjiga poezije, romana i Kritika, odlomak »Čista i nečista poezija« uzet je iz istoimenog eseja, pisanog 1943.

Do sada sam često upotrebljavao riječi čista i nečista poezija i priznajem, da sam ih možda preslobodno upo-

trebljavao. Možda je iz SV

ega bilo jasno da sam time mislio

na ovo: čista pjesma nastoji da bude čista isključujući prilično strogo izvjesne elemente koji bi mogli proturječiti nje-

nom originalnom impulsu. čajnički želi biti sva u je mnje bilo jasno,

Drugim riječima, čista pjesma odnom dijelu. Isto tako je bez su-

da su vrste nečistote, koje su ušle ili bile

isključene iz raznih malih dijelova antologije i koje su već

bile analizirane, različite u različitim

i očekivati, jer ne postoji

pjesmama. To se može jedna doktrina „čiste poezije“ —

niti jedna definicija u čemu se sastoji nečistota poezije.

Dapače, postoji ih mnogo.

nedavno: Kada čovjek na

prave doktrine čiste poezije,

I sve te doktrine nisu nastale primjer citira Poea (Poa) kao oca on nema pravo, jer je Poe

jednostavno sudjelovao kod stvaranja izvjesne doktrine či-

ste poezije. Poea. Kađa je Sir Philip protiv tragikomedije, doktrinu čistote. Kada je

lliamu Drummondu (Dramondu) da drži naglaska, zaslužuje vješanje, on je

Doktrine čiste poezije

datiraju mnogo prije Sidney (Sidni) na primjer glasao

on je u stvari ponavljao svojevremenu

Jonson (Džonson) rekao WiDonne (Don), jer se ne branio drugu vrsl,

Ben

čistote, upravo kao što je Dryden (Drajden) branio neku

ireću vrstu kad je definirao prirodu herojske drame. naesto stoljeće je imalo doktrinu

Osam– čiste poezije, koja se može

sumirati pod nazivom uzvišenosi, koja je međutim sa-

državala dvije dodatne doktrine,

jednu o dikciji, a drugu

o slikovitom izražavanju. Ali kad mislimo o modernoj dok-

trini čiste poezije, obično mislimo na Poea, i pjesnika, možda na Shelleya (Šelija) od simbolista, Georgea Moorea (Džordža Mura) ai

Bremonđa i svakako na

kao na kritičara Abbe

imažiste. Poznata nam je pozicija Poa: duga je pjesma „jed-

nostavna proturječnost izraza“,

jer intenzivno uzbuđenje,

koje je nužno potrebno u poeziji, ne može se dugo zadržati; osjećaj morala i intelektualne funkcije bolje se zadržava u

prozi nego li u poeziji,

i, u stvari, „Istina“ i „Strasti“, koje

su za Poea asocirani s intelektom i osjećajem morala, mogu

za poeziju biti štetne, nej

jeposti, jer poezija ima za

asnoća i sugestija su glavne Kkri„svoj cilj neođređeno umjesto

određenog zadovoljstva“; poezija ne bi smjela proći kroz deftaljno proučavanje, jer ona je „povrh svega, divna slika čije

su boje, pri detaljnom pregledu,

velika zbrka, ali odvažno

stoje pri letimičnom pogledu poznavaoca“; poezija aspirira prema muzici, jer kako ona obrađuje „neodređene senzacije,

za koje je muzika bitna,

razumijevanje privlačnog zvuka je

naša najneodređenija koncepcija“; melankolija je najpoetičniji efekat i ulazi u više manifestacije ljepote. KP

Znamo, također,

i predgovor antologiji Georgea Ali ti pogledi nisu identični. Shelley na DI r vol nost. koju je slavio i prakticirao Poe. Manifest imažista,

isključuje ideje uključuje

bi Poeu izgledali nečistim i ne

balnoj muzici. George M svoje čiste poezije, stvara izvan svoje ličnos

naglasku kod Poea i Shelleya,

prema verbalnoj muzici i

je pojam čiste poezije prešao i u druge

nekako pomračili vezu no mjer teorija Maxa Literary Mind“:

mističnu interpretaciju

RBastmana (Maksa : „Čista poezija

Abbe Bremonda Moorea i manifest imažista. primjer voli netačdok tačnost i dikciju i predmete koji polaže veliku važnosi veroore naglašava objektivan aspekt

