Књижевне новине

19

NRI

a ———o——

an [smeh u podnožju lestviga

(II

August se upustio u to kao na ništa što je moglo da se izgubi, Napr novi okret ili mig značili su sveže t Nastavljajući da usavršava tačku iz je u sebi pravio primedbe kako bi t način da ponovi efekte koje je on kao tri različita stvorenja istovreme Antoan i Antoan kao August. A i Ta OP bi se kristalizovalo i izbi

ntoan. ovorođeni Antoan, sigurno, jedan Antoan i si Što god je više mislio o ovome Antoanu (bilo JeSZbA Miko Vode kim „se razmišljanjem mogao odati dok je predstavljao) obzirniji je bio na ograničenja i na tananosti ličnosti koju je stvarao. On je neprestano mislio o Antoanu, a ne o Augustu. ; mrtav. Ni najmanje nije želeo da ga vidi reinkarnira: sveta cuvenog Antoana. Sva njegova bri, tako slavnim pa da nikad više ne bude spomena o Augustu | Sledećeg jutra novine su bile pune hvala na A PBE August Je, naravno, objasnio svoj plan gazdi pre eo aa:

dahnuti ludak. Nije postojalo otiv, sve se moglo dobiti. Svaki rajanje života, za A ntoana. jednog stupnja u drugi August ačno objasnio Antoanu na koji postizao, Skakutao je uokolo no: August učitelj, August kao znad i van ova tri lebdelo je strilo vremenom: Antoan kao

nova trupe nije znao za Antoanovu bolest, i još ) e? . ı 1 pošto sam Antoan još nije znao za sjajnu budućnost koja ga je očekivala, činilo se ida

su izgledi relativno veseli,

. August je, naravno, jedva čekao 'da poseti lučio je. da mu odmah ne pokaže novine Eh da a lada no stavi do znanja šta očekuje da će postići u nekoliko kratkih dana dok se Antoan ne pripremi. Morao je da pridobije Antoana bre nego što mu olkrije punu meru njegovog postignuća, inače bi se Antoan mogao uplašiti uspeha koji je gotovo postigao. Sve ovo August je ponavljao korak za korakom pre nego što je krenuo Antoanovom boravištu. Nijednom mu nije palo na um te ono što se sprema da predloži van Antoanove moći shva-

Zadržavao je sebe gotovo do podne, nadajući se da će Antoan tada biti pogodno raspoložen da ga primi. Kad je krenuo bio je radostan. Bio je siguran da će moći ubeđiti Antoana da Je nasledstvo koje mu ostavlja zakonito. „Konačno,“ reče sam sebi, „Ja ga tek malko guram. Život je pun sitnih smicalica koJima se moramo služiti. Niko tu ne uspeva sam, nepomognut.“ Kad mu je ovo palo sa Srca, skoto je počeo da ttrči“, „Ja ga ne kradem ni ne pljačkam,“ nastavio je, „On je uvek želeo da bude slavan, sada jeste slavan, ili će biti za nedelju dana. Anloan će biti Antoan... i više nego to. To je sve, Sve što je potrebno ponekad je samo sitna slučajnost, irik sreće, guranje spolja, i evo vas — na snažnoj svetlosti i na obe noge.“

Tađa se setio svog sopstvenog neočekivanog uspinjanja do slave. Šta je oh, August, imao s tim? Ono što je predstavljalo običnu slučajnost, preko noći je bilo proglašeno za delo genija. Kako su gledaoci malo razumevali! Kako slabo svi shvataju ono u šta sudbina uplete svoje prste. Biti klovn, značilo je biti pion sudbine. Život u areni je bio pantomima koja se sastoji od padova, ćuški, udaraca — heprestanog ševrdanja i izmotavanja. I pomoću ove nečasne zabave čovek se dopadne publici. Voljeni klovn! Njegova posebna povlastica bila je da nanovo predstavlja zablude, ludosti, besmislice, sve nesporazume koji muče.

