Књижевне новине

Italiji on odlazi 1941. godin Palestinu, gde i ostaje do 1946. godine.

U Posveti naziva „Jugoslaviju divnom zemljom koja je za mno ge tuđnice, izbeglice od nacizma, bila neko vreme domovina. Slede stihovi u kojima se s pes ničkim zanosom seća šume kod Kranja, svaka Prešernove pesme, popodneva na Bledu i lju-

TRAJNE VIZIJE

LIZ NAŠE KRVI

| _RODIĆE SE SLOBODA

Predgovor za jednu

Ona je nastala u trenucima otpora. Kao otpor. Kao misao neodložna. Kao poslednja poruka životu. Izgovorila je najtra~-

gičnije i najuzvišenije istine. | _ Odbacila „svaku pomisao na definitivno povlačenje iz života.

Inspirisana smrću, koja je upravo predstavljala još jedan korak do života, ona je najiskreniji odjek intimnosti. Kondenzovala je u sebi i potresno i dramatično i sudbonosno i duboko ljudsko i veličanstveno. Čitavo jedno bogatstvo duha.

„Ona je otkrila neobičnu snagu reči. Smisao njenog postojanja. Posebnom istrajnošću, ozvučila je misao epohe. Suštinu njene sadržine. Konture njenog oblika. Tako je ozakonila put do kamenite obale odakle opet počinje jedno more. Puno savršenstva i razuma, ali i pouzdanog obećanja za oslonac.

Predstavlja nam #generaciju nemira koja je uništila strah. Vreme sukoba, Savest tog vremena. Njegov pad i njegov Uuspon. Definiciju jedne ideje. Kom pletnu istoriju jednog nesvakidašnjeg izraza. Apsolutnu istinu ljudskog osećanja. Potvrdu jednog principa da se čovekove 5po sobnosti ničim ne mogu ograničiti. '

Na stranicama ove još nepo=znate antologije, na ovom zbornom mestu, dolaze danas kao ba taljon smelih poduhvata. Dolaze kao nenadmašno junaštvo. Kao otkucaji budućih ljubavi. Kao sanjari junačkog obnavljanja. Kao stvarnost te obnove.

Sastavljači antologije nikada neće saznati njihov tačan broj i sva njihova imena.

Zato što je neko od njih negde napisao: „Dovoljno sam jak, o svirepa smrti, da ti prkosim“. Taj nepoznati pesnik nije ostavio nikakav podatak više. A ovo

nekoliko reči ispričale su mu sav život. Takvih reči, takvih pesama

upravo, bilo je svuda. I pesnika bezimenih bezrbroj.

Jer, neko o dnjih je napisao samo::Sloboda! Neko.je na ve'“šalima izgovorio poslednju Doruku: „Pobedićemo!“ I sve je to ličilo na pesmu. Sve je ostalo da traje kao pesma. Pesma bezimenih junaka. Pesma, reklo bi se, nezvaničnih pesnika. Ali pesma. Ali reči. Ali literatura.

Evo kakvu je pesmu ispevao narodni heroj Sima Simić u poslednjem trenutku svoga života:

„Ja pogiboh, drugovi, vi mastavi...“ Ili Radmila Tuirifunović-Rosa: „Ne tuguj mati, iz naše krvi rodiće se sloboda.“ ili Jovanka Bukomirović: „Prošla je gordo, dignute glave ide. Ja sam nesvesno

kao i uvek što išla

za

još nepoznatu antologiju naše književnosti

njom, do pola sobe. A onda, kada se zatvoriše vrata iza poslednje, prislonih uvo. U hodniku gde su im vezivali ruke na leđa, prolomi se Srbin glas: „Živela komunistička partija!” Dobila je batine... opet je vikala, neke su je prihvatile“,

„i... Sanjao sam i sanjam o našoj zajedničkoj sreći — ona= kvoj kakvu smo želeli, o sreći dostojnoj slobodnih ljudi. To je jedina prava sreća, koju treba želeti. Ako primiš ovo pismo ako dakle, ja ne doživim taj veliki čas, nemoj mnogo tugovati, najdraža! U svetu u kome budeš tada živela, naći ćeš, uvek

Radivoje PEŠIĆ

živ, najbolji deo mene samog i svu moju ljubav prema tebi. Za tebe sam siguran da će tvoj put

"biti prav i onakav kakav mora

da bude. Na njemu, na putu života, naći ćeš i osvetu i sreću“, — Tako je pisao Ivo-Lola Ribar. Tako su pisali mnogi slič ni njemu.

