Књижевне новине

SAVREMENI RATNI ROMAN

Sve što je od vrednosti stvoreno kod nas u oblasti romana posle rata jeste uglavnom ratni roman. Apodiktičnost ove tvrdnje ujedno je i mera njene istinjtosti. I kao god što su stradanja našeg naroda u prošlosti, u svim prošlim ratovima bila svirepa, krvava i brutalna, toliko ie fradicija i snaga naše ratne literature, a posebno romana — osim u nekoliko izuzetaka — nerazvijena, neznatna, gotovo jed va uočljiva. Razioge za to ne bi

trebalo doslovno shvati i kao opravdanja. Tema rata neizbežno zahteva

od pisca napon i koncentraciju više svesti. „Nema u ratu spasa“, zabeležio je, pored tolikih drugih, u stihu Vergilije. Ali prilike su htele, sudbina je htela da smo mi ovde, na ovom našem surovom i burmom balkanskom prostoru, upravo u ratu tražili spas: ljudska, ratnička smrt izgledala je časnija i manje bolna od jaganjske, ropsko-paćeničke smrti koja je još neminovnije predstojala. I kako onda shvatiti. kako izraziti — kao što je to učinjeno u pretežnom delu evropske i američke literature — da je jedini smisao koji se u Kknjiževnom delu može dafi ratu u tome da se on pokaže što besmislenijim i apsurdnijim. Ono što je našoj književnosti u toj dilemi bitno nedostajalo jeste viša svest: kako razgraničiti čudovišnu nakaznost rata koji u svom antiljudskom, najgrubljem totalitetu uporedo poništava živote i samu suštinu egzistencije od rafa koji ostaje kao mposlednie sredstvo odbrane ugrožene egzistencije i pogažene čovečnosti? Ta viša svest sadrži u svom jezgru intelektualnu, moralnu, Dpolitičku i humanističku opredelienost, pišševu koja od njega stvara ne jalovog buntovnika, anarhistu, očajnika, suznog ucveljenika, već strasnog, angažovanog revolucionara u službi mapaćene ali vitalne ljudske gordosti koja nikad ne pristaje na poraz.

Suočen sa okruinom stvarnošću..rata pisac ne može da dozvoli ·-sebi samo rezignirani paciTistički protest, samo, skrušeno,. čovekoljubivo ganuće, samo gađenje nad svetom i čovečanstvom koje se u trenucima, u godinama dubokih, razornih kriza ustremilo protiv sebe i svojih vlastitih tekovina. Koliko god praktično. bio nemoćan pred mehanizmima za meljavu ljudskih života i dobara, nešto ipak može: da ne krši ruke, da ne zapomaže, već da zločinu, firaniji i nasilnoj smrti pokaže njihovo pravo lice, a pobunjenoj čovečnosti njenu snagu žrtvovanja i nemirenja sa zlom „kao najtrajnije kopno i najčvršće uporište čoveka u pretećem nesavršenstvu sveta.

Tstina koju o ratu saopštava pisac nije isključivo u slikama zločinačkih histerija, zgarišta i grobova nego u nemerljivoj, večitoj čežnji čovekovoj za jednom pravednijom zajednicom u kojoj će mir, hleb i dom sačuvati dostojanstvo pred bezumnom najezdom hajke i noža. Život postaje bedan i bezvredan ne samo zato što ga mračnjaci ruše i skrnave, već i zalio što ga svi oni kojima je fo dužnost nedovoljno brane i čuvaju. „Rat i mir“ ostaje velik zato što je u samoj patnji umeo da raspozna i slavi život. „Goli i mrtvi“ Normana Mailera, iako najznačajniji roman o II svetskom ratu, zaustavljaju se u Tolstojevoj senci: prkos, brutalnost i cinizam jedine su mu brane pred razularenom stihijom rata. Dela Henri Bar-

bussea, Ludwiga Renna. Louisa Guillouxsa, Johna Dos Passosa, Ernesta Hemingwaya. H. ,

Richtera i nekih drugih Yvisaca donose sliku rata kao apokaliptičke kataklizme, a manje kao posledicu kompleksnih društveno=politčikih previranja. U ratnoj literaturi Miroslava Krleže, dakle u onom najboljem što su naši savremeni romanopisci imali pred sobom, poetska i socijalna svest nalazi se u OSnOVI, u srži bogate i dramatske dokumentacije o čovekovom tragičnom istrajavanju u ratnim vremenima. :