·ljudski rod, Biti otelotvorena nesposobnost, to je nešto šio bi.

i najtuplja buđala mogla da shvati. Ne razumeti, kad je sve jasno kao dan; ne uspeti, mada \vam se {irik ponavlja hiljadu puta; pipati kao slepac, kad svi znaci porazuju pravi smer; inšistiranje da se otvore pogrešna vrata, mada su obeležena znakom Opasnost!; ići pravo na ogledalo, umesto obića ga; nišaniti sa pogrešne strane puške, pune puške! — ljudima nikad nije dosta ovih apsurdnosti jer već hiljadama godina ljudska bića prolaze svim krivim putevima, jer ih već hiljadama godina sva njihova traženja i ispitivanja iskrcavaju u cul-đe-Ssac. Majstor nespretnosti ima na raspolaganju sve vreme kao svoj domen. Oh še pokorava samo u prisustvu večnosti...

Beše usred ovakvih čudnih razmišljanja kad ugleda Antoanov roulofte. Uznemirio se nekako, mađa hije znao zašto, kad je opazio gazdu kako mu prilazi, očigledno idući od Antoana. Još se više uznemirio kad je gazda podigao ruku pokazujući mu da stane. Izraz gazdinog lica pobudio je u Augusta jasno oseća=nje uznemirenosti. Stao je gde se zatekao, poslušno, čekajući da gazda progovori. .

Kad je bio na nekoliko stopa od Augusta on je odjednom podigao obe ruke u pokretu očajahnja i rezignacije. Augustu nije bilo potrebno da čuje ni jednu reč, znao je šta da očekuje.

„Ali kako se io desilo?“ upita August, pošto su prešli nekoliko jardi.

„Pre nekoliko minuta. Eto, desilo se, Baš u mom naručju,“

„Ne shvatam,“ promrmlja August, „Šta je to što je moglo

da ga ubije? Sinoć kad sam razgovarao s njim uopšte nije bio,

tako. bolestan.“

„Tačno,“ reče gazda.

Bilo je nečega u ovom „lačno“ što je navelo Augusta da se prene. | |

„Ne mislite valjđa...?“ Zastade; to je bilo odveć fahtastično, nije hteo da podrži tu mjsao. Ali pri svemu fome oha je u sledećem trenutku iz njega naglo izbila, „Ne mislite valjđa,“ i ovde ponovo zamuca, „ne mislite valjda da je on čuo...?“

' „Pačno,“

August se ponovo trgnu. , ·

„Kađ bi me neko upitao šta iskreno mislim,“ nastavi gazda svojim rapavim tonom, „rekao bih da je umro jer mu je srce prepuklo,“

Sa ovim rečima obojica naglo zastađoše,

„Čuj," reče gazda, „nisi ti kriv, Ne uzimaj to odveć k srcu, Ja znam, mi svi znamo, da si ti nevin. U svakom slučaju činjenica je da Antoan nikad ne bi postao veliki klovn. Antoan je oduštao od toga pre mnogo godina.“ Promrmljao je nešto nerazgovetno i nastavio uzdišući: „Pitanje je kako „ćemo objasniti sinoćnju predstavu? Sada će biti teško sakriti istinu, slažeš se. zar ne? Nikađ nismo računali ma njegovu iznenadnu smrt. je 1i?“

Za kratko vreme nastađe tišina, a onđa August mirno reče: „Čini mi se da bih voleo da ostanem sam koji trenutak, dozvo= ljavate li mi?“ ! , AI

„Imaš pravo!“ reče gazda. „Razmisli sam o tome. Još ima vremena..." Nije dodao za šta.

Uznemiren, obeshrabren, August je otumarao u pravcu grada. Išao je prilično dugo bez ijedne misli u glavi; samo je neka vršta potmulog, tupog bola prožimala celo njegovo telo. Najposle je seo na ivicu flerasse i naručio piće. Ne, očigledno da nikađ nije računao na ovu mogućnost. Jedan trik sudbine više. Jedno je bilo potpuno jasno — on će morati ponovo da postane August ili Antoan. Više nije mogao da ostane neznan. Počeo je da razmišlia o Antoanu, o Antoanu koga je sinoć predstavljao. Da li će biti u stanju da ponovo prođe kroz sve to, večeras, sa

potpuno istim zanosom i uživanjem? Zaboravio je sve o Antoa-

nu koji je u kolima ležao hladan i mrtav. Ne shvatajući to,

j logu sa tačnošću, stupio je na Antoanovo mesto.Ponavljao je u ) | analizirajući je. rastavljajući je na parčiće, OOU je, ARG jući je tu i tamo... produžavao je sve dalje i RČ e dne tačke u drugu, od jednih gledalaca do drugih, iz noći u noć, 8

