Књижевне новине

KRITIKA

Ovaj pomalo neobičan i, možda, neočekivan naslov, koji pre-. uzimam sa jedne stare nadrealističke publikacije i ispišujem na čelu ovoga članka, nametnuo se gotovo sam od sebe, izronivši odnekud iz podteksta knjiga jspovesti, hronika, panifleta, eseja i komentara Marka Ristića i Oskara Daviča. svojevrsna odredba stalnih, nekadašnjih i sadašnjih, literarnih i cstetičkih preokupacija obojice „autora, taj naslov nedvosmisleno. objavljuje, i određen odnos prema jednoj „zanimljivoj, pojavi u našoj književnoj situa ciji, pružajući mogućnost da še knjige. „Na , dnevnom redu“ Marka Ristića i „Pre podne“ Oskara. Daviča ne tretiraju iš-

Wljučivo. kao samostalna, više ili manje uspela dela dvojice savremenih pisaca, već da se

osmotre. u izvesnom kontinuijtetu, kao karakteristični izraži jedne “tendencije, koja je Živo prisutna u današnjoj književnosti. Da nije bilo te mogućnosti, ovaj, članak možda ne bi bio ni napisan, Došto me, isWkreno govoreći, nijedna od tih Knjiga, sema po sebi, kao literatura određene vrednosii, nije naročito privlačils, utoliko više što u njima nisam mogao da nađem ni senke od onoga što me nekada izazivalo, oduševljivalo ili ljutilo pri čitanju sličnih tekstova obojice autora. I u iednoj i drugoj Knjizi prisutau je jedan isti učmao, samozadovoljan duh verbalne intelektualističke superiornosti ispod koie i najbezazlenije oko može da olkrije mnoge. već prevaziđene,

skučene i ustajale literarne ide·je, kretanje u krugu starih, podgrejanih i podgrejavanih senzacija, i vrlo bolno razvodnjnvanje stila. Ono se jednako 9gleda i u već mlakoj baroknoj Ristićevoj rečenici, lišenoj ne» kađašnjeg sjaja, gipkosti i svešine, kao i u rastrzanoj, mutnoj i nečitkoj davičovskoj frazi, prezasićenoj, verbalizmom, bizarnim metaforama i upravo detinjastim ačenjem. Knjige Marka Ristića i Oskara Daviča zainteresovale su me jeđino time što se u njima često može da nađe Dponeka klica, odsjaj ili trag onom 'ga. izrazito nadrealističkog stava koji se, u našoj književnosti, već skoro #četrdđeset godina predstavlja ·kao . najviši izr9Z permanentne literarne progresivnosti, kao so soli svega na prednog i revolucionarnog do čega su naši pisci mogli da do-. đu. One su mi se, dakle, više nametnule onim što nose negoli onim što donose; pogotovu što nemaju u sebi draži i neodoljivosti, čistote i harmonije komepaktnog umetničkog ostvarenja. Vrlo izraziti primeri nadrealističke transformacije, te knjige su prevashodno simptomi jednoga stanja, i nosioci jedne tendencije, potvrđe, dometa i mo gućnosti · nadrealizma danas i ovde, „svetrijumfijučeg nadrealizma“, kako. bi rekao Arman Lanu, nadrealizma koji kod nas još uvek, i posle više oć tri puna decenija, najyatrenije tuma=– če i zagovornike ima u onima koji su, uprkos svemu što še menjalo oko njih i u njima, i što su oni sami više puta svečano proklamovali, u osnovi uvek ostali ma pozicijama “koje su nekada usvaiali. ;

Prisuinost i delovanje nadrealizma danas i ovde ne. može 59, međutim. sbvatiti kao bukvalno nastavljanje i tvrdđokorno, adijalektičko primenjivanje asvyia ranih, „već klasičnih principa nadrealističkog , programa. Principa koji su, na planu književnosti i umetnosti, u svoje Vre> me vršili i izvršili, značajnu istorijsku i revolucionamu ulogu, razbili konvehcije građanske u-

metnosti, proširili i obogatili izražajne mogućnosti moderne poezije, i oslobodili pesnici

senzibilitet, prodorima u oblasti bez čijeg 5e poznavanja uopsie ne bi moglo govoriti O razume vanju i izražavanju kompleksne i

.1

obeju.