što on opisuje kao „nešto što pjesnik

ti“, a to se protivi subjektivnom ali on s njima dijeli sklonost prema idejama. Nedavno kontekste koji su sa starijim teorijama. Na priIstmena) glasi u „The da se optereti

gađenja vih

je čisti napor

svjesnost“. On bi protjerao ideju iz poezije, ali ne zaio Što

ideje ranjavaju poezije,

kojem predmetu, i osta

On tvrdi da jedino naučenjak ima pravo na ide

nego zato što poezija ranjava ideju.

je o bilo

tak građanstva mora čekati da

mu se kaže kakvo stanovište mora zauzeti prema idejama.

Literarna je istina, kaže

on, „neodređena ili komparativno

nevažna“. Dalje, da pomogne pjesniku izvršiti tu svoju funk~

ciju, Biastmen mu daje

nekako skiciranu doktrinu „čiste“

poetske dikcije. Pojam rječnika izgleda da FPastmenu znači

rječnik sastavljen njegova definicija optereti svjesnost,

glasila: ali ta o

jati samo od privlačnih ili lijepih predmeta — a

" ne od ideja. U knjizi „The Idiom

raspravlja o pitanju čiste poezije. On

od privlačnih ili lijepih riječi.

Tako bi čista poezija je čisti napor da se

pterećena savjesnost mora se sastosvakako of Poetry“ Prederich Pottle (Pot!) razlikuje još jedan tip

čiste poezije, osim onih do sada spomenutih. On ga naziva

„eliptičnim“ i u njega ukl

jučuje poeziju simbolista i metafi-

zičara (staru i novu) i neke radove pjesnika Collinsa, Blakea

i Browninga. On primjećuje, da se likuje od starije OVOB eliptičnog tipa

suvremena poezija razu tome, što moderni

pjesnik mnogo više upotrebljava lična iskustva ili ideje

nego što bi se prije sma

kaže on, „prva karakteristika ove vrste

tralo zakonitim. Običnom čitaocu, poezije nije priroda

njenog slikovitog prikazivanja nego njena nerazgovijetnost:

dela, ali zato sadrži oma koja često me predstavljaju više od »vežbe Dpr=

'stnju za majstora« (»Vladalac«, »De-

vojka za udaju«). »Novi zakupac« Obrađuje groznu invaziju mobilijara koja se odvija po neumoljivim, 1logičnim zakonima apsurdnosti... i zato ovaj komad može uspešno da se prikazuje. Poučan za teoretsko razilaženje sa antiteatrom je »Empromp= ti« u kome se sam Jonesko pojavljuje da brami »kako« i »Zzašto« SVOE stvaralaštva od neke vrste saveta za kontrolu kritike i reditelja. Tu dokazuje da može i nad samim sobom da se smeje i pada u klopku sopinterpretatora jer sebe shvata ozbiljno. »Nosorogu« koji je postao vrlo poznata drama, najbliža je kratko pre toga stvorena tročinka »Ubice bez nagrađe«, I. ovde junak se zove Beringer. On je gradanin sa smešnotragičnom ambicijom da ne kapitulira pred nesrećčom i silom, Zaključak ove velike ljud-

m

ske tragedije, koja, istina, puni kuću, ali ne i jaz ijmeđu publike i pozornice, je: »Bože moj, ništa se ne može uraditi. Šta se može uradi” ti... šta se može urađiti?..c

Svih šesnaest komada su dijaloške etide i pesme »za pozornicu ili i ne za pozornicu«, umetnička dela sazdana iz reči, muzike, i po kreta, radnje i konferanse, B katkad i »baletska komedija bez muzike i

igre« („Živi u podzemnoj železni“ ci«).

Zan '"ardije je — kako kaže Verner — otkriće za Nemačku, mada

njegovo »kamerno pozorište teško da je neko obogaćenje za repertoare. Tma se utisak da je autor samo zbog »blagajne« eksperimentisao. „Sasvim drugačije od Joneska, 'Tardije piše svoju filozofiju debelo u redove U mesto između njih«. »Ko sam ja?s Oni drugi... to sam ja... eto njegove filozofije. Podseća na Sartra i nimalo nije originalna.« (A. PP

ENJIŽBVNE NOVINE |

„~