S tom svešću mogao Je da računa i naš savremeni ratni TOman; ona ne samo što je u nJemu odelotvorena nego je i obogačivana novim iskustvima i novim saznanjima o čovekoVoJ sudbini u savremenom svetu. Narodna revolucija bila je dragocena, nezamčnljiva škola života, vrelo „neiscrpnih stvaralačkih podsticaja iz kojih je nastalo ono

KNJIŽBVNE NOVINE

najvrednije što sačinjava našu savremenu književnost. Specifičnost našeg rata i revolucije bila je u tome što se borba za oslobođenje od okupatora povezivala s borbom za oslobođenje čoveka od društvene i ekonomske porobljenosti. Jugosloslovenski pisci nisu u ratu hteli da vide samo haos i pogrom i smrt, već i pored strahota koje nisu sakrivali — takođe i mogućnost da se haos i smrt prevlađaju i da nova svirepa iskušenja nikad više ne zamrače vidike našeg života. Tako je rat, lako je Narodna revolucija stvorila, dograđila naš „slobodarski, patriotski duh i, čuvajući ga od sebičnosti i šovinizma, „otvorila mu put prema svim stranama sveta; tako su rat i revolucija doprineli stvaranju jednog krep-

Miloš L. BANDIĆ

kog, mebogobojaznog, antidogmatskog, dosledno revolucionarnog humaniteta koji može da apsorbuje sve ljudsko i progresivno što pruža današnja evropska književna i filosofska misao i ne ustručavajući se ni jednog frenutka da s njom održava ravnopravan korak.

Bilo je, dakle, sasvim prirodno da u obilju mogućnosti koje su rat i revolucija pružali za isftraživanje i proučavanje savre=mene ljudske situacije ratni roman prednjači u njihovom iskorišćavanju. Bunili smo se katkađ zbog nedostatka takozvane aktuelne tematike iz mirnodopskog života, Ali što se više udaljivamo od ratnih godina i što ledeni dah sadašnjeg hladnog rata na momente biva intenzivniji — to i naš mirnodopski ratni roman «postaje aktuelniji, savremeniji, „aodslikavajući u sumornim vizijama minulog rafa nade i strepnje današnjeg doba. Roman ne ratuje i ne agituje; roman pokušava da osmisli rat tamo gde je on, u groznici nagona i smrtološtva, nedđovoljno svestan sebe, i da ga tako porazi; i da ga obesmisli svuda gde smera da vlada i likuje.

Setimo se početka našeg savremnog ratnog romana: iako „Svadba“ i „Daleko je sunce“ nisu izuzetne umetničke tvorevine, one su, sadržavale snažne Životvorne klice, bođre izviđačke, otkrivačke, stvaralačke impulse, posle kojih su kasnije mogla da se pojave i manje ili više značajna dela drugih naših pisaca. „Pesma“, „Divota prašine“, „Raspust“, „II tifo“, „Daj nam danas“ i možda još poneki roman oživljavali su duhovnu klimu i neprekidno podržavali plodđonosnu stvaralačku napetost. I tako su izrasla dva kapitalna, dva monumentalna ratna romana „Hajka“ Mihaila Lalića i „Deobe“ Dobrice Ćosića — čija pojava, rekao bih, označava novo, probuđeno vreme romana. Svako od tih dela ima svoOJeVrISne odlike i obeležja; zajedničko im je možda samo i jedino to što nisu isključivo ratni romani nego istovremeno i deo nacionalne i univerzalne ljudske “epope)jč. „Deobe“ — O kojima tek treba

LIRIKA U PREVODU ~

raspravljati — zadiru u famne osnove našeg nacionalnog mita, u koren i dubinu egzistencije, donoseći iz tog mraka i pakla, u magistralnoj viziji i sintezi, iragično iskustvo ali i preporodnu vatru očišćenja i neuništive narodne energije. „Hajka“ pak, nikla u stravičnom vrtilogu mržnje i smrti, slavi i veliča čoveka koji se odupire nasilju čak i onda kad mu ne preostaje ništa drugo izuzev poraza. Snažan, plemenit jezik umetnosti u tim delima je jezik narodne i ljudske sudbine u ovom stoleću. Narodna revolucija javlja se

u ovim romanima kao oslobađajuća istorijska neminovnost. Parole. verbalni zanosi, deklarativnost odavno su već isključeni iz

umetnosti; ono što nam je potrebno to je puna, makar i gruba, makar i bolna istina o vremenu i ljudima; a to naš savremeni ratni roman — i ne samo, naravno, ratni roman — nastoji da nam pruži, On time dokazuje svoju čovečnost, svoju zrelost, ne tvrdeći da je time rekao i sVOju konačnu reč. (Skica za studiju.)