Kao”

Ok (Marko Ristić:

„Na dnevnom redu“,

tajnovite mnogostrukosti savreme nog čoveka, Staro načelo skanda lizirati građanina, izgubilo je. na ilu naše književnosti, svoju istorij sku opravdanost, čime je objek

·tivno, silom života, došlo do ras-

kola između prividne vposleratne (pariske) nadrealističke renesanse, koja je pokušala da negira Sartrovo ivrđenje da nadrealisti „u vreme mršavih krava. nemaju više šta da kažu“, i našeg nadrealizma, prisiljenog na bprilagođavanje i literarnu mimikri» ju. Odavno. već u stvari Kkndjiževno dekadenian, nadrealizam se u našoj današnjoj literarnoi sihinciji našao u bozgiciji 'nakK= nadnć auto-atirmacije, upućen na to da veštačkom regeneracijon) onih a&vojstava koja. su još” pte nekoliko decenija, postala opšta, priznata .i prihvaćena vrednost moderne . umetnosti, prevlada dijalektičku nužnost svoje anahroničnosti u jednoj klimi duha koja je neke elemente, nadreulističkog stvaralačkog , metoda usvojila i apsorbovala kao kulturnu tekovinu od nesumnjivosS značaja, a druge odbacila i pr” vazišla, okrećući se ka drugim, novim, širim mogućnostima savremenog umetničkog kaziva– nja. Izgubivši jednu po jednu osobinu svoje ekstravagantne 'Dpobune, nadrealizam ji? i DFr"= stao da dejstvuje 'kao fascinantan, apsolutno slobodan Kreativ" ni postupak, kao „filozofski stav koji je u isto vrijeme neka mri> stika“, čak i kao „jedna poelika“. zadržavajući,» od 'svih. „ ih

osobina, koje je uočio i formu-.

lisao Marsel Rejmon, jednu je“

dinu: da je, „u najužem žDBčenju“, između svega „ostalo, bio i „jedna politika“.

Literarna iransformacija nsdrealizma, „uslovliena: iednako moćnim objektivnim i subjektivnim faktorma (deplasiranošću :otalne pobune, odnosno knji-= ževnom iživeiošću i prevaziđenošću nadrealističkih otkrića), izvršena je na taj način što su

se, uz nekadašnje, opšteprizna-

te i prihvaćene tekovine nadrealističke poezije, „bočeli «s ekshumiraju i aktuelizuju izvešsni oblici nadrealističke | samosvesti. U nekim slučajevima d šlo je maltene do sanktifikaciie hinmeritrofiranih #asluga mnadrenlista, čemu je naročito pomoglo često preštampavanje starim tekstova i važliivo građenje mita o snazi i nepresušnoj svećžini nadrealizma. Drugi, vulgar=niji i niži vid nadrealističke fransformacije pronašao je put veštačkog izmišljanja protivnika, kojima se, navodno u ime progresa književne misli, i u ime stvaralačkih sloboda, bacaju u lice stare, otrcane fraze o nadmoći nadrealističkih stvaralačkih principa. Služeći prvenstveno u ftaktičke svrhe Knjievne politike, te teze ne mogu, međutim, da znači ništa presudno i bitno u stvarnoj afirmaciji nadrealizma, pošto, implicirajući neprekidnu „prevolucionarnocst kroz sve epohe i Msmacije, uprkos ambicijama njihovih tumača, otkrivaju idđejnu učaurenost nadrealizma, besmisleno obrtanje u krugu starih senzacija i jurišanje na utvrde koje su već odavno pale.

Knjige Marka Ristića i Oska= ra Daviča, ha određen način, i u određenoj meri, objedinjuii oba ia vida nadrealističke tran-

sformacije, pružajući niz poda.

taka o smislu i karakteru .nađrealizma danas i ovde, Osećaj:.ći dana književnom planu nadrealizam danas ne znači mnogo, i da ne poseduje više ni prodornosti ni snage da smele, nove ideje otkrije i razvije kao elemenfe jedne vitalne, „svetrijum-

fijuće“ poetike, Marko Ristić se,

posle nekoliko Knjiga (tačnije: antologija) svojih starih kritika i eseja o strukturi nadrealizm?1, od literature okrenuo ka publicistici, zameniujući rečite i žustre književne komentare hroničarenjem i uspomenama, impro-

viziranim dnevnicama po uzoru.

