Књижевне новине

'/ Probudio sam se rano, poslije bitke, sa suncem. U varošici nije bilo skoro nikoga, sve se povuklo u toku noći. Odlazio je i poslednji kamion, koji je odvlačio materijal i oružje. Oni topovi ležali su pored mosta; jedan su samo, za koji su govorili da je ispravan, odvukli da ga sakriju. Od Boška nije bilo glasa. Trebalo je krenuti, Talijani su svaki čas mogli . provaliti od Podgorice. Već nije bilo nikog ko bi ih zadržao. Srećom dođe jedan motocikl, Gonio ga je visoki i žilavi pod narednik — pilot Vojo, kome je upravljanje ovom nemirnom ma-– šinom izgledalo kao zabavna igra. Već je od jutros odjurio desetak puta do Ždrebaonika i natrag, prebacujući drugove. Odvajali smo se od prvih kuća i približavajući se jednoj čistini, Vojo me upozori:

— Pazi, ovdje gađaju.

Dao je motoru gas i kad smo

naletjeli na izloženi dio puta, zaprašta oko nas. — Ne boj se, — reče, daljina

je, meci su rijetki.

Talijani su sa Čkvrke tukli teškim mitraljezom.

Prestizali smo zakasnele vojnike koji su se kretali tromo. Odjedanput pred nas na cestu iskoči čovek sa naperenim revolverom. Očajnog izraza mahao je rukom i vikao da stanemo. Vojo zaustavi mašinu.

Silazi!... ustremi se na mene, podnoseći mi pod grlo revolver.

— Zašto? — Imam ranjenika, — i pokaza rukom. — Da ga odvezemo:

Pored puta ležao je mlađi seljak s glavom zabijenom u travu.

— Da odveze mene, — rekoh, — pa će se vratiti.

— Da neodveze! — reče žučljivo seljak, ne spuštajući revolver. — Silazi!

Vojo mu se saže i šapnu mu:

— Ovo je...

— Neka je, da je bog otac! — viknu seljak. — Silazi, e ću pucati!...

Bio je van sebe, spreman na

sve. Reče da mu je to brat.

·Sađoh, pa pomogosmo ranjeniku da se popne. Metak mu je bio oštetio lijevi kuk i nije mogao da se kreće.

Vojo se ubrzo vratio, pa produžismo za Ždrebaonik.

Tamo je ličilo na busto razbojište. Nije bilo nikoga, a okolo su ležali ostaci ratne opreme, nekoliko džakova hrane i oštećeni kamioni. Poneki vojnik bi naišao, pogledao šta ima da. se uzme i produžavao. U školi su ležala još tri teška ranjenika i sa tugom u očima pitali su moc

neobuzdane gomile koja sva jednako tolikoj

nemoćan da se odupre

| POSLIJE BIT

Odlomak iz knjige „Julske vatre“

Ba će i oni biti evakuisani. ReOh im da se ne plaše, postaraemo se da ih prebacimo gore u sela gdje će biti sigurni,

Rekoh Voju d a vozi z i189 Grad. Interesovalo LM urađio Djedo, je li izvršena

evakuacija Ali · on i mjesno , se već bio sa

za Pješivce.

tako rano otišao, ostati, pomoći Snađu. Talijani će i se kretat

aa, bilo je još vremena. ia

traćski omladj'nc vrzmali : su Se po ulicama. vozili se nekud

=

se što je "Trebalo je još ljudima da se

Puniša PEROVIĆ

kamionom. „Obučeni kompletno u italijansko ruho, nijesu se više razlikovali od Talijana — zarobljenika koji su se sada, napušteni, kretali slobodno po gradu, tražeći gde će šta pojesti.

U magacinu Komande · mjesta ležala je još gomila brašna. Građani su nailazili, gledali, ali nijesu dirali,

— Uzimajte, — rekoh, — da ne ostaje neprijatelju. Okretali su glave,

usuđivali.