KNJIŽEVNE NOVINE

O

za gradom, A. zatim je odjednom došao k sebi, Naglo se uspraVio na stolici, počeo sebi ozbiljno da govori. „Tako ćeš ponovo postati klovn, je 1i? Još ti nije dosta? Uništio si Augusta, ubio si Antoana... šta je sad na redu? Samo pre dva dana bio si srečan čovek, slobodan čovek. Sad si uhvačen u klopku, i ubica do srži. I ti pretpostavljaš, je li, da sa nemiznom sšavešću možeš da nasmejavaš ljude? A me, to znači otići malo suviše daleko!“ August je lupio pesnicom · po mramornoj ploči stola da bi na taj način uverio sebe u ozbiljnost svojih reči. „Velika predstava sinoć, A zašto? Jer niko nije posumnjao da je čovek koji ju je učinio velikom čuveni August. Oni su pljeskali talentu, geniju. Nijedna živa duša nije mogla znati. Savršeno, Potpuni trijumf. I Q. E. D,“ I još jednom se zauzdao, kao konj. „Kako to Q. E, D.? A, tako dakle! Zbog toga je August toliko želeo da zameni Antoana. Augustu nikad ni malo nije bilo stalo da li će Antoan postati veliki ili neće, je li? Da ili ne? Augustu je jedino bilo stalo da osigura da glas koji je stvorio stvarno pripadne njemu. Antoan je skočio na mamac kao riba. Uh!“ Pljunuo je s gađenjem. '

Grlo mu je postalo tako suvo od uzbuđenja da je bpljesnuo rukama i naručio još jednu čašu. „Bože moj,“ nastavio je kad je pokvasio nepca, „zamislite da čovek može da postavi takve zamke sam sebi! Jedan dan srećan, sledeći žalostan. Kakva budala! Kakva sam ja buđala!“ Ovde se za trenutak zamislio vrlo staloženo. „Dobro, ima jedna stvar koju sada razumem — moja sreća bila je stvarna ali neosnovana. Moram opet da je zadobijem, ali ovaj put pošteno. Moram da se priljubim uz nju obema rukama kao da je ona skupoceni dragulj. Moram da se naučim da budem srećan kao August, kao klovn što i jesam.“

Popio je još jedan gutljaj vina, potom se stresao kao pas. „Možđa je ovo moja poslednja prilika, počeću još jeđnom sa dna.“ Tada je počeo da razmišlja o svom novom imenu. Ova igra odvela ga je daleko ustranu. „Da,“ počeo je ponovo, zaboravivši već ime koje je odabrao, „pronaći ću nešto novo, nešto sasvim novo. Ako me {o ne usreći, bar će me držati ha oprezu. Možda — Južna Amerika...“

Rešenost da počne iznova bila je tako snažna da se gotovo trkom vratio na vašarište. Odmah se dade u potragu za gazdom.

„Odlučeno je,“ reče on bez daha, „odmah vas napuštam. Odlazim daleko gde me verovatno niko neće poznati. Odlazim da počnem sve iznova.“

„Ali zašto?“ uzviknuo je krupni čovek. „Zašto moraš da počinješ iznova kađ se već stekao veliki ugled?“

„Vi nećete shvatiti ali ja ću vam ipak reći. Zato što ovaj put želim da buđem srećan.“

„Srećan? Ne razumem. Zašto srećan?“

„Zato što je klovn obično srećan samo onda kad je neko drugi. Ja ne želim da budem niko drugi osim ono što sam.“

„Ne razumem ni jedne reči... Slušaj, Auguste...“

„Gledajte,“ reče August, gnječeći ruke, „šta nasmejava i rasplakuje ljude kad nas oni posmatraju?“

„Dragi moj mlađiću, šta se sve to tebe tiče? To su akademska pitanja. Razgovarajmo razumno. Vratimo se stvarnosti“

