Књижевне новине

- letnjim

0. Nastavak sa 1, strane

obilovao naročito inventivnim rešenjima. Možda uzrok tome treba tražiti u pozornici —— ovoga puta to je bilo veliko i za ovu komediju isuviše monumentalno stepenište između Gundulićeve i Boškovićeve poliane. — U fesgti. valskom ansamblu, koji ie izvodio · „Ljubovnike“, istakli su se Pero Kvrgić, koji je umeo da. živahno i spretno sa mnoštvom minuciozno obrađenih Cefalia, vodi čitav zaplet, Pahro Konjhodžić, koji je, dosledno stilizujući svoje gestove, kreinje i glas, ostvari karikaturalni lik starca Lovra Kalebića, dok je igra Ivke Dabe-

tić odisala živahnom neposredno.

šću. — Posebno treba istaći uspelu, diskretnu i autentičnu mu zičku pratnju na gitari Đela Jusića. ia . * ON

Realizacije Gundulićeve „Dubravke“, na otvoremoj pozornici, u ambijentu parka Građac, u ambijentu za koji se može reči da je odista čaroban, prihvatili su se reditelii Branko Gaveia i Kosta Spaić. Svesni svih te-., škoća koje proizilaze iz činjenice da alegorijski smisao „Dubrav ke“ može ali i ne mora biti zanimljiv za savrenog gledaoca, kao i da pojedine scene ovog dela brosto nameću, u skladu sa već stvorenom tradicijom, patetičan ton izvođenja, reditelji su insistirali na slobodnom oživljavanju arkadijskogs sveta vila, satira. i pastira, nastojeći da ostvare jedan nesvakidašnji scenski kolorit satkan iz govora, muzike, pantomime i igre — i u tome su uglavnom uspeli. Međutim, kada se ima u viđu i ona druga odlika Gundulićeve pa storale, kada se ima u vidu da je ovo delo i himnički intonirana na poema dubrovačkoj slobodi, može se reći da ređitelji nisu uspeli da izbegnu patetične tnnove i da, ovo može izgledati paradoksalno, nisu u dovoljnoj meri postigli potrebnu efektnu, svežanu atmosferu. Ovogodišnje izvođenje „Dubravke“ ostaje u __sećanju gledalaca najviše „ kao | niz slika izvanrednih boja, kao jedan sjajni spektakl, koji ·nije inače mogućno ostvariti na 2o0zornici pod Krovom.

„Dubravku“ je u parku Gryizvodio ogromni

dac dramski

ansambl, sastavljen od članova Hrvatskog narodnog kazališta i Zagrebačkog drmskog kazališta. U izvođenju su fakođe sudelovali studenti zagrebačke Akade- kazališnu umjetnost,

mije za članovi folklomog _ ansambja „Lado“ kao i hor „Radio-Dub-

rovnika. Kolektivni napor oko izvođenja „Dubravke“ zaslužuje pažnju i priznanje i bila bi nepravda izdvajati pojedince. Ipak, ističemo uvežbanost dramsko hora kao i igru Emila Kutijara u ulozi ribara, Mata Ergovića u ulozi Vuka satira, zatim neposrednost i izraziti scenski tem perament Jelene Grujić (Jeljenka) i realističku glumu Sonje Sirekove u ulozi Stojne. — Čaru čitavog spektakla mnogo su doprineli i izvrsni kostimi Inge Kostinčer-Bregovac.

i * Oh

već postao tradicionalna priredba Dubrovačkih igara. Šekspirovo remekt-d-lo dobilo je u staroj tvrđavi Lovrijenac, koja egzistira još od XV veka, svoju idealnu pozornicu. Od 1959. godine, kađa je nš Lovrijencu prvi put izveden „Hamlet“, u režiji dr Marka Foteza, ova predstava Je ISO svoj lik i interpretatore BOJECO: nih uloga. U okviru ovORIŠnU i Igara izvesne izmehe u podeli uloga osvežile su predstavu i Učinile da se interesovanje 74 nju, ionako veliko. još više Po” jača. Tako je naslovnu ulcgu ove godine prvi put igrao na 10 vri{eqačttoj sceni Zoran Ristanović, dok je. Veljko Maričić, nekad prvi Hamlet na Lovrijencu, zamenio Ljubišu Jovanovića u ulozi kralja Klaudija.