— A, neću ja sjutra da mi

nijesu se

misli, zaljuljanoj

zbog vreće brašna ode glava, reče jedan,

Još jutros su odnosili, ali je reko ubacio da će Talijani ići po kučama, strijeljati svakoga kod koga nađu brašno, pa su prestali. Naiđe grupa seljaka, vdaćali su se sa fronta. Njih nije trebalo nagovarati. Odložiše za časak puške, svaki od njih podmetnu leđa pod teški džak, pa krenuše.

A u međuvremenu od KosoVOS Luga navirala je gomila izbeglica. Žene i djeca, ljudi i stoka — satima je {iekla užurbana povorka preplašenog naroda i njihovog mala. Od Novož Sela i Klikovača, iz Kosića i Ćurioca, iz svih sela na desnoj oba=li Zete diglo se sve što je moSlo da ide. Kao da je čitava ova prostrana ravnica krenula u nekakvu apokaliptičnu seobu, pred strašnom poplavom koja prijeti. da sve proguta i pohara, Sa djecom na ramenima, sa ubogim prtljazima natovarenim na kojnima, sa stadima ovaca i govedi, koja su se mješala i više se nije znalo čije je koje, hitali su pre plašeno drumovima, dižući kroz vreli dan puste oblake prašine. Svi su hitali tamo prema mostu, koji se gušio od karavana, žurili se da se prebace u gornja sela, i dalje za planinu.

Talijani su već ušli u Spuž, to se

— Ma jeste, znam da jeste, sve je to tako kao što ti kažeš, ali, dragi sinak, za takve se fantazije može zaraditi ludačka košulja i kvar-

preko Martinića,

PRIČA

y

K

vidjelo po ogromnim stubovima dima koji su se tamo dizali put neba. }

Na povratku za Ždrebaonik zaglavismo na mostu. Zadđavljene vrućinom ovce su se Sporo kretale, goveda su nadjahivala na sitna stada zastala pored puta. Gonioci su ih snažno udarali prutovima, požurujući ih.

— Ajte, ne vidjeli, dabogda, doma ni ja ni vi, kao što i nećemo! — razgovarali su sa stokom. Žene su uzdisale, proklinjale. — Ko sve ovo zamuti, od njega traga neostalo!

— Što vam ovo htje, drugo! Zna li ko za ime božje! Zar ne mogasno s mirom sjedjeti?

— A, eto šta, došao ,je sudnji čas. Da nas nema, pa to fi je! Jedna je videći me sa motorom, očigledno ciljala na mene:

— Ko nas izgore, izgorio on od svijeće božje! Aoh menil...

— Mani na to kljuse i ne kukumavči tu! — izdera se na nju muž koji je nosio na leđima dečka od. šest godina.

Kad stigosmo na Ždrebaonik, rekoh Voju:

— Ti sad idi, ja ću pričekati Boška. Šta ćeš s motorom? Najbolje spali ga.

— A ne, — reče, — vodićii ja njega gore. Do škole ću nekako izgurati, a onda ću ga prenijeti i sakriti. Ne odvajam se ja od njega, — i pogleda ga nježno kao djevojku. Upali ga i otutnji dolinom.

Boško nije dolazio, prolaznika sve manje. Bilo je vrijeme i za mene. Sa nekakvom prazninom u mislima i tugom u srcu krenuh put Sekulića. Ramajući, s mukom pređoh drum, pa se popeh do prvih kuća. Selo je bilo skoro pusto. Tu kratki odmor, a onda dalje uz Taraš. Kad sam se već dosta popeo, zastao sam i sjeo. Gledao sam u daljinu i pratio pokret Talijana. Išli su oprezno, polako. Od Spuža, nad kojim su se već dizali gusti oOblaci dima, krenuli su ravnicom cestom koja vodi za Danilov Grad. Svaki njihov dalji korak bio je obilježen paljenjem kuća desno i lijevo od puta. Tako sam mogao i da pratim njihovo lagano pomicanje. Već su se približavali Gorici. Jasno viđim njihove kolone prosute u širokom froniu s jedne i druge strane ceste. Po ·sredini su brektali motocikli, tenkovi, kamioni.' Dođoše do Vidrinog hana, fu zastaše, pa i njega zapališe. Šta je kriva ona sirota, pomislih, a tako je bila ljubazna prema uglađenim Lom bardđezima!