Nepoznati pesnik S. S. pisao je u niškom logoru:

„Neću ostaviti predsmrino pismo. Ono će ostati u prolećnom lahoru, pa kad se mladđići i devojke

razvesele, neka me se sete i neka mi pevaju uspavanke“. (29. V. 1943. u Logoru)

Možda je ovo bila prva, možda poslednja pesma. Ali je ostala kao pesma. I ima svoje mesto u ovoj još nepoznatoj „antologiji naše književnosti.

Narodni heroj Ratko Pavlović je još kao gimnazijalac izdao zbirku pesama pod nasiovom „Okovi i bez okova“, Pesme je pisao i u Španiji i u Kirvom Potoku.

Mladi Rada Drakulić iz Sombora napisao je jedanaest beležnica stihova logorujući po fašističkim logorima i nekako ih doturio svom ocu da ostanu posle njegove smrti.

Danica Jeremić iz Zaječara pisala je još kao učenica. Ali za vreme svog logorovanja u Nišu napisala je najpotresnije pesme devojke osuđene na smrt. Pisala ih je na tako ograničenom prostoru i tako sitnim rukopisom da se i lupom jedva dadu pročitati.

Makedonac Aco Karamanov je poginuo i svojoj sedamnaestoj godini. A do te sedamnaeste godine „napisao je preko 2.000 pesama, više pripovedaka, eseja, roman, dnevnik. Sve je ostalo u rukopisu.

Lista ovih imena je noeiscrpna. I svi su oni predstavnici ove još nepoznate ahntologije naše

PRIČA

književnosti. IT prilog našoj istoriji revolucionarne književnosti. Njene svetle stranice.

Preko stotinu imena predstav-

ljala bi ova antologija. I preko stotinu bezimenih.

"Tu bismo svakako morali da pronađemo i već oformljene literarne ličnosti kao što su: Ivan Goran Kovačić, Karel Destovnik Kajuh, Kosta Racin, Radivoj Koparec, Zija Dizdarević, Ognjen Prica, Đorđe Jovanović, August Cesarec, Veselin Masleša, Miloš Savković, Dragojlo Dudić, Vukajlo „Kukalj. Nepregledna je lista i njihovih imena. Isto onako kao što je nepregledna i ona na kojoj se nalaze oni koji su bili sprečeni da se potpunije predstave. Oni koji su samo nagovestili svoje stvarne vrednosti. I trajnosti tih vrednosti. Ali njihove težnje su bile mnogo obimnije od onih koje su uspeli da ostvare do svo je prerane smrti. Među njima ćemo naći: Branka Bajića, Vecu Korčagina, Živka Vasilijevića, Mo mu Đorđevića, Vladimira Kolarova, Aleksandra Građačkog, Kiru Dimova, Vitomira Jovanovića, Mitu Bogoevskog i druge.

Zrele literarne ličnosti koje su do svoje smrti uspele da svojim stvaralaštvom upotpunjuju i na taj način stvaraju novu književnost jugoslovensku, „njisu mnogo udaljene od ovih drugih. Jer sve njih, poznate i nepoznafe i bezimene, vezuje jedna misao, jedna težnja, jedno osećanje ponosa.

Jer, oni koji nisu na drugi način uspeli da zaokruže svoje književno putovanje, zaokružili su ga junačkom smrću. Oni ko= ji su ostali bezimeni, oni su se kao pesnici rodili upravo u trenutku svoje smrti. U trenutku kad se pucalo u njihove gruđi, oni su ispevali najiskreniju, najpotresniju, najuzvišeniju pesmu svoju. I tako su postaii pesnici. Tako su dali svoj prilog istoriji jedne književnosti.

Stojeći stalno na braniku slobode, sanjajući stalno o besmrtnoj ljubavi, izloživši svoje grudi umiranju bez straha, oni nisu mogli a da ne propevaju. A kad su propevali, možđa nišu ni slutili da su tako sastavili manifest ljubavi prema. čoveku i njegovoj slobodi ; čitanku za sve razrede, lektiru za sve uzraste, istoriju jedne generacije, veliku priču o jednoj mladosti. Novu uspavanthku. Novu poruku životu. Novu antologiju „naše književnosti. A sastavljači će ih teško prebrojati. Sastavljači će još teže da utvrde njihov tačan broj i da otkriju sva njihova imena.