„To je ono što sam ja upravo, otkrio,“ reče August ozbiljno. „Stvarnost! to je prava reč za to. Sad znam ko sam, šta sam i šta moram da činim. To je stvarnost. Ono što vi zovete stvarnošću to je strugotina; ona se mrvi, klizi kroz prste.“

„Dragi moj Auguste,“ poče gazda, kao raspravljajući sa zabludelim, „ti previše razmišljaš. Da sam. ja na tvome mestu ja bih se vratio u varoš i dobro bih se broveselio. Ne pokušavaj, da sad dohosiš odluku. Hajde...“

„Ne“, reče August čvrsto, „ne želim ni utehu ni savet. Ja sam odlučio.“ IT on pruži svoju ruku da bi se oprostio.

„Kako ti drago,“ reče krupni čovek, sležući ramenima. „Dakle, ovo je zbogom, zar ne?“

„Jeste,“ reče August, „ovo je zbogom,.,. zauvek.“

I ponovo on krenu u svet, ovaj put u samo njegovo središte. Kad se približio varoši palo mu je na um da u džepu nema više od nekoliko sua. Za nekoliko časova biće gladan. Potom će zahladiti i on će se, kao životinja u polju, sklupčati i ležati čekajući prve zrake sunca.

RADIO I TELEVIZIJA

„SEZONA LOVA“

Očigledno je imigriranje „be- misanim kreaturama — još

Nije znao zašto je odlučio da luta kroz grad iđući svakom ulicom do kraja. Isto tako je mogao da štedi svoju snagu.

„A ako jednog dana dospem u Južnu Arheriku...?“ (Počeo je da govori glasno sam sebi), Godine mogu biti potrebne za to. A koji bih jezik govorio? A zašto bi me oni primili, stranca i nepoznatog? Ko zna da li oni uopšte imaju cirkuse u svojim mestima? Ako imaju, imaće i svoje klovnove i svoj jezik.“

Došavši u mali park, baci se na klupu. „O ovome se mora pažljivije razmisliti,“ savetovao je sam sebe, „Ne srlja se tako u Južnu Ameriku. Zaboga, ja nisam albatros. Ja sam August, čovek slabih nogu i stomaka koji treba puniti.“ Jednu za drugom počeo|je da nabraja sve prave ljudske osobenosti koje su razlikovale njega, Augusta, od ptica iz vazduha i stvorenja iz dubine, Njegova promišljanja najzađ su se ograničila na dugo razmatranje onih dveju osobenosti, ili sposobnosti koje najsvojslvenije odvajaju svet ljudskih bića od životinjskog carstva smeha i suza. Čudnovato, mislio je on za sebe, da on koji se osećao kad kod svoje kuće u ovom području mora da razmišlja o tim predmetima kao kakav đak.

„Ali ja nisam albatros!" Ova, očigledno ne blistava misao, neprestano se ponavljala dok je on obrtao svoju nedoumicu tamo amo. Mada ni originalna ni blistava ona je za Augusta ipak bila veoma utešna, veoma ohrabrujuća — ta misao da nijednim mogućnim naporom uobrazilje ne može da posmatra sebe kao albatrosa.

„Južna Amerika — kakva besmislica! Problem nije bio kuda da ode ili kako tamo da dospe, problem je bio.., Pokušavao je da ga sebi postavi vrlo, vrlo jednostavno. Nije li on baš u OVO= me — da je snjim možda sve najbolje baš kad je onakav kakav je — kad ne umanjuje ni ne uvećava sebe? Greška koju je učinio bila je u tome što je prevazišao svoje granice. Nije bio zadovoljan da nasmejava ljude, pokušao je da ih učini radosnim. Radost je bogom dana. Nije li on ovo otkrio napuštajući sebe čineći sve što mu je došlo do ruke, kao što je jednom pokušao?

August je osećao da nekuda odlazi. Njegova stvarna tragedija, počeo je da pojima, ležala je u činjenici da je on nesposoban da prenosi svoje znanje o životu drugog sveta, sveta s onu stranu neznanja i prolaznosti, van smeha i suza. Ova smetnja činila je od njega klovna, božjeg sopstvenog klovna, jer zaista nije bilo nikoga kome bi on mogao da razjasni svoju nedoumicu.