volje da se pokrene. Bolje je

nepomičan i bez misli, mrtav za čitav svijet, tako će se bar bez njega razmrsivati ovo mu-

- KAKO SMO PREU/EI PRANCISKO-JUGOSLO- |

VENSKI KLUB

Svakako jedna od naših najuspelijih akcija bila je preuzimanje Francusko-jugoslovenskog kluba. Taj poduhvat stvorio nam je nove, šire i stalnije mogućnosti za rad, a naročito među omladinom. Koliko se sećam klub je počeo sa radom #1932. godine. „Inicijativu za njegovo formiranje „dalo je „Društvo prijatelja Francuske“, a trebalo je poslužiti kontaktu kraljevačke buržoazije s francuskim inženjerima i činovnicima iz fabri ke aviona. Pomagan u prvo vreme od francuskih krugova iz

Todor VUJASINOVIĆ

Beograda, kao i direkcije fabrike aviona, klub je raspolagao priličnim novčanim sredstima. Imao je lepe prostorije, veliku biblioteku francuskih knjiga. U njmu su održavani besplatni kur sevi francuskog jezika. Predavači su bili nastavnici Kkraljevačke gimnazije. Pa ipak klub je vegetirao bez obzira na svoje brojno članstvo. To članstvo su manjim „delom činili Francuzi. Radnici Francuzi ođ samog početka nisu se interesovali za klub, a većeg interesovanja nisu pokazivali ni inženjeri ni slu žbenici. Uostalom, oni su se već postepeno vraćali u Francusku. Na rađu su ih smenjivali domaći ljudi. Kraljevačku čaršiju, deo mlade buržoazije i nekoliko solunaša klub je zanimao samo u časovima parade ili neke svečanosfti. Iz čista snobizma uplaćivali su članarinu, tek da se vođe kao članovi, ali su i dalje radije sedeli po kafanama i restoranima. Čiste i mirne prostorije kluba ostale su prazne.

Od samog početka bio sam član kluba. Upisao sam se delom radi toga da bih se mogao koristiti njegovom bibiliotekom, a delom da se i na taj način koliko-toliko kamufliram. Predsednik kluba bio je direktor fabrike, Francuz, a potpredsednik potpukovnik, tadašnji „komandant aerodroma. Međutim, „samim poslovanjem kluba bavio se u prvo vreme jedan dobronamerni Francuz, činovnik fabrike aviona. Osim mene u klub je neko vreme navraćalo nekoliko naših simpatizera. Porsišljao sam kako bismo na neki način iskoristili taj klub i njegove pro storije.

Naša partijska organizacija u Kraljevu bila je u to vreme sigurno jedna od najboljih u Srbiji. Ranije uske zakonspirisane forme rađa sputavale su nas. Nametala se potreba novih for-

ostati u tami,

ljesci, bez istomišljenika i saveznika, on Sav

u vreloj jezi, bez truna snage, može jeđino još da se ae odgovorima, tihim i samom njemu

ekud neuvjerljivim. 8 eeı tandto, DAOJA sam partizan! Borio sal se od prvog dana u narodnom ustanku.

— A šta ti je to partizan? — još veselije krekeću oni najbliži =. Og si to ustanak odizao, kukavče? Protiv koga P Ostala masa složno urla, iako vjerovatno nije sve ćula šta ga pitaju. Vidi se, RT. su da je ovaj ukebani pobratim nekakva bu dala i to, po svemu sudeći, prilično bezopasna,

— Pa gdje vi živite, ljudil —K Zepanidie se Stojan još više gubeći glas — Niste čuli za našu borbu, za druga Tita, za Sutjesku, za Kozaru, ej?! ; ”

— Čujte, pa on je pijan da ga brane neki slušaoci, —d sveti Kosovo.

— A šta ti je to sutjeska, bre brate? u

— Otkud mu Kozara pade na um? ZO e tamo ti je ono šumsko izletište, Mrakovica.