FRANJO MRAZ:

PRE VEČERE

bičaste modrine alpskog neba. Seća se Zagreba i njegovih galerija, pada Pariza, slavi hrabri Beograd, koji se ođupro kralju i okuptoru. Pesnik se našao me đu prijateljima, među ljudima koji su se odđupirali, i sad se revolucionar rađuje njihovoj po beđi i slobodi. Mrtve vidi kao žive među oslobođenima, i pri tom se seća narodnih heroja Ve selina Masleše i književnika Au gusta Cesarca, koji se vesele os lobođenju iako ga nisu dožive1: „Živi Veseline Masleša! M koje nas države gleda tvoja sen ka.. Da li te pogodio „metak, Auguste Cesarče? O kako pevaš? Kako si Živ...“ Jugoslovenski narodi su se oslobodili i „sve, sve je pesma! Sva država! Pesma nadanja celog sveta. Moju malu pesmu od peska i Mpustinjskog ognja... uzmite prijatelji, onako kako se rodila, iz toplog i bratskog srca! Zemlja se zeleni! Grobovi se za tvaraju! Mir i proleće vašoj do movini!“* U pojedinim pesmama, od kojih svaka ima i svoj naslov (Noć u šatoru, Izgubljene godine, Kako napolju jauče ve tar, Pustinja govori, Lik parti zanke itd.) opisuje razna Oseććanja i doživljaje jugosloven= skih partizana u El Satu.

NEMAČKA POEMA

Pre nekoliko meseci izašla je u Zapadnoj Nemačkoj (Diez Vez lag Berlin) lepo opremljena knji ga (irinaest crteža dala je slikarka Lea Grunding) pod naslovom „El Sat“, ciklus pesama TLuuuja Pirenberga. Izdanje je post humno, jer je pesnik od posle dica logora umro 1957. godine. U objašnjenju, pesnikova udovica kaže da je rukopis, koji obuhvata {trideset sedam pesama, bio dugo vremena izgublien. Zato pesnik i nije mogao da ih izda za života, iako se trudio da ih obnovi po sećanju; smrt ga je pretekla. Najzad, rukopis je olkriven i štam pan.

Poema je za Jugoslovene sva kako zanimljiv i lep gest odu ženja nemačko-češkog revolucio narnog pesnika Luja Firenber-

posvetio jugoslovenskim partizana nima, već su oni i njena glavna sadržina. U proznom uvodi, između ostalog, piše: „... Tu, cstavljeni nebrojanim ćudđima i podmuklostima prirode, prožive li su jugoslovenski izbeglice, skoro tri godine. Pustinjski vetrovi, peščani vihori. kao Žžeravica vrući dani, ledene noći vodili su nepoštednu bo bu protv njih. Oskudna hrana, odelo, nedostatak lekova, slabs sanitarna služba, vojna birokra tija britanske kolonijalne vlasti — sve to zajedno trebalo je da ih smekša: da ih prisili da

partizani i

O EL

se bore protiv nove socijalistič ke Jugoslavije. Trebalo je prva da ih slome, a zatim da ih pokolebaju. Smrt im je odnosila' decu. Na Mirogoju, groblju koje su iskopali golim rukama usred pustinje, u obliku zvezde, počiva 500 jugoslovenske dece. Za tri godine. između 980.000 ljudi,

Dr Braiko KREPFT

umrlo je i 500 dece. Smrt je kosila ljude i žene. Preživeli su prkosili! Prkosili! Volja i junać ko držanje tih antifašističkih bo

ga, koji ne samo da” je” poemu: Taca, promenila je deo pustinje , - i

u središtu jugoslovenskog oslo bodđilačkog rata izvan domovine... Zatim dolazi Posveta u stiho hovima. Uzvišenim, a osećajnim rečima seća se pesnik svih naprednih ljudi predraine Jugoslavije koji su pomagali i nudili pribežište onima Koji RU bežali od nacističkog terora. Među njima bio je i pesnik Fi renberg, koga su 1989. godine, po okupaciji ČSR, prijatelji oslo bodili tamnice i pomogli mu da prebegne preko granice. Posle dužeg boravka u Jugoslaviji i

Poslednjih devet pesama čine ciklus „Mirogoj u El Satu“. U njima se seća svih naših ljudi koji su umrli u logoru i koji su pokopani u Ml Satu. Uprkos nekim programskim mestima, pe sme su intimna lirska doživljavanja kao Borove partizanske pesme. Mogućno bi bilo uporediti Firenbergovu poemu sa GO ranovom Jamom, mada je to

pesničko oblikovanje samo jed nog poglavlja naše borbe, dok je Goran tu borbu opevao šire

i dublje.