KRSTO HEGEDUŠIĆ: FINALE 1945.

“POZORIŠTE

Istorijska zbivanja u savremenoj drami

Desetak godina našu javnost — publiku, autore i kritičare uznemiruje pitanje: zašto burni događaji iz nedavne revolucionar ne i ratne prošlosti ne inspirišu jugoslovenske pisce za stvaranje značajnih dramskih dela. Baveći se ovim „problemom, s pravom konstatujemo da je minula epoha, kao retko koja u povesti, Obilovala „izuzetnim situacijama, koje stavljaju na, dramatičnu probu ljudsku egzistenciju, moralnim „dilemama, „sublimnim strastima i ekscesima svih vrsta, dakle potencijalno-dramskim sadržajima, koji kao da se nude oku veštog dramatičara. U prvi mah smo skloni da prihvatimo vrlo jednostavno objašnjenje: da je u jugoslovenskoj literaturi oduvek bilo malo dobrih drama, i da našem temperamentu ne odgovara

ovaj umetnički oblik. No taj odgovor moramo odbaciti iz dva Osnovna razloga: s jedne strane, za petnaestak posleratnih godina napisano je svega nekoliko uspelijih ratnih drama (pored izvesnog broja sasvim slabih komada) i bar isto toliko izuzetno dobrih proznih i poetskih dela, u kojima su rat i revolucija odjeknuli sa potresnom snagom; 5 druge strane, može se istaći da u ovom času dela više zanimljivih domaćih dramskih autora, a da je prisutan (u stvaralačkom smislu) i najveći jugoslovenski dramatičar, koji je, u ne ·tako dav-

GEORG TRAKL

GBORG TRAKL

Živeo je svega

dve zbirke pesama, 1913. god,

jan u snu«.

Rođen je 1887. god. u Salcbu

utskih studija u Beču

nom lutanju između vojne apo kratkog pisarskog službovanja vota koji potpomažu literarn gde se javljaju njegove prve peš mobilisan kao apoteka”,

skog rata,

ređom u Galiciju. ve 1iričar, lišen svake sposobnos beđe, uzima veliku dozu otrovnih

život 1914. god.

je generacije ekspresionista druge dece od onih pesnika koji vrlo brzo od ranoj mladosti izraze najbitnij 27 godina i za života su

jedan od najistaknutijih pesnika nije našeg veka, i jedan laze iz Života, a već u e vrednosti svoga stvaralaštva. objavljene samo »Pesme« i 1914. god, »Sebasti-

rgu. Po završetku farmaceproveo je od 1919—1914. god. u nemirtekarske službe u Insbruku, u Beču |I neobezbeđenog žii prijatelji i izdavači časopisa me. Početkom prvog svetodlazi sa sanitetskim odć« posle nekoliko meseci, preosetljivi ti da izdrži užase rata i ljudske droga i tako završava

PREDEO

Septembarsko veče;

žalosno zvuče tamni dozivi pastira

Kroz selo u sumraku; u kovačnici pršti vatra.

Snažno se propinje jedan crni konj;

devojkine zumbulne kovrdđže

žude za žestinom njegovih purpurnih nozdrva.

Tiho zaćuti na rubu A Žuti cvetovi jeseni

šume košutin uzvik Y

Nemo se naginju nad plavim likom jezerca.