I smesta mu je palo na um — kako je to jednostavno! da ga sposobnost da bude niko, ili bilo ko, ili svako, nije spre= čavala da bude ono što jeste — on sam. Ako je on stvarno klovn,

- onda to treba da bude potpuno, od vremena kad ujutro ustane pa sve dok ne zaklopi oči. On treba da bude klovn i kad je vreme i kad nije, za nadnicu ili radi čiste ljubavi bitisanja, On je bio tako nepokolebljivo ubeđen u ovu mudrost da je žudeo da počne odmah — bez šminke, bez kostima, čak i bez pratnje one piskave violine, Hteo je da bude ono što je u takvoj potpunosti kako bi se mogla poznati jedina istina koja je sad plamtela u njemu kao vatra.

Ponovo zaklopi oči da bi se spustio u tminu. Dugo je tako ostao, dišući mirno i spokojno na postelji svog sopstvenog bića. Kad je najposle otvorio oči ugleda svet sa koga je pokrov bio uklonjen. Bio je to svet koji je uvek postojao u njegovom srcu. svagda spreman da se pokaže, ali svet koji počinje da živi tek u trenutku kad čovek počne da živi u skladu 5 njim.

August je bio sav uzbuđen da nije mogao da veruje svojim očima. Prevukao je nadlanicom preko njih đa bi otkrio da su još mokre od suza radosnica koje je, neznajući, lio, Seđeo je ukočeno, uspravljen, očiju usmerenih pravo napred, nastojeći da pogled prilagodi viziji. Iz dubina njegovog bića izlazio je nepre= sušni žamor izraza zahvalnosti.

Ustade sa klupe baš kad je sunce prelivalo zemlju poslednjim bljeskom zlata. Snaga i čežnja valjale su mu se kroz Žile. Novorođen, napravi nekoliko koračaja u čarobni svet svetlosti. Nagonski, kao što ptica poleti, raširi ruke u sveobuhvatni zagrljaj. Zemlja je obamirala u onoj dubokoj ljubičastoj boji koja uvodi u sumrak, August je teturao u zanosu. „Konačno, konačno!“ uzviknu, ili je mislio da uzvikuje, jer je u stvarnosti njegov krik bio tek slabi odjek boeskrajne radosti koja ga je uspavljivala. Neki čovek mu je prilazio. Čovek u uniformi i naoružah palicom. On se Augustu činio kao anđeo izbavljenja. August htede da se baci u naručje ovom izbavitelju kad se oblak tmine spusti na njega kso udarac čekića. Sklupčao se bez glasa kraj policajčevih nogu.

Dva posmatrača koja su prisustvovala sceni dođoše trčeći, Klekli su i okrenuli Augusta na leđa. Na njihovo čuđenje on se osmehivao. Bio je to širok, anđelski osmejak iz koga se krv penušala i kapala. Oči su bile širom otvotene, gleđajući sa necverovatnom otvorenošću tanki iver meseca koji upravo postade vidljiv na nebu.

(Preveo Dušan PUVAČIĆ)

lova, radi koga je, izgleda, i

ketizma* u dramaturške preoku pacije Vojislava Kuzmanovičća. Hašiš ovakvog dramaturškog prosedea paralisao je dramsku radnju — u situaciji, koja je potencijalno dramatična, jer je reč o propasti civilizacije +4 dajući u zamenu jedan psihopatski friz uspomena dva deformisana karaktera, iza čiji jalovih duela ne može da se ne sagleda zlokobno svetlucanje Beketovih kanti „za smeće (iz „Kraja partije“) koje se, još uvek, kočopere u hramu umeinosti. Kroz priču jednog oca o ćerki, koja živi raskalašno cd svoje četrnaeste godine a koju on pokušava na dirljivo besmi slene načine da ponovo učini či stom i zadrži je za sebe, kroz priču omatorele ali još, kako ona kaže, dobro držeće devojke, o borbi njenog klimavog poštenja sa golicavim željama doznajemo koliko Ssu bedni to dvoje poslednjih ljuđi, ali baš ništa ne saznajemo o pravim žrk vama katastrofe (đa ne govorimo o njenim uzrocima što bi, možđa, dovelo do propagandne