Luj Firenberg je poznato, imtć u češkoj i nemačkoj revolucior narnoj književnosti koje je naj veći uspon doživelo pred rat. Praško avangardističko pozorište MB. PF. Burina „D 34“ postavilo je već u prvoj sezoni njegovu dramu „Obračun s nama. 'Uspomeni pesnika Gayrsije Lorke posvetio je pesmu „Spanska po ruka“, u noveli „Susret u Vajmaru“ opisuje Mickijevićev susret sa Geteom u vreme emigra cije poliskog pesnika iz domovi ne. Privlačna je i Firenbergova „Novela o Mocartu" u kojoj opi suje Mocantov susret 5 Kazano vom u vreme kompovanja „Don Žuana“.

(Prevela Ivanka SRODLAR)

MROJEC ONA 27 n a. 270

Mičanko ĆOPIĆ

BZŽA

U zasjedi, dok je čekao nailazak neprijateljske motorizovane kolone, Stojanu se jednom desilo da ga je još izdaleka, s jedne okuke, neko vozilo u nailasku kratko ošinulo refleksom svjetlosti sa »šoferšajbne«. Samo trenutan bljesak, uzdrhtao i nesiguran, napipao je partizana skrivena iza niska travna hrbata pa munjevito sjeknuo ustranu i kola su iščezla na zavijutku. Sakrila se, ali da se ubrzo pojave još bliža i opasnija, opet utonu u zelenilo, pa naglo izrone, uveličana, dobro vidljiva 1 zato još strašnija.

To smrtno igranje žmurke, nagovješteno onim bljeskom iz daljine, Stojan je iz utišame · gasjede pratio sa sve većom groznicom i Što

' je buka motorizacije postajala glasnija, nemir u njemu sve je više rastao. Najzad se · huka motora neodvojivo slila s drhtavicom u · njemu samom, ispunila, čitav kraj i zemlju pod njim. Sve je počelo ujednačeno da bruji, strah je obuzimao čitav predjeo oko šmjega, on je postao samo jedan djelić toga stravom uzbunjena svijeta i još malo, samo trenutak, i sve će se rasprsnuti od meizdržljive napetosti. !

Hat je minuo, ali često i sad neki skoro neuhvatljiv povod, onaj nagli kratkovjek blje.sak iz daljine, trgne ga iz običnog svakodnev-

| nog posla, iznenadi ga nasred· ulice i oštro mu presiječe miran uhodan tok života. Čovjek se prene i uzdrhti.

— Gdje sam ja, šta radim i šta je sve OvO

| Oko mene?

_ Nije više siguran u to ni ko je ni šta je. Panika u njemu nezadrživo raste, nabija gro| mnicom svaki djelić tijela i to. već nije njegov rođeni nemir, to sa svih strana, kroz Ulice,

»|Jh

6. |

prolaze i kapije, nadire i bliži se nepoznata opasnost. Otkriće ga, pronaći — ruke uvis! i konačno razgolititi.

Još toliko mu je jasno u svijesti — i jedino što je potpuno jasno! — da je iznenadan neprijateljski prodor u varoš koju drže Dpartizani najopasnija stvar i da se valja navratnanos povlačiti. Tako je bilo i onda, u Prijedoru, četrdeset druge. Napadati grad, to još ide, zato smo majstori, ali braniti ga — Ppropala stvar! i |

Zatečen tako na tuđem terenu, računa samo s tim da je on Stojan Starčević iz Obljaja, partizanski komandant, da mu je njegov Grmeč jedina siguma baza i da se u tome pravcu valja povlačiti. Maći će se bar komad kuruze, borba od krompira i konak u naherenoj pojati. To je bilo dovoljno četiri godine pa će, valjda, i danas.

Ta prva, kapitulantska odluka o bpovlačenju opsjeda ga vrlo kratko, u nerazumnom trenutku panike poslije prvog udarca, a onda naprijed iskače trezvem hladan komandamntski ziključak: prihvatiti bitku i na ovome terenu! Stojan Starčević, inadžijski prkosni Stojandža iz udarnog bataljona, neće da se povlači.