na Židove i Morijakove, patetičnim ispovestima u kojima nema ni traga od nekadašnje britkosti i lucidnosti našeg-. najuporniješ i najinteligentnijeg „+eoretičanra nadrealizma. Ispovedni ton tor-. žestvenih Ristićevih svedočenja „sa galaktičkog gledišta, to jest sa gledišta ovog našeg Mlečnog Puta“, sa jednog, dakle, upravo olimpskog · trona, izdignutog iznad svih sitnih strasti, Sukoba i mržnji od ovoga sveta, pod

seća na blagoglagoljivi, Đropo-

„Zora“, Zagreb 1961:

„Pre podne, „Progres“, Novi Sad, 1961)

ved prvosvešlenika, Koji, pošto je iscrpso sve ideje i sva tuma-– čenja svoje religiie, gradi mil. o (svojoi) pravoj veri. Patetični uzvik „Bilo je, izgleda, uzalud“

— woditi' čitav krstaški rohod protiv „nenadmašne, bezizlazno skladne lepote“, protiv Palas

Atene i „Svetlog i harmoničnn3 lika klasike“, protiv sVega ma čemu” počiva kultura čovečanstva, taj uzvik ne odjekuje zu to, drukčije do kao neuverljiva i savršeno formalna retorska fraza, pošto ne odgovara ni već poslovičnoj nadrealističkoj ptavovernosti Marka Ristića ~ niti njegovim opservacijama o nadib alizmu, kao uzgred posejanini na monogim stranicama knjige „Na dnevnom redu“. Govoreći baš o tome revoltu, za koji bi trebalo poverovati da je „bio, izgleda, uzžaludan“, Marko Ristić: vrlo precizno saopštava da je „momenti“ revolta na. kome je nadrealizam uvek insistjirnpoy, mnogo karakterističniji za njega nego pitanje, Tecimo, Uušpolog ili manje iuspelog književnog dela“, usklađujući tako, svoje današnje mišljenje sa dugom, „minucioznom i prilično bučnom apologijom · nadrealizma, Whoja već dugi niz „godina podstiče i iscrpljuje njegovu kritičarsku strast.

Udaljavanje od literature, niapuštanje Mrjtike i zadovoljavihnje ispraznim, neobaveznim, aii pretencioznim, komentarisanje pojava · van kniiževnosti i, najboljem slučaju, oko nje, 5VOdenje Kkritičarske aktivnosti ni učestvovanje u anketama i iDtervjuima, gde se o nadrealiz-

rnau (i ostalom) govori najčešće.

sa pozicija književne politike, a ne sa pozicija literature i kijke, sve to, ma koliko da je, u stvari, gorak finale jednog Kritičara, može donekle i da se Tezume i opravda, pošto je, u SVO je vreme, Marko Mistič rešan gotovo Sve šlo Je imao da kaže.

· varirajući onih nčkoliko OsnoGv~

nih" stsavova~{ ideja od” kojih nadrealizam pokušava da živi desetinama godina, ne spušiajući zastavu književne avangarde. Varirajući onih istih nekojko stavova i ideja, koje danas, bez obzira na njihovu preživ"lost, „uprkos svim rezervama“, u svojim tekslovima rezviia Oskar Davičo. Kao svoi književni program o književnosti danas i ovde, Oskar. Davičo. izražava davno poznatu i od romantičara do danas bezbroj puta Kkorišćenu misao da smisao poezije leži „u uspostavljanju izgubljene totalnosti, u ponovnom Va3postavljanju harmonijske ravnoteže između bunila i smisla, sna i prakse, želie i iaveć. Nesmotreni eklektičar koji se, usled nedostatka izgrađenog logičkog sistema, na svakom desetom koraku spotiče o jednu od primenjenih teza, entuzijasta koji s ponosom ističe nekohe=rentnost postavki i ideja kojima barata, Davičo se trudi da objasni kreativni pesnički postupak, „unutrašnji rad pesnika“, drugim rečima svoja vlastita iškustva stečena u „kuhinji poetike“, služeći se, pri tome, he”