Lep kraj. o Desi; pa on mi je, selja, išao tamo da

— već počinju

1 | i ga! O Ma ljudi, čekajte, stanite! Naš narodni ustanak... — zasopljuja se om pred nepro-

demom njihova neznanja ili nečega aa a BPIp0 strane svakog znanja i dokaza, ali oni ga više čak i ne slušaju. Prilaze mu sasvim slobodno kao dobrodušnoj 70o0nBOD! ludi, neko ga prijateljski prima za Yuku i 5 {oj žaljivo: ROSO O OiR on ti je tamo stanica pa Xi lepo put za uši i ravno kući. Ne poninji aa kakve bune ni ustanke, jer zato se Bo POO pasti apse. Motiku u šake, bratac, pa si gledaj SVOJE Op:aaı smo izvojevali — skoro WROORCO očinje da ga uvjerava Stojan, ne b OSLONA ŠbNib pojedincu dokazao da se zaista OGETE i ono što je za Btojana život i više od ia. ali je i taj dobri Čovjek potpuno gluv Z :

gove priče.

KNJIŽEVNE NOVINE

Ratuje čovek, ·

tir kod profesora Vujića — već mu šapuće nepoznati dobrotvor — Klepce u torbu, velim ti, pa u Bosnu. Vidiš li da se onaj žandar navija ovamo, mamu li mu lepu njegovu.

Zaista, nedaleko od njih, Šetka se nemarnmo pravi pravcati predratni beogradski žaca, čist, utgenut, s kokardđom na šapki. Stojanu trnu noge i zemlja pod njim počinje da tome u omamljivu sumaglicu.

Žandar! Pa onda, znači, zaista nije bilo ni naše borbe, ni ofanziva, ni pobjeda, ni... Još je sve po starom, argatski tupi seljački život, sirotinja i tama bez izlaza. Valja kući, u Obljaj, a ustanak i svi njegovi krilati zanosi — sve je to bio samo san, zamaman san od koga se teško i 85 bolom trijezni.

Budi se dotučen, opustošen, dobro zna da je sad na Obljaju, u Btarčevića brvnari, da izranja u posan težački život bez radosti, Prikiva Žalostan pogled uz prozor premrežen zavjesom iza koje hladno tinja noć, a nikako da, se sabere i dosjeti otkud kod njih u Obljaju ovoliki prozor i to još zastrven. Iz tame Dpotom isplutaju ivice dvostrukog krevela, mutna ploha naspram njega uobliči se u veliko zidno ogledalo, osjeti pod prstima mek svilast jorgan — sve to nije Grmeč i Bosna! — ali gorčina i porazna pustoš malopređašnjeg doživljaja u snu toliko su mu ispraznili srce da je još uvijek sav u Obljaju, u minulom životu. Mrtve stvari oko njega ne mogu da ga razuvjere i povrate, radost u njemu Ppresahla je i ostavila ga pogašenog i tamnog, ljušturu bez života i pokreta.

— Gdje sam ja to i šta je ovo sa mnom? Nije bilo ustanka?! Onolika gomila, pun trg, nije o tome ništa znala, rugala se i kliberila, prostački, bez poštovanja! Kako je to bilo moguće pa makar... makar se događalo i u neprijatnu snu?

Već se polkpuno rasanio. Sad zna da je u

Beograđu, rađost mu se tako sporo vraća u zamrlo srce da još uvijek nema ni snage ni

Čno tkivo i letjeti tamo-amo zamomi vječiti čunak Beograd — Grmeč, tamo-amo, lijevodesno. A opet, ko bi znao koliko iza ovih njegovih prozora, tamo u građu, ima ljudi za koje, odistinski, nije postojala ni Kozara mi Sutjeska. Ćuti to i osluškuje, čeka svoj dan, čeka jedno onakvo košmamo popodne na trgu pred stanicom da priredi glasan aosvetnički izgon uljeza i došljaka iz njihovih oskvrnjenih gospodskih gnijezda, a zajedno s njima izgom i kamenovanje njihovog ustanka, njihove Dprostačke revolucije, nekakvih tamo heroja, partizanskih zastava i nepodnošljivo bučnih se·dam ofanziva. Da ščiste sve, da ostave užarenu spepeljenu pustinju na partizanskom četverogođišnjem putu. o

— E, tu ćete da nas uhvatite znate za šta! — potpali se Stojan i sjede u krevetu — Da nas izbacite zajedno s prthljagom s kojim smo stigli ovamo, je li?! Burazeri dragi, mi se ne vraćamo! Je li opet ı ofanzivu, onu osmu, jeste — nosićemo se i kroz nju, pa kom opanci, kom obojci!