— Nastradaćeš, čovječe!

· — Nek nastradam, baš mi ga je uz neku stvar! — odsijeca iz njega nekakav nezaglavljen pust megdandžija iz prepolovljene krajiške čete koja se, pred potjerom i halakanjem, zaustavlja na klancu jadikovcu više Une Šta ima da se Žali; kuća izgorjela, mater boginula, žena s djecom u zbjegu, a goveda, dušman otjerao. Našta se imaš vratiti, nepokotrna krajiška glavo?!

\

To se tako dešavalo na javi, kad se u jedinom iznenadnom grču spletu i dohvate žilava, prošlost i vrela sađašnjica. Jedno se ne kida, a u drugom goriš, i tako staneš, Bapet, bez daha i čekaš onaj spasonosni trenutak kad će opeb sve da popusti i razriješi se — bar privremeno i djelimično, tek da se može živjeti.

Onda se sve to jednog dama javilo u snu. Došlo je britko, izoštreno i zateklo ga bez odbrane i saveznika, samog.

Legao je te noći kasno, šmrcav i zle volje, s muklom Žžeravicom u desnom koljenu i odjednom — našao se na prostranom trgu pred plavnom beogradskom stanicom. Stigao je tu kao iz Banata gdje je uzalud tražio posla za jedno s nekim svojim komšijama i sad mu valja u ministarstvo saobraćaja da kao nezaboslen radnik dobije četvrtinu vozne karte za bovratak u Obljaj. e.

Stoji on tako, sav u znoju, i oprezno prebire od jednog do drugog džepa da što dalje odgodi taj porazni trenutak kada će konačno saznati da je zaista izgubio radničku knjižicu. Već je siguran da mu je trud uzaludan i da je neće naći, ali ipak i dalje kopa po džepovima, pipka lagano, sa strahom, ali sve je prazno. Oak i džepova najzad nestaje i on, u nijemoj panici, ide prstima niza se, klizi kao 'bo ledu, ruka je stigla do kraja, spustila se čitavom svojom dužinom, pa opet ništa. Može

se još i dalje, bez oslonca i zadržavanja. U jagodicama prstiju čitav mravinjak neprijatnih žmaraka: otići će, propasti nekud naniže, nigdje spasonosna dna gdje se može nešto dodirnuti.

Nikad ni slutio nije kako je to strašno nemati džepove. Nemaš, znači, ni knjižice, ni novaca, ni noža, ni duvana, ni šibice — ničega! Ko si onda i šta si, zašta ćeš se u ovome sVijetu prihvatiti? Ljudi se legitimišu, kupuju hljeb, puše, brane se od nasrtljivaca. A on? Ko je on i šta on, u stvari, više može?

Ostudenio, oduzetih ruku (šta će mu više ruke!) on stoji u mjestu zalivenih usta, gleda kako se sa svih strana oko njega zbira radoOznala svjetina i već unaprijed zebe od toga šta će biti kad ga razotkriju i vide u čemu je Stvar.

— Aha, to li je taj! — otima se iz gomile osvetnički uzvik nekoga koji ga je prvi propreo — Ovamo,, na srijedu, momče!

Poznat glas! Nije li to vojni referent iz Petrinje, onaj... Pa kad je to i kad bilo, Ot kud on ovdje?

— Hajd, hajd, bratac, pokazuj bukvicu! — priskače upomoć nepoznatom zloban BU vonjav gospodin i mami ga sebi prstom Ovamo, ovamo, ne izvrdavnj!

Jate se oko njega, zbijaju, stežu ga u ne probojan tijesan obruč. Sva su pitanja odav na prerasla u prijetnju:

— Ko si? Sta si? Odakle?

Zagušen masom koja se još uvijek ZBTO“ zdava i navaljuje, Stojan se neočekivano sjeća spasonosnog odgovora:

— Ja sam učesnik u NOB, prvoborac, ko mandant, bataljona.

Gomilom se osu praskav zgusnut smi jeh. Od prijetećih, pitanja se začas izvrgobč u podrugljivo-vesela:

— Kakav prvoborac, pazi ga, da nisi AL baniju pregazio? a

— A šta ti je to NOB, ako smemo znati?

— Komandant bataljona?! A u kakvoj t0 vojsci, kićeni brate?

— Pagzider selje, lebac mu njegov!

Ošamućen pljuskom ~ poruga i rzanjem

KNJIŽEVNB NOVINE