Oskar Davičo:

kom. svojeglavom sintaksom i jednim stilom koji razgovetnosti pretpostavlja metaforičnot izrazito nadrealističke erotične afektacije (pesnik „se ftruđi da bude prvi muškarac koji siluie reč kojom se služi“ itsl). U analizi pojedinih svojstava mo” de?ne poezije, on retko napušta elementarne, opšte stavove nad realističke poetike, koji su od Bretona do letrista nebrojeno puta pretreseni i ponovljeni, čak i u našoj književnosti. Pre više od frideset godina Marko Ristić je razgovetnije i lepše rekao gotovo sve ono od češa Oskar Davičo danas gradi svoj pesnički program. Rasprave o poreklu i karakteru poetske slike, o iracionalnom u poeziji, O nevinosti reči, o neražumljivosti, jasnosti i zdravom razumi, o ulozi podsvesti i izukrštanim tokovima svesti i ogsećajnodti, kakve izlaže Oskar Davičo, odavno ne predstavljaju ništa ni novo ni nepoznato. Zamome i visokoparne, one potvrđuju dR nisu drugo do proizvođ okamenjenog duha, nemoćnog da «se, pokrenut životnim i stvaralaćkim vitalizmom, približi novim idejama i saobrazi njihovom dinamizmu. Ako se, dakle, o nadrealizmu danas i ovde govori ma osnovu knjiga Marka Ristića i Oskara Daviča, o njegovom karakteru ı njegovoj sudbini ne može da bude noizvesnosti, Danas i ovde. nadrealizam ie lišen revolucionarnih stvaralačkih potencija, borbenog avangardizma, odlučnostiu razaranju literarnih stereotipnosti i smelosti u daljem oslo)»ađanju poetskog senzibiliteta; te kovine koje je ranije ostvario, postale su opšte i prvobitni nad» realistički impuls se ugasio, ustupivši mesto novom i napre“lnijem. Danas i ovde, nadreaizam je, takođe, lišen i socijalne opravdanosti, „pošto ie „mtegn»1ni bunt, silom dijalektičke nuž-

nosti, sveden na goli inielektu”., poznatih; bitna “promena

alni nihilizam. Prisiljen da se prilagođava, svojim ·kasnim idancima nadrealizam danas i ovde deluje još icdino na planu Wnjiževne politike, mađa je i fu morao da odstupi od načela koja je nekada svečano proklumovao: „Mi nikada. nećemo Disnti pesme koje će ući u antolDgije novije srpske lirike...; mi nećemo pisati nagrađene roma ne; nećemo pričati priče sa Socijalnom iendencijom, nećemo pisati psihološke drame, ni cseje.o velikim ljudima, našim i stranim, ili o „važnim“ pojava ma iz oblasti umetnosti, mi nećemo postati članovi Pen-Kluba; mi nećemo priređivati proslave... .“

Kada je, pre više od iri decenija, zajedno sa Dušanom Matićem pisao i potpisivao ove reči, Marko Ristić svakako nije ni slutio da će fu nadrealističku književnu politiku vreme učinifi surovom šalom i groteskom. Ali život je, izgleda, bio jači, m sve, ipak, ni za nadrealiste nij? bilo uzalud.

Predrag PALAVESTRA

ANA BEŠLIĆ:

SPOJNE FORME (Sa izložbe skulptura u Parizu)

Prošlo je deset godina od prve posleratne izložbe Petra Lubarde. Ona se pamtila, značila je u našim „okvirima revolucionaran poduhvat i, čuvajući visok likovni kvalitet, pokazala orijentaciju sa novom i aktuelnom, Time je opet istalda Lubardu na jedno od vodećih mesta, koje mu je u našem „slikarstvu pripalo još u periodu između dva rata.

Verovatno zato što lako retko daje domaćoj publici priliku da vidi njegove radove, Lubarda je svojoj drugoj samostalnoj izložbi želeo da dš& karakter retrospektive. Ako ostavimo po strani nekoliko Slika sa istorijskom tematikom,rađenih oko 1950. godine, i koju pokazuju kasniji radovi vrlo je velika. Lubardino se slikarstvo mnogo izmenilo, kako u karakteru umtemičkog stava i shvatanja, tako i u elementima kojima je slika građena.