'U plamenu crvenom

izgara jedno drvo;

tamnih lica uzlećiu 'slepi miševi.

noj prošlosti, pokazao da jedan genijalan pisac, ukoliko se steknu izvesni povoljni uslovi, može savladati mnogobrojna tradicionalna ograničenja neke literature Ovim pitanjem se pre nekoliko godina pozabavio i Josip Vidmar u jednom svom eseju. Tom prilikom, Vidmar je došao do zanimljivih i tačnih opažanja. Ispitujući sudbinu sovjetske dramatur gije posle oktobarske revolucije, dramaturgije koja je stvorila samo nekoliko bledunjavih dramskih dela, Vidmar je izneo tezu, koju je proverio na nekoliko istorijskih primera, „da ni druga nemirna razdoblja u povesti čo-:

Vladimiv

STAMENKOVIĆ

večanstva nisu odsudnije podsticala dramsko stvaralaštvo. Vidmar je lucidno ukazao na Vezfu koja postoji između položaja pojedinca u zbivanjima neke epohe i mesta koje zauzima individua u tkivu određenog umetničkog žanra. Slovenčki pisac je nagovestio da položaj ličnosti u Uumetničkom delu, koje se bavi istorijom, može biti frostruk: u prvom slučaju, umetničko delo izražava kako događaji odjekuju u ljudskoj duši (ova kategorija odgovara našem tradicio~

nalnom „shvatanju poezije) u drugom slučaju, sudbina individue iščezava i gubi se u moćnom toku istorijskih zbivanja (slične motive obrađuje epsko stvaralaštvo, a donekle i jedna vrsta romana); i, najzad, u trećem slučaju, čovek svojom akcijom stva ra događaje (ovai poslednji odnos položen je, po Vidmaru, u same osnove svake dramske situacije). .

Imajući pred očima pozorišni medijum, pokušajmo da učinimo estetski konkretnijim ovo u osno vi tačno mišljenje. Pri tom ćemo se poslužiti jednom analogijom. Ako ispitamo u kojim je periodima naša realistička drama* doživljavala procvat, utvrđićemo da su se ta razdoblja uvek poklapala sa trenucima stabilizacije našeg društva u prošlosti. Šta nam kazuje ova činjenica? Da se realistička drama po pravilu odigrava u ograničenim okvirima nekog salona, koji, za trenutak, ima izgled večnosti i definitivnost mi-

* U savremenim jugoslovenskim ratnim dramama, realistički proseđe se retko narušava; pri tom pretežu razlozi psihološke prirođe: pisci, koji su u većini bili sveđoci ili učesnici povesnih zbivanja, imaju osećanje da će ih nerealistički tretman „činjenica, osim karikiranja „neprijatelja, odvesti izneveravanju istorijske verođostojnosti.

O O O U O O a = SUNCE

Svaki dan dođe sunce iznad brežuljka.

Lepa, je šuma, i tamna zve?, I čovek; lovac ili pastir.

Grvenkasto uspliva riba u ribnjaku zelenom.

Pod zasvođenim nebom

Tiho se vozi ribar u plavom čamcu.

Polako sazreva grozd, i žito. Kada, se mirno nagne dan, Spremno je dobro i zlo.

Kada nastane noć, Tiho podiže putnik teške kapke Iz mračnog klanca izbija sunce.

MIR, I ĆUTANJE

Pastiri su zakopali sunce u goloj šumi.

Mrežom od kostreti

Izvukao je ribar mesec iz lednog ribljaka.

U plavom kristalu Stanuje bleđi čovek;

obrazom naslonjen na svoje zvezde;

Tli on nagne glavu u purpurnome snu.

AV uvek dotakne crni let ptica Onoga što gleda,

Bliska tišina misli na zaboravljeno,

svetlost cvetova, plavih,

anđele nestale.

Opet zanoći čelo u mesečastom kamenju;

Kao sjajni mladić Sestra se javi u jeseni

i crnom truljenju.

(Prevela Milica STEFANOVIĆ)

- krokozmosa, u kome svaki čin

individualne volje predstavlja jedinu i apsolutno nezavisnu stvaralačku silu; revolucije i rafovi, međutim, promene dekora, do razaranja tih zatvorenih krugova, pri čemu, u beskonačnoj promenljivosti nove perspektive, koja pretenduje da fiksira delić večnosti u onom neuhvatljivom času nastajanja is-

nost individualna delanja, a neodoljivo se nameće značaj kolektivnih protagonista; na ovakvoj vrsti pozornice, heroji prestaju da budu svemoćni i degenerišu se u pasivne figure: oni jedino mogu da se određuju prema tim nezaustavljivim istorijskim kovima, koji su, u krajnjoj liniji, ravnođušni prema njihovom postojanju. Dramatičarima preostaju samo dve mogućnosti: jli da opisuju ta pasivna određivanja, a to je isuviše nezahvalno zbog kompleksnosti iskustva njihovih savremenika, ili da se upuste u jednu lažnu igru, koja treba da nas uveri u apsolutan znnčaj pojedinačne akcije i individualnih sudbina.