„Hamlet“ je

ENJIŽEVNE NOVINE

· Pozorište na

igrama

Od ranije poznata rediteljska koncepcija dr Marka Poteza u. osnovi bliža je onom tumaćeuju, koje je 1875. godine izložio Verder, 1 prema kojem je Hamlet energičan, smeo i odlučan čovek Čije su akcije sputane nizom objektivnih smetnji. PrihvatajuČi Ovo gledište režija je odb%cila tzv. „subjektiynu teoriju“, koja potiče još od Getea, tako da je možda isuviše insistirala na realnosti Hamletove figure. Režija je insistirala, kada je reč o poreklu i nastanku Hamletove dileme, da ona ne proizilszi iz neke urođene pasivnosti i neodlučnosti „plavokosog princa sanjara“, nego iz pravdoljubivosti ove ličnosti, koja čini sve da bi izbegla zločin. — Hamlet Zorana. Ristanovića, saobrazno rediteljevim koncepciima, bio je više čovek od alcije mego li mislilac koji je obtizet pitaniima o poreklu i uzrocima događaja čiji je svedok, bio „c to meštimično isuviše žučan Hamlet, tako da ona brava dva Hamletova monologa, u kojima je Šekspir genijalno | ovaplo'ib» svu razornu moć sumnje, nisu. u Ristanovićevoj interpretaciji, došli do izražaja — kao neophodni stupnji u građaciji surnnje, koja svoju kulminaciju i samo delimično razrešenje ima u frećem, najpoznatijem mohnologu (Biti il ne biti?) i u svemu onom što će se kasnije dogoditi. Ali, u naknađu za to, Ristanović je umeo da svojoj ulozi d& potreban ton melanholije i skepticizma, zatim. on je izvrsno markirao „Hamletovo „ludilo“, dol; je odnos prema Ofeliji obsležio prisnim, ali diskretim akcentima. Takođe, on je uspeo da dočara svu veličinu Ham]l=tove mržnje prema Klaudiju i da nijansira, nasuprot tome, odnos prema majci.—-\ . Veekspirove stihove Ristanović je izgovarao br:iljantno, ponekađ samo možda U prebrzom tempu. — Veljko Maričić je kao Klaudije možda isuviše insistirao na podcrtavanju mržnje i brutalnosti prema Hamletu, što nije bio slučaj sa r3nijim interpretatorima ove,,ulom,. ge na Lovrijencu, dok je Amanda Aliger doneo lik Polonija u suviše naivnim. bojama, preterujuĆi u naglašavanju njegove seniIne dobroćudnosti.

Predstava Šekspirove komedije „Mako hočete* („Bogojavljen ska noć", u izvođenju ansambla Drame Narodnog pozorišia iz Beograda, vrlo dobro se Uklopila u ambijent otvorene sceme u parku Gradac. Rukovodeći se činjenicom da ova Šekspirova komedija ima sve tipične osobine za dela nastala u renčsansi, ređitelj i scenograf Bojam Stupica nastojao ie i uspeo da predstavi da ton izuzetne vedrime, zanemarujući ponekad ona melanholičnu notu, tako karakferističnu za ovu komediju, koja najviše dolazi do izražaja U tekstu koji izgovara feste. TaRkođe, šteta je što su, istina vrlo retko, u obilju izvanredno uspelih mizanscensk.. rešenja, koja su zablistala svojim pravim sjajem u ambijentu otvorene pozornice, nepotrebno izbijali i neki elementi komedije del arte. Inače, bilo je to veče izVrsne glume. U tom pogledu tre ba naročito istaći Miru Stupicu, koja je lik Viole ostvarila VrID neposredno i sa mnogo šarma, zatim Divnu Đoković, koja je u ulozi Olivije, vrlo diskretnot glumom uspela da ostvari lik žene kojoj ipak ne polazi ?#6 rukom da pobegne od zadovoljstva života. Ljuba Tadić, u falstafovskoj ulozi ser Tobija, reljefno je ocrtao razdragani il mir i nestašluk ove robusne ličnosti, a Pavle Minčić, ulogom P'este, uspešno je proširio svoju galeriju komičnih tipova .ednim specifičnim likom. U često scenama on je bio

komičnim

znatno ubedljiviji, nego li kad" je trebalo potcrtavati nezadovoljstvo i tufu ove „ozbiljne

budale“. I ostali izvođači — mođu kojima ističemo Maju Čučković (Marija), Vasu Pantelić", (Malvolio), Antonija Pejića (AW drija) i Milana Puzića (Orsinv) — doprineli su homogenosti ižvođenja, za koje se može reći da predstavlja jedan od vrhunu> ca dramskog programa OVOgO= Šnjih Igara. Pa Raško JOVANOVIĆ