agitke) — jer ne verujemo da ovaj par može da predstavlja čovečanstvo. Jasno je đa je tu imala prevagu umetnička pobuda da se putem kontrastiranja — u pokušaju đa se u jednoj, u najboljem slučaju, mlakoj lju bavnoj vezi ponovo zemlja nastani novim , ne manje defor-

više pojača apsurdna groteska poslednjeg lova, jezivo Veseloč i odvratno satirsko-erotičnog, u kome će, možda, i nastradati izvesno „poštenje“. Kao i uvsk u ovakvom dramaliurškom Pptosedu bez prave dramaturške imaginacije i ovđe se . koriste kvaziživotne konstrukcije, ns} stereotipnije sadržine: takva Su sećanja oca, pa bilo o kome da je reč fragmentu ćerkinog života, a takve su i uspomene po štene žene, recimo, one sa igran ke, u kojima se na sasvim fak tografski način opisuje nezgrap na taktika serijskih Don Huana, što može, ali samo u suptilnijem sbpletu umetničkih faktora, da iziđe iz domena banalnosti. Zanimljivo je da se tamo, gde su fi podaci nosili jači pečat životnosti, „osetilo, ipak, neko razgibavanje mumificirane dram ske radnje, ali to je bilo, samo nagoveštavanje iakve prijatne promene, Pošto u ovakvom ĐO stupku poenta dela ne proizilazi iz radnje, osnovna poruka je zamagljena, pored ostalog 1 zahvaljujući verbalnim duelims dvoje protagonista — tako je, na primer, rečenica „Propao je svet lažnih normi" sadržavala čak i uznemireno religiozni krik nekog lažnog proroka, koji bi da optužuje mrtvo „čovečanštvo — no autor je sve to hteo da po svaku cenu usklađi š8a finalnim ftrenutkom grotesknog

napisao ovu dramu, kao što je,

recimo, učinio i Dima Sin ad drami „Le fils naturel“ radi završetka baš sa rečima „Da

striče!“, Verujemo da se drama mogla završiti istim krajem i uz vođenje radnje na onaj, 1 oshovi, pravi dramaturški nga čin, koji ne samo da omogućuje logičan i neusiljen porast interesa (što znači da isključuie utvrđeni pad interesa u Ovoj drami, negde na sredini) nego poseduje i etički ispravniji odnos prema svim onim mrtvima brađatog čovečanstva, koji su nas ovde podsećali na egzempla re nekog muzeja voštanih figura u likviđaciji, te sato kisnu u nekom prljavom dvorištu, zabonravljeni od svih.

Režija Mira Marotija morala je da grčevitim emotivnim jutervencijama udahne papirnatim shemama ne samo život već i dramatičnost. Gradeći tu krhku

građevinu na grozomornoj plat „

formi unjverzalne katastrofe, # operišući sa prepletanim spo“ menama, koje nameću svoje probleme i udaljuju se zato sa opšteg plana, reditelj je nastujao da ih „disciplinuje“ i ž»adrži u određenom bprostoru, GDO jivši ih nekom paklenom nero zom, koja bi, ponekad, liznula poput hladnog plamena ali bi se ubrzo i ugasila. Protagonisti

ma se može zameriti direktno prenošenje teksta, još i poten cirano emotivnom ~ intervenci-

jom, koje je bilo bez inventivnog traganja za skrivenim bojama podteksta — što se više odnosi na Sandu Rangerholc i, zatim, izvesna neujeđnačenost stila, koji je išao između već tradicionalne „antiđeramske“ govorne fakture i kratkih perioda realizma dobro pogođene 7 neočekivane staračke mrzovoljnosti Izeta Hajdarhodžića. Me đutim, Langerholcova je uspešnije rešila problem uvek prisut ne nervoze izazvane beskrajnom usamljenošću „ovih poslednjih ljudi sveta (u seni bolesnog, hiperdimenzioniranog senzibilMeta) i tako oživela lik useđelice na usijano strastveni način. |

Jovan MIHAILOVIĆ