Začudi ga i samog njegov iznenadni bijes i ova, skoro glasno izgovorena tirada. Svetio se za ono poniženje na trgu, oštrio se protiv Tamne podzemne zavjere, nakazno oživjele u snu. Opet je bio komandant Stojandža, mobilisan već na prvi znak uzbune.

— Nećete, i ne damo!

Podbodđen, pun vrelih mrava, već je vidio i Pepu Banđića kako se buđi u svojoj sulterenskoj nevidjelici, pipa gdje su mu naočari i glasno negoduje:

— Ama je 1! opet došlo vrijeme da se ide, vjeru mu ćaćinu! Vidiš li ti banđe kako ona ne miruje, đe!

U susjednom krevetu mlađi dječak Ppromeškolji se u snu, nešto uzviknu pa se opet primiri. Stojan se u neđoumici zagleda u malog spavača i SRIEE se s lakom zebnjom :

— A ovaj, na čijoj li će strani on biti? (Odlomak)

mi. „Čitalačke grupe više nisu bile dovoljne. U Beograđu i Za-

,

Pi

grebu bilo je već nekoliko na-=

prednih izdavačkih „preduzeća kojima je rukovodilo naših drugova-komunista. „Bio je izdat već veliki broj najboljih svetskih dela, kako teoretskih tako i beletrističnih. knjige su bile prilično skupe. Otišao sam Vesi Masleši sa pred=logom da priređimo u Kraljevu izložbu napredne knjige. On se odmah složio. Predložio je da izložbu povežemo sa nedeljom knjige, za koje vreme bismo organizovali i niz pređavanja. Vesa me uputio Pavlu Bihaljiju i nekim drugovima u Zagrebu i obećao podršku, naročito u izboru predavača. Odmah smo pristupili ostvarenju ove naše zamisli. Posao oko organizovanja izložbe poverili smo nekim našim već tada vrlo aktivnim omlađincima, među kojima su se naročito isticali Rade Vilotijević, Života Stepanović, Drago-< slav Bogavac i neki drugi.

Za izložbu je trebalo obezbediti prostorije? Predložio sam odmah da za to iskoristimo prostorije Miuba. Naš trud nije bio uzaludan, Bila je to veoma uspela manifestacija, jedna od prvih fe vrste u zemlji. U toku nedelje održano je više veoma uspelih predavanja. Predavači su bili Veso Masleša, Jovan Popović i još neki. Preduzeća koja su izlagala „snizila su cenc knjigama. Popust je iznosio 350/)b. „Rasporadno 'je prilično knjiga, a mi smo uspeli da privučemo i okupimo oko sebe još više omladine, radnika i napred nih ljudi u gradu. Na izložbi su

učestvovala tada najpoznatija izdavačka „preduzeća „Nolit“; „Binoza“, „Kosmos“, „Minerva“ i „St. Kugli“.

Za vreme izložbe uspeo sam da ubedim upravu kluba da ot kupi deo probranih dela. Pr:stali su nadajući se da će to privući više članova.

Sve ovo dalo mi je povoda da predložim drugovima ideju o preuzimanju kluba. Qrganizovali smo upis članova,i,vupisujići,na prvom mesiu komuniste i privlačeći sve one do kKkoiih nam je bilo stalo. Već u drugoj polovini 1983. godine mi smo dominirali klubom. Naravno, ceo proces se odvijao poste= peno iako mnogo brže nego što smo se nadali. Početkom 19834, prilikom godišnje skupštine kluba, izuzev predsedničke i potpredsedničke funkcije, sve ostale preuzeli su naši drugovi, većinom članovi partije. U upravu kluba ušli su Milan Radovanović, Duško Ristić, Ljubomir

Petrović, Sveta Stefanović. Duša kluba i njegov sekretar bio Nastavak na 9. stran!

nekoliko

Ali.