/ W

BSEJISTIKA

Svoju teoriju modđerne likovne umetnosti Rid je izložio 1935. u knjizi Umetnost danas „(Art Now), revidirao „je i dopisao Epilog 1947, pa se u tom obliku ona pojavila na našem jeziku 1957. Tom Ridovom prikazu i tumačeniu mođerne um-tnosti nedostaje interpretacija najnovije njene faze ,fakozvane Action Painting i tašizma. Prošle godine -na kongresu u Atini Rid je saopštio svoje tumačenie te najnovije faze moderne i tako se otvara zanimljiva mogućnost da se Ridova koncepcija jednom osmotri u celini i čitaocu prevedene Ridove knjige prikaže završeno njeno poglavlje u sistematskoj vezi sa Ridovim ranije izloženim osnovnim idejama. Već u predgovoru nnšeg izdanja Umetnost danas Rid ie istakao da za interpretaciju Action Painting-a i tašizma nije potrebna neka nova teorija; stoga njegovo tumačenje najno-· vije faze moderne predstavlja samo jednu primenu „osnovnih iđeja one teorije koju ie on rsnije izložio.

* % *

Modernoj revoluciji umefnosti odgovafaiu revolucionarne promene i u snmoj feoriii umet nosti. Za razliku od svih ranijih revolucija u likovnim umetnostima moderna ne predstavlja neku prekretnicu u inače po vezanom razvoju, već Dre ?rakid, devoluciju i rasulo. Njen karakter je katastrofalan i da nas se rađaju novi sadržaji, toliko drugačiji da se ne mogu stopiti sa starim. Prekid sa tra dicijom, diskontinuirana raznolikost i kompleksnost koja se ne može svesti ni na jedan teorijski koncept u istovremenom postojanju · različitih stavova i oravaca oblikovanja, koji su se nekada javljali jedan za drugim, ta modđerna revolucija povezana je sa novim dubokim saznanijima o prirodi umetnosti, sa novim metodama u proučavanjt činjenice umetnosti kao i 5% novom filozofijom umetnosti.

Protiv doktrina klasičnog ide

„ala umetnosti, protiv metafizič-

ke i apstraktne estetike, Rid ističe empirijsku metodu, budu-

či da nauka o umetnosti mora prethoditi filozofiji „umetnosti. On se pre svega zalaže za Benetičku i psihološku metodu. Zato prethodnici moder ne revolucije u teoriji „umeti nosti nisu za Rida ni Mani ni Hegel, kao ni Šopenhauer, Her bart ili Šlajermaher. Rid sm9ra pravim bpretečamn modđera teorije Vikoa, Herdera i Humbolta (iako su ova poslednja dvojica pokazala veći interes Za probleme jezika i jezičke umet

nosti, nego li za likovni način izražavanja). Postaie „značajno

proučavanje umetnosti u odnošu na njen izvor i istorijski razvoj, upoznavanje sa prvobitnom umetnošću i dečjim likovnim izražavanjem. Umetnost se, nasuprot klasičnoj doktrini, viš# ne shvata kao racionalni ideal, ksao naprezanje ka jhtelektu"uinoj savrešnosti, već se zamišlja kao prelogičan način izražavanja. Umetnost nije primarno :ntelektusina | aktivnost — to je najčvršće ubeđenje od koga DOlazi sva praksa moderne wme{inosti. Rid ističe znečaj emocija čije autonomno odražavanje u svesti umetnika predstavlja suštinu' samog procesa umefničkož stvaranja.

Rid pridaje veliki značaj emDirijskom pristupu umetnosti, 5 Fehnera smatra osnivačem moderne nauke o umetnosti. On ističe vrednost prvih pokušaja primene pozitivno=naučnih mefoda, ı proučavanju umetnosti (Sbensera, Alena i Tena) koji su doveli do radikalnog suprotstav liania · apriorističkoj estetici. Greška je filozofa, smatra Rid, ako činienice do kojih se došlo u naučnoj (eksperimentalnoi) estetici ne može, asimilovati u opštoj teoriji.

izuzetnu pažnju zaslužuje Dpsihološka estetika i Rid precizira pojedine aspekte psihološke načina proučavanja umetnos:i. Psihološka orijentacija ostaie za Tida osnovna i u njegovoj sopstvenoj teoriji moderne u me{nosti kao i u interpretaciji Djene najnovije faze, o kojoj ovde posebno govorimo.

Rid veruje da se u savremenoj filozofiji umeinosti jedino

u Bergsona može nači obrada, koja Je istovrememn

umetnosti naučna po Svoioj osnovi i filo-

Karl Džej Šapiro (Karl Jay Shapiro) rođen 10. KI 1913. godine) jedan je od najpoznatijih američkih savremenih pesnika i književnih Kkritičara, urednik časopisa „Poezija“ koji izlazi u Čikagu. Kao pesnik javio se 1935. godine potpuno nezapaženom zbirkom „Pesme“. 1942. „objavio je zbirku „Ličnost, mesto i stvar“, a 1945. godine za knji SU pesama „Slovo V“ dobio je Pulicerovu nagrađu. Iste go dine izdaje „Esej o Rimu“ knjigu kritika mođerne poe-

ŠAPIRO

zije pisanu blenk «versom, Najzapaženija knjiga njegovih kKritičkih eseja zove se „Izvan „kritike“. On istupa kao nepokolebljivi protivnik Eliota i Paunda, svih „milskih“, istorijskih“ i „intelektualnih“ pesnika, suprotstavljajući im „ljudsku“ poeziju, nepatvorenu i prirodnu, koja predstavlja po njemu naipotpuniji izraz ličnosti. Pesmu „Saobraćajna nesreća“ vrstio je američki pesnik Oskar Vilijems u svoju „antologijn moderne poezije.

SAOBRAĆAJNA NESREĆA

Dok njeno živo mežno srebrmo zvono ZŽuomi, 2DOMmA I niz fe nu, jedno Yubinasto plamsanmje

Pulsiya crvenu svetlost kao ayterija, Ambulantna kola ploveći najvećom, brzinom Pored semofora i osvetljenih, satova, \ Okreću ma teškoj krivini, spuštaju se,

I naglo se zaustavljaju, ulazeći u gomilu.

Vrata se hitro otvaraju, prazmeći svetlost; Nosila se iznose, iskasapljenog podižu

I smeštaju u malu bolnicu.

I oambulamntna, kola sa svojim, stra 8im, teyetom, Potom, zvomo, marušavajući muk, jednom zazvoni, NJjišući se, blago se mjišući, odlaže,

KHad se vrata, zadocmela misao, zatvore.

Mi smo smetemš, dok hodamo među policajcimo, Koji metu staklo, krupni i pribra mi.

Jedan, još uvek pravi beleške pod. sijalicom. Drugi sa kofom prska Jezeyce ki

Na ulicu i slivmik.

Treći veša svetiljke ma olupine koje prijanjaju, Prazne ljušture cvorčaka, uz željezne motke,

Gryla su mam, bila stegnmuta kao obtaljke, Noge su mam, bile vežame daščicama, ali sada Kao oporavljenici prisni i mespretni, Govorimo Kroz bolesne osmehe i opominjemo, Tvrdoglavom izrekom, zdravog razuma, Gyopmu, 'istim. i banalno rešenje.

Saobtaćaj se pažljivo odvija oko mas,

Ali mi ostajemo, dođirujući Yamu, ·

Koja se otbaYa ma maš majbogatiji užaš.

Već staro, pitanje Ko će umreti?

Postaje neizgovoreno Ko je mevin?

Jer u vatu smrt dolazi od, ruke;

Samoubistvo ima uzrok a mrivorođenje logiku.

Ali ovo briziba okulimi đuh,

Precrtova mašu Jiziku skretanjem, I brska sve što mamo o svršetku

Po probitačnom, i žlom, kamenju.

(Preveo Dušan PUVAČIĆ)

TOSayT2 _ :::

zofska po. svom cilju. Rid doslovno kaže: „Po dubini koncebp cije i istimitosti opažanja Bergsonove reči adekvatno sažimaji istu onu revoluciju misli koja prati i ozakonjuje revoluciju 53” vremene umetnosti.“

U prikazu savremene likovne umetnosti Rid proučava nnjsn9 izvore i prati njen razvoj ki započinje prekidom sa akademskom tradicijom i napuštanjem klasičnog ideala umetnosti. Bib je to prekid sa jednom intelekftualističkom koncepcijom koja

je kao bitni zađatak umetnosti smatrala prikaz kontinuiteta strukture spoljašnjeg sveta u mehanističkoj reprođukciji, „odmosno u optičkoj zakonitosti koja je samo jedna konstrukciia inielekta. Nova koncepcija umetnosti se javlja sa Gogenom i Serizijeom koji je teorijski brazložio Gogenov umetnički postupak. Umetnik teži ža ikovnim simbolom Moji je zngčajniji od realnosti ogzaktne reprodukcije, pa tako simb.lički postupak zamenjuje de” skriptivan: u tome se po Ridu izražava sva razlika između mo dernog pokreta i tradicije. Rid zatim izlaže nekoliko Dparalelnih tokova u modernoj 1

metnosti. a kao njene glavne pravce, smatra apDstra ktnwu umetnosti (kubizam, kon-

struktivizam i geometrijske +hi-

"pove umetnosti uopšte) i nad-

realizam. Ovo stanje stvari je ostalo nepromenjeno sve «db 1947. kada je Rid u Epilogu pi sao da je „mođerna ioš uvo karakterističan „pbokret našeg razdoblja“ i da u njoj i nadalje preovlađuju nadrealistička i apstraktna metođa oblikovanja. Pored značajnih vojava koje 82 ne mogu svesti ni na jedan pra vac ili školu Rid u svome Pptikazu savremene umetnosti tuma či smisao apstrakine (koju naziva i arhitektonskom) umetnosti i nadrealizam koji stoji u direkimoi vezi sa najnovijim Aocti on Painting (informel) i tašizmom. Apstraktnu umetnost teorijski anticipira Platon u Filebu, dok se neki njeni predstavnici ne ustručavaju da sebe označe neo» klasicistima: naime, sa iščezava njem predmeta iz slike, sama slika postala ie obiekt, dok su njeni elementi (boja, linija, površina) stekli samostalnost; il su i dalje važili klasični principi komponovanja. Rid nastoji da objasni imanenini smi3k9 pojave i razvoja apstrakine „J-

metnosti, ali isto tako i njea društveni značaj. Nadrealizam je, najzad, ne

samo karakteristična pojava u dosadašnjem razvoju moderan umetnosti, već isto foliko zni čajna i za njenu najnoviju fazu. Po Riđovom ubeđenju Frojd i naročito Jung daju objašnjenja automatizma podsvesnih pro cesa i podsvesne simbolike koji se nalaze u osnovi stvaranja doživliavanja umetnosti.

Ovaj, šematski izloženi, Ridđov prikaz savremene umetnosti je samo pretpostavka za razumevanje njegova shvatanja najnovije faze u razvoju moderne. Evo, najzad, toga shvatanja, O? kome je ovđe naročito reč. Rid pre svega konstatuje uspon umefnosti koja sebe naziva 'mformelom &Đžbba se pita da li taj naziv predstavlja kontradikciju u terminima (jer je forma bitni momenat svake umetnosti i najčvršći, teorijski stav estetike) ili možđa, sadrži u sebi neki šsemantički problem koji objašnia va tu kontradikciju? Iz toga »a Rida sleđi zadatak da se ispita pretenzija bilo kog vizuelnog simbola da buđe „informelan“.

Rid ukazuje na to da i kritičari koji upotrebljavaju reč informel da bi definisali jedan mođeran pokret ne smatraju da je ta umetnost bez forme. Stoga je, smatra Rid, podesniji ter

min „akciono slikarstvo“ (Action Painting) koji je uveo H. Rozenberg sa ovom argumentucijom: ako se kao Wrajnji pred“ met sve umetnosti dosad smalralo psihičko stanje ili tenziia umetnika, onđa se po Rozenber gu novina akcionog slikarstva sastoji u tome što ono napušta pbredstavlianje tog stanja u orilog njegovog aktivirania u fizič kom pokretu. Samo stvaranje lika, akcija na platnu koja ie postala svoja sopstvena predsta va. jesu formule u kojima e sažeto definisana nova sliMayssa3 metoda.

Rid smatra da dela onih ur metnika koji stvaraju u dunu informela pokazuju bogatu ra? novrsnost formi čija ie jedinı zajednička osobina „sponianost. A s=vontanost nije novi idem! U modernoj ume{mosti, Istorijska je činjenics da je akciono sli= karstvo proisteklo iz nsdroalizma. Direktan dodir s nadrenlištima imasli su Mason i Mai. Kako se, po Ridđu, sva mođerna umetnost kreće između ekstrema auftomatizma i Kkonstruktivizma, on je u stanju da interpretira akciono slikarsivo Po moću svoje teorije koju sm ovđe uvodno izložili.

Akciono slikarstvo je za Rids jedna vrsta automatske ili spon tane umetnosti, a priroda likova koji se dobijaju u automatskom „stvaralačkom“ procesu nbinšnjava se dubinskom psih' > logijom. Frojđ je verovao da potisnute slike u podsvesti osta ju nepromenjene u toku vreme na i da zadržavaju svoj prvobitan karakter koji ie percentivan ili figurativan. Rid „međutim, smatra da protekla polovina stoleća nefigurativne Kkrea= tivne aktivnosti predstavlia izzzov za psihologiju koji se više ne može ignorisati: fako je i za objašnjenje informelnih likova neophodno proširenje pojma nesvesnog i to tako da on u xebi obuhvati i ne-predstavne likove. Poiam. pređ-svesfi posta je centralan u Ridđovoj interpretaciji informela.

Rid polazi od nesumnjive psihološke autentičnosti nefigutativnih likova u akcionom šlikarstvu? umethih “ovde” traži oblike koji se ne odnose ni na kakvo predstavno značenje, forme su ovde pre bezoblične, amorfne, gestaltlos. Što dublje prodiremo u oblast nepoznatog pred-svesnog, sve manje nailazimo n oblike i likove našeg budnos stanja, ulazimo u „matricu formi koja je bez oblika“ ~ (izrnz potiče od A. Erencvajga. To su ioš neoformljeni likovi koji dobijaju oblik i značenje tek pošto počeina substancija koaguliše na slikarskom platnu u slikarevom stvaralačkom (auto matskom) aktu. Mogućno die, smatra Rid, đa je u dubljim ravnima nesvesnog na delu jedsn formativni princip koji modđeluje primordijalni materijal psihe u likove (icons). Naporom pažnje iz neoformlienog materijsla u podsvesti izranja latenini Mk koji se fiksira na platnu. S četkicom u ruci slikar ispituje tanane granice svoje svesti, om manipuliše sliku sve dok se ne pojavi forma koja ima žheko značenje. Slikar prepoznaje tu formu po·njenoj snazi. U objašnjenjiu prirođe dejstva informelnih likova „Rid pribegava Jungovoj hipotezi q arhetipskim formama, iako dobro zna da je simbolički značaj takvih likova obično neođređem. „Proces kristalizacije bez intervencije svesne volje dovodi tako do pojave likova koji su „uistimi novi i koji se baš zbog toga razlikuju od sma ili mita, Kkoii

se uvek vezuju za oživljavanje '

perceptivnih slika. Mođelovanje neoformljenog nesvesnog matorijala u lik obavlja se po unutrašnjo} nužnosti, a to je proceš

koji se rečima na adekvatpn način ne dA opisati. * · :

Dubinsko-psihološka Ridova

interpretacija akcionog slikarstva je sastavni deo njegove teozgiie moderne, pa se eventualna krifika njegovih „pogleda nužno mora odnositi na celinu njegove feorije. Ovđe nemamo nameru da izveđemo takvu kritiku i želimo samo da napomenemo Ja informel đanas pripada istoriji. Do toga zaključka dolaze pre svega sami slikari (upor. Hans Platschek: Nove figuracije, Miin chen 1960) koji danas rašpravljaju o situaciji koja nastaje

· posle informela i na taj način

kao da pripremaju i čine neop-

hodnim jedno „dalje poglavlje

Riđove teorije, l Milan DAMNJANOVIĆ

5:

Pe

Herbert Rid i moderna