Druga okolnost, koja henđikepira ratnu dramu, još odsudnije zađire u oblast pozorišne estetike. Svaka dobra drama bez obzira na izmenjenu suštinu strukture konflikta u modernom evropskom pozorištu — zahteva podjednako istinito i uverljivo osvetljavanje „protagonističkih i antagonističkih „stavova. Tako stupamo u delikatnu sferu: isuviše živo prisustvo prošlosti osuđuje pisce da akciju antagonista, zamišljaju samo kao neophod nu ilustrativnu dopunu delanja protagonista, što đovođi do poremećaja ravnoteže i neuverljivo sti dramskog dela, Eliminišimo svaki nesporazum: u nemilosrdnoj svetlosti reflektora, ma kakav stav i bilo koja iđeja, ako su ubedljivo izraženi (a autor je pri nuđen da izbegne svako ftendenciozno objašnjavanje, jer će u protivnom likovi izgubiti svoju uverljivost) deluju kao jedina moguća istina, bez obzira na krainji zaključak koji komad pruža. Najubedljiviji dokaz za OVO iVrđenje, možda, pruža Šoova „Sveta Jovana“, u kojoj je ovaj zakleti antiklerikalac često dolazio u položaj da, formulišući pojedine antagonističke stavove, afirmiše teološki pogled na svet! Sa sličnim problemima su se instini tivno suočili i neki naši vodeći dramski pisci, u prvom redu Marjan Matković i Miodrag Đur đević. Iznesimo još jednu tezu: u vremenima koja smenjuju uzburkane periođe istorije, dramatika se, izgleda, povlači u roma-– ne, zato što se u njima može iz“ beći naveđena dvosmislenost do koje neminovno dolazi na pozo”T= nici; u romanima, pisci mogu:đauobličavaju najrazličitije stavove sa podjednakom snagom, Je postoje mnogobrojna romansijerska sredstva, „pomoću kojih se, u isto vreme, može izrazili i neophodna istorijska distanca.

Najzad, neko je primetio da u umetnosti dobro postavljen problem vredi koliko i najbolje rešenje. Ako tačno uočimo estetske teškoće sa kojima se suočava naša (i svaka druga) ratna drama, možda ćemo s više blagonaklonosti primati ono što nam ona pruža: „psihološko rasterećenia od ratnih trauma, potresna svedočanstva i uznemirujuće opomene, Nova strujania u argenlinskoi književnosli

Delom Horhe Luis Borhesa počela je da dobija fizionomiju jedna nova tenđencija latinsko-američke proze. U toj novoj prozi đominira fantastično, transpozicija realnog na vellkim planovima apstrakcije duha, kao i suptinnost i tehnička preciz“ nost izraza. Ova tenđencija uticala je naročito na nove generacije koje žele đa prevaziđu simplicističke i weć anahronističke strukture natu· ralističkog realizma i Mreolizma u koji je bila potonula literatura Wu Latinskoj Americi. U &j}#4rgentini ! Meksiku, naročito, ova tenđencija 3( đala raznovrsna i značajna dela. Borhes se smatra učiteljem. ovih pl saca,

Knjiga »Rukopis u ogledalu« (Edltorial Losađa, Buenos Aires, 1960,}) čiji je autor Marta Moskera pripađa ovoj posleđnjoj struji latinskoameričke proze, Ova argentinska 5pl-

sateljica stvorila je đelo koje je po

atmosferi, po načinu razvijanja tema, po neprestanoj igri između realnog i irealnog, po jeđnoj stalno) težnji ka simbolizaciji vrlo srođno Borhesovoj prozi. Naravno, ono Je po umetničkim vređnostima ispod Borhesovog đela. »Rukopis u Oogle= dalu« đaje nam — kako ističe Kritika — nemirnu sliku — istina reduciranu i ograničenu na izvestan tip problema — našeg vremena. Ono čime se đelo, s formalne strane, od“

dovode do svojevrsne

torije, gube gotovo svaku važ- ~

to

likuje pre svega jeste preciznost iz" |

raza koja — prema mišljenju Krit . ke — jeđino može da predstavi Iz

|

vesne metafizičke probleme.

i

' Ti