Ova: decenija značila je mnogo u umetnikovom razvoju, pro mena koju je donela svakako je dokaz njegove vitalnosti i obave-

štenotsi, „usvajanja i osvajanja novih — ali zato ne manje opštih — estetičkih sistema i stil-

skih koncepcija. Ma kako se to nametalo, ne treba analizi sadašnje faze prići s isključivim poređenjem Lubardinog slikarstva nekada i sada, jer se umetnikova ličnost ne može podvojiti. Lubardu čine i one slike od pre rata koliko i ove danas, ma kolika formalna razlika postojala među njima. Pitanje je samo da li je TLubarda sačuvao visoki kvalitet i originalnu snagu izraza svojih dostignuća i u novoj fazi. Sadašnja izložba pokazuje umetnikovu tendenciju ka radikal-

„nom. pojednostavljivanju, a nje-

gove slike su dokaz da sena tom putu samo izuzetno, kroz sintezu, može izbeći osiromašenje. Po

RA E uuu 1|MITV" | oo a *

PETAR, LUBARDA: ROMPOZICIJA :::

tome na elementa kojima gradi sliku, liniju i boju, Lubarda je istakao važnost formalnih elemenata nad idejno doživljajnim. Postepeno oslobađana realne percepcije, {orma je na Lubardinim slikama dobijala aluzivno asocijativni karakter, dok se nije, na najnovijim rađovima, pretvorila u arabesku, čije je značenje umetnik želeo da načini simboličnim, U stvari, ovoj arabeski slikar daje dvojaku ulogu, čisto dekorativnu, ili ulogu nosioca ritma slikane površine. Materija i faktura u ovoj su fazi mnogo izgurbile od svog značaja, materija je mnogo siromašnija nego ranije, a faktura retko podržava ekspresivnu moć slike. Boja, međutim, triam-

fuje u ovoj fazi. Posle: agrešivs'

nog kolorizma, oko 1953. godine, šarenilo je potisnula naglašena monohromost, jednostavna i su-

zestivna, i ukolio je ona domi-,

nantnija, utoliko je slika homogenija. Koda je ovo isticanje jedne boje udruženo sa, u drugom pianu slike razvijenom, ritmičkom arabeskom, kao u zelenom „Dnu“ ili crvenoj „Kosovskoj le= gendi“, Lubarđa je u svojim novim traženjima dostigao onaj viši stepen sinteze i vitalnosti po vršine. To nije slučaj sa veći-

nom eksponata koji često deluju.

samo kao dopadljivi, dekorativni panoi, rađeni olako i bez proolema one unutrašnje napetosti, one visoke temperature stvaranja nema na njima. One su virtuoz» nc u postupku majstorski izvedene, ali bez dublje idejne sadržine. U sve većem odvajanju od pred meta koji je bio ranije ne samo'

izvor nego i uslov njegove inspira cije, Lubarda na putu ka apstrak iji nije prodđuhovio invenciju niti je sačuvao sadržajnu komĐleksnost iđeje, pa zato nije uvek uspeo da sačuva snagu i u> bedljivost izvornog doživljaja. Sađašnja izložba potvrdila je pro šlogodišnji utisak sa XXXL venecijanskog bienala da je usvajanje opštih estetskih sistema potisnulo sirovu snagu Lubardinog likovnog saopštavanja, utišalo silovitost umetnikove indđividualnosti, i, mađa je doprinelo izvesnom hromatskom rafinmanu, potisnulo izvornu originalnost Lu bardine inspiracije, uopštivši odlike njegovih novijih ostvarenja. Možda bi bolji izbor eksponata ublažio ovaj utisak...

Deset godina rada Petra Lu barde moralo je doneti veći izbor slika. Da bi se sa svega četrdeset platana pokazao razvoj tokom jedne decenije, trebalo je uložiti studijski napor. Izbor je morao biti vrlo promišljen, a svaki eksponat u takvom sklopu trebalo je da bude čvoran, definitivan rezujtat. Izložba, međutim, nije komponovana sa dužnom pažnjom pa među eksponatima ima i tasplinutih, nedorečenih traženja koja kvare opšti utisak. Istaklo je to još jednom one dve činjenice koje se često prenebregavaju: da ne mora biti dobra svaka slika koja je od ruke dobrog slikara, i da je komponovanje izložbe odgovoran i kompleksan zadatak, u kome je pitanje selekcjje od prvorazrednog značaja.

Dr Katavina, AMBROZIĆ

GNJIŽEVNE NOVILPNS

kako tretira dva